top of page

.

Str. 2  -Žrtve

 

3.MOJSIJEVA 6:8-8:36 - Cav

 

Naziv ovog odlomka jeste "Cav" i znači “zapovjedi", aludirajuci na stih: “Zapovjedi Aronu i sinovima njegovijem...”

 

 

U ovom odlomku, kao i u pređašnjem, imamo instrukcije vezane za tipove žrtava koje su se prinosile u Miškanu/Šatoru a kasnije u Hramu, s tim da u ovom odlomku čitamo neke nove informacije i instrukcije. Možemo reći da su ova dva odlomk...a u mnogo čemu paralelni. Sada ćemo pogledati koje su to instrukcije.

 

U 9-om stihu vidimo da ”Žrtva svagdašnja” je ustvari ŽRTVA PALjENICA koja je trebala da se svakodnevno spaljuje ujutru i naveče, kao i da je trebala da gori cjelu noć na oltaru, a da vatra nije smjela da se ugasi, nego da neprestano gori. Dalje, vidimo da je prva stvar ili zapovjest koju je svestenik/sveštenici (bacali su “žreb” svakog jutra za određene dužnosti) trebao da uradi ujutru, jeste da sakupi pepeo od žrtve paljenice i da ga odnese na “čisto mjesto” izvan logora. Kada je to radio oblačio je “drugu haljinu” jer je napuštao sveto mjesto unutar Miškana, a kada bi to završio ponovo bi oblačio regularnu svešteničku odjeću.

 

Sledeća instrukcija koju smo već spomenuli, ticala se toga da su Sveštenici održavali neprestanu vatru na oltaru. Zato su svako jutro spremali drva koja su stavljali na vatru i preko toga stavljali prije svega “jutarnju žtrvu pačjenicu”/tamid, pa zatim sve ostale žrtve koje su se prinosile tokom dana.

 

Što se tiče JESTIVIH ŽRTAVA, ovde vidimo da kada bi neko prinosio prinos od “finog brašna” (zajedno sa tamjanom i uljem), sveštenik je trebalo da uzme “punu šaku” od toga prinosa i da ga spali na oltaru. Ostatak od prinosa su trebali da pojedu Aron i ostali sveštenici unutar Miškana/Šatora kao nešto najsvetije, u rangu sa mesom od Žrtava za greh i prestup.

 

Sve što dođe u dodir sa tim bilo je sveto! Svaki prinos od žita koji je pržen ili pečenje pripadao svešteniku koji ga je prinosio. Dok svaki prinos od žita pomješan sa uljem ili ne pomješan sa uljem se djelio na jednake djelove između sveštenika.

 

ŽRTVE ZA GRJEH su se klale na mjestu gdje se redovno klala žrtva paljenica. Sveštenik koji je prinosio žrtvu je trebao da jede meso od žrtve i to je bilo nešto najsvetije. Sve što bi se dotaklo tog mesa je postajalo takođe sveto. Ako bi se meso kuvalo u zemljanoj posudi trebalo je da se razbije, a ukoliko u bakarnoj onda da se izriba i opere vodom.

 

Ovde treba napomenuti da su uslovno rečeno postojale “Unutrašnje žrtve za grjeh” i “Vanjske žrtve za grjeh”, u zavisnosti od mjesta gdje se njihova krv škropila ili mazala. Pa tako vidimo da ove “Unutrašnje žrtve za grjeh” su se prinosile u slučaju kada je nehotična greska počinjena od strane Pomazanog sveštenika ili cjelog Izraelskog naroda, i njihovo meso se nije jelo od strane sveštenika nego se spaljivalo izvan logora na “čistom mjestu”. U ostalim slučajevima, kao što smo već rekli, sveštenici su jeli meso.

 

Za ŽRTVE ZA PRESTUP, koje su se prinosile za već pomenute prestupe u prethodnom odlomku, važio je isti zakon kao i žrtve za grijeh.

 

Što se tiče ŽRTVE POMIRNICE žrtvu jede onaj koji ju je donio, osim dijela koji pripada svešteniku. Sveto meso žrtve mora pojesti ritualno čista osoba na za to određenom svetom mjestu i u određenom vremenskom periodu. Ovde čitamo instrukcije vezano za 3 podgrupe ovih žrtava, a to su:

 

1. Žrtve zahvalnice - prinosile kao izraz zahvalnosti Bogu za određene stvari u životu, a iz tradicije znamo da su to najčešće bila četiri slučaja u kojima je nečiji život bio u opasnosti – kada bi zarobljenik postao oslobođen, kada bi se neko sigurno vratio sa putovanja morem ili pustinjom, i kada bi se neko oporavio od bolesti. Ovu ideju nalazimo u knjizi proroka Jone 2,10. Tokom prinošenja žrtve na žrtveniku u Hramu, Leviti bi radosni Psalam 100. Zajedno sa žrtvom su se prinosili određeni jestivi prinosi, a meso od ove žrtve se moralo pojesti u dan kada je prineseno.

 

2. Žrtve za zavjete – uključivale su bile koje vrste zavjeta koje je čovjek mogao dati i o tome možemo čitati na mnogim mjestima u Bibliji (3.Moj22,18-21 23,38; 4.Moj15,3; 5.Moj12,6.11.17.26; Ps66,13 116,14.18; Naum1,15).

 

3. Dobrovoljne žrtve – sve ostale žrtve koje nisu imale veze sa zavjetima ili zahvaljivanjima za neke konkretne stvari u životu (o kojima smo pričali), koje su prinošene kao izraz privrženosti Bogu i Njegovom zakonu i zahvalnosti na blagoslovima koji su proistekli iz toga

 

Kod ove dvije zadnje podgrupe, meso žrtava se moglo jesti i sutradan ali ako bi nešto ostalo trećeg dana to bi se spaljivalo. Naravno, sve je to mogao da jede samo onaj ko je bio ritualno “čist”, a u suprotnom je to bio ozbiljan prekrsaj.

 

Nakon ovih instrukcija vezano za žrtve ponovo imamo instrukcije koje se tiču sala i krvi, gdje nam je to zabranjeno vječnim zakonom. Tu je u pitanju samo određena vrsta sala od goveda (koze, ovce, krave). S tim, što ukoliko je životinja (tele, ovca, koza) rastrgnuta ili uginula, salo se naravno ne može jesti ali se može iskoristiti za bilo koje druge svrhe (neka vrsta maziva, sapuna i sl).

 

S obzirom da ja živim u okruženju gdje dosta ljudi smatra da je dovoljno samo jesti meso čistih životinja, kako bi to bilo "kašer" ili čisto, moram napomenuti sledeću činjenicu. Hipotetički, ukoliko neko jede jagnjetinu koja je ispečena zajedno sa mrežicom sa jetre (jedna od zabranjenih vrsta sala) to meso je zabranjeno jesti kao i meso svinje, kao konzumirati krv i sl. Zato, oni koji žele sljediti biblijske Tora zakone trebali bi i na ovo da obrate pažnju.

 

Dalje, ovaj odlomak se završava sa sedmodnevnim posvećenjem Arona i njegovih sinova, gdje ih je Mojsije uvodio u svešteničku službu.

 

Završio bih ovaj odlomak stihom i jednim primjerom koji svi treba da sljedimo...

Ezr 7:10 Jer Jezdra je nastojao svim srcem da istražuje zakon Gospodnji, da ga izvršuje i da uči Izraela uredbama i zakonima.

 

E. Y.

 

str. 1, 2, 3, 4,

bottom of page