Kur'an najveća greška

-----------------------------------------------------------

Porijeklo imena Allah

Osobno ime "Allah" je ime jednoga jedinoga Boga kako ga oslovljavaju muslimani. Iako je jedan Bog u Kur'anu prikazan kao Bog Abrahamov, Izakova i Jakovljev, taj Bog nije Bog Biblije, već iskrivljena slika Boga u odnosu na Boga Biblije. 

Mnogi muslimani koji su nepoznavatelji svoje religije smatraju da Allah znači i doslovni termin za riječ: Bog. No, to nije točno. Učeni muslimani znaju da je Allah osobno ime Boga. Poznata izjava među muslimanima "nema Boga osim Allaha" na arapski se čita: La illah illa allah. 

Razmotrimo ovo detaljno: U rečenici riječ "illah" je riječ koja znači "bog", a Allah je osobno ime tog boga. Riječ (La) illah je dakle općeniti termin za Boga. Muslimani u nekim prijevodima Kur'ana na hrvatski/bosanski prevode iz izvornika "U ime Allaha" kao "U ime Boga". U Kur'anu - u izvorniku ne piše u ime "illah" (boga, općeniti termin), nego u ime Allaha (osobno ime). Takav prijevod Kur'ana je plod želje nearapskih muslimana da se Allah prihvati kao općenita riječ za Boga. Svi anđeli u islamu imaju nastavak "El", umjesto "Ah", ili "Allah" (Gabrij-El, umjesto Gabri-Allah) i Kur'an tu ima za anđele preuzete nazive Starog zavjeta koji je sadržavao Božje ime u sebi: ime ("El") i ne svjedoče za isto islamsko ime Boga i isti izvor koji je arapskog jezika kao riječ: Allah. O izvoru tog osobnog imena riječi Allah više će reći ovaj prevedeni tekst o predislamskoj poganskoj Meki. Jedan od razloga zašto je glavni moto Muhameda "nema Boga osim jednoga" je upravo i mnogobrojno pogansko stanovništvo sa raznim poganskim bogovima, kao svakodnevnica tadašnjih arapskih prostora.

Jeli Allah ime Božje?
Allah je ime jedinoga Boga u Islamu. Ime ''Allah'' je predislamska složenica arapske riječi ''La-ilah'' koja znači Bog, s članom ''il'' i izvedenica je od (la) illah (božanstvo). Arapsko ime za Boga je riječ ''La-ilah''. To je općeniti pojam za bilo kojeg boga koji se smatrao najvišim bogom. Različita arapska plemena su upotrebljavala riječ ''Allah'' u odnosu da bi izrazili svoga osobnog najvišeg boga. Allah je bio štovan u Kabi, odnosno u Meki od poganskih Arapa puno prije vremena nego se pojavio Muhamed. Isto tako to je bilo ime glavnoga boga među brojnim idolima (360) u Kabi, tj. Meki prije nego ih je Muhamed okrenuo u monoteiste. Povjesničari su dokazali da za boga mjeseca imenom ''Hubal'' kojemu su se arapi molili u Kabi, koristili riječ Allah za vrijeme molitve.

 
Danas, musliman je onaj koji se podređuje volji Boga - Allaha.

Islam znači podređenje/podložnost (Allahu), ali izvorno značenje jest snaga koja je karakterizirala pustinjskog ratnika koji se je suočen s nemogućim okolnostima, borio do smrti za svoje pleme. (Dr. M. Baravmann, The Spiritual Background of Early Islam, E. J. Brill, Leiden, 1972)

Mnogi vjeruju da je riječ ''Allah'' izvedenica od srednjoistočne riječi ''el'' koja u Ugaritskom, Kananskom i Hebrjeskom može značiti bilo istinskog, bilo lažnog Boga. Međutim izgleda da ovdje slučaj nije takav, jer "izvor imena Allah datira u vrijeme prije muslimana. Allah nije uobičajeno ime koje znači ''Bog'' pisano velikim, ili ''bog'' pisano malim početnim slovom." (Encyclopedia of Religion and Ethics (ed. Hastings), I:326.)

Prema Enciklopediji Religija, Allah se podudara s babilonskim bogom Baalom kojeg su Arapi poznavali puno prije nego ga je Muhamed počeo štovati kao vrhovnog Boga. Prije Islama, Arapi su priznavali puno bogova i božica, a svako je pleme imalo svoje osobno božanstvo. Isto tako su postojala prirodna božanstva. Allah je bio bog lokalnog plemena Quarish, koje je bilo Muhamedovo pleme prije nego je utemeljio Islam i odveo svoje ljude van politeizma. Allah je tada bio poznat kao ''Bog Mjeseca'', koji je imao tri kćeri koje su bile posrednice ljudima do Allaha. Njihova imena su bila Al-at, Al-uzza i Al-Manat, i bile su tri božice. Prve dvije Allahove kćeri imale su imena, tj ženski oblik imena Allah. Hubal je bio glavni bog Kabe među 360 božanstava. Hubal je bio kip naličjem na čovjeka čije je tijelo bilo izrađeno od crvenih dragih kamenja, a ruke su bile izrađene od zlata. (Referenca Islam George Braswell Jr.)
Zbog knjige "Sotonski stihovi" koja je govorila o stihovima Kur'ana i stihovima hadisa koji ukazuju kako je Muhamed priznao Allahove kćeri kao poganske božice koje su i tada bile smatrane Allahovim kćerima (Muhamed je to učinio prije nego je imao vlast nad tim poganima), taj autor je dobio fetvu na smrt 1989. od ajatolaha Khomeinija).

360 bogova u predislamskoj Meki, među njima i bog imena Allah

"Povjesničari kao Vaqqidi su smatrali da je Allah u biti vrhovni od tih 360 bogova koji su bili štovani u Arabiji kad je već Muhamed postao nadmoćan. Tako Ibn Al-Kalbi daje 27 imena predislamskim bogovima. Zanimljiva činjenica jest da je malo muslimana htjelo prihvatiti da je Allah već bio štovan u Kabi u Meki od arapskih pogana prije dolaska Muhameda. Čak neki muslimani bi se razbijesnili kada bi se susreli s ovom činjenicom. Ali nažalost, povijest nije na njihovoj strani, jer pre islamska literatura govori o ovome. " (G. J. O. Moshay, Who Is This Allah? (Dorchester House, Bucks, UK, 1994), pg. 138).

Povijest je polazala da su Meka i sveti kamen Kaba, bila svetišta za predislamske pogane Arape. Štoviše, bivše ime za Kabu bilo je Beit-Allah, što znaći Kuća Allahova. Rečeno je da je to prvo što je izgrađeno u raju. Ovo je kontradistinkciji s onim što je Mojsije naredio da se sagradi. Dakle to je nešto što muslimani namjerno izostavljaju u svom čitanju Biblije. 
Kur'an nam kaže da je Muhamed izbacio druge idole van i učinio jednoga boga vrhovnim i sebe stavio za glasnika. Zadržao je Kabu kao sveto mjesto i potvrdio da crni kamen ima moć oprati grijehe. Zadužio je svakog vjernika da napravi hodočašće crnom kamenu makar jednom u životu. (Sura 22:26-37). Nijedan svetac Staroga zavjeta nikada nije napravio hodočašće prema Kabi i poljubio crni kamen, unatoč pričama kako su Abraham i Išmael obnovili to svetište.

Muhamed je upotrijebio ime Allah, koje je prije bilo ime određenog idola bez da ga je ikad razlučio od idola koje su ljudi Meke u to vrijeme već štovali. To je bila modifikacija prijašnjeg štovanja poganskih arapa bez ikakve potpune promjene. Nikada nije ukazano ljudima da prestanu štovati lažnog od pravog Allaha. Može Bog biti objavljen pod monoteizmom, i ne biti Bog Biblije.

Al-lat u kojem je T na kraju imena Allah, bilo je predstavljeno u obliku četvrtastog kamena čije je glavno svetište bio grad Taif. U svetištu je bio crni kamen u gradu imenom Qudayd izmežu Meke i Medine. Bila je božica sudbine, odnosno ženski duplikat Allaha. Al-uzza je bila božica istoka Meke. Izvori govore da je bilo čak žrtvovanja ljudi njoj u čast i islamska tradicija govori priču o Muhamedovu djedu koji je zamalo žrtvovao svoga sina, tj Muhamedovog oca toj božici. Ono što je spriječilo da se to dogodi bilo je traženje savjeta od jedne proročice koja mu je rekla da napravi zamjenu, tj da svoga sina zamjeni za stotinu deva. Muslimani ovo vide kao volju Allaha da bi se mogao roditi Muhamed. (Referenca Muhammad husain haykal, Hayat mohammed)

"Ime Allah, kao što je Kur'an sam svjedok tome, bilo je dobro poznato u preislamskoj Arabiji. Doista, oboje, kao i njegova ženska forma, Allat, su pronađeni nerijetko među deriviranim Božjim imenima u natpisima iz Sjeverne Afrike." (Arthur Jeffrey, ed., Islam: Muhammad and His Religion (1958), p. 85.).

Doslovno ime Muhamedova oca u arapskom je Abd Allah. Ime njegova ujaka je Obred Allah. Ova imena pokazuju odanost Muhamedovih obitelji poganskim korijenima, a isto tako dokazuju da je Allah bio dio politeističkog sistema štovanja prije nego je izabran za vrhovnog i jedinog boga naspram ostalih bogova. Ovo bi trebao biti dokaz za pre islamske korijene imena Allah za muslimane. Treba imati na umu da su oni bili pogani kada su koristili ovo ime. Obiteljsko ime je držao iznad svih ostalih imena. Muhamed je imao dobre namjere da izbavi svoj narod od politeističkog štovanja, ali nije išao dovoljno daleko s reformom. 

Meka je bila mjesto gdje je idol Allah lociran, tako da bi se ljudi mogli okrenuti u tom smjeru za vrijeme molitve. Isto tako, prije Islama ljudi bi molili 5 puta na dan okrenuti prema Meki (The Encyclopedia of Islam p.303). Prije početka Islama, svako arapsko pleme koristilo je ime Allah za vlastitoga velikog boga. Ovo je razlog zašto je Hubal, bog mjeseca (znan i po drugim imenima, te se Hubal po nekim povjesničarima izgovarao kao Hu-baal), bio središnji fokus molitve u Kabi, i ljudi kada bi se molili Hubalu, koristili su riječ Allah. Nadalje, polumjesec bio je simbol boga mjeseca Allaha (Hubal) i dalje je simbol Islama dan danas (iako su mu muslimani promijenili značenje - od Meke do mjeseca Islam će se proširiti). Danas teško da će se naći musliman koju poznaje svoje drevne korijene. Povijest ga bilježi kao drevni poganski simbol plodnosti koji se može naći kroz cijeli bliski istok. Dakle, Muhamed je razvalio idole koji su vodili ljude u idolatriju, ali je zadržao crni kamen koji muslimani dan danas štuju poljupcem. Stoga ovo je još jedna praksa koja potječe prije vremena nego li se pojavio Muhamed.

Muhamedova borba i udaljenost od biblijskog Boga bliska čovjeku

Muhamed je učinio Allaha jednim bićem koje, za razliku od Biblijskog Boga koji se naziva ocem, nema sina. Zbog ovakvog prikazivanja, nepostoji ljubav ili prijateljstvo između božanstva prije nego je Bog stvorio čovjeka. Stoga su stvaranje i čovjek postali nužnost da Bog izrazi svoje atribute ili karakteristike. Ovaj Bog nikada nije otkrio samoga sebe čovjeku, nego jedino kroz svoju volju. Ovaj Bog je mnogo razdvojen od čovjeka da ga je nemoguće spoznati na osoban način, jer se jedino obraća čovjeku kroz svoj zakon i volju. To je religija poslušnosti bez razlike od bilo koje ostale slične religije. 

Muslimanima je Bog striktno singularan, sve videći, sve čujući, svemogući, on je prvi i posljednji. Ali ono u čemu se razlikuje jest da on nema Sina i ne može ga se zvati Ocem koji je u odnosu sa svojim Sinom na jedinstveni način. Od 99 imena za ime Božje ime u Islamu, ni jedno nije ''Otac'' ili da čak ima osobne konotacije. Ta razlika se ne smije prijeći. Biblijski Bog je osoban i želi prijateljstvo s svakim. Islam prikazuje Boga kao onoga koji očekuje da izvršavamo religijske dužnosti, ili će se u protivnom naljutiti. Postoje pravila za poslušnost i pojedinac može udovoljiti ali nikada ga osobno upoznati. Nikada ni jedan musliman se nije našao koji bi smatrao da bi mogao imati osobni odnos s njime, pričajući Mu i ljubeći Ga. Isus je nasuprot tome naučio kršćane moliti. ''Oče naš koji jesi na nebesima''. (Mt 6,9). Kroz cijeli Stari zavjet, Bog je bio realan prorocima kojima se osobno obraćao i oni Njemu isto tako. ''Nemamo li svi jednoga Oca? Nije li nas jedan Bog sve stvorio? (Mal 2,10)

U Islamu neki tvrde ukoliko pojedinac zapamti 99 imena koja se pridaju Allahu i nauči ih, ući će u raj jer ona daju vjerniku moć, čineći ga svjesnim Boga. Ali niti Kur'an niti hadisi ne govore o tim imenima na takav način. U Kur'anu sure počinju s ''U ime Allaha, mlostivog, samilosnog''. Ipak u islamskoj praksi bog je prikazan kao neumoljiv, grub, imajući milosti samo onima koji ispravno djeluju, a veoma tvrdo postupajući s ostalima. 

Za muslimana Bog Biblije koji je opisan kao trojstven, je uvredljiv i poganski, podsjećajući ga na idole koje je Muhamed uništio. To je zabilježeno u Kur'anu, i to se interpretira kao 3 različita boga ujedinjena u jednome. ''Nevjernici su oni koji kažu Bog je jedan od trojice. Nema Boga doli jednoga Boga''. I dok muslimani priznaju Isusovo bezgrešno začeće, niječu Mu preegzistenciju koja bi implicirala da je Bog. Nazivati proroka Bogom bi bilo bogohulno. ''Zaista Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim...''. Ako je ovo istinska izjava, i ako je Isus Onaj tko je rekao da Je, istinski Bog, onda su muslimani u jedinstvu s nečim drugim osim s istinskim Bogom. 

Muslimani tvrde da ime Allah se može pronaću u Bibliji. Allah nije nazvan Jahvom u Kur'anu, niti je Jahve nazvan Allahom u Bibliji. Stoga to ne može biti isti Bog. Niti je riječ Elohim koja se primjenjuje za Jahvu preko 2,500 puta u Bibliji, nije upotrebljena u Kur'anu. Niti je čak nazvan ''Onaj koji Jest'' kako je reako Mojsiju da će mu to biti ime zauvijek. 

Bog Biblije identificira sebe kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Kasnije je ime Jakov promjenjeno u Izrael, budući da je on otac 12 plemena Izraelovih. Bog Biblije naziva Jeruzalem gradom Davidovim iz čije će loze poteći Mesija. Niti jednom Bog Biblije ne spominje Meku ili Medinu, nego Jeruzalem čak 800 puta. Štoviše Jeruzalem nije čak spomenut ni u Kur'anu za kojega muslimani tvrde da pripada njima. Bog Biblije je nazvan i Bog Židova, stoga je u potpunoj kontradikciji s Allahom. Židovi su nazvani Njegovim izabranim narodom, ali ne i Allahovim narodom. Allah zapovijeda muslimanima da ne uzimaju sebi za prijatelje Židove i kršćane. Sura 5, 51 prezire Židove. Muhamed kaže: ''Posljednji sat neće doći prije nego se muslimani budu borili sa Židovima dok ih ne pobiju''.  (Mishkat Al Masabih Sh.M. Ashraf pp.147, 721, 810-11, 1130). Stoga kako Izraelci mogu naslijediti zemlju ili bilo što drugo od Boga obećano od Allaha ako je njiihov Bog. Sasvim jasno on nije isti Bog koji je u Bibliji. 

Muslimani pokušavaju dokazati svoju tezu iz Biblije upirući u Stari Zavjet u kojemu riječ alleluyah (aleluja), odgovara prvom slogu alle za Allaha. Riječ (H)alleluyah nije složenica hebrejske riječi. Niti su to dvije riječi nego singular koji znači ''slava Jahvi'' (alle-slava, lu-prema, yah-Yaweh). Početak riječi jest Hallel što znači slaviti. Ovo nema ništa s Allahom i zadnji slog riječi aluzija je na Jahvu, Boga Biblije, tako teško da je ovo dokaz za tu tvrdnju. Jednako tako miješa se aramejski s arapskim. To nije ništa neobično, budući da muslimani često uzimaju riječi i značenja drugih jezika i kultura kako bi ih zadobili za svoj ''dokaz'' za svoju knjigu i religiju. 

Igra riječima postaje komična kada se tvrdi da Isus izgovara ime njihova Boga. Kada je Isus bio na križu i vikao Eli, Eli, (hebrejski za - Bože moj, Bože moj) zapravo je vikao Allah, Allah. Novi Zavjet je napisan na grčkom, ali nas usmjeruje na Isusa koji je govorio aramejski, a ne arapski. U biti, Isus citira Psalam 22:1 koji kada se čita u cijelosti glasi ''Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio''. Još manje smisla ima činjenica za ovu tvrdnju kada se uzme u obzir da muslimani ne vjeruju da je Isus uopće bio na križu, nego da je netko drugi zauzeo njegovo mjesto. Neki misle da je to bio Juda, dakle Juda da je vikao Allah, Allah?

Prvi arapski prijevod Biblije je napravljen oko 9. stoljeća. Nigdje se ime Allah ne nalazi u Starom ili Novom zavjetu. Kada je islam postao dominantna politička snaga ljudi su bili prisiljeni koristiti ime Allah za Boga ili su trpjeli posljedice iz redova militantnih muslimana. Zbog islamske dominacije Allah je prihvaćeno ime Boga. Prevoditelji Biblije popuštaju pred vjerskim pritiscima i prevode Allaha kao Jahvu u arapskim izdanjima Biblije, ali to nije ime Boga Židova, niti Stvoritelja koji je stvorio nebo i zemlju, zbog svojih izvora u poganstvu. Njegova priroda i atributi imaju  nekoliko osnovnih sličnosti i mnogo više razlika. A najvažnija činjenica je da se kroz cijeli Kur'an ističe da Allah nema sina.