str. 1

 

Sin Božji

 

Izvor mnogo trajnije konfuzije o Isusovom identitetu je pretpostavka izvučena iz tradicionalnog razmišljanja da titula "Sin Božji" u Svetom pismu mora označavati večno biće, koje je sastavni deo večnog Boga. Ova tvrdnja nema nikakvog osnova u Svetom pismu. Činjenica da ova ideja tvrdoglavo opstaje je potvrda moći teološke indoktrinacije. U Bibliji je "Sin Božji" alternativna i praktično identična titula za Mesiju. Stoga Jovan posvećuje svoje celo Jevanđelje jednoj dominantnoj temi, da verujemo i razumemo "da Isus jeste Hristos, Sin Božji"  (Jovan 20:31).

Osnova za izjednačavanje ovih titula se nalazi u omiljenom Starozavetnom pasusu u Psalmu 2:

"Vladari su se urotili protiv GOSPODA i protiv Njegovog Mesije" koga je On postavio za Kralja u Jerusalimu (v. 6), i za koga on kaže: "Ti si Moj Sin danas te rodih. Išti u mene, i daću ti narode u nasledstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu" (vv. 7, 8). Isus ne okleva da ceo Psalm primeni na sebe, i u njemu vidi predviđanje buduće vladavine njega i njegovih sledbenika (Otkr. 2:26, 27).[1]

Petar takođe izjednačava Mesiju i Sina Božjeg, kada božanskim otkrivenjem potvrđuje svoje verovanje u Isusa:

"Ti si Hristos, Sin Boga Živoga" (Matej 16:16).

 

Visoki sveštenik pita Isusa:

"Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga?" (Marko 14:61).

Nataniel razume da Sin Božji nije niko drugi do kralj Izraela (Jovan 1:49), Mesija (v. 41), "onaj o kome su Mojsije u Zakonu a takođe i proroci pisali" (v. 45; vidi 5. Mojsijeva 18:15-18).

 

Titula "Sin Božji" se u Svetom Pismu takođe primenjuje i na anđele (Jov. 1:6; 2:1; 38:7; 1. Moj. 6:2, 4; Ps. 29:1; 89:6; Dan. 3:25), na Adama (Luka 3:38), na narod Izraela (2. Mojsijeva 4:22), na kraljeve Izraela koji predstavljaju Boga i u Novom Zavetu na Hrišćane (Jovan 1:12). Uzalud ćemo pokušavati da pronađemo primenu ove titule na večno biće, koje je deo večnog Boga. Ova ideja jednostavno ne postoji u biblijskoj ideji božanskog sina.

 

Luka veoma dobro zna da je Isusovo večno sinstvo izvedeno iz začeća u utrobi device; on ne zna ništa o bilo kakvom večnom poreklu: "Duh Sveti doći će na tebe, i sila Najvišeg oseniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božji" (Luka 1:35). Psalmist je Mesijino sinstvo postavio u određeni momenat u vremenu - "danas" (Ps. 2:7). Mesija je začet oko 3. godine p.n.e. (Mat. 1:20; Luka 1:35). Njegovo začeće je stoga povezano sa njegovim pojavljivanjem u istoriji (Dela 13:33), kada je Bog postao njegov Otac (Jevr. 1:5; 1. Jovanova 5:18).

 

Ovde su, jasno predstavljene u Svetom Pismu koje Isus prepoznaje kao Reč Božju, biblijske ideje o Isusovom sinstvu. Ono počinje Isusovim začećem "sa  moći" iz njegovog vaskrnuća. On je Sin Božji a u isto vreme i Davidov sin (Rim. 1:3, 4). Lukin pogled na sinstvo se u potpunosti slaže sa nadom za rođenje Mesije od žene, kao potomka Adama, Avrama i Davida (Matej 1:1; Luka 3:38). Tekstovi koje smo pregledali ne sadrže informaciju o ličnoj preegzistenciji Sina u večnosti.

Anthony Buzzard  

 

 

 

 

 

----------------------- 

Biblijsko značenje “Sina” 

Da bismo razumjeli biblijsko značenje Isusa kao “Sina Božijega”, prvo moramo ispitati biblijsku upotrebu riječi “sin”. U Bibliji, “sin” je pojam koji izražava blizak odnos sa nekim ili nečim; u osnovi, on pokazuje porijeklo, ali se također koristi da izrazi blisku vezu ili identifikaciju sa osobama ili stvarima. Čak i kada pokazuje porijeklo, ovaj izraz se ne ograničava na nečijeg oca ili majku. Nekoga mogu zvati “sine”: njegov otac i majka, njegova porodica, njegovo pleme, njegov narod, njegovo mjesto rođenja (grad ili zemlja), i vrijeme ili okolnost njegova rođenja.  “Otac-sin” terminologija se također koristi u vezi sa kraljevima i njihovim vazalima ili podanicima, gospodarima i slugama, učiteljima i učenicima, i skoro u bilo kojoj situaciji u kojoj je neko podređen ili ovisan o nekome drugom. Osnovni zahtjev za “sina” je da poštuje i bude poslušan svome “ocu”, ali on ga, također, treba voljeti i oponašati. 

Izraz “sin” se koristi na mnoge druge načine u Bibliji, od kojih su neki povezani porijeklom, dok drugi uglavnom izražavaju neku vrstu veze sa, ili sličnosti sa, osobama ili stvarima. Velika, na neki način, homogena grupa se može nazvati “sinovi” (posebno profesionalne i etničke grupe). Ponekad su karakteristike ili kvaliteti personificirani i smatrani kao da imaju “sinove” – one koji posjeduju te iste karakteristike ili kvalitet. Opet druga upotreba izraza “sin” u Bibliji odražava svestranu i maštovitu upotrebu ovog izraza posebno u hebrejskom jeziku. 

Kompletna lista različitih upotreba izraza “sin” u Bibliji bi bila preduga za ovaj esej. Nekoliko njegovih više idiomskih upotreba su nabrojane ispod, sa njihovim doslovnim značenjem i prevodima Svete Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti (ili u prijevodu dr. D. Stefanovića). 

Stari zavjet 

Referenca:           Izraz (kako se doslovno koristi u originalnom tekstu)

            -- Značenje (kako se nalazi u prijevodu)

Postanak 5:32:       "sin od pet stotina godina" 

                     -- "proživio pet stotina godina"

Postanak 15:3:       "sin moje kuće" 

                     -- " jedan od mojih ukućana"

Ponovljeni zakon 25:2:   "sin šibe" 

                     -- "zasluži da bude išiban"

Suci 19:22:       "sinovi Beliala" 

                     -- "opaki ljudi"

I Samuelova 20:31:     "sin smrti" 

                     -- "osuđen na smrt"

I Kraljevima 20:35:      "sinovi proroka" 

                     -- "proročki sinovi"

II Kraljevima 14:14:     "sinovi zaloga" 

                       -- "taoci"

Job 41:18:                "sin luka" 

                       -- "strijela"

Izaija 60: 10:          "sinovi strane zemlje" 

                       -- "stranci"

Tužaljke 3:13:       “sinovi tobolca" 

                     -- "strijelama iz svoga tobolca"

Joel 4:6:           "sinovi Grčki" 

                     -- "Grcima"

Zaharija 4:14:     "sinovi ulja" 

                     -- "pomazanika"

Novi zavjet 

Matej 9:15:        "sinovi zaručnika" 

                     -- "svatovi"

Matej 12:27:       "vaši sinovi" 

                     -- "sinovi vaši"

Luka 10:6:         "sin mira" 

                     -- "prijatelj mira"

Luka 16:8:         "sinovi ovoga vremena" 

                     -- "sinovi ovoga svijeta";

          "sinovi svjetlosti"  

                     -- "djeca svjetlosti" 

Ivan 17:12:        "sin propasti" 

                     -- "sina pogibli

Djela 13:26:       "sinovi roda Abrahamova" 

                     -- "sinovi roda Abrahamova”

Galaćanima 3:7:    "oni koji vjeruju su djeca Abrahamova"

--“Oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi”

Efežani 2:2:       "sinovi neposlušnosti" 

                     -- "sinovima nepokornosti"

Gore navedeno je samo nekoliko upotreba izraza “sin(ovi)” u Svetoj Bibliji. Najčešće upotrebe koje se obično prevode doslovno, su izostavljene. Međutim, jedna takva grupa bi se ovdje mogla ilustrirati: lični, ali ne i fizički odnosi “Otac-sin”: 

      Otac                Sin(ovi)

I Samuelova 3:6      Eli             Samuel

I Samuelova 24:16    Šaul                  David

I Samuelova 25:8     Nabal                David

Izreke 1:8, itd.     Solomon              čitatelj

II Kraljevima 2:12   Ilija                Elizej

II Kraljevima 8:9    Elizej               Kralj Ben-Hadad

II Kraljevima 5:13   Naaman               njegove sluge

Suci 18:19           svećenik              narod

Postanak 4:20-...    prvi muzičar          svi muzičari, itd.

Matej 9:2            Isus             paralitičar

I Timoteju 1:2,itd.  Pavle                 Timotej

Tit 1:4              Pavle                Tit

Filemon 10           Pavle                Filemon

I Petrova 5: 13      Petar                Marko

U drugim jezicima se, također, koristi izraz “sin” na različite načine. Prema tome, u arapskom jeziku Kur’ana “sin” ne treba samo značiti direktno pitanje muškarca ili potomka. Poznati primjer je ibnu's sabil ("sin puta"), što znači "putnik". Drugi primjer koji je mnogima poznat je "sin Sotone" – živopisan opis bilo kojeg smutljivca (uporedite također Djela 13:10). Očigledno Sotona nema ženu da bi imao sina! Ime podrazumijeva da je smutljivac poput Sotone, utjelovljene Sotone, “Sotona sa nama.” Vrijedan spomena je također i arapski izraz ummu'l kitab (doslovno "majka knjige") nebesko Pismo iz kojeg je izvedeno svo Pismo koje je sa nama na zemlji, kao da je svako Pismo njeno dijete. 

U svjetlu ovoga gore, okrenimo se dobro poznatim stihovima iz Kur’ana: “On je Allah - Jedan!... Nije rodio i rođen nije,…”  (Kur’an, bosanski prevod, Besim Korkut, sura 112:1-4). Ova sura jasno govori da Bog nema sina i da nijedan sin ne može biti Bog. Zašto? “Otkud Njemu dijete kad nema žene,…” (sura 6:101). Kao što ovi i drugi stihovi nagovještavaju, čak i pomisliti da bi Bog imao ženu i seksualni odnos sa njom bila bi apsolutna ludost. Ali da li ovi Kur’anski ajeti ustvari oslovljavaju biblijsko značenje Isusovog Sinovstva? Da li Biblija potvrđuje da Bog ima ženu i sina kroz rađanje, čije ime je Isus? Naš odgovor na ova pitanja će postati razumljiviji nakon što dublje razmotrimo biblijsko značenje pojma “sin Božiji”.  

 

 

 

Biblijsko značenje pojma "Sin Božiji" 

Izraz "sin Božiji" se, također, koristi na više načina u Svetoj Bibliji. Kao stvoritelj, Bog je “Otac” Adamov i sveg čovječanstva (Luka 3:38; Izaija 64:8; Malahija 2:10; itd.) Međutim, specifičniji “Otac-sin” odnos se ostvaruje milostivim izborom Oca i vjernom poslušnošću i službi sina, ne kroz stvaranje i sigurno ne kroz rađanje. U ovom smislu, slijede neki od primjera koji se odnose na “sina(ove) Božije” u Bibliji: 

1. Narod izabran od Boga (Izlazak 4:22-…; Jeremija 31:9,20; Hošea 11:1; Rimljani 8:14; II Korinćanima 6:18; Galaćani 3:26; Hebrejima 2:10; Otkrivenje 21:7) 

2. Nebeska bića (Job 1:6) 

3. Kraljevi i vladari (II Samuelova 7:14; Psalam 2:7; 82:6; 89:26f.) 

4. Pobožni pojedinci (Matej 5:9; Luka 6:35) 

Ako bi značenje izraza “Sin Božiji” u Isusovom slučaju bilo ograničeno na isti značaj koji taj izraz ima u ovim slučajevima gore, čak bi se i muslimani mogli složiti sa njegovom upotrebom. Ustvari, neki Sufi muslimani govore o Bogu kao “Ocu” i čovječanstvu kao “djeci Božijoj.” Drugi muslimani, naravno, mogu dovesti ovu terminologiju u pitanje, i preferirati upotrebu pojma “sluga” umjesto “sin”. Ipak ostaje činjenica da je ideja Boga kao Oca i čovječanstva kao Njegove djece, bez bilo kakve seksualne konotacije, ideja koja je primjerena razmišljanju nekih muslimana. 

Međutim, izjednačavati Isusovo Sinovstvo sa sinovstvom gore pomenutih bića, bilo bi odricanje jasne istine Svete Biblije i same suštine kršćanske vjere. Isus je više od nekog od Božijeg izabranog naroda, više od nekog od Njegovih nebeskih glasnika, više od nekog ko vlada u Božije ime na zemlji, više od nekoga ko udovoljava Bogu, iako je On sve od ovih također.  

 

 

Isus kao jedinstveni Sin Božiji 

Šta je, onda, dokaz za ovu veliku tvrdnju? Je li to zato što je Isus, iako rođen od žene, ipak rođen od djevice? Neki kršćani, istina je, bi mogli zaključiti da je Isus zato što ga je rodila djevica Marija, Sin Božiji. Isto tako, neki muslimani, dok poriču da je Isus Sin Božiji, mogli bi smatrati da je djevičansko rođenje Isusa osnova za kršćansko vjerovanje da je Isus Sin Božiji. Međutim, Biblijski govoreći, Isusovo Sinovstvo ne počiva na tome da je Njega rodila djevica Marija. Naprotiv, kao što ćemo kasnije vidjeti jasnije, Njegovo djevičansko rođenje počiva na Njegovom Sinovstvu. Prije nego je Marija uopšte postojala, Sin Božiji je postojao. Isus ne postaje Sin Božiji, nego Sin Božiji postaje Isus. Prema tome, Isus, kao Sin, govori Ocu o “slavi koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.” (Ivan 17:5; uporedi Kološani 1:13-20), što je puno prije nego je Marija postojala. Ovaj vječni Sin Božiji je ušao u ograničenja vremena i prostora tako što je sila Božija djelovala kroz djevicu Mariju i bio rođen kao čovjek, nazvan Isus, u Betlehemu prije nekih 19 stoljeća. 

Slično tome, Isus nije Sin Božiji zbog svojih moćnih djela i predivnih riječi. Naprotiv, On čini svoja moćna djela i govori svoje predivne riječi zato što je On Sin Božiji. 

Istina, i način Isusovog rođenja i priroda Njegovih djela pružaju dokaz za Njegovo Sinovstvo. Ali, niti jedno, odvojeno ili zajedno, ne određuju porijeklo ili osnovu za Njegovo Sinovstvo. Razlika je veoma bitna.

Doista, Njegova djela svjedoče za Njegovo Sinovstvo. “Sin” mora biti poslušan svom “ocu”, činiti njegovu volju i djela, biti kao on (uporedi Ivan 8:37-47). Isus je sam ukazivao na Njegova djela kao dokaz činjenice da je On Sin Božiji: “Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.” (Ivan 10:37-38). Isus jeste činio djela Boga, Njegovog Oca, čineći ih kako bi ih Bog činio. 

U dodatku dokaza Njegovih djela, Isus je imao drugi dokaz da On jeste Sin Božiji. U važnim vremenima u Njegovom životu, sam Otac i drugi su ga zvali Sin Božiji: 

1. Objava: Anđeo Gabriel je rekao djevici Mariji da će se njen sin zvati “Sin Božiji”. (Luka 1:32,35) 

2. Krštenje: Božji glas sa neba je objavio: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni!” (Matej 3:17, itd.) 

3. Preobraženje: Božiji glas je ponovo objavio: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9:7, itd.) 

4. Raspeće: Rimski satnik i njegovi ljudi su priznali u vrijeme Isusovog raspeća: “Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!” (Matej 27:54) 

5. Uskrsnuće: Sv. Pavle piše da je Isusovo uskrnuće iz mrtvih Njega proglasilo “Sinom Božijim”. (Rimljani 1 :4) 

Drugi, osim Boga, Njegovog anđela i rimskog vojnika su proklamirali da je Isus Sin Božiji. Opsjednuti i čak i nečisti duhovi su priznali Isusu: “Ti si Sin Božiji!” (Marko 3:11; uporedi 5:7; Matej 8:29; Luka 4:41; 8:28) . Isusovi učenici su također priznali da On jeste “Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Matej 16:16; uporedi 14:33). Isus, kao istinski Sin, je preferirao da daje slavu svom Ocu, ali On, također, nije poricao svoje Sinovstvo (Matej 26:63…; Marko 14:62; Ivan 10:36). Zanimljivo je da je u prva dva od ovih poglavlja (i u drugima) bliska veza između pojmova “Mesija” i “Sin Božiji”. 

Također, interesantno je napomenuti kako je Isusovo Sinovstvo usko povezano sa Njegovom patnjom (Rimljanima 5:10; 8:32; Galaćanima 2:20; Hebrejima 5:8; 6:6). Kada je Isus izgladnio nakon dugog posta, napasnik mu je rekao: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom” (Matej 4:3, itd.). Kada je Isus bio u agoniji na križu, prolaznici su mu se rugali i rekli: “Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Matej 27:40). Ovi koji su vikali su zaboravili da je Isus Sin Božiji. Bog, koji traži i služi i čak pati da spasi one koje voli, ljude svijeta. On nije sin nekog zemaljskog kralja, koji mora pokazati svoju moć i spasiti svoj ponos tako što će se pokazati pobjedonosnim u očima svijeta, prema svjetskim standardima. Zato što je Sin Boga ljubavi, On nije koristio svoju silu za sebične ciljeve nego savršeno ispunio volju svoga Oca, koji izabire da otkrije Sebe i svoju ljubav svim ljudima kroz patnju svoga Sluge/Sina. 

Čak i neformalno čitanje gore navedenih stihova bi pokazalo da upotreba izraza „Sin Božiji“ sa referencom na Isusa je drugačija i u kvalitetu i u opsegu od drugih upotreba koje su prethodno spomenute. Druge je Bog milostivo izabrao kao svoju usvojenu djecu; Sin je u Ocu vječno. Drugi su bili poslušni Ocu, mada nesavršeno; Isus Sin je bio poslušan Ocu savršeno, bez grijeha (Hebrejima 4:15) . Sinovi bi trebali biti kao njihov otac, ali samo je Isus bio savršen poput Njega (Oca) u Svojoj dobroti, dajući Sebe potpuno za Njega i Njegov narod. Otac je povjerio sav sud samo Sinu “da svi časte Sina kao što časte Oca.” (Ivan 5:22,23). Samo Sin daje život kao što Otac daje život (Ivan 5:21). “Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi” (Ivan 5:26). Sin je poslušan Ocu, tako što se Očeva volja konkretizira u Sinovljevom životu; ali Otac, također, sluša i posluša Sina (Ivan 11:41-44). Na ovaj način postoji dijeljenje sile, autoriteta, znanja, slave, i kraljevstva što pokazuje odnos jednakosti i uzajamnosti između Dvojice koji je Jedan. O kojem narodu, kojem anđelu, kojem kralju, kojem pobožnom čovjeku bi se moglo reći: “…u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,…”? (Hebrejima 1:2-3) 

Mnoge upotrebe pojma “sin” u Svetoj Bibliji i na raznim jezicima mogu dati indicije na značaj pojma “Sin Božiji” s obzirom na Isusa, ali na kraju njegova upotreba, direktno primijenjena na Isusa, ostaje jedinstvena kako je jedinstven odnos koji taj pojam izražava. Isus je rekao: “Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10:30)  

 

 

 

Objašnjenje značenja Isusa kao Sina Božijeg 

Kako se onda može pomoći muslimanima (i kršćanima?) da razumiju Isusa i istinski značaj Njegovog imena “Sin Božiji”? 

Na prvom mjestu, značajno je da Sveti Indžil ne prikazuje Isusa neselektivno proklamirajući da je On Sin Božiji – i, u tom slučaju, da je On Mesija (Krist). Niti mi to trebamo činiti, posebno kada znamo da je taj pojam uvredljiv onima sa kojima razgovaramo. Kada ga koristimo, treba da ga objasnimo. 

Jevreji su, ustvari, bili upoznati sa titulom “Sin Božiji”, kao što su bili upoznati i sa titulom “Mesija”. Postoji dokaz, iako izvan Biblije, da su oni govorili o Tori kao “kćerki Božijoj”, što je značilo “otkrivenje od Boga”, a da nisu žrtvovali svoja monoteistička uvjerenja.  Međutim, oni su se protivili kada je Isus sebe nazvao “Mesijom” i “Sinom Božijim”, i Njegovo priznavanje onoga ko On jeste, smatrali bogohuljenjem i vrijednim razapinjanja (Ivan 5:18; uporedi sa 10:33). Onda, ne čudi da je sam Isus ovaj pojam koristio diskretno. 

Drugo, treba da bude jasno da je Isus bio čovjek, sluga i prorok, na čemu su muslimani uvijek insistirali i što Sveti Indžil tvrdi da Sin Božiji mora da postane. Kada su Isusovi učenici prvi put sreli Isusa, oni su shvatili da je On čovjek. Šta bi drugačije shvatili? Oni su čuli kako Ga je Sotona kušao. Vidjeli su Ga gladnog i umornog. Poznavali su Njegovu potrebu za društvom i molitvom. Vidjeli su Ga kako plače. Čuli su Ga kako moli i vidjeli na djelu kako Svoju volju podlaže Očevoj, tvrdeći da je Očeva volja Njegov hljeb. Njegove riječi: “Otac je veći od mene” su bile  razumljive za njih. Šta drugo su oni mogli razumjeti? Ili šta bismo mi drugačije razumjeli da smo bili s Njim na zemlji? 

Tek nakon što su učenici produbili zajedništvo sa Isusom, nakon što su čuli Njegove riječi i bili svjedoci Njegovim djelima, tek tada su oni i drugi počeli da se čude i pitaju: “Ko je ovaj čovjek?” Oni su ga vidjeli kako hrani mase, iscjeljuje bolesne, kontroliše prirodne sile, diže mrtve. Čuli su Ga kako oprašta grijehe, čuli su Ga kako govori na izvanredan način o svrsi svog dolaska, o Njegovom odnosu sa Hramom, Zakonom i Prorocima, o ljubavi Božijoj i Njegovom ličnom odnosu sa Bogom. Čak i tada, bilo je onih koji su pogrešno protumačili Njega i Njegova djela, namjerno ili na drugi način. 

Učenici su postepeno razumijevali Isusa i Njegovu službu, a ponekad je taj proces bio i bolan. Ono što je On zahtijevao od njih da razmiju o Njemu, nije bio samo pronicljiv intelekt, nego čvrsto povjerenje u Boga i poslušnost Njegovoj volji, spremnost na samo-ispitivanje, pokajanje, i promjenu uma i srca u svjetlosti Božije svetosti i Njegovog svetog Zakona, otvorenost da prime ono što je On govorio o sebi, ono što je On činio, ono što je bilo pred Njim da učini, i svrhu svega toga. Istina, Petar je priznao da je Isus Mesija i Sin Božiji, ali je i odmah nastavio da se protivi Isusu poričući da Isus mora da pati i umre (Matej 16:21,22), kao da je on imao oštroumniji uvid u volju i puteve Božije od Isusa (Ivan 12:1-7)! Žene su, čini se, bolje razumjele (Mark 14:1-9). Ukratko, razumjeti Isusa nije jednostavno verbalno priznati Njega, diviti Mu se i pozdravljati Ga; razumjeti Isusa znači slijediti Ga i biti Mu poslušan. 

Ustvari, Sveti Indžil jasno i dosljedno ukazuje na to da Isusovi učenici nisu proniknuli u dublji značaj Njegovog Sinovstva ili Njegove službe dok On nije uskrsnuo iz mrtvih! Onda je njihova promjena uma i srca bila dramatična. Da li ovo kršćaninu daje ključ za njegovo svjedočanstvo?  Dok donošenje metoda za predstavljanje Isusa muslimanu ili bilo kome drugom može biti upitno, postoji li ovdje postupovni uzorak na kojem bi kršćani mogli meditirati, ili koji bi čak mogli imitirati? 

Treće, često je neophodno objasniti šta izraz "Sin Božiji" koji se odnosi na Isusa ne znači. Kao što smo već spomenuli gore, nigdje Sveti Indžil ne sugerira da je Bog uzeo Mariju za ženu, da On rađa, i da je Isus zbog toga Sin Božiji na temelju toga što Ga je rodila Marija. Bog nije muško božanstvo! Indžil, kao i Kur’an, govori o Isusu kao sinu djevice Marije. Na arapskom Isus je nazvan ibnu'llah,  ne waladu'llah. Niti Indžil žrtvuje fundamentalno biblijsko potvrđivanje da je Bog jedan. Niti nagovještava da je nekako za kršćane Isus, kao Sin Božiji, drugi ili treći od tri boga, ili da je nekako Isus uzdignut sa svoje originalne pozicije čovjeka i sluge na status Sina Božijeg, i onda učinjen da zamijeni istinitog Boga. Ni na jedan način potvrđivanje Svetog Indžila o Isusovom Sinovstvu ne transformiše biblijski monoteizam u suptilni oblik politeizma. Bog je jedan! I Isus, Sin Božiji, potvrđuje da je Bog jedan! Samo onda nakon što muslimani i kršćani uspostave ovaj zajednički temelj, oni mogu nastaviti diskusiju o tome ko je taj jedan Bog, šta On čini za čovječanstvo, šta On očekuje od čovječanstva, i kako je Bog jedan kada je Isus Sin Božiji. 

Četvrto, kršćansko vjerovanje u Isusa kao Sina Božijeg jednostavno odjekuje stalnu, upornu i dosljednju  tvrdnju kroz cijeli Indžil da je On Sin Božiji. Suprotno onome što neki muslimani sugeriraju, obično bez dokaza, kršćani, uključujući Sv. Pavla, nisu izumili ovu titulu. Za kršćane da poreknu Isusovo Sinovstvo bi značilo da oni treba da izbrišu sve reference o ovoj tituli u Svetom Indžilu. Kada bi kršćani to uradili, oni bi bili istinski krivi za iskrivljivanje svog Pisma, upravo kako neki muslimani (ali ne i Kur’an) osjećaju da kršćani moraju da urade. Kur’an govori kršćanima da sude prema Indžilu (surah 5:46,47). U Kur’anu nema nijedne reference o iskrivljenom ili opozvanom Indžilu. 

Peto, i usko povezano sa prethodnim tačkama, kršćani bi trebalo da ohrabre muslimane da čitaju Sveti Indžil otvorenog uma i srca i uporede kur’anske i biblijske opise Isusovog Sinovstva. Čak i ako muslimani odbiju biblijski opis Isusovog Sinovstva nakon što su ga ozbiljno prostudirali, oni će barem razumjeti značenje Isusovog Sinovstva onako kako ga Biblija opisuje. Da li bi musliman, nakon što razumije biblijsko značenje Isusovog Sinovstva, onda razmišljao o mogućnosti da se kur’anski i biblijski opisi Isusa kao Sina Božijeg razlikuju jedan od drugog, da Kur’an odbacuje koncept Isusovog Sinovstva koji Biblija nikada ne potvrđuje i nikada ne bi mogla potvrditi jer je zaista to strano biblijskom konceptu? Ipak Biblija Biblija potvrđuje da je Isus Sin Božiji – u Biblijskom smislu ovog pojma!  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

str. 1, 2, 3, 4, 5,

vidi: Sin Čovečji