Bog Biblije nasuprot Bogu Kur'ana dame, gdje si? Koja je temeljna razlika između prirode ili karaktera Boga u Bibliji i u Kur'anu? U Bibliji se Bog "približava", "silazi" i traži nas kako bi stupio u prisan odnos s nama. Cijela je Biblija priča o Bogu koji traži čovjeka. U prvim poglavljima Biblije o stvaranju i padu čovječanstva čitamo da ih nakon prvog grijeha / neposluha Adama i Eve muči savjest i pokušavaju se sakriti od Boga. Bog im dolazi u vrtu i doziva ih: "Gdje ste?" (Postanak 3: 9) Čovjek je u bijegu pred Bogom jer zna da je kriv pred Bogom. Međutim, Bog dolazi i traži nas i želi uspostaviti odnos uzajamne ljubavi. Bog je taj koji poduzima sve potrebne korake da to ponovno omogući. To je priča o Bibliji od prve do posljednje knjige u kojoj smo napokon pročitali o novom nebu i novoj zemlji: "Sada je prebivalište Božje s ljudima i on će živjeti s njima. Oni će biti njegov narod i Sam Bog bit će s njima i bit će njihov Bog. " (Otkrivenje 21: 3) Napokon je uspostavljena Božja želja. Pročitajte cijelo Otkrivenje 21 , to je čudesno poglavlje. Uistinu, Bog je Bog koji traži nas i silazi biti u našoj blizini. Otkriva svoj karakter, svoje srce i želju da sa svojim stvaranjem uspostavi odnos ljubavi. Hoćete li biti dio njegova naroda koji se spominje u Otkrivenju 21: 3? To je tema Biblije, ona vam otkriva Boga kako biste mu mogli odgovoriti i postati dio njegova naroda. Suprotno tome, Kur'an prikazuje Boga kao onoga koji je "daleko", koji je samo transcendentan. Kao što je rekao muslimanski teolog, "Bog otkriva samo svoju volju, a ne sebe. On ostaje zauvijek skriven". Iako je blizu jugularne vene kao što Kur'an navodi, ali to je "tehnička" blizina, jer kao što mi većinu vremena nismo "svjesni" svoje vratne vene i nemamo osobni odnos njime to samo poručuje da je Bog "svugdje" (daleko i blizu) poput zraka koji je oko nas, ali u Bibliji Bog ne želi biti s nama samo na temelju svoje sveprisutnosti i sveznanja, jer on je Bog je ionako "svugdje". Ne, on želi biti u našoj blizini poput nekoga koga volimo. Islam govori o tome da čovjek pokušava udovoljiti Bogu pokoravajući se njegovoj volji. Biblija otkriva da Bog preuzima inicijativu i silazi da nas traži. Kretanje je u suprotnom smjeru. Više o ovoj temi u Kur'an i Bibliji o Božjoj ljubavi , „ljubavi prema Bogu u Kur'anu iu Bibliji” , a na Stevena Masood članku Bog je tako ljubio svijet ... . Odgovaranje na početnoj stranici islama

Al-Tabari o Isusovim posljednjim danima Al-Tabari o Isusovim posljednjim danima ​ Al-Tabari on Jesus' last days https://answering-islam.org/Shamoun/tabari_on_jesus.htm ​ Al-Tabari O rođenju, životu, smrti i uzašašću Gospodina Isusa Krista Sam Shamoun Uobičajeno je čuti kako moderni muslimani tvrde da Isus nije umro niti je razapet. Također je uobičajeno čuti kako tvrde da je Isusova sličnost prenesena na Judu Iskariotskog, navodeći kao dokaz S. 4: 157. U skladu s tim, vjeruje se da su ga ljudi, jednom kad je izgledao poput Isusa, pogrešno razapeli umjesto Krista. Sve se to odvijalo s masama misleći da zapravo razapinju Krista. Nažalost, većina ljudi nije svjesna da takvi stavovi imaju malo podrške iz najranijih muslimanskih izvora. Zapravo, rano muslimanska učenost bila je jako zbunjena i podijeljena oko točne prirode Isusovih posljednjih dana. Rano muslimansko znanstveno mišljenje nije imalo jedinstveno gledište o Isusovim posljednjim trenucima, s tim da su neki učenjaci vjerovali da je Krist zaista umro, a neki drugi tvrdili su da ga je Bog odnio ravno na nebo ne umirući. Primjer ranog muslimanskog učenjaka koji se drži drugačijeg stava od onog koji danas često promoviraju muslimani je Abu Ja'far Muhammad b. Jarir al-Tabari (839-923). Al-Tabari, kako ga često nazivaju, napisao je iscrpnu povijest koja je započela stvaranjem svemira pod naslovom Povijest proroka i kraljeva ( Ta'rikh al-Rusul wa'l-Muluk ). Ovdje ćemo citirati al-Tabarija u vezi s Isusovim rođenjem, životom, smrću i uzašašćem. Koristit ćemo prijevod Mošea Perlmanna pod naslovom Povijest Al-Tabarija, svezak IV, Drevna kraljevstva , Državno sveučilište u New Yorku, Albany 1987. "Prema al-Muthanna- Ishaq b. Al-Hajjaj- Isma'il b. 'Abd al-Karim -' Abd al-Samad b. Ma'qil- Wahb: Kada je Isusu Marijinu sinu Bog rekao da je on spremajući se napustiti ovaj svijet, uplašio se smrti i rastužio se. Pozvao je apostole i pripremio im hranu govoreći : "Dođite mi večeras. Moram s vama razgovarati o nečemu." Kad su se okupljali noću , posluživao ih je večerom . Kad su završili jelo, počeo je prati ruke, čistio ih rukama i brisao im odjeću. Ali oni su to smatrali teškim činom i bili su nezadovoljni ,pri čemu je Isus rekao: 'Doista, onaj tko odbije sve što večeras učinim, nije moj, a ja nisam njegov.' Tada je rekao, 'Ono što sam večeras učinio s vama poslužujući vam obrok, pereći ruke svojim - to znači da izjednačimo vas i mene. Smatrate me najboljim od sebe, zato nemojte biti arogantni jedni prema drugima. Žrtvujte se jedni za druge, baš kao što se i ja žrtvujem za vas . Moj zahtjev od vas je da zazivate Boga; zovite usrdno da odgodite moj kraj . ' Kad su se okrenuli da mole i tražili da budu žarki, zaspali su i nisu mogli moliti. Počeo ih je buditi govoreći: 'Hvaljen Bog, zar ne biste mogli jednu noć gledati da mi pomognete?' Rekli su: 'Tako mi Boga, ne znamo što nam se dogodilo, bdjeli smo, ali večeras nismo mogli ostati budni, a čim smo pokušali moliti, spriječeni smo u tome.' Rekao je: 'Pastir je odveden, stado se razilazi.' Počeo se služiti takvim jezikom najavljujući svoju smrt . Tada je rekao, ' Istina je da će me netko od vas tri puta uskratiti prije pijetla, a jedan od vas će me prodati za nekoliko novčića i pojest će moju cijenu .' Izašli su i razišli se. Židovi su ga tražili. Uhvatili su Simeona, jednog od apostola, i rekli: 'Ovaj mu je suputnik.' Ali on je to porekao i rekao: 'Ja nisam njegov suputnik.' Pa su ga ostavili. Tada ga je uhvatila druga, ali on je to opet porekao. Tada je začuo pijevca i zaplakao . Kad je došlo jutro,jedan od apostola došao je k Židovima i rekao: 'Što ćete mi dati ako vas odvedem do Krista?' I postaviše mu trideset srebrnika. Uzeo ih je i odveo k sebi. Prije toga nisu bili sigurni u Krista. Ali sada su ga uhvatili, okovali lancima, vezali ga uzicom i počeli odvoditi govoreći: 'Oživjeli ste mrtve, otjerali đavla i izliječili opsjednute, nećete li se osloboditi ove uzice?' Pljuvali su ga i bacali trnje na njega, sve dok nisu donijeli drvenu dasku na kojoj su ga htjeli razapeti. Ali Bog ga je podigao k sebi i oni su razapeli 'samo sličnost onoj koja im je pokazala'. Prošao je tjedan dana. Tada su njegova majka i žena koju je Isus izliječio i izliječio od poremećenostidošao plačući na mjestu raspeća. Ali Isus im priđe i reče: ' Zašto plačete? 'Rekli su:' Zbog tebe; ' na što je on odgovorio: 'Bog me podigao k sebi i ništa mi se osim dobra nije dogodilo. Pokazana im je samo sličnost . Uputi apostole da me nađu tamo i tamo . Sreli su ga na tom mjestu, njih jedanaest, jer je nedostajao onaj koji ga je izdao i odveo Židove do njega . Isus je pitao apostole o njemu. Rekli su: 'Proklinjao je ono što je učinio I UGUSTIO SE SMRTJU .' Isus je rekao: 'Da se pokajao, Bog bi mu oprostio.' Pitao ih je za Ivana, mladića koji ih je slijedio, i rekao, 'On je s vama. Ići! Svatko će od vas govoriti jezikom naroda da bi ih upozorio i pozvao . ' Prema Ibn Humayd- Ibn Ishaqu- besprijekoran autoritet - Wahb b. Munabbih al-Yamani: BOG JE DOZVOLIO ISUSU , SINU MARIJINOM, DA UMRLI U TRI SAT U DAN; zatim ga uze k sebi . Prema Ibn Humayd-Salamah-Ibn Ishaqu: Kršćani tvrde da mu je Bog davao smrt sedam sati u danu, a zatim ga uskrsnuli govoreći: 'Spustite se na Mariju Magdalenu na njenoj planini, jer nitko nije za tobom plakao, kao ni je li netko tugovao za tobom kao ona. Neka sakupi za vas apostole i pošaljite ih kao propovjednike za Boga, jer vi to niste učinili . ' Bog mu je dao da se spusti k njoj; planina je bila zažarena svjetlošću dok je silazio i ona je okupila apostole. Isus ih je poslao i zapovjedio da u svoje ime ljudima kažu božansku zapovijed . Tada je Bog podigao Isusa k sebi, dao mu anđeoska krila i odjenuo ga u sjaj. Isus više nije uživao u hrani ili piću; letio je zajedno s anđelima, oko prijestolja. Bio je (i) čovjek i anđeo, nebeski i zemaljski. Apostoli su se zatim razišli, kao što im je zapovjeđeno. Noć u koju je poslan dolje kršćani proslavljaju tamjanom. "(Al-Tabari, str. 120-123; podebljano i s velikim naglaskom naše) Sumirajući al-Tabarijev stav u vezi s Isusovim posljednjim trenucima, otkrivamo da: O. Isus je bio obaviješten da se sprema napustiti ovaj svijet. B. Primivši ovu poruku, Isus se uplašio smrti. To implicira da je Krist trebao umrijeti. Inače, zašto bi se Isus bojao umiranja da nije bila Božja namjera da Krist umre? C. Isus je obavijestio svoje učenike da će ga sljedbenici napustiti i izdati. D. Isus je zamolio svoje sljedbenike da se mole da bude pošteđen smrti. To opet ukazuje na to da će Krist zapravo umrijeti. Inače za Krista nema apsolutno nikakvog smisla da njegovi sljedbenici mole da ga se poštedi smrti. To snažno pokazuje da Bog nije planirao podići Isusa na nebo, a da Krist prije toga nije umro. E. Dok su Isusa vodili do raspeća, tukli su ga, pljuvali i bacali trnje na njega. F. Bog tada uskrisuje Isusa i samo je Kristova prilika razapeta na križ. Da netko ne bi pogrešno pomislio da to znači da al-Tabari ne vjeruje da je Isus zapravo umro na križu prije nego što se živ popeo na nebo, imajte na umu ono što kaže drugdje: "Prema Ibn Humayd- Salamah- Ibn Ishaq- 'Omeru b.' Abdullah b. Urwah b. Al-Zubayr- Ibn Sulaym al-Ansari al-Zuraqi: Jedna od naših žena bila je pod zavjetom da će se pojaviti na al-Jamma ' , planina u 'Aqiqu u blizini Medine, i ja sam otišao s njom. Stajali smo na planini i, eto, tamo je bio ogroman grob s dvije ogromne kamene ploče - jedna na čelu, jedna na nogama. bio je to natpis u drevnom pismu ( musnad ) koji nisam mogao dešifrirati. Nosio sam ploče sa sobom na pola planine, pokazalo se da su preteške, pa sam bacio jednu (dolje), a drugu sišao. Pokazao sam čitateljima sirijskog jezika (kako bi utvrdili) jesu li znali njegovu skriptu, ali nisu.Pokazao sam ga prepisivačima psalama ( zabur ) iz Jamana i onima koji su upućeni u čitanje musnadaskripta; ali ni oni to nisu prepoznali. Kako nisam pronašao nikoga tko ga je prepoznao, bacio sam ga pod kasu koju smo imali i tamo je ležala godinama. Tada su nam došli ljudi iz Maha u Perziji tražeći bisere, a ja sam im rekao: 'Imate li skriptu?' "Da", rekli su. Iznio sam im kamen i eto, pročitali su ga. Bilo je u njihovom scenariju: ' Ovo je grob Isusa, sina Marijina, Božjeg glasnika ljudima ove zemlje .' U to su vrijeme bili njegovi ljudi. Među njima JE UMRIO, PA GA SU GA POkopali na planini . Prema Ibn Humyad-Salamah-Ibn Ishaqu: Ostatak apostola je napadnut, zlobno izložen suncu, mučen i nečasno paradiran. To je čuo rimski kralj, koji je vladao njima i koji je bio štovatelj idola. Rečeno mu je da je čovjek među Izraelcima, podložan njegovoj vladavini, NAPADAN I OBRAN. Čovjek im je objavio da je Božji poslanik. Činio je čuda, oživljavao mrtve i liječio bolesne. Stvorio je pticu od gline, udahnuo je i ona je poletjela, uz Božje dopuštenje. Govorio im je o skrivenim stvarima. Kralj je uzviknuo: 'Ali zašto mi to nisi spomenuo, o njemu i njima? Tako mi Boga, da sam znao, ne bih im dopustio da imaju slobodne ruke protiv njega! ' Tada je poslao po apostole i ugrabio ih iz ruku Izraelaca.Pitao je apostole o Isusovoj vjeri i o njegovoj sudbini . Rekli su mu, nakon čega je prihvatio njihovu vjeru. Kralj je pustio Sergija i sakrio ga. Uzeo je DRVENI KRIŽ NA KOJEM JE ISUS RASPEĆEN, A ČASTIO I OČUVAO JER JE TO ISUS DOTAKAO . Kralj je tako postao neprijatelj Izraelaca i ubio ih je mnogo. Iz ovoga je proizašlo kršćanstvo u Rimu . "(Tabari, str. 123-124; podebljano i s velikim naglaskom naše) Ovi navodi potvrđuju da je al-Tabari zapravo vjerovao da je Isus umro na križu. To dalje dokazuje činjenica da Tabari navodi tradiciju iz Wahb b. Munabbih tvrdeći da je Isus umro u tri sata popodne i tada ga je Bog podigao k sebi. Naizgled, zbrka koju je izazvao S. 4: 157 vjerojatno je spriječila al-Tabarija da izričito iznese svoje vjerovanje u Isusovu smrt na križu, da ga nekako ne optuže za negiranje poruke Kur'ana. G. Juda se objesi od krivnje koju je osjećao zbog izdaje Isusa. Da je to bio Juda može se saznati iz onoga što al-Tabari kaže drugdje: "Među apostolima i sljedbenicima koji su došli nakon njih bili su apostol Petar i Pavao koji je bio sljedbenik, a ne apostol; otišli su u Rim. Andrija i Matej poslani su u zemlju čiji su ljudi ljudožderi, zemlja crnaca, mislimo; Toma su poslali u Babiloniju na istoku, Filipa u Kajravan (i) Kartagu, odnosno sjevernu Afriku. Ivan je otišao u Efez, grad mladih špilje, a Jakov u Jeruzalem, tj. Aelia. Bartolomej je poslan u Arabiju, naime Hijaz; Simeon u zemlju Berbera u Africi. Juda tada nije bio apostol, pa je njegovo mjesto zauzeo Ariobus. Napunio je Judu Iskariota NAKON ŠTO JE KASNIJE PERPERTIRAO DJELO . " (Isto, str. 123; podebljano i s velikim naglaskom naše) To ukazuje na to da suvremena muslimanska tvrdnja u vezi s tim da Juda izgleda poput Isusa da bi bio razapet na Kristovo mjesto nešto je što i al-Tabari i njegovi izvori nisu bili svjesni ili su jednostavno odbačeni. Nastavljajući dalje, nalazimo da Al-Tabari zapravo citira i kršćane i materijal pronađen u četiri evanđelja u vezi s Isusovim rođenjem i rodoslovljem, kao i materijal pronađen u apokrifnim basnama Novog zavjeta: "Perzijanci tvrde da je šezdeset i pet godina nakon što je Aleksandar zauzeo Babiloniju i pedeset i jednu godinu nakon što je vladavina Arsacida započela, Marija, kći Imranova rodila je Isusa . Ali kršćani tvrde da joj se Isus rodio 303 godine nakon što je Aleksandar pobijedio Babilonija i da se Ivan Krstitelj rodio šest mjeseci prije Isusa. Izvještavaju da je Marija bila trudna s Isusom kad joj je bilo trinaest godina. Također izvještavaju da je Isus živio trideset i dvije godine i nekoliko dana prije svoga uzašašća te da je Marija živio još šest godina nakon njegova uzašašća, ukupno preko pedeset godina. Oni tvrde da su se Ivan i Isus sreli u rijeci Jordan kad je Isus imao trideset godina i da je Ivan ubijen prije Isusova uzašašća. Zaharija b. Berechiah, otac Yahye b. Zaharija i 'Imran b. Matthan, Marijin otac , bio je oženjen dvjema sestrama. Jedna je bila udata za Zahariju - bila je majka Ivana, druga je bila s 'Imranom b. Matthan, a ona je bila Marijina majka. 'Imran b. Matthan je umro kad je majka Mary bila trudna s njom. Kad se Marija rodila, Zaharija ju je opskrbio nakon majčine smrti, jer je s njim bila njezina teta, sestra njezine majke. Ime Marijine majke bilo je Hanna bt. Faqud b. Qabil, ime sestre Marijine majke, to je ime Ivanove majke bilo je Elizabeth bt. Faqud. Zaharija je opskrbio Mariju i ona je bila zaručena zaJosip rođ. Jakov b. Matthan b. Eleazar rođ. Eliud b. Achim b. Zadok rođ. Azor b. Eliakim b. Abiud b. Zerrubabbel, rođ. Shealtiel b. Jechonia b. Jošija b. Amon b. Manaše, rođ. Ezekija b. Ahazija b. Jotham b. Uzziah b. Joram b. Jozafat rođ. Asa b. Abija b. Roboam b. Salomon b. Davide . Prema Ibn Humayd- Salamah- Ibn Ishaqu: Koliko sam mogao naučiti njezinu lozu, Mary je bila kći 'Imrana b. Jošija b. Amazija b. Joash b. Ahazija b. Joram b. Jozafat rođ. Asa b. Abija b. Roboam b. Solomon. Zahariji se rodio Ivan, sin (velike) tetke Isusove, Marijinog sina. U mladosti Ivan je postao prorok i putovao. Došao je u Palestinu, pozivajući ljude. Ivan Krstitelj i Isus upoznali su se, a potom i rastali nakon što je Ivan krstio Isusa . Kaže se da je Isus poslao Ivana Krstitelja s dvanaest apostola da podučava narod. Među njihovim zabranama bio je i brak s nećakinjom. "(Tabari, str. 102-103; podebljani naglasak naš) Josipovo rodoslovlje koje je dao al-Tabari zapravo je istovjetno onome iz Matejeva evanđelja: "Zapis o rodoslovlju Isusa Krista, sina Davida, sina Abrahamova: Abraham je bio otac Izaka, Isaac otac Jakova, Jakov otac Jude i njegova braća, Juda otac Pereza i Zeraha, čiji je majka je bila Tamar, Perez otac Hezrona, Hezron otac Rama, Ram otac Amminadaba, Amminadab otac Nahshona, Nahshon otac Salmona, Salmon otac Boaza, čija je majka bila Rahab, Boaz otac Obeda , čija je majka bila Ruta, Obed, otac Jesejev, i Jesse, otac kralja Davida . David je bio otac Salomona , čija je majka bila Urijina žena, Salomon , otac Roboama, Roboam , otac Abije, Abija , otac Ase , Asa , otac Josafe t, Jošafat , otac Jorama , Joram , otac Ozije , Uzija , otac Jotama , Jotam, otac Ahaza , Ahaz , otac Ezekije , Ezekija , otac Manašea , Manaseh , otac Amonov , Amon , otac Jošijin , i Jošija , otacJeconiah i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Nakon progonstva u Babilon: Jeconiah je bio otac Shealtiel , Shealtiel otac Zerubbabel , Zerubbabel otac Abiud , Abiud otac Eliakim , Eliakim otac Azor , Azor otac Sadok , Sadok otac Akim , Akim otac Eliuda , Eliud otac Eleazara ,Eleazar , otac Matejev , Matej , otac Jakovljev , i Jakov , otac Josipov , muž Marijin, od koje se rodio Isus, koji se zove Krist. "Matej 1,1-16 Više od al-Tabarija: Neki su povjesničari spominjali da se Isus rodio četrdeset i dvije godine nakon što je August postao carem . August je nastavio živjeti dalje, a njegova je vladavina trajala pedeset i pet godina, neki dodaju i nekoliko dana. Židovi su napali Krista. Suveren u Jeruzalemu u to je vrijeme bio Cezar i u njegovo je ime Herod Veliki vladao u Jeruzalemu . Došli su mu glasnici perzijskog kralja. Poslani Kristu, greškom su došli do Heroda. Obavijestili su Heroda da ih je perzijski kralj poslao da Kristu ponude darove koje su nosili, darove od zlata, smirne i tamjana. Rekli su mu da su primijetili da je Kristova zvijezda izrasla - naučili su računanjem. Ponudili su mu darove u betlehemu u Palestini. Kad je Herod saznao za njih, zavjerio se protiv Krista i potražio ga kako bi ga ubio. Bog je zapovjedio anđelu da Josipu , koji je bio s Marijom u svetištu, kaže da Herod namjerava ubiti dijete i da mu naloži da s djetetom i njegovom majkom pobjegne u Egipat . Kad je Herod umro , anđeo je rekao Josipu , koji je bio u Egiptu, da je Herod mrtav i da je umjesto njega vladao njegov sin Arhelaj - čovjek koji je želio ubiti dijete više nije bio živ . Josip je odveo dijete u Nazaret u Palestini, kako bi ispunio riječ proroka Izaije: 'Pozvao sam vas iz Egipta .' Arhelaj je umro, a mlađi Herod postao je kralj, u čijoj je vladavini razapeta Kristova sličnost ' "(Al-Tabari, str. 124-125; podebljano naglašavanje naše) U fusnoti stoji: "Ovdje se pripisuje Izaija u Hošeji 11: 1. " (Isto, f. # 322, str. 125) Al-Tabari ovdje očito ovisi o Mateju 2, očito ga navodeći kao točnu povijest. dodatak Značenje Tawaffa u Kur'anu Prema Kur'anu Isus je zapravo umro prije nego što se popeo na nebo: "Evo! Bog je rekao: 'O Isuse! Uistinu ću učiniti da umreš ( mutawaffeeka ) i uzvisit će te do mene, i očistiti te od onih koji teže zanijekati istinu; a one koji te slijede postaviću gore oni koji su skloni poricati istinu, do dana uskrsnuća. Na kraju, k Meni se svi morate vratiti, a ja ću presuditi među vama u vezi sa svim onim oko čega ste se obično razlikovali. " S. 3:55 Muhammed Asad "Nisam im rekao ništa osim onoga čime ste me naložili: Koji služe Allahu, Gospodaru i Gospodaru vašem, i bio sam njihov svjedok sve dok sam bio među njima, ali kad ste mi učinili da umrem ( tawafaytani ) , Ti si nad njima nadgledao i svjedok si svega. " S. 5: 117 MHShakir Riječi mutawaffeeka i tawafaytani potječu od glagola tawaffa . Ovaj glagol uvijek znači smrt kad su Bog ili anđeli subjekti. To, prema tome, implicira da Kur'an jasno uči da je Krist umro prije nego što je uskrsnuo k Bogu. Da ne bi netko pomislio da je ovo jednostavno kršćanska tvrdnja, ovdje iznosimo sljedeće komentare iz dva muslimanska izvora u vezi s preciznim značenjem glagola. Prvi je preuzet iz učenikovog Moiz Amjad odgovor na ovu tvrdnju muslimanski apologet Jamal Badawi da je glagol tawaffa sredstva za dovršetak one pojma ili duga: Implikacija razmatrane riječi, kako su objasnili dr. Jamal Badawi i drugi upućeni muslimanski učenjaci, ne podržava ni Kur "an, ni bilo koji autentični izvor arapskog jezika . Riječ "mutawaffik" aktivni je particip (ism al-faa'il) za imenicu "tawaffa" . Aqrab al-Mawaarid , jedan od najautentičnijih arapskih rječnika, objasnio je da "tawaffa" znači: "Završiti", "ispuniti" "potpuno isprazniti", "potpuno realizirati", "završiti" itd., Kada su objekt glagola riječi poput "obećanje", "pravo", "obveza", " odgovornost "," zajam "," dug "," broj "ili" vremensko razdoblje "itd . Tako: "tawaffait al-muddah" (objekt glagola je "vremensko razdoblje"), to znači, "dovršio sam termin"; ili "tawaffa haqqahu" (objekt glagola je "pravo"), to znači, "u potpunosti je spoznao svoje pravo"; ili "tawaffa 'adad al-qaum" (objekt glagola je "broj") to znači da je "potpuno izbrojio broj ljudi". "Uzrokovati smrt", "oduzeti dušu" itd., Kada je agent glagola Bog [ili bilo koji drugi čimbenik ili uzrok smrti, ili sama smrt], a objekt je živo biće (poput čovjeka) . Tako: "tawaffa Allaho Zayedan" (aktivni agens glagola je "Allah", a objekt je osoba) znači: "Bog je uzrokovao Zayedovu smrt" [1]. "tawaffahu al-Ta'oon" (aktivni agent je "kuga", tj. agent ili uzrok smrti ??, a objekt je osoba) znači: "Kuga ga je ubila". "tawaffathu al-maut" (aktivni agent je "smrt", a objekt je osoba) znači "smrt ga je obuzela" [2]. "tawaffathu al-Malaaikah" (aktivni agent su "anđeli" ?? tj. agent smrti ??, a objekt je osoba) znači "Anđeli su mu dali smrt" [3]. "Umrijeti", kada se glagol javlja u pasivnom obliku, pri čemu je pasivni particip živo biće (poput čovjeka) . Dakle, "tuwuffia Zayedun" znači "Zayed je umro" [4]. Iz gornjeg objašnjenja trebalo bi biti sasvim jasno da značenje riječi "mutawaffik", kako su je opisali dr. Jamal Badawi i drugi muslimanski učenjaci, koji pripisuju isto mišljenje, nije baš točno. ( Izvor ) Sljedeći komentari preuzeti su iz članka muslimana Kashifa Ahmeda Shehzade: "Izraz na arapskom jeziku < MUTE VA FEEKA> dolazi od korijenske riječi < VAFFA> koja nosi značenje ' Dovršavanje nečega ili nekog zadatka do te mjere da ništa drugo nije izostavljeno' . Na isti način < Vafaat> znači ' Smrt ' , kao i u Smrti , životni vijek osobe je u potpunosti dovršen . Slijede neke reference iz standardno arapskih rječnika koje nam govore o značenju riječi < VAFFAT>. 'VAFFAT' = "Smrt", "Pogibija" (Arapsko-engleski rječnik za napredne učenike, H.Anthony Salmone, pp1222) 'VAFFAT ' = "Smrt", "Propast", "Umro" (Arapsko-engleski rječnik Al Mawrid str. 1240) 'TUVAFA ' = "Uzeti život bilo kome" (Rječnik i pojmovnik Kurana J.Penrice str. 161) 'TUUFFA' = "Umrijeti", " Isteći", "Umri", " Odriči se duha", "Dah zadrži", "Dio onih koji žive" (Arapsko-engleski rječnik Al Mawrid, str. 391) U rječnicima s engleskog na arapski, tj. Obrnuto, značenje "vaffat" je ponovno potvrđeno; "DEATH" = ' vaffat' (Englesko-arapski rječnik Al Manar str. 157) "DEATH" = 'vaffat' (Englesko-arapski rječnik Al Asri str. 193) "DEMISE" = 'vaffat' (Englesko-arapski rječnik Al Asrija str. 199) "DEMISE" = 'vaffat' (Englesko-arapski rječnik Al Mawrid str. 259) "DEATH" = 'vaffat' (Al Mawrid Eng Arabic Dictionary str. 251) I mnogo više. Međutim, osim općearapskih referentnih djela, ova se riječ koristila i u smislu koji u samom Kur'anu prenosi značenje smrti ili smrti ili završetka nečijeg životnog vijeka . Sljedeći su ajeti vrlo jasni u utvrđivanju značenja "Vaffa", "Mutavafa" itd. U samom Kur'anu. Molimo provjerite sve ove i više na arapskom da biste ih sami potvrdili. Oni su iz MHShakirovog prijevoda tamo gdje je drugačije navedeno. U KURANU SE "TAVAFFA" KORISTI ZA "SMRT" U MNOGIM STIHOVIMA: "Gospodaru naš! Zacijelo smo čuli propovjednika kako poziva na vjeru, govoreći: Vjeruj u svoga Gospodara, tako smo i vjerovali; Gospodaru naš! pravedni ". (3: 193) "I ne osvećujete nam se osim zato što smo vjerovali u komunikaciju našega Gospodina kad su nam došli! Naš Gospodine: Izlijte na nas strpljenje i UMAKNITE DA SMRTEMO u pokornosti." (7: 126) "Gospodaru moj! Dao si mi kraljevstvo i naučio me tumačenju izreka: Začetnik neba i zemlje! Ti si moj čuvar na ovom i budućem svijetu; UČINI DA UMREM MUSLIMAN i pridružite mi se s dobrim ". (12: 101) "Ali kako će biti kad ih anđeli UMORU DA UMRU udarajući im leđa." (47:27) "I (što se tiče) onih koji SMRTU i ostavljaju žene iza sebe," (2: 234) "A što se tiče onih koji su krivi za nepristojnost među vašim ženama, pozovite svjedoke protiv njih četvorice (svjedoka) među sobom; ako ih svjedoče, zatvorite ih u kuće sve dok ih SMRT NE ODVESE ili Allah ne otvori neki način za njih. " (4:15) "A Allah vas je stvorio, ONA VAS PROUZROČAVA DA UMRETE , a od vas je onaj koji je vraćen u najgori dio života, tako da nakon saznanja ne zna ništa; zasigurno Allah zna , Moćno. " (16:70) "O ljudi! Ako sumnjate u uzgoj, onda smo vas sigurno stvorili od prašine, zatim od malog sjemena, zatim od ugruška, pa od grudve mesa, cjelovite i nepotpune, da bismo mogli razjasniti vama i mi činimo da ono što mi volimo ostane u maternici do određenog vremena, zatim vas izvodimo kao bebe, da biste tada postigli svoju zrelost; a od vas je onaj koji JE UZROKOVAN DA UMRE , i od vas je onaj koji je vraćen u najgori dio života .. "(22: 5) "Reci: Anđeo smrti koji je za vas zadužen UZROČIT ĆE DA UMRETE , a zatim ćete biti vraćeni svom Gospodaru." (32:11) Gornji stihovi su vrlo različiti i jasni u informiranju o značenju 'Yutavafa' '"( izvor ; podebljani naglasak naš). U svjetlu prethodnih čimbenika, tvrdnja da Isus nije umro, već se popeo na nebo da bi se ponovno vratio i potom umro, čisto je muslimanski mit. Za kršćansku analizu islamskog pogleda na Isusovo raspeće i smrt pročitajte sljedeći članak . Daljnji članci Sama Shamouna Odgovor na islamsku početnu stranicu

Dzehenim Smrt , Smrt je san, Pakao Sura 78:21-23 vječno ostati u paklu ili ne? , Sura 5:72 kršćani idu u raj ili u pakao? Vatra Sura 88:6 hrana u Dzehenem Muke Nesfan ,

Kršćenje u vodi Ich bin ein Textabschnitt. Klicke hier, um deinen eigenen Text hinzuzufügen und mich zu bearbeiten. Ich bin ein Textabschnitt. Klicke hier, um deinen eigenen Text hinzuzufügen und mich zu bearbeiten. Kršćene nema nikakve veze sa rječ KRIŽ- Krst, Podronuti pod vodu, Babtizam je od grčke rječi A hebrejska rječ je tevilah ili krstenje https://en.wikipedia.org/wiki/Ritual_washing_in_Judaism ​ ​

Dobre knjige, koje se bave navodnom "korupcijom Biblije" . ​ ​ Što je s tekstualnom korupcijom u Bibliji? I na mojim stranicama ima materijala koji se bavi ovom temom: Kur'an i Biblija u svjetlu povijesti i znanosti Tekstualna povijest Kur'ana i Biblija I evo neke literature koja se detaljno bavi tom temom: FF Bruce Jesu li dokumenti Novog zavjeta pouzdani? Eerdmans Craig Blomberg Povijesna pouzdanost evanđelja InterVarsity 1987 J. Harold Geenlee Knjigopisi , svici i spisi Student's Guide to New Testament Tekstualna kritika Eerdmans, 102 str., ISBN 0-80280082-3 bavi se različitim varijantama čitanja u Novom zavjetu i sjajan je uvod u razumijevanje problema i implikacija Norman L. Geisler, William E. Nix Od Boga do nas. Moody 1974. 302p. 12,99 USD ISBN 0-8024-2878-9 Norman L. Geisler, William E. Nix Opći uvod u Bibliju. Moody 1968. 29,99 dolara ISBN 0-8024-2916-5 Norman L. Geisler, Abdul Saleeb Odgovor na islam: Polumjesec u svjetlu križa. Baker Books 1993. 336str. 17,99 USD ISBN 0-8010-3859-6 McDowell, Josh. Najbolje od Josha McDowella: Spremna obrana. Nelson, 1993., 566p. 16,99 USD ISBN 0-8407-4419-6. McDowell, Josh. Han, Paul, prevoditelj. Dokazi koji zahtijevaju presudu, sv. I. 425p., (Tom II. 544p.) O datiranju Novog zavjeta ili njegovih dijelova: AT Robinson (autor u pokretu 'Bog je mrtav', i prilično istaknuti teolog, iako ne i vjernik) napisao je knjigu Redatizirajući Novi zavjet (neki sličan naslov) i datira SVA Evanđelja kao što su napisana prije 70. godine nove ere, a nekoliko njih oko 40 -50 AD, tj. 10 - 20 godina nakon što se dogodilo! S većinom ljudi koji su to vidjeli, još uvijek u blizini. Tu je i još jedna knjiga koju sam smatrao vrlo zanimljivom (pobornik ranih spojeva) John Wenham "Redatiranje Matthewa, Marka i Lukea: novi napad na sinoptički problem" 1992 Intervarsity Press To nije samo na datumima, već i na novom svjetlu o inter (ter) ovisnosti različitih evanđelja. Odgovaranje na početnoj stranici islama

Dan Gibson Dan Gibson 1 Quranic Geography by: Dan Gibson Dan Gibson 2 Makka se najprije nalazila u Jordanu, a ne u Arabiji! Dan Gibson 3 Od Petre natrag do Makke -od Pible natrag do Qible Dan Gibson 4 Tim Dieppe 1 Odakle potječe islam? dan Gibson 5 https://www.youtube.com/c/DanGibsonFilms/videos ​ ​ ​ ​ ​ ​ ​ Ich bin ein Textabschnitt. Klicke hier, um deinen eigenen Text hinzuzufügen und mich zu bearbeiten.

mesijanski naslov „Sin Božji” messianic title "Son of God" https://answering-islam.org/Hahn/son.html ​ ​ ​ Isus kao Sin Božji po Luther Engelbrecht Ernest Hahn Uvod Muslimani vjeruju da je Bog jedan, da nema bogova osim Boga. Oni se mogu tvrditi da, iako kršćani tvrde da su monoteisti, oni zapravo vjeruju u više Boga. Budući da kršćani vjeruju da je Isus Božji Sin, oni stoga griješe kao i drugi ljudi davnih ili modernih vremena koji su vjerovali u mnoštvo bogova ili Božjih sinova i kćeri. Tako se često muslimansko-kršćanska vjerska rasprava prekida na temu Isusova sinstva. Kršćanin potvrđuje da je Isus Sin Božji; musliman poriče da je Isus Božji Sin. Oboje se jednostavno slažu da se ne slažu, svaki uvjeren da je on u pravu, a drugi u krivu, jer idu svojim putem. No postoji li druga alternativa? Sugerirajući da postoji, predlažu se sljedeća pitanja: Je li kršćanin uistinu razumio što Isusovo sinstvo znači za muslimana i zašto ga musliman odbija? Je li musliman uistinu razumio što Isusov sinus znači za kršćanina i zašto kršćanin to potvrđuje? O ovoj temi, koja je stoljećima bila na glasu po tome što generira više topline nego svjetlosti, mogli bi se oboje složiti da cjelovitije objasne svoje relativne položaje i da pažljivije i ljubaznije slušaju jedni druge? Namjera ovog eseja je pomoći i muslimanima i kršćanima da prodru malo dublje u biblijski koncept Isusa kao Sina Božjeg i značaj ove ideje za kršćane. Istodobno, nadamo se da će ovaj esej, dok se bude razvijao, pokazati barem određenu osjetljivost prema istinski muslimanskom stavu o ovoj vitalnoj temi. Tamo gdje mu je potrebna korekcija ili pojačanje, rado je dopustite prijateljima muslimanima. Biblijsko značenje "Sina" Da bismo razumjeli biblijsko značenje Isusa kao "Božjeg Sina", prvo moramo ispitati biblijsku upotrebu riječi "sin". U Bibliji je "sin" izraz koji izražava prisan odnos s nekim ili nečim; u osnovi označava podrijetlo, ali se koristi i za izražavanje bliske povezanosti ili identifikacije s osobama ili stvarima. Čak i kada ukazuje na podrijetlo, ovaj se izraz ne ograničava na oca i majku. Nekoga možemo nazvati "sinom" sljedećeg: oca i majke, obitelji, plemena, naroda, rodnog mjesta (grada ili države) i vremena ili okolnosti rođenja. Terminologija if "otac-sin" također se koristi u vezi s kraljevima i njihovim vazalima ili podanicima, gospodarima i slugama, učiteljima i učenicima,i gotovo svaku situaciju u kojoj je netko podređen ili ovisan o nekome drugome. Osnovni zahtjev "sina" jest poštivati ​​i pokoravati se svom "ocu", ali on bi ga također trebao voljeti i na njega se ugledati. Izraz "sin" u Bibliji se koristi na mnogo drugih načina, od kojih su neki povezani s podrijetlom, ali drugi uglavnom izražavaju neku vrstu povezanosti ili sličnosti s osobama ili stvarima. Velika, nekako homogena skupina može se nazvati "sinovima" (posebno profesionalne i etničke skupine). Ponekad se osobine ili osobine personificiraju i smatraju da imaju "sinove" - ​​one koji posjeduju tu istu osobinu ili kvalitetu. Ipak, i druge upotrebe izraza "sin" u Bibliji odražavaju svestranu i maštovitu upotrebu ovog izraza, posebno u hebrejskom jeziku. Cjelovit popis različitih upotreba izraza "sin" u Bibliji bio bi predug za ovaj esej. U nastavku je navedeno nekoliko njegovih idiomatskih upotreba, sa svojim doslovnim značenjima i prijevodima Svete Biblije, Nove međunarodne verzije (ili Nove engleske Biblije ili Svete Biblije, Revidirane standardne verzije). Stari zavjet Referenca: Izraz (kao doslovno u izvornom tekstu) - Značenje (kako je pronađeno u prijevodu) Postanak 5:32: "pet stotina godina sin" - "pet stotina godina" Postanak 15: 3: "sin moje kuće" - "sluga u mom domaćinstvu" Ponovljeni zakon 25: 2: "sin pruga" - "zaslužuje biti pretučen" Suci 19:22: "Belialovi sinovi" - "opaki ljudi" 1. Samuelova 20:31: "sin smrti" - "mora umrijeti" I Kings 20:35: "sinovi proročki" - "četa proroka" (NEB) II Kraljevi 14:14: "založni sinovi" - "taoci" Job 41:28: "Lukov sin" - "strelica" (NEB) Izaija 60: 10: "sinovi tuđine" - "stranci" Tužaljke 3:13: "sinovi tobola" - "strelice iz njegovih tobolaca" Joel 3: 6: "Grčki sinovi" - "Grci" Zaharija 4:14: "sinovi ulja" - "pomazan" Novi zavjet Matej 9:15: "sinovi svatovi" - "gosti mladoženja" Matej 12:27: "sinovi vaši" - "vaši ljudi" Luka 10,6: "sin mira" - "čovjek mira" Luka 16: 8: "sinovi ovoga doba" - "ljudi ovoga svijeta"; "sinovi svjetlosti" - "ljudi svjetlosti" Ivan 17:12: "sin uništenja" - "onaj koji je osuđen na uništenje" Djela 13:26: "sinovi Abrahamove obitelji" - "ti koji potječeš iz Abrahamove grane" (NEB) Galaćanima 3: 7: "oni koji vjeruju su djeca Abrahamova" Efežanima 2: 2: "sinovi neposluha" - "oni koji su neposlušni" Navedeno je samo nekoliko od mnogih upotreba izraza "sin (i)" u Svetoj Bibliji. Izostavljene su najčešće upotrebe, koje se obično prevode doslovno. Međutim, ovdje bi mogla biti ilustrirana jedna takva skupina: osobni, ali nefizički odnosi oca i sina: Otac (i) I Samuel 3: 6 Eli Samuel 1. Samuelova 24:16 Saul David 1. Samuelova 25: 8 Nabal David Izreke 1: 8 itd. Čitatelj Salomon II Kraljevi 2: 12 Ilija Elizej II Kraljevi 8: 9 Elizej kralj Ben-Hadad II Kraljevima 5:13 Neaman, njegove sluge Suci 18:19 svećenik narod Postanak 4: 20f. prvi glazbenik svi glazbenici, itd Matej 9: 2 Isus paralitičar 1. Timoteju 1,2, itd. Pavao Timotej Tit 1: 4 Paul Titus Filemon 10 Pavao Filemon 1. Petrova 5: 13 Petar Marko Ostali jezici također koriste pojam "sin" na razne načine. Dakle, u arapskom jeziku Kur'ana "sin" ne mora značiti samo izravno muško pitanje ili potomak. Poznati primjer je ibnuov sabil ("sin puta"), što znači "putnik". Sljedeći primjer s kojim su mnogi upoznati je "sotonin sin", živopisan opis bilo kojeg nevaljalca (usp. Također Dj 13:10). Očito Sotona nema ženu da bi dobio sina! Ime implicira da je vragolast poput Sotone, utjelovljenja Sotone, "Sotone s nama". Vrijedan sjećanja je i arapski izraz ummu'l kitab (doslovno "majka knjige") nebesko Pismo iz kojeg potječe sve Pismo s nama na zemlji,kao da je svako Pismo njezino dijete. U svjetlu navedenog, okrenimo se poznatim ajetima iz Kur'ana: "On je Allah, Onaj ... On ne rađa niti je rođen ...." (Pickthall, Značenje slavnog Kuran, sura 112: 1-4). Ova sura jasno kaže da Bog nema sina i da nijedan sin ne može biti Bog. Zašto? "Kako može imati dijete, kad za njega nema supruge? ..." (sura 6: 102). Kao što sugeriraju ovi i drugi stihovi, čak i zamišljati da bi Bog imao ženu, a spolni odnos s njom bio bi apsolutna ludost. No, obraćaju li se ovi kur'anski stihovi zapravo biblijskom značenju Isusova sinstva? Potvrđuje li Biblija da Bog ima ženu, a potomstvom sina, čije je ime Isus? Naš odgovor na ova pitanja postat će razumljiviji nakon što dublje razmotrimo biblijsko značenje "Božjeg sina". Biblijsko značenje "Božjeg sina" Pojam "Božji sin" također se koristi na razne načine u Svetoj Bibliji. Kao stvoritelj, Bog je "Otac" Adama i čitavog čovječanstva (Luka 3:38; Izaija 64: 8; Malahija 2:10; itd.). Međutim, specifičniji odnos "Otac-sin" postiže se milosrdnim odabirom Oca i vjernom poslušnošću i služenjem sina, ne stvaranjem, a sigurno ne razmnožavanjem. U tom smislu, slijede neki od onih koji se u Bibliji nazivaju "sinovima Božjim": 1. Narod odabran od Boga (Izlazak 4: 22f; Jeremija 31: 9,20; Hošea 11: 1; Rimljanima 8:14; II Korinćanima 6:18; Galaćanima 3:26; Hebrejima 2:10; Otkrivenje 21: 7) 2. Nebeska bića (Job 1,6) 3. Kraljevi i vladari (II Samuelova 7:14; Psalam 2: 7; 82: 6; 89: 26f.) 4. Pobožne, pobožne osobe (Matej 5: 9; Luka 6:35) Kad bi se značenje izraza "Božji sin" u Isusovom slučaju ograničilo na isti značaj koji ima u ovim gore navedenim slučajevima, čak bi se i muslimani mogli složiti s njegovom upotrebom. U stvari, neki sufi o Bogu govore kao o "ocu", a o čovječanstvu kao o "Božjoj djeci". Drugi bi muslimani, naravno, mogli dovesti u pitanje ovu terminologiju, preferirajući upotrebu "sluge" umjesto "sina". Ipak, ostaje činjenica da je Bog otac i čovječanstvo Njegova djeca, osim bilo koje seksualne konotacije, ideja kompatibilna s razmišljanjima nekih muslimana. Međutim, poistovjećivanje Isusova sinstva sa sinovstvom gore spomenutih bića bilo bi negiranje jasne istine Svete Biblije i same srži kršćanske vjere. Isus je više od jednog od Božjeg izabranog naroda, više od jednog od njegovih nebeskih glasnika, više od onoga koji vlada u ime Boga na zemlji, više od onoga koji ugađa Bogu, premda je i on svi oni. Isus kao jedinstveni Božji Sin Koji su onda dokazi za ovu silnu tvrdnju? Je li to zato što je Isus, iako muškarac rođen od žene, ipak rođen od djevice? Neki bi kršćani, istina, mogli zaključiti da je, budući da je Isus rođen od djevice Marije, Sin Božji. Isto tako, neki muslimani, iako negirajući da je Isus Božji Sin, mogli bi smatrati da je Isusovo djevičansko rođenje osnova kršćanskog vjerovanja da je Isus Božji Sin. Međutim, biblijski gledano, Isusovo sinstvo ne počiva na Njegovom rođenju od djevice Marije. Suprotno tome, kao što ćemo kasnije vidjeti jasnije, Njegovo djevičansko rođenje počiva na Njegovom Sinstvu. Prije nego što je Marija ikad bila, Sin Božji jest. Isus ne postaje Sin Božji, ali Sin Božji postaje Isus. Tako Isus kao Sin govori Ocu o "slavi koju sam imao s Tobom prije nego što je svijet počeo"(Ivan 17: 5; usp. Kološanima 1: 13-20), mnogo prije nego što je Marija ikad bila. Ovaj vječni Sin Božji ušao je u vremenska i prostorna ograničenja Božjom snagom djelujući po djevici Mariji i rođen je kao čovjek, zvan Isus, u Betlehemu prije nekih devetnaest stoljeća. Slično tome, Isus nije Sin Božji zbog svojih silnih djela i prekrasnih riječi. Naprotiv, čini svoja silna djela i govori svoje divne riječi jer je Sin Božji. Istina, i način Isusova rođenja i priroda Njegovih djela svjedoče o Njegovom Sinstvu. Ali ni jedno ni drugo, sami ili zajedno, ne pružaju podrijetlo ili osnovu za Njegovo Sinstvo. Razlikovanje je važno. Doista, Njegova djela svjedoče o Njegovom Sinstvu. „Sin“ mora biti poslušan svom „ocu“, izvršavajući njegovu volju i djela, biti poput njega (usp. Ivan 8: 37-47). Sam Isus ukazao je na svoja djela kao dokaz činjenice da je Sin Božji: "Ako se ne ponašam onako kako bi radio moj Otac, ne vjerujte mi. Ali ako jesam, prihvatite dokaze mojih djela, čak i ako vi ne vjerujte mi kako biste prepoznali i znali da je Otac u meni, a ja u Ocu "(Ivan 10: 37f.). Isus je činio djela Boga, svoga Oca, ponašajući se onako kako bi Bog. Osim dokaza Njegovih djela, Isus je imao drugi dokaz da je On Sin Božji. U važnim trenucima u njegovu životu, sam ga je otac i drugi nazivali sinom Božjim: 1. Navještenje: Anđeo Gabriel rekao je djevici Mariji da će se njezin sin zvati "Božji Sin". (Luka 1: 32,35) 2. Krštenje: Božji glas s neba objavio je: Ovo je moj Sin koga ljubim. "(Matej 3:17, itd.) 3. Preobraženje: Božji je glas još jednom objavio: "Ovo je moj Sin, kojeg ljubim. Slušajte ga." (Marko 9: 7 itd.) 4. Raspeće: Rimski stotnik i njegovi ljudi priznali su u vrijeme Isusova raspeća: "Sigurno je bio Sin Božji!" (Matej 27:54) 5. Uskrsnuće: Sveti Pavao piše da ga je Isusovo uskrsnuće iz mrtvih proglasio "Sinom Božjim". (Rimljanima 1: 4) Drugi su, osim samog Boga, Njegovog anđela i rimskog vojnika, proglasili da je Isus Sin Božji. Ludi i čak nečisti duhovi priznali su Isusu: "Ti si Sin Božji." (Marko 3:11; usp. 5: 7; Matej 8:29; Luka 4:41; 8:28). Isusovi su učenici također priznali da je On "Krist (Mesija), Sin Boga živoga" (Matej 16:16; usp. 14:33). Isus je kao istinski Sin radije davao slavu svome Ocu, ali ni on nije htio zanijekati svoje sinovstvo (Matej 26: 63f; Marko 14:62; Ivan 10:36). Za prva dva od ovih odlomaka (i ostalih) zanimljiva je uska povezanost izraza "Mesija" i "Božji Sin". Također je zanimljivo primijetiti koliko je Isusovo sinovstvo usko povezano s Njegovom patnjom (Rimljanima 5:10; 8:32; Galaćanima 2:20; Hebrejima 5: 8; 6: 6). Kad je Isus ogladnio nakon dugog posta, napastnik mu je rekao: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruh" (Matej 4: 3 itd.) Kad je Isus bio u mukama na križu, prolaznici su mu se rugali i govorili: "Siđi s križa, ako si Sin Božji!" (Matej 27:40). Ovi govornici zaboravili su da je Isus Sin Božji. Bog koji traži i služi, pa čak i pati da spasi one ljude koje voli, ljude svijeta. On nije sin nekog zemaljskog kralja, koji mora pokazati svoju moć i spasiti svoj ponos čineći se pobjednikom u očima svijeta, prema svjetskim standardima. Upravo zato što je Sin Boga ljubavi, On ne bi upotrijebio Svoju moć u sebične svrhe, već je savršeno ispunio volju svoga Oca, koji je odlučio otkriti sebe i svoju ljubav svim ljudima kroz svog slugu / Sina koji pati. Čak bi i slučajno čitanje gore citiranih stihova pokazalo da se upotreba izraza "Božji Sin" u odnosu na Isusa razlikuje i kvalitetom i opsegom od ostalih prethodno spomenutih upotreba. Druge je Bog milostivo izabrao za svoje usvojene sinove; Sin je vječno u Ocu. Drugi su se pokoravali Ocu, iako nesavršeno; Isus Sin poslušao ga je savršeno, bez grijeha (Hebrejima 4:15). Sinovi bi trebali biti poput oca, ali samo je Isus bio savršen poput Njega u svojoj dobroti, dajući se u potpunosti za Njega i Njegov narod. Otac je svu presudu povjerio samo Sinu, "da svi časte Sina baš kao što poštuju Oca" (Ivan 5: 22,23). Samo Sin daje život kao što Otac daje život (Ivan 5:21). Jer je li Otac imao život u sebi, pa je dao Sinu da ima život u sebi "(Ivan 5:26). Sin je poslušan Ocu, s voljom Očeva koja se konkretizira na putu Sina; ali Otac također sluša i pazi na Sina (Ivan 11: 41-44). Stoga postoji podjela moći, vlasti, znanja, slave i kraljevstva što ukazuje na odnos jednakosti i uzajamnosti između Dvoje koji su Jedno. O kojim ljudima, anđelu, kralju, pobožnom čovjeku bi se moglo reći: "U ovim posljednjim danima Bog nam je govorio Sin kojeg je postavio za nasljednika svih stvari i preko koga je stvorio svemir. Sin je li sjaj Božje slave i točan prikaz Njegovog bića, podržavajući sve stvari Njegovom snažnom riječju "? (Hebrejima 1: 2f.)ali Otac također sluša i pazi na Sina (Ivan 11: 41-44). Stoga postoji podjela moći, vlasti, znanja, slave i kraljevstva što ukazuje na odnos jednakosti i uzajamnosti između Dvoje koji su Jedno. O kojim ljudima, anđelu, kralju, pobožnom čovjeku bi se moglo reći: "U ovim posljednjim danima Bog nam je govorio Sin kojeg je postavio za nasljednika svih stvari i preko koga je stvorio svemir. Sin je li sjaj Božje slave i točan prikaz Njegovog bića, podržavajući sve stvari Njegovom snažnom riječju "? (Hebrejima 1: 2f.)ali Otac također sluša i pazi na Sina (Ivan 11: 41-44). Stoga postoji podjela moći, vlasti, znanja, slave i kraljevstva što ukazuje na odnos jednakosti i uzajamnosti između Dvoje koji su Jedno. O kojim ljudima, anđelu, kralju, pobožnom čovjeku bi se moglo reći: "U ovim posljednjim danima Bog nam je govorio Sin kojeg je postavio za nasljednika svih stvari i preko koga je stvorio svemir. Sin je li sjaj Božje slave i točan prikaz Njegovog bića, podržavajući sve stvari Njegovom snažnom riječju "? (Hebrejima 1: 2f.)o kakvom bi se pobožnom čovjeku moglo reći: "U ovim posljednjim danima Bog nam je govorio Sin kojeg je postavio nasljednikom svih stvari i po kojem je stvorio svemir. Sin je sjaj Božje slave i točan prikaz Njegovog bića, podržavajući sve Svojom snažnom riječju "? (Hebrejima 1: 2f.)o kakvom bi se pobožnom čovjeku moglo reći: "U ovim posljednjim danima Bog nam je govorio Sin kojeg je postavio nasljednikom svih stvari i po kojem je stvorio svemir. Sin je sjaj Božje slave i točan prikaz Njegovog bića, podržavajući sve Svojom snažnom riječju "? (Hebrejima 1: 2f.) Mnoge upotrebe izraza "sin" u Svetoj Bibliji i na raznim jezicima mogu dati naznake o značaju izraza "Božji sin" u odnosu na Isusa, ali na kraju njegova upotreba, izravno primijenjena na Isusa, ostaje koliko god je jedinstven odnos kakav izražava jedinstven. Isus je rekao: "Ja i Otac smo jedno." (Ivan 10:30) Objašnjavajući značenje Isusa kao Sina Božjeg Kako se onda može pomoći muslimanima (i kršćanima?) Da shvate Isusa i pravo značenje Njegovog imena "Božji Sin"? U prvom redu, značajno je da Sveti Injil ne prikazuje Isusa kako neselektivno objavljuje da je Sin Božji - i, što se toga tiče, da je Mesija (Krist). Niti trebamo, pogotovo kad znamo da taj izraz vrijeđa one s kojima razgovaramo. Kad ga koristimo, trebali bismo to objasniti. Zapravo, Židovima je bio poznat naslov "Sin Božji", kao i naslov "Mesija". Postoje dokazi, iako izvan Biblije, da su govorili o Tori kao o "kćeri Božjoj", što znači "Božja objava", a da nisu žrtvovali svoja monoteistička uvjerenja. Međutim, usprotivili su se kad je Isus sebe nazvao "Mesijom" i "Sinom Božjim", smatrajući njegovo priznanje Sebe bogohulstvom i dostojnim raspeća (Ivan 5:18; usp. 10:33). Stoga ne čudi što je sam Isus taj izraz diskretno upotrijebio. Kao drugo, treba razjasniti da je Isus bio čovjek, sluga i prorok, baš kao što su muslimani uvijek inzistirali i baš kao što Sveti Injil tvrdi da je Sin Božji postao. Kad su Isusovi učenici prvi put sreli Isusa, shvatili su da je čovjek. Kako su mogli drugačije razumjeti? Čuli su kako ga je Sotona napastovao. Vidjeli su ga gladnog i umornog. Poznavali su Ga da treba druženje i molitvu. Vidjeli su Ga kako plače. Čuli su ga u molitvi i vidjeli kako djeluje predajući svoju volju Očevoj volji, tvrdeći da je Očeva volja njegov kruh. Njegove riječi: "Otac je veći od mene" bile su im razumljive. Kako su inače trebali razumjeti? Ili mi, da smo bili s Njim na zemlji? Tek nakon što se udruženje učenika s Isusom produbilo, nakon što su čuli Njegove riječi i svjedočili Njegovim djelima, oni i drugi počeli su se čuditi i postavljati pitanja o Njemu: "Tko je taj čovjek?" "Odakle dolazi?" Vidjeli su ga kako hrani mnoštvo, liječi bolesne, kontrolira prirodu, uskrisuje mrtve. Čuli su ga kako oprašta grijehe, čuli su ga kako na izvanredan način govori o Njegovoj namjeri dolaska, o Njegovom odnosu s Hramom, Zakonom i prorocima, o Božjoj ljubavi i Njegovom osobnom odnosu s Bogom. Čak i tada, bilo je onih koji su krivo protumačili Njega i Njegova djela, namjerno ili na neki drugi način. Učeničko razumijevanje Isusa i Njegove službe bio je postupan, a ponekad i bolan proces. Ono što je od njih zahtijevao da ga razumiju nije bio samo izoštreni intelekt, već čvrsto povjerenje u Boga i poslušnost Njegovoj volji, spremnost za samoispitivanje, pokajanje i promjena mišljenja i srca u svjetlu Božje svetosti i Njegovog svetog Zakona otvorenost da primi ono što je rekao o sebi, što je učinio, što je namjeravao učiniti i svrhu svega. Istina, Petar je Isusa priznao da je Mesija i Božji Sin, ali odmah je počeo proturječiti Isusu negirajući da Isus mora patiti i umrijeti (Matej 16,21.22), kao da ima oštriji uvid u volju i putove Božje nego Isus (Ivan 12,1-7)! Činilo se da žene bolje razumiju (Marko 14: 1-9). Ukratko, razumjeti Isusa ne znači samo verbalno ga priznati,diviti mu se i pljeskati; to je slijediti ga i pokoravati mu se. U stvari, Sveti Injil jasno i dosljedno ukazuje na to da Isusovi učenici nisu shvatili dublje značenje Njegova Sinstva ili Njegove službe dok nije uskrsnuo iz mrtvih! Tada je njihova promjena u umu i srcu bila dramatična. Nudi li to kršćaninu trag za svog svjedočenja? Iako bi zakonodavstvo o tehnikama predstavljanja Isusa muslimanu ili nekome moglo biti dvojbeno, postoji li ovdje 'proceduralni obrazac na koji bi kršćani mogli meditirati, pa i oponašati? Treće, često je potrebno objasniti što pojam „Sin Božji” u odnosu na Isusa ne ne znače. Kao što je već gore spomenuto, Sveti Injil nigdje ne sugerira da Bog uzima Mariju za ženu, da se razmnožava i da je Isus stoga Božji Sin na temelju rođenja Marije. Bog nije muško božanstvo! Injil, poput Kur'ana, govori o Isusu kao sinu djevice Marije. Na arapskom se Isus naziva ibnu'llah, a ne waladu'llah. Niti Injil ne žrtvuje temeljnu biblijsku potvrdu da je Bog jedan. Niti sugerira da je nekako za kršćane Isus, kao Božji Sin, drugi bog povezan s Bogom, ili da je nekako Isus, kao Božji Sin, drugi ili treći od tri boga, ili da je Isus nekako uzdignut iz Njegov prvotni položaj čovjeka i sluge statusu Sina Božjega, a potom zamjena istinskog Boga. Afirmacija Svetog Injila Isusova sinstva ni na koji način ne pretvara biblijski monoteizam u suptilni oblik politeizma. Bog je jedan! A Isus, Sin Božji, potvrđuje da je Bog jedan! Tek nakonMuslimani i kršćani uspostavili su ovu zajedničku osnovu, mogu li nastaviti raspravu o tome tko je jedini Bog, što čini za čovječanstvo, što očekuje od čovječanstva i kako je Bog jedan dok je Isus Sin Božji. Četvrto, kršćanska vjera u Isusa kao Sina Božjega jednostavno odjekuje stalnom, ustrajnom i dosljednom potvrdom kroz Injil da je On Božji Sin. Suprotno onome što neki muslimani sugeriraju, obično bez dokaza, kršćani, uključujući svetog Savla, nisu izmislili ovaj naslov. Za kršćane koji bi poricali Isusov sin, značilo bi da trebaju izuzeti sve reference u Svetom Injilu na ovaj naslov. Ako bi kršćani to činili, tada bi bili istinski krivi za kvarenje svojih Pisama, baš kao što su mnogi muslimani (ali ne i Kur'an) smatrali da to čine i kršćani. Kur'an poručuje kršćanima da trebaju suditi prema Injilu (sura 5: 46,47). Ne sadrži reference na oštećeni ili ukinuti Injil. Peto, i usko povezano s prethodnim točkama, kršćani bi trebali poticati muslimane da otvoreni um i srce čitaju sveti Indžil te da uspoređuju i kur'anski i biblijski prikaz Isusova sinstva. Čak i ako musliman odbije biblijski prikaz Isusova sinstva nakon što ga je ozbiljno proučio, barem bi trebao razumjeti značenje Isusova sinstva onako kako to prikazuje Biblija. Bi li se musliman, nakon što je razumio biblijsko značenje Isusova sinovstva, uvažio mogućnost da se kur'anski i biblijski prikazi Isusa kao Sina Božjeg međusobno razlikuju, da Kur'an odbacuje Isusov konceptSinstvo koje Biblija nikada ne potvrđuje i nikada ne bi moglo potvrditi jer je doista strano biblijskom konceptu? Ipak, Biblija potvrđuje da je Isus Sin Božji - u Bibliji smisao ovog izraza! Referentni okvir sličniji islamskom prikazivanju Isusa može dalje pomoći muslimanima u razumijevanju Isusa kao Božjeg Sina. Među mnogim Isusovim imenima koja se koriste u Kur'anu, tri posebno mogu pomoći u rasvjetljavanju kršćanskog razumijevanja Njegovog sinstva: 1. 'Abdu'llah - "Božji sluga" (sura 19:30) 2. Resulu'llah - "Božji poslanik (poslanik)" (sura 4: 157) 3. Kalimatu'llah - "Božja riječ" (sura 4: 171) 1. Glavna dužnost sina je častiti i pokoravati se svom ocu, služiti mu slobodno i potpuno. Ideje sluge i sina vrlo su usko povezane u Svetoj Bibliji. Kršćanska je crkva uvijek smatrala velike Pjesme sluga u knjizi proroka Izaije da se odnose na Isusa Mesiju (Izaija 42: 1-4; 52: 13-53: 12, itd.). Ovog Slugu Bog naziva "mojim odabranikom". "Duh suverenog Gospodina" je na njemu (Izaija 61: 1). Liječi bolesne i pomaže potlačenima. Čak pati i snosi krivnju drugih i Bog ga opravdava. Rani kršćani koristili su istu riječ koja se nalazi u Pjesmama sluga i nazivali su Isusa Božjim "svetim slugom" (Djela apostolska 4: 27,30). Ovaj je Sin doista služio Ocu, ne iz prisile, već zbog Njegovog jedinstva s Ocem i iz ljubavi.Koji sluga služi bolje od sina? U Isusu su sin i sluga stopljeni! 2. Apostol ili glasnik je "onaj koga je Bog poslao" da naviješta svoju poruku. Isus se također naziva "apostolom" u svetom Injilu (Hebrejima 3: 1). U izvještaju o Evanđelju prema Ivanu, o Sinu se vrlo često govori kao o "poslanom", a ta su dva pojma gotovo sinonimi. I drugi se evanđeoski izvještaji koriste ovom terminologijom, a izrazi "Otac" i "Pošiljatelj" također su gotovo istoznačni (Matej 10:40; Marko 9:37: Luka 9:48). Bilo je mnogo apostola koje je Bog poslao. Ali apostola / Sina nije poslao samo Bog; Poslan je i od Boga. Izašao je odozgo, od samoga Boga (Ivan 8: 23,42), pa je tako nazvan " Immanu-el ", "Bog s nama". (Matej 1:23) Isusova prispodoba o odsutnom vlastelinu vrlo je poučna u cijeloj stvari Njegovog Sinstva. Gazdine sluge nisu mogli naplatiti najamninu za vinograd koji je zasadio i bio potpuno opremljen, a zatim su ga dali u zakup stanarima. Napokon, stanodavac je odlučio svog sina poslati kao svog osobnog predstavnika. Stanari su ga ubili misleći da su time postigli pobjedu i mogli posjed dobiti za sebe, ali na kraju su sve izgubili. (Matej 21: 33-43 itd.) Jasno, stanodavac i sin posjednika u ovoj prispodobi predstavljaju Oca i Sina. Što god drugo parabola učila, ona jasno razlikuje između "poslanih" i "poslanog", proroka i Sina i konačne sudbine "poslanog". Uistinu, ova je prispodoba čudna i neobična! Ipak, to nije ništa čudnije ili neobičnije od Osobe i događaja na koje parabola upućuje. Dakle, jasno je u koju je svrhu Sina poslao Otac i od njega: otkriti ga, izvršiti Njegov plan spasenja za čovječanstvo, služiti kao njegov "osobni" predstavnik i trošiti se na proces ( Ivan 3: 16f; Rimljanima 8: 3,29; Galaćanima 4: 4-7). Provodeći Božju spasonosnu volju, jedinstveni Sin trebao je steći mnoštvo "braće", koja su, slijedeći Ga, svojim milosnim usvajanjem postala i Božji "sinovi". Oni koji slijede poslušnog Slugu / Sina poslanog od Oca ujedno su i Božji poslušni sluge / sinovi, istinski "muslimani" (kako su Isusovi sljedbenici nazvani u Kur'anu - sura 3:52; 5: 111). Sin / sluga / poslani Jedan / Spasitelj: sve je to usko povezano u Svetoj Bibliji. 3. Za muslimane, kao i za kršćane, Riječ Božja je vječna, kao što je i Bog vječan. Bog preko svoje Riječi djeluje, stvarajući i održavajući svemir i otkrivajući svoju volju. Kad bi se među muslimanima pozvao na Božju riječ, oni bi prirodno pomislili na Kur'an. Međutim, mnogi od njih znaju da se Isus u Kur'anu naziva i "riječju (Riječju?) Božjom". Iako Isusa smatraju samo prorokom, ne bi li njihova ideja o Njegovom biću "Božja riječ" mogla biti ispunjena biblijskim značajem istog izraza? Neki će reći: "Ne!" Drugi su ovo smatrali vrlo korisnim sredstvom za objašnjavanje Isusova odnosa s Ocem, uključujući koncept Sinova. Kao što je On vječna Božja Riječ, tako je i vječni Božji Sin (Ivan 1,14).To bi također moglo pomoći u uklanjanju duboko ukorijenjenih nesporazuma o ovom odnosu, navodeći muslimane da shvate da kršćani vjeruju samo u jednog Boga, da Sina ne postavljaju kao drugog Boga, niti Boga raseljavaju po Sinu, niti od čovjeka napravi Boga. Čak i među ljudima mnogo ovisimo o nečijoj riječi kako bismo znali što osoba želi i radi i kakav je. Kroz svoju riječ čovjek se daje do znanja otkrivajući ono što je u njemu. Vjerujemo Abdullahu jer vjerujemo Abdullahovoj riječi. Vjerujemo Abdullahovoj riječi jer vjerujemo Abdullahu. Razlikujemo Abdullaha i njegovu riječ i izjednačavamo Abdullaha i njegovu riječ. I jedno i drugo je istina. Na mnogo drugačiji, viši i veličanstveni način, Riječ koja proizlazi od Boga izražava Božju volju i Njegova djela, a također otkriva kakav je on na razumljiv način. Tako sveti Injil kaže: "U početku je bila Riječ, i Riječ je bila kod Boga, i Riječ je bila Bog. On je bio u početku kod Boga; sve je kroz njega postalo i bez njega nije bilo ničega što je stvoreno. U njemu je bilo život i život je bio svjetlost ljudima .... I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama, puna milosti i istine; vidjeli smo njegovu slavu, slavu kao jedinog Sina od Oca .... Ne jedan je ikad vidio Boga; Sin Jedinac, koji je u njedrima [1] Očevim, učinio ga je poznatim. "[2] (RSV, Ivan 1: 1-4,14,18) "Ovo je moj Sin kojeg ljubim. Slušajte ga" (Marko 9: 7) "... u ovim posljednjim danima govorio nam je njegov Sin ." (Hebrejima 1: 2) [1.] tj. Toliko je blisko povezan s Ocem. Treba li se prisjetiti da i Kur'an i Biblija govore o "Božjoj ruci", "Božjem licu" itd.? [2.] "On ga je objavio": doslovno, iz izvornog grčkog jezika Svetog Injila, "On ga je egzegirao (protumačio, objasnio)". To je kao da je Bog otkrio svoje skriveno srce kroz svoju obasjanu Riječ. Ako musliman može prihvatiti da Božja Riječ, koja je vječna kao što je i sam Bog vječna, može ući u ograničenja vremena i prostora i postati dostupna u obliku knjige, ne bi li mogao shvatiti i da bi se ta ista Riječ mogla očitovati kao ljudsko biće? Ako se na zemlji nestvorena Riječ Božja u svom stvorenom obliku knjige može opisati i kao nestvorena i kao stvorena, onda se nestvorena Riječ Božja u svom stvorenom obliku ljudskog bića ne može opisati i kao nestvorena i kao stvorena, ako je ona Bog bi tako trebao? Da je Bog tako htio, svjedočanstvo je Svetog Injila: vječno Božje samoizražavanje, Njegova Riječ, Njegov Sin ušao je u ljudski lik kao Isus Mesija. Isus kao Božji Sin: Božje samootkrivanje na Zemlji Svi znamo da je Bog stvoritelj svega stvorenog. Znamo da on neprestano upućuje čovječanstvo na višestruke znakove u stvaranju i u povijesti koji, pak, upućuju čovječanstvo izvan tih znakova na Boga Svevišnjeg kao stvoritelja i suca čovječanstva. Znamo da je povremeno intervenirao u povijest stvaranja kroz proroke i apostole i Pisma. Posredovao je preko njih, čime je čovječanstvu ponudio obrazac za život. Vjerojatno se i svi slažemo da on sam svjedoči kroz ljudsku savjest. Na sve te načine Bog nam otkriva nešto o sebi kako bismo mogli znati nešto o njemu. Ali otkriva li se On? Možemo li Ga znati? Odgovor na ova ključna pitanja nalazimo u zapanjujućim Isusovim tvrdnjama: "Otac mi je sve predao. Nitko ne pozna Sina osim Oca i nitko ne poznaje Oca osim Sina i onih kojima je Sin odlučio da ga objavi." (Matej 11:27) "Zar me ne poznaješ, Filipe, čak i nakon što sam tako dugo među vama? Svatko tko me vidio vidio je Oca. Kako možeš reći:" Pokaži nam Oca "? Zar ne vjeruješ u to Ja sam u Ocu, a taj Otac u meni? " (Ivan 14,9,10) Anđeli, osobe i stvari mogu nam otkriti nešto o Bogu. Ali samo Bog može otkriti Boga! Potrebno je Bogu da se otkrije čovječanstvu. Potrebno je Bogu da se otkrije čovječanstvu pod stvorenim okolnostima, pogodnim za ljudsko razumijevanje. Ima li boljeg načina da se vječni otkrivač otkrije čovječanstvu na zemlji nego odijevanje Njegovog samoizražavanja u ljudsko tijelo! U Isusu, Njegovom vječnom Sinu, otkrivač postaje i nama otkriveni. Zbog toga Sveta Biblija govori o Isusu kao o Bogu koji se očitovao u tijelu. Zauzvrat, objavljeni Sin postaje objavitelj Oca među čovječanstvom. "Uzdaj se u Boga, uzdaj se i u mene", kaže Isus (Ivan 14: 1). Pozivajući svoje slušatelje da mu vjeruju, Isus suptilno ne odbija povjerenje od Boga; nego jednostavno potvrđuje da se Bog, zauvijek Svevišnji, otkriva kroz Isusa svojom prisutnošću u Isusu. Bog, otkrivač i objavljeno. Složili bismo se da Bog stvara svijet, postavlja proroke, šalje Sveto pismo i daje zakone za ljudsko vodstvo. Ali može li on sam ući u svoje vlastito stvaranje da bi bio s nama? Zar ovo ne bi bilo nedostojno za Njega? Ne bi li se time ponižavao? Ne bi li se njegov ulazak u svijet sukobio s Njegovim suverenitetom, zamaglio sjaj Njegove slave i učinio Ga manjim od većeg? Bog je doista veći. Jedino Njemu pripadaju kraljevstvo, moć i slava. Samo je on suveren. Ali, možemo se zapitati, koja je priroda Božjeg suvereniteta? I kako sam Bog očituje prirodu svoje suverenosti, tako da i čovječanstvo može početi shvaćati prirodu svoje suverenosti? Inače, trebamo li Božju suverenost shvatiti jednostavno kao suverenost bilo kojeg zemaljskog potencijala uvećana do krajnjeg stupnja? Očituje li sam Bog svoj suverenitet nad svojim stvaranjem držeći se podalje od njega? Štiti li svoju suverenost izolirajući se u nebesku vedrinu, daleko od patnje i grijeha ovog umirućeg svijeta? Ili je moguće da se naše razumijevanje Božje suverenosti kosi s Njegovim vlastitim razumijevanjem Njegove suverenosti;da Njegove misli nisu naše misli i naši putevi nisu Njegovi putevi, kao što je Bog objavio kroz svog proroka Izaiju (Izaija 55: 8)? Je li moguće da Bog ne samo da odgovara, već čak i predviđa čežnju ovog proroka: "Oh, da si raskinuo nebo i sišao ...!" (Izaija 64: 1) Prema Bibliji, Bog je ljubav. U biblijskoj perspektivi, ulaskom u ovaj svijet, Bog se ne ponižava; nego se uzdiže. Svojim posjetom na zemlji ne zamućuje svoju slavu; nego ga uvećava među čovječanstvom. Svojom prisutnošću među nama, On ne postaje manji; nego postaje veći za našu veću pohvalu. Budući da nije samo iznad nas, već i s nama u Isusu Emanuelu, on ne samo da djeluje u skladu sa sobom; čak i više, On je On sam i on je ono što će biti. Na kraju, rezimirajmo ukratko biblijsko značenje Isusa kao Sina Božjeg, imajući na umu da 1. "Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedan" (Ponovljeni zakon 6: 4) i 2. mora se čitati sam Sveti Inđil shvatiti punije značenje Isusova sinstva kroz Njegovo sluganstvo: 1. Jedinstveni Božji Sin vječno je od Oca ; po njemu je Bog stvorio i održava svemir. Kao Božje samoizražavanje On je uistinu Bog. 2. Budući da nas je Bog volio, jedinstveni Božji Sin ušao je u vrijeme i prostor, rodio se od Djevice Marije i zvao se Isus Mesija. Kao Božje samoizražavanje na zemlji u obliku čovjeka, on je uistinu čovjek. 3. Sin dijeli Očeva svojstva ; On je poput Njega u snažnim djelima i ljubavi prema sebi. 4. Sina je Otac poslao kao svog predstavnika da izvrši Njegovo djelo otkrivenja i spasenja. 5. Sin je osobna poruka Oca , Bog koji izražava sebe i svoju ljubav na način koji čovječanstvo može vidjeti i čuti i razumjeti. 6. Sin savršeno služi Ocu ; Otac također reagira na volju Sina. 7. Otac i Sin su Jedno u jedinstvenom odnosu potpune uzajamnosti između Učitelja i Sluge, šaljući Jednoga i poslano Jedno, otkriveno Jedno i otkrivajuće Jedno. 8. Oni koji vjeruju u jedinstvenog Slugu / Sina kojega je Bog poslao, Božju osobnu Radosnu vijest "(" Evangel "ili" Injil "), i koji ga slijede, mogu postati Njegova" braća i "sestre"; mogu postati usvojena, poslušna Božja djeca. Slava i slava i mudrost i hvala i čast i snaga i snaga neka budu Bogu našem u vijeke vjekova. Amen! (Otkrivenje 7:12) Knjige Ernesta Hahna Više o Tko je Isus? Odgovaranje na početnoj stranici islama

Je li Abraham razbio idole? Did Abraham smash the idols? https://answering-islam.org/Quran/Contra/qi016.html ​ Proturječnost Kur'ana: Koju je radnju Abraham poduzeo? Izvještaji Abrahama, Sura 19: 41-49, 6: 74-83 prilično se razlikuju od Sure 21: 51-59. U 21: 51-59 Abraham uništava idole kako bi pokazao narodu da nemaju snage i svađa se s njima, što ga posljedica pokušava ubiti bacajući ga u vatru. [Nadalje: u 57. ajetu uništava njihove idole (njihovo imanje) iza leđa ljudi (vlasnika), a u 63. ajetu o tome laže. Je li to ponašanje poštenog proroka?] U svakom slučaju, dok se u Suri 21 Abraham snažno suočava sa svojim narodom, pa čak i uništava idole, u Suri 19 Abraham šuti nakon što mu otac prijeti da će ga kamenovati zbog toga što je govorio protiv idola. I čini se da ne samo da šuti, već čak napušta područje ("okrećući se od svih"). Ne govori se ništa o uništavanju idola. U Suri 6 on se također samo prepire s ljudima ne poduzimajući nikakve mjere za uništavanje idola. Nadalje, Sura 6 razlikuje se od druge dvije po tome što Abraham u početku također štuje stvorenje umjesto stvoritelja i tek kasnije shvaća svoju pogrešku [grijeh] štovajući ono što nije Bog. Početna kontradikcija u Kur'anu u odgovoru na islam

Sura 11:1 Kur'an potpuno jasan ili nije? vidi i Sura 16:89 Kuran objašnjenje za svaku stvar 35. Je li Kur'an potpuno jasan ili nije? Kur'an nedvosmisleno tvrdi da je jasno pismo, Sura 11:1 „Elif Lam Ra. Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg,“ Sura 41:3 „Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju,“ Sura 16:89 „A šta će biti onog Dana kad protiv svakog naroda dovedemo po jednog svjedoka, od njega samog, i tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih!* Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.“ Sura 2:2 Ova Knjiga u koju nema nikakve sumnje, uputstvo jesvima onima koji se budu Allaha bojali. Implikacija ovih izjava je ta da su svi stihovi Kur'ana jasni i da muslimansko Pismo ne sadrži nikakve retke koji su sumnjivi ili teški za razumjeti. A to je u kontradikciji sa sljedećim stihom koji kaže da postoje stihovi koji nisu potpuno jasni, čije je značenje poznato samo Allahu: Sura 3:7 „On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - A samo razumom obdareni shvaćaju.“ Kako ćemo? U što muslimani treba da vjeruju u vezi prirode Kur'ana? Je li cijeli Kur'an jasan i potpuno objašnjen, ili imaju dijelovi koji nisu jasni i čije tumačenje zna samo Allah? Još više, zašto bi se Allah patio objavljivati stihove koje ne zna nitko osim njega? Kakva je korist muslimanima da imaju stihove koje nitko ne može razumjeti osim njihovog božanstva? Što dobivaju muslimani od takvih opskurnih tekstova koji ničemu ne vrijeme u njihovim životima? I napokon, kako musliman treba da zna koji su stihovi jasni, a koji su skriveni kada Kur'an nigdje ne raščlanjuje jedne i druge? Je li ostavljeno inspiriranim muslimanskim akademicima da objasne masama koji stihovi su jasni a koji su nejasni? Individue koje često proturječe i protive se jedan drugome u svojem tumačenju i svojoj teologiji, i značenjima i primjene Kur'ana i sune? ------------------------------------ 88. Sam Bog ili također i ljudi? Sura 16:103 govori da je Kur'an 'jasni arapski govor'. A ako je stvarno jasan, zašto je potrebno objašnjenje? Uopće se ne čini jasan kada čitamo: Sura 3:7 „On je Taj koji ti objavljuje Knjigu. Od nje su ajeti presudni - oni su majka Knjige, a drugi su alegorijski. Pa što se tiče onih u srcima čijim je skretanje, ta slijediće šta je nejasno iz nje, tražeći fitneluk i tražeći joj tumačenje. A tumačenje toga zna jedino Allah. A jaki u nauci govore: “Vjerujemo u nju; sve je od Gospodara našeg.” A ne shvataju, izuzev posjednici razuma. (Mlivo) U istom stihu kaže da SAMO Allah zna značenje tih teških alegoričnih stihova u Kur'anu … a zatim kaže da to mogu razumjeti 'posjednici razuma'. Je li to kontradikcija, ili to možemo riješiti konceptom 'inkarnacije' (Bog postaje čovjek) na što muslimani gledaju s prezirom? Ali kršćanstvo vjeruje da je Bog postao čovjek samo jednom. Kur'an govori o ljudima u množini. Odgovor muslimana, Randy Desmond: „Prvo, taj stih govori o tome da nitko ne zna skrivena značenja osim Boga. Osnovno značenje je jasno svima. Drugo, riječi prevedene kao 'a ne shvaćaju' zapravo znače: 'i nitko neće prihvatiti ispravljanje/upozorenje/podsjećanje' – tako da u ovom slučaju kontradikcija unutar stiha ne postoji. Treće, čitao sam da se taj stih također može pročitati kao: 'ali nitko ne zna skrivena značenja osim Allaha i onih koji imaju znanje. Oni kažu: 'Mi vjerujemo…' Jusuf Ali to govori. U tom slučaju, navodna kontradikcija je potpuno suprotno od značenja (osim činjenica da druga točka koju sam naveo i dalje važi).“ Instruktivno je pročitati Jusufov komentar u fusnoti. On je svjestan problema, ali također priznaje da se većina komentatora slaže da rečenica završava onako kako ju je on preveo, a to predstavlja problem koji smo naveli. Sačinjavanje drugačije strukture rečenice je motivirano SAMO da se izbjegne problem, a ne nekim mogućim drugim značenjem strukture rečenice na arapskom.

Sura 32:4 Allah zaštitnik, pomagač, prijatelj 49. Je li Allah jedini 'vali' (zaštitnik, pomagač, prijatelj)? Kur'an kaže da je Allah jedini 'vali' od vjernika: Sura 4:45 „Allah dobro poznaje neprijatelje vaše, i Allah je dovoljan zaštitinik i Allah je dovoljan pomagač!“ Sura 9:116 „Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allah nemate ni zaštitnika ni pomagača.“ Sura 32:4 „Allah je nebesa i Zemlju i ono što je između njih u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika nemate, pa zašto se ne urazumite?“ Sura 42:28 „On šalje kišu kad oni izgube svaku nadu i rasprostire blagoslov Svoj; On je zaštitnik pravi i jedini dostojan hvale.“ U mnogim mjestima Kur'an zabranjuje muslimanima da traže prijatelje i zaštitnike od bilo kakvog drugog entiteta osim Allaha, čak i ako bi oni bili robovi poput proroka. Sura 18:102 „Zar nevjernici misle da pored Mene mogu za bogove uzimati robove Moje? Mi smo, doista, za prebivalište nevjernicima pripremili Džehennem.“ Kur'an nastavlja: Sura 29:41 „Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!“ Sura 42:6 „Allah motri na one koje, pored Njega, zaštitnike uzimaju, tebi nije prepušteno da o njima brigu vodiš.“ Sura 42:9 „Allah motri na one koje, pored Njega, zaštitnike uzimaju, tebi nije prepušteno da o njima brigu vodiš.“ Sura 45:10 „Pred njima je Džehennem, i ni od kakve koristi im neće biti ono što su stekli, ni kumiri koje su, pored Allaha, prihvatili; njih čeka muka golema.“ Sura 17:111 „i reci: "Hvaljen Allah, koji Sebi nije uzeo djeteta i koji u vlasti nema ortaka, i kome ne treba zaštitinik (valija) zbog nemoći - i hvaleći Ga veličaj!" A s druge strane Kur'an proturječi sam sebi jer govori da Allah nije jedini 'vali' kojeg muslimani imaju! Sura 5:55 „Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju.“ Sura 9:71 „A vjernici i vjernice su prijatelji (vali – zaštitnici, štićenici) jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. - Allah je doista silan i mudar. Zapravo, hadisi kažu da će muslimani tražiti zaštitu od proroka kao što je Muhamed od gnjeva Allahovog, i Allah će prihvatiti njihovo posredovanje za vjernike: Sahih Buhari vol. 2, knjiga 24, br. 553. – Pripovijeda Abdullah bin Omar: „Prorok je rekao: 'Čovjek je stalno zapitkivao druge za nešto dok ne dođe na Dan Uskrsnuća bez ijednog komada mesa na licu.' Prorok je dodao: 'Na Dan Uskrsnuća, sunce će se približiti (ljudima) do te mjere da će ljudi znojiti čak unutar ušiju, i kad svi ljudi budu u tom stanju, pitat će Adama za pomoć, zatim Mojsija, i zatim Muhameda.' Podpripovjedač je dodao: 'Muhamed će posredovati kod Allaha da sudi među pravednim ljudima. Nastavit će s tim dok ne bude imao prsten od vrata raja, zatim će ga Allah uzvisiti do Makam Mahmud (privilegije posredovanja). I svi skupljeni ljudi će slaviti Allaha. To ekspresno proturječi Suri 18:102 koja prijeti onima koji uzimaju proroke za svoje 'auliya' – zaštitnike (množina od vali)! Kur'an dalje izjavljuje da Allah ima mnoge vali ili auliya! Sura 10:62 „I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici“ I da on ima pomagače koji mu pomažu: Sura 4:75 „A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: "Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada,* čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!" I još više, rečeno je da Muhamed dijeli vlast sa Allahom jer mu je predana zemlja: Sura 59:6-7 „A vi niste kasom tjerali ni konje ni kamile radi onoga što je Allah od njih, kao plijen, darovao Poslaniku Svome, nego, Allah prepušta vlast poslanicima Svojim nad onima nad kojima On hoće; Allah sve može. Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima - da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava“ Evidentno je da je Muhamed vjerovato da ima dio u Allahovom suverenitetu i vlasništvu. Muslimanima je izrazito zabranjeno da budu prijatelji sa nevjernicima, naročito sa židovima i kršćanima: Sura 3:28 „Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini - Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!“ Sura 5:51 „O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ Sura 5:57 „O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci - i Allaha se bojte ako ste vjernici“ Sura 5:81 „A da vjeruju u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi od njih su nevjernici.“ A Muhamed je prekršio to učenje jer je tražio zaštitu i pomoć od kršćanskog vladara Abisinije. Kao što je kasni Jusuf Ali zapisao u svojem komentaru na Suru 5:82: „Značenje nije to da su oni samo zvali sebe kršćanima, nego da su bili tako iskreni kršćani da su cijenili vrline muslimana, kao Abisinjani kojima su otišle muslimanske izbjeglice za vrijeme izgnanstva iz Meke. Oni bi rekli: 'Istina je da smo kršćani, ali mi razumijeme vaše gledište, i mi znamo da si ti dobar čovjek.' Oni su muslimani u srcu, kako god da se zvali.“ (Ali, Sveti Kur'an, stranica 268) Tako muslimani nisu imali problem tražiti zaštitu i pomoć od nevjernika kada je njima trebala!

Problemi Ajeta