Titu 2:10,13
Titu 2:10,13
Tradicionalisti nude stih 2:13 Poslanice Titu kao drugi po začaju za njih među tekstovima apostola Pavla u kome misle da se Hrist naziva ,,Bogom“, dok je stih 9:5b Poslanice Rimljanima najznačajniji. Celokupni stih 2:13 Poslanice Titu glasi: ,,Čekajući blaženu nadu i javljanje slave velikog Boga i našeg Spasa Isusa Hrista“. Ali ova strofa drugačije glasi u NASB: ,,Čekajući blaženu nadu i javljanje slave našeg velikog Boga i Spasa, Isusa Hrista“. Što se tiče ,,blažene nade“, ona se odnosi na još uvek buduće vaskrsenje svetaca (1.Solunjanima 4:13-18). Ovaj događaj će pratiti Hristov povratak, tj. ,,javljanje“ (gr. epiphaneia). Ključne reči za hristologiju nalaze se u poslednjem delu stiha 2:13 Poslanice Titu. Kao i u AV, neke engleske verzije prevode isti tako da se Isus ne naziva ,,Bogom“. Ali, kao što je to slučaj sa NASB, neke verzije ga prevode kao da on Isusa naziva ,,Bogom“, kao što se vidi iz sledećeg:
AV: Viđenje koje podrazumeva Dve Osobe
NASB: Viđenje koje podrazumeva jednu osobu
,,veliki Bog i naš Spas Isus Hrist“
,,naš veliki Bog i Spas, Hrist Isus“
Bar tri hristološka pitanja se javljaju u stihu 2:13 Poslanice Titu. Kao prvo, da li Pavle naziva Hrista ,,Bogom“? Kao drugo, ukoliko ga ne naziva Bogom, da li se ,,javljanje“ takođe odnosi na ,,velikog Boga“, pa se Bog Otac javlja sa Hristom pri Hristovom povratku? Kao treće, na koji način anarthrous soteros (,,Spas“ bez člana) u grčkom tekstu treba da bude shvaćeno?
Grčki tekst i engleske verzije
U grčkom tekstu, stih 2.12 Poslanice Titu sa linearnim prevodom glasi:
Prosdechomenoi ten makarian elpida kai epiphaneian tes doxes tou megalou
(čekajući blagoslovenu nadu i javljanje slave velikog)
Theou kai soteros hemon Christou Iesou
(Bog i spasitelj nas Hrist Isus)
Pregled stiha 2:13 Poslanice Titu u većem delu engleskih verzija pokazuje da je jednak odnos onih koje nazivaju Hrista ,,Bogom“ i onih koje to ne čine. Od prvih sedam štampanih engleskih verzija Biblije – od Tyndale do AV – ni jedna od njih Hrista ne naziva ,,Bogom“ u ovom stihu. Naprotiv, one su jednoglasno prevele dati stih u skladu sa viđenjem koje podrazumeva dve osobe: ,,moćni/veliki Bog (,) i naš Spas Isus Hrist (ili ,,Hrist Isus“). Međutim, većina engleskih verzija nisu u saglasnosti od kako je AV odštampana 1611; većina je favorizovala prevod u kome se govori o jednoj Osobi, u kome se Isus naziva ,,Bogom“, kao što se to vidi iz sledećeg:
Viđenje koje podrazumeva dve Osobe
Viđenje koje podrazumeva jednu osobu
,,velikog Boga i našeg spasa Isusa Hrista“ (ili ,,Hrista Isusa“) AV, RVmg, ASV, RSVmg, NEBmg, NRSVmg
,, velikog Boga i od našeg spasa Isusa Hrista“
,,našeg velikog Boga i Spasa(,) Isusa Hrista“ (ili ,,Hrista Isusa) RV, RSV, NASB, JB, NEB, TEV, NIV, NJB, NRSV,REB, NRSV, ESV
Obratite pažnju na to da neke verzije imaju alternativno tumačenje, označeno sa mg (marginalno tumačenje). Na primer, ukoliko neka verzija prevodi stih 2:13 Poslanice Titu kao da se Isus naziva ,,Bogom“, njen alternativni prevod ne naziva Isusa ,,Bogom“ i obrnuto. Takođe, u nekim verzijama stoji ,,javljanje slave“ dok u nekima stoji ,,slavno javljanje“.
Viđenje koje podrazumeva jednu Osobu
Kao što je slučaj sa Rimljanima 9:5, oni kritičari koji se zalažu za interpretaciju tiha 2:13 Poslanice Titu koja uključuje jednu Osobu, čine to primarno na gramatičkoj osnovi. Njihova detaljna i često kompleksna diskusija doseže van razumevanja negrčkih tumača pa samim tim i van obima ove knjige. Dakle, samo ćemo nakratko razmotriti ova gramatička pitanja.
Razlozi za viđenje koje podrazumeva da Pavle ne naziva Hrista ,,Bogom” u stihu 2:13 Poslanice Titu su sledeći:
1. Nedostatak određenog člana odmah pre imenice soteros (Spasitelj) u stihu 2:13 Poslanice Titu zahteva da ona bude povezana sa imenicom theou (Bog), što čini da se one obe odnose na Iesou Christou (Isusa Hrista). Mnogi učenjaci iz prošlosti, kao što je baptista A.T. Robertson[1], bazirali su ovaj argument na Granvill Sharpovom takozvanom biblijskom pravilu grčke gramatike, ustanovljene 1798. [2] Šarpovo pravilo govori da kada samo jedan član prethodi prvoj od dve imenice vezane veznikom (na primer veznikom i), a samim tim ova druga imenica je bez člana, ove dve imenice su vezane i odnose se na isto – na Isusa Hrista u stihu 2:13 Poslanice Titu. Na osnovu ovog pravila, Šarp sledeće pasuse prevodi tako da se oni odnose na jednu Osobu: Efescima 5:5, 2.Solunjanima 1:12; Poslanica Titu 2:13, 2.Petrova 1:1).
Pobijanje ove teorije: Mnogi gramatičari su od tada insistirali na tome da je Šarpovo navodno pravilo nesigurno.[3] Neki dodaju da drugi član nije neophodan u stihu 2:13 Poslanice Titu jer soteros (Spasitelj) je dovoljno okarakterisan imenicom hemon (naš).[4] 1881.godine, Ezra Abbot je zapazio da je konstrukciju stiha 2:13 Poslanice Titu i gore navedene pasuse podržalo samo nekoliko naučnika.[5] Gramatičar Nigel Turner priznaje: ,,Nažalost, u ovom periodu Grčke ne možemo biti sigurni da je jedno takvo pravilo stvarno odlučujuće. [6] J.N.D. Kelly dodaje da ,,odsustvo člana ne može da bude odlučujuće jer reč ,,Spasitelj“ ima tendenciju da stoji bez člana (1. Timotiju 1:1) i u svakom slučaju, tačna upotreba člana se izgubila u kasnijem grčkom jeziku. [7] Gramatičar G.B. Einer priznaje da je svako viđenje gramatički moguće, ali dodaje ,,samo me je doktrinsko uverenje, izvedeno na osnovu Pavlovog propovedanja, i to da ovaj apostol nije mogao da Hrista nazove velikim Bogom, navelo da pokažem da ne postoji gramatička prepreka da se kai ...soteros ...Christou shvati kao drugi subjekat“[8]
Drugi gramatičari su insistirali na tome da postoji izuzetak kada je u pitanju Šarpovo pravilo u kom stoji da drugi član može biti izostavljen kada autor zna da će njegovi/njeni čitaoci znati na kog subjekta se to odnosi. Ezra Abbot objašnjava da je isti slučaj često i sa engleskim jezikom. Od daje primer: ,,the Secretary and Treasurer“, što podrazumeva jednu osobu, i ,,the Secretary and the Treasurer“ što se odnosi na dve osobe. Međutim, ako biste rekli: ,,I saw the President and Treasurer“ neke veoma poznate korporacije, slušaoci će razumeti da ste pod tim mislili na dve osobe pa je samim tim drugi član suvišan. [9] Dakle, jednim članom čitaoci donose odluku tome da li se dva naslova odnose na jednu ili dve osobe.
2. Pošto se fraza tou megalou theou (veliki Bog) ne pojavljuje ni na jednom drugom mestu u Novom zavetu, prikladnije je primeniti je na Isusa Hrista nego na Oca.
Pobijanje teorije:
a) Naprotiv, J. Jeremias, autoritet na temu palestinskog judaizma iz prvog veka kaže sledeće: ,,Primena formule ,,velikog Boga“ na Isusa koja se čvrsto usadila u kasni judaizam bila bi potpuno jedinstvena u Novom zavetu.“[10] U Novom zavetu, slični epiteti se primenjuju na Oca mnogo češće nego na Hrista (npr. 1. Timotiju 1:11, 17; 4:10; 6:15-16), o čemu svedoči mnogo doksoligija.
b) Jedini novozavetni slučajevi kada se pridev veliki odnosi na Hrista jesu oni kada se on poredi sa ostalim ljudskim osobama (npr. Luka 1:32, 7:16; Jevrejima 4:14; 10:21). A pošto je Isus rekao ,,Otac je veći od mene“ (Jovan 14:28), najboje je ovu frazu shvatiti tako da se ona odnosi na Boga Oca.
c) imenički oblik megalou-megaleiotes (veličina) – primenjena je na Oca četiri puta u Novom zavetu (Luka 9:43, Jevrejima 1:3, 8:1; Juda 25) ali samo jednom na Hrista (2. Petrova 1:16).
d) Prikladnije je nazvati Boga Oca ,,velikim“ nego nazvati Isusa Hrista ,,velikim“ u ovom kontekstu. Otac je taj koji će na kraju prouzrokovati Drugi dolazak Hrista (1. Timotiju 6:14b – 15a; Dela 1:7; 3.20; 1. Solunjanima 4:14).
3. Što se tiče ovog prevoda, ,,veličanstveno javljanje velikog Boga“ grčki Novi zavet nikada ne primenjuje reč epiphaneia (javljanje) na Boga Oca. O.Cullman prenosi ovo viđenje tako što govori o Hristovom povratku i kaže da ,,Istovremeno ,,javljanje“ Boga i Hrista ne odgovara uobičajenom očekivanju.“ [11]
Obaranje teorije: Zaista, Otac, koji je nepobediv za nas smrtnike (Jovan 1:18; 6:46; 1.Timotiju 1:17; 6:16), ne pojavljuje se sa Hristom pri njegovom povratku. Reč epiphaneia se javlja 5 puta u grčkom Novom zavetu, sve u Pavlovim pismima i odnosi se isključivo na Hrista. Četiri od ovih pet slučajeva odnose se na Isusov povratak (2.Solunjanima 2:8, 1.Timotiju 6:14; 2.Timotiju 4:1,8). Ova upotreba, kao i drugi razlozi, zahteva da se reči epiphaneian tes doxes prevedu ,,javljanje slave“ (RV, RSV, NASB, ESV) a ne ,,veličanstveno javljanje“ (AV, NIV) u apoziciji sa onim u stihu 11, ,,milost Božija se javila.“ Ovakav prevod govori da je ,,javljanje“ ,,slava“ a ne ,,veliki Bog“, tj. Božija slava i Isus Hrist će se javiti pri Isusovom povratku, a neće se javiti Otac. [12] Isus potvrđuje ovo govoreći o ,,slavi svoga Oca“ koja će pratiti njegov povratak (Matej 16:27; Marko 8:38). (Ovo javljanje slave samim tim se manifestuje kao delo Oca jer Isus dolazi da ,,sedi sa desne strane Moći“ (Matej 26:64). Međutim, Luka ovo isto o Isusu beleži na drugačiji način – Isus govori o tri slave koje će biti otkrivene pri njegovom povratku: ,,kada On (Sin Čoveka – Isus) dođe u Njegovoj slavi, u slavi Oca i svetih anđela“ (Luka 9:26).
4. Većina poslenikejskih očeva je prisvojilo ovo viđenje.
Pobijanje teorije: Trebalo bi da bude priznato da su ovi očevi bili pristrasni svojim teološkim motivima koji su nastali iz arijanske kontroverznosti. Murray Harris priznaje da su stare verzije, od kojih skoro sve prevode koristeći viđenje koje podrazumeva dve osobe, vredne mnogo više nego svedočenje nikejskih i poslenikejskih očeva zbog njihove pristrasnosti.[13]Štaviše, mnoge od ovih verzija prevedene su i objavljene ranije nego rukopisi ovih crkvenih očeva, što tim verzijama pridaje veći značaj.
5. U novozavetnoj eri, fraza ,,Bog i Spasitelj“ odnosila se i na neke rimske imperatore. Bilo bi prirodno za Pavla da kaže isto i za Isusa.[14]
Pobijanje teorije: Za Pavla da Isusa nazove ,,Bogom“ bi predstavljalo ozbiljan teološki predlog i veliko odvajanje od njegove jake monoteističke pozadine, pa bi to zahtevalo detaljno objašnjenje. Štaviše, ne bismo očekivali od Pavla da razvije svoju teologiju na tome kako svet vidi svoje vladare i kakve titule im dodeljuje.
Viđenje koje podrazumeva dve osobe
Kao što je to slučaj sa stihom 9:5b Poslanice rimljanima, oni tumači koji se zalažu za viđenje koje podrazumeva dve Osobe smatraju da stih 2:13 Poslanice Titu upravo to viđenje sadrži jer je o tome Pavle propovedao u ostalim svojim poslanicama. J.E. Huther zapaža:,, Ne može se doneti odluka samo na gramatičkoj osnovi ... pitanje može dobiti odgovor samo ukoliko se osvrnemo na upotrebu u Novom zavetu.[15]
Razlozi za viđenje da se u stihu 2:13 Poslanice Titu Isus Hrist ne naziva ,,Bogom“ su sledeći:
1. Reč ,,naš“ verovatno modifikuje reč ,,Spasitelj“ a ne ,,Bog“ jer se u Novom zavetu ne pominju sledeći iskazi: ,,naš Bog Isus Hrist“, , Bog Isus Hrist“ ili ,,Isus Hrist naš Bog“. Takođe, Pavle i drugi pisci Novog zaveta često povezuju reč ,,naš“ ,,Bogu“ ili ,,Spasitelju“. Ukoliko su autori Novog zaveta verovali da je Isus Hrist Bog, očekivalo bi se da se neke od ovih jednostavnih fraza jave u njihovim rukopisima, baš kao što se one javljaju u pismima Ignjatija.
2. Ukoliko izuzmemo stih 9:5 Poslanice Rimljanima i stih 2:13 Poslanice Titu, svuda u svojim rukopisima Pavle koristi reč theos (Bog) isključivo tako da se ona odnosi na ,,Oca“. Ezra Abbot objašnjava na najubedljiviji način da ,,u slučaju gramatičke dvosmislenosti ovoga tipa kod bilo kog od klasičnih autora, prvo pitanje bi bilo: ,,Na koji način pisac primenjuje titule subjektima?“ Ovo razmatranje, koje je svakako najrazumnije, čini mi se da je jako odlučno. Dok se reč theos (Bog) javlja više od 500 puta u Pavlovim poslanicama ... ne postoji ni jedan jedini slučaj osim onog koji mu predstavlja opoziciju? ... Česta i, kao što verujem uniformna Pavlova upotreba odgovara njegovom jeziku u stihu 8:6 Prvoj poslanici korinćanima.“[16]
Pobijanje teorije: M. Harris smatra da se svakom autoru Novog zaveta mora dozvoliti luksuz da se na stilski, verbalni ili teološki način odmakne od svoje svakodnevne ,,upotrebe reči.“[17]
3. Pavle konzistentno i stalno razlikuje ,,Boga“ i ,,Isusa Hrista“ u čitavom svom korpusu, on smatra da su oni dve različite i odvojene Osobe ili Bića. Samim tim on ne bi izbrisao ovu razliku u možda samo dva slučaja, tj. Rimljanima 9:5 i Titu 2:13. Johannes Schneider i Colin Brown obično oslikavaju gledište onih učenjaka koji su usvojili gledište koje podrazumeva dve Osobe u stihu 2:13 Poslanice Titu time što su priznali da viđenje koje podrazumeva jednu Osobu ,,jeste lingvistički moguće ali se sukobljava sa strogo održavanom razlikom između Hrista i Boga u rukopisima. [18]U ovom pismu samom Titu, Pavle ovu razliku jasno pravi u svom pozdravu kada kaže: ,,Pavle, sluga Boga i apostola Isusa Hrista ... Bog Otac i Hrist Isus naš Spas“ (Titu 1.1,4)
4. Primenom prideva ,,veliki“ na ,,Boga“ nalaže da je ,,Bog“ nezavisan stubjekat koga treba razlikovati od ,,Isusa Hrista“.[19]
Istraživanje među naučnicima
1881. godine Ezra Abbot je dao impresivan spisak sa četrdeset i pet komentatora i teologa, od reformacije na ovamo, koji se slažu sa svim značajnijim engleskim verzijama do tog vremena, od Tyndale-a do AV pri prevođenju viđenja koje podrazumeva dve osobe iz Tita 2:13, tako da se Hrist ne naziva "Bogom".[20] Na primer, u reformaciji i Erasmus i Martin Luter prihvataju viđenje sa dve osobe u Titu 2:13, dok je John Calvin uzdržan.
1961. godine, Vincent Taylor je sproveo istraživanje među naučnicima o ovom pitanju u Titu 2:13. Došao je do zaključka da su "gramatičari svrstani na obe strane... Teolozi su takođe podeljeni".[21]
1994. godine, Murray Harris je predstavio sledeće istraživanje od pre jednog veka:[22]
Viđenje sa jednom osobom
Viđenje sa dve osobe
8 gramatičara
1 gramatičar
5 leksikografa
0 leksikografa
31 komentator i teolog
12 komentatora i teologa
Harris priznaje da neki od naučnika koje navodi da podržavaju viđenje sa jednom osobom "sa različitim nivoima ubeđenosti."[23] Zapravo, neki od njih su prilično neodlučni.[24]
Zaključak
Dakle, videli smo da su od reformacije većina engleskih verzija favorizovale viđenje sa jednom osobom u Titu 2:13. Ipak ne postoji odlučan konsenzus među NZ naučnicima o tome da li se tu Isus identifikuje kao "Bog". Uzevši u obzir sve Pavlove NZ spise, mnogi od ovih naučnika samo dve fraze u Rim. 9:5b i Titu 2:13 smatraju ozbiljnim kandidatima u kojima Pavle možda naziva Isusa "Bogom".[25] Ipak, uzevši u obzir Pavlov snažni monoteizam, najverovatnije mu nije bila namera da u ovim, donekle gramatički dosmislenim, pasusima nazove Isusa "Bogom".
[1] A.T. Robertson A Grammar of the Greek New Testament in Light of Historical Research, 4. Izdanje (Nashville, TN: Broadman 1934), 786.
[2] Granville Sharp, Remarks on the Uses of the Definite Articlein the Greek Text of the New Testament: Containing Manz New Proofs of the Divinity of Christ, from Passages Which are Wrongly Translated in the Common Eglish Version (1798) treće izdanje (London: Vernor and Hood 1803), 4-5.
[3] Npr M-H-T, 3:181. Takođe, E. Abbot (“On … Titus ii.13,” 16), citira gramatičar Alexander Buttmann koji se protivi primeni ovog ,,pravila” na stih 2:13 Poslanice Titu, stih 1.1 Druge Petrove i Judina 4)
[4] Npr G.B. Winer A Treatise on the Grammar of New Testament Greek, tr.W.F. Moulton (Edinburgh: T. and t. Clark 1877), 162.
[5] E. Abbot ,,On … Titus ii13,” 3.
[6] N. Turner, Grammatical Insights, 16 M. Harris (Jesus as God 307-08) izgleda da pogrešno predstavlja Turnera jer se poziva samo na njegove ranije publikacije.
[7] J.N.D. Kelly Pastoral Epistles Timothy I and II and Titus 246. Kako biste imali uvid u temeljnu i kompleksnu diskusiju bezčlanog sotaros u Titu 2.13 vidite M. Harris, Isus as God 179-82, 307-10.
[8] G.B. Winer ,,A Grammar of the Idiom of the New Testament, 130.
[9] Quoted by J.Schneider DNTT 2:82.
[10] O. Cullman The Christology of the New Testament, 314
[11] E. Abbot, “ On… Titus ii 13,”14.
[12] M. Harris, Jesus as God 185; J.N.D. Kelly, Pastoral Epistles Timothy I and II and Titus, 246.
[13] Npr. N.Turner, Grammatical Insights, 16.
[14] J.E. Huther, MCNT, 9:302.
[15] E. Abbot ,,On ..Titus ii13” 10
[16] E. Abbot ,,On ..Titus ii13” 10
[17] M. Harris , Jesus as God, 176-77.
[18] Johannes Schneider and Colin Brown, ,,soter“ u DNTT 3:220. Vidi i J.E. Huther MCNT 9:303
[19] J.E. Huther MCNT 9:303
[20] E. Abbot, "O... Titu ii.13", 12.
[21] V. Taylor, "Does the New Testament Call Jesus God?" 117.
[22] M. Harris, Jesus as God, 185n50, 51, 52, 53, 54.
[23] M. Harris, Jesus as God, 185
[24] M. Harris navodi katoličke naučnike R.E Brown-a i M. Zerwick-a. Međutim, Brown (Jesus God and Man, 17-18) komentariše Tita 2.13, "veoma je teško doći do definitivnog zaključka... ovde se ne može postići sigurnost". A M. Zerwick (Biblical Greek: Illustrated by examples, 60) primećuje, "Ponekad upotreba jednog člana koji se odnosi na više od jedne imenice kao da pretpostavlja i izražava božanstvo Hrista, npr. Efes. 5:5.. Tit 2:13... Međutim, mora se reći da ti primeri izgleda da pretpostavljaju Hristovo božanstvo, ali da ne mogu biti dokazi za to".
[25] M. Harris, Jesus as God, 169
-------------------------------------------------------
Titu 2:13 - Veliki Bog
"Očekujući blaženu nadu i pojavu slave velikoga Boga i Spasitelja našega Krista Isusa." -- Titu 2:13 , Novi američki standard
Ovaj se stih često navodi, ponekad usporedno sa stihovima kao što je Izaija 45:21 , kao dokaz da je Isus Jehova Bog Svevišnji, Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Da li je ovo biblijsko pismo zapravo dokaz za to?
Pogledajte studiju:
Nema Boga osim Jehove
Prije svega, ne postoji ništa u Svetom pismu o tri osobe u jednom Bogu, niti postoji bilo koji tekst koji identificira Isusa kao Boga Abrahama, Izaka i Jakova; Takve ideje moraju biti zamišljene pomoću duha ljudske mašte, oblikovane u dogmu, zatim se pretpostavljena dogma mora dodati i pročitati u Svetom pismu.
Titus 2:13
prosdechomenoi teen makarian elpida kai epiphaneian
ČEKAJUĆI SRETNU NADU I OČITOVANJE
4327 3588 3107 1680 2532 2015
tees doxees tou megalou theou kai swteeros heemwn
O SLAVI VELIKOG BOGA I SPASITELJA NAS
3588 1391 3588 3173 2316 2532 4990 1473_8
christou ieesou
KRISTA ISUSA,
5547 2424 -- Westcott & Hort Transliterated Interlinear
Ovaj se stih može prevesti na različite načine, ovisno o prevoditeljskom razumijevanju onoga što je rečeno ili o pristranosti. Albert Barnes, iako tvrdi da je Isus nazvan velikim Bogom u Titu 2:13 , ipak kaže: "Nije sigurno treba li ove riječi čitati zajedno kao 'slava našeg Gospodina Isusa Krista, velikog Boga i našeg Spasitelja' ili odvojeno, kao Oca i Sina, 'slava velikog Boga i našeg Spasitelja, Gospodina Isusa Krista.'" Budući da Isus definitivno NIJE "jedan Bog" od kojih su svi ( 1. Korinćanima 8:6), trebao bi biti ispravan postupak biti promatranje Tita 2:13 iz te perspektive . Grčki oblik za "Bog" iznad je transliteriran kao "THEOU",".
Unatoč tome, prema hebrejskoj upotrebi, riječi iz kojih su oblici grčke riječi za Theos prevedeni s hebrejskog također se koriste u općenitijem značenju Moći, Snage. Kršćanin sigurno dobiva svoju snagu kroz Isusa. Naravno, Isus je Moćan kojeg je poslao jedini pravi Bog, Jehova, koji Isusu daje njegovu moć, a Isus je spasitelj kojeg je poslao jedini pravi Bog, Jehova. Isus je theos -- božanstvo, moćno -- i stoga je pravi theos u sekundi arnom smislu, ali ne u smislu da je jedino istinsko Vrhovno biće, Izvor sve moći. U Bibliji se samo o Isusovom Bogu i Ocu govori da imaju atribut "jednog Boga" od kojeg su svi. ( 1. Korinćanima 8 : 6) Kao što se sve nazivaju *theoi*, tako bi bilo ispravno Isusa zvati *theos*, kao onoga kome je Jehova dao moć i autoritet. - Ivan 10:34 , 35 ; 17:1 , 3 – Vidi također Psalam 82 .
Osim toga, "Gospodin Isus Krist" mogao bi se odnositi na riječ "slava". Isus će doista, zapravo, doći kao "slava" svoga Boga i Oca ( Efežanima 1:3 ), budući da je on "sunce pravde". -- Malahija 4:2 , a Isus dolazi u slavi svoga Boga i Oca. - Matej 16:27 ; Marko 8:38 ; Luka 9:27 .
Unatoč tome, vrlo sumnjamo da je Pavlova namjera bila govoriti o Isusu kao o "velikom Bogu".
U nastavku predstavljamo nekoliko prijevoda Tita 2:13 koji ovaj stih prevode na različite načine:
"dok čekamo blaženu nadu i očitovanje slave našega velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista". -- Nova revidirana standardna verzija
"Očekujući tu blaženu nadu i slavni pojavak velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista;" -- Websterova Biblija
"Očekujući tu blaženu nadu i slavni pojavak velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista;" -- Verzija kralja Jamesa
očekujući blaženu nadu i pojavak slave (fusnota: 1) velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista; -- Bilješka: (1) Ili našeg velikog Boga i Spasitelja ) -- Američka standardna verzija
Čekajući blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i našega Spasitelja Isusa Krista, -- Douay-Rheims
očekujući blaženu nadu; naime pojavljivanje slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista; -- Živa proročanstva
iščekujući blaženu nadu i očitovanje slave velikog Boga i našeg Životvorca, Isusa Mesije; -- Murdock
Spremni dočekati sretnu nadu i sjaj slave velikoga Boga i našega Spasitelja Krista Isusa, -- Rotherham
Glede Tita 2:13 Paul SL Johnson navodi
Sjenica. 2:13 također se navodi kao dokaz trojstva od strane nekih, koji, kako bi pronašli u svojim mislima, dotične riječi prevode na sljedeći način: 'pojava slave našeg Velikog Boga i Spasitelja Isusa Krista.' Ovaj prijevod ne preferira većinu učenih trinitaraca, iako je to mogući prijevod. Prevedeno kao u AV, ARV tekstu i većini modernih prijevoda, ovdje se Bogom ne naziva naš Gospodin Isus, nego Otac. Činjenica da, pravilno preveden, Pavao nikada ne naziva Isusa Bogom, nego Ga uvijek suprotstavlja kao Gospodina s Ocem kao Bogom, odlučujuća je za onoga koji je prijevod ispravan. Opet, veza (r. 11) prirodno sugerira da svijetli sjaj dolazi od Oca i Sina.Korištenje jezika svetog Pavla, nazivajući Oca Bogom više od 500 puta i niti jednom nazivajući Isusa Bogom, mora odlučiti u ovom slučaju koji je pravi prijevod. Sila je također dodana našem pogledu riječima [ARV] *slava Velikog* Boga." -- Studije Efifanije u Svetom pismu , svezak 1, Bog , stranice 525,526. -- (Treba primijetiti da je ovo napisano 1930-ih, prije nego što su mnogi moderni prevoditelji pokušali prevesti ovaj stih u korist trojstvenog gledišta.)
Također bismo trebali primijetiti da Titu 3:6 definitivno pokazuje da je Otac taj koji je prolio sveti duh " po Isusu Kristu, našem Spasitelju". I također možemo pogledati Titu 1:4 : "Titu, mom pravom djetetu po zajedničkoj vjeri: milost, milosrđe i mir od Boga, Oca, i Gospodina, Isusa Krista, našeg Spasitelja." (Engleski prijevod Biblije) Ovdje Pavao jasno razlikuje Boga Oca i Gospodina Isusa. "Bog" u Titu 1:4 ne znači tri osobe, to znači jednu osobu, a Isus nije uključen kao "Bog". Ovo daje dodatni dokaz da Titu 2:13 ne odražava trojedinog Boga, ili da je Isus Bog Abrahama, Izaka i Jakova.
Otkrivanje (epiphaneia) o kojem se govori u Titu 2:13 vjerojatno se odnosi na vrijeme kada se Jehovina slava otkriva svakom tijelu, a ne na Isusovo pojavljivanje (Phaneroo) prilikom njegovog prvog dolaska, kao što se govori u 1. Timoteju 3:16 . -- Izaija 40:5 ; 11:9 ; Psalam 72:19 .
Tisućugodišnje Kristovo kraljevstvo neće biti samo vrijeme otkrivanja slave Boga i Krista, nego i Abrahamova potomstva, izabranih sinova Božjega ovoga doba. - Rimljanima 8:19 ; Galaćanima 3:26 , 29 ; 1. Ivanova 3,2 .
Nadalje, Titu 2:14 dodaje se "koji je dao samoga sebe za nas da nas otkupi od svake bezakonosti i očisti za sebe narod svoj koji revnuje za dobra djela." Ovaj stih pokazuje da je čovjek Isus -- a ne Bog -- "dao" samoga sebe. Kome se čovjek, Isus Krist, 'predao'? Samome Bogu! ( 1. Timoteju 2:5 , 6 ; Hebrejima 9:24 ; 10:10 ) Stoga malo razmišljanja pokazuje da Isus nije isto što i uniosobni Bog kojemu se predao.
Vidi također:
komentare Barryja Hardyja na:
https://groups.google.com/groups?selm=19980706.191409.3222.0.barryhardy%40juno.com
Ali netko tvrdi: Pravilo grčke gramatike koje se ovdje primjenjuje je da ako postoje dvije imenice odvojene riječju "kai" (i), onda ako svaka imenica ima član uz sebe, one se odnose na različite stvari. Ali ako samo jedan od njih ima članak, odnose se na istu stvar. U tim slučajevima imamo dvije imenice ("Bog" i "Spasitelj"), odvojene riječi "kai", pri čemu samo jedan od njih ima član. Prema ovom "pravilu" grčke gramatike, ove se dvije riječi odnose na istu osobu.
Ono što se često naziva gramatičkim pravilima nisu sama po sebi pravila jezika, već su ih stvorili ljudi koji stvaraju takva pravila na temelju proučavanja opće upotrebe. Takva "pravila" obično uvijek imaju iznimke, što također vrijedi za ovo "pravilo", kao što se vidi u Septuaginti Izreka 24:21 . Granvilleu Sharpu pripisuje formuliranje gornjeg pravila koje je predstavio u knjizi 1798., dugo nakon što su Paul i Peter napisali svoja pisma. Bila bi pretpostavka misliti da je Pavao imao takvo pravilo na umu kada je pisao gore navedenog Titu.
Ipak, prema Sharpovom pravilu: "Kada kopulativni kai povezuje dvije imenice istog padeža, [tj. imenice (bilo supstantivne, pridjevne ili participne) osobnog opisa, poštujući dužnost, dostojanstvo, afinitet ili povezanost, i atribute, svojstva ili kvalitetu, dobre ili loše], ako član o, ili bilo koji od njegovih padeža, prethodi prvoj od navedenih imenica ili participa, i ne ponavlja pred drugom imenicom ili participom, potonji se uvijek odnosi na istu osobu koja je izražena ili opisana prvim imenom ili participom: tj. označava dalji opis prvoimenovane osobe." (Sharp, Napomene o upotrebi konačnog člana, 3.) Sharpova jedina svrha u njegovom studiju bila je promovirati ideju da je Isus Jehova, tako da on nije uključio "stvari" u svoju vladavinu, stoga sužava svoju studiju na sadržaje (to jest, imenice, značajne pridjeve, značajne participe) osobnog opisa, a ne na one koji se odnose na stvari, i to samo u jednini, ne i množini. On navodi da "ne postoji iznimka ili primjer sličnog načina izražavanja, za koji ja znam, koji nužno zahtijeva konstrukciju različitu od onoga što je ovdje navedeno, OSIM ako su imenice vlastita imena ili u množini; u kojem slučaju postoje mnoge iznimke." Drugim riječima, pronašao je način da isključi ili omogući iznimke od svog pravila kako bi izgledalo da pravilo podržava ideju da nekoliko odlomaka govori da je Isus Jehova Bog Svemogući.
S druge strane, Sharp je tvrdio da ako su dvije imenice istog padeža povezane s "kai" (and) i član (the) se koriste s obje imenice, one se odnose na različite osobe ili stvari. Ako samo prva imenica ima člana, druga imenica se odnosi na istu osobu ili stvar na koju se odnosi prva. -- Curtis Vaughn i Virtus Gideon, A Greek Grammar of the New Testament " (Nashville: Broadman Press, 1979.), str. 83.}" Ali Sharp je smislio iznimke od ovog pravila kako se ono ne bi odnosilo na Ivana 20:28 .
Od pisanja gore navedenog, dobili smo neke citate raznih učenjaka koji se tiču Tita 2:13 , za koje vjerujemo da bi bili od koristi ovdje:
Ponavljanje članka nije bilo striktno potrebno kako bi se osiguralo da se stavke razmatraju odvojeno." -- A Grammar of the New Testament Greek, (svezak # nije dostavljen), Jamesa Hopea Moultona i Nigela Turnera.
Nažalost, u ovom grčkom razdoblju ne možemo biti sigurni da je takvo [Sharpovo] pravilo stvarno odlučujuće. -- Gramatički uvid u Novi zavjet , 1965., Nigel Turner
Vjerojatno nikada neće biti moguće, bilo u odnosu na profanu književnost ili na NZ, svesti se na kruta pravila koja nemaju iznimke,... -- Gramatika novozavjetnog grčkog , Alexander Buttmann
Gramatički argument ... je previše tanak da bi nosio veliku težinu, posebno kada uzmemo u obzir ne samo opće zanemarivanje članka u ovim poslanicama nego i njegovo izostavljanje ispred "Spasitelja" u 1. Timoteju 1: 1 ; 4:10 . -- The Expositor's Greek Testament, NJD White
Pogledajmo međuredak Titu 2:13 :
prosdechomenoi teen makarian elpida kai epiphaneian
ČEKAJUĆI SRETNU NADU I OČITOVANJE
4327 3588 3107 1680 2532 2015
tees doxees tou megalou theou kai swteeros heemwn
O SLAVI VELIKOG BOGA I SPASITELJA NAŠEG
358 8 139 1 3588 3173 2316 2532 4990 1473_8
christou ieesou
KRISTA ISUSA,
5547 2424
Westcott & Hort grčki / engleski Interlinear
NOVI ZAVJET kodiran Strongovim brojevima
(kako je dobiveno iz DVD-aBiblioteke učenika Biblije )
Iz navedenog bi trebalo biti očito da je grčka struktura ovdje vrlo složena. Prvo imamo član ispred dvije imenice -- dvije stvari -- povezane sa kai na koje kršćanin čeka -- teen makarian elpida kai epiphaneian -- sretna nada i očitovanje. Očito je da u ovom stihu postoje dvije stvari koje se čekaju -- "nada" i "očitovanje", iako je jedan članak prisutan, a oba se odnose na "slavu" koju treba očitovati u to vrijeme -- slavu velikog Boga i našeg Spasitelja, Isusa Krista. (Usporedi Rimljanima 8:19 , 24 , 25) Nakon manifestacije slijedi fraza koja opisuje što je manifestacija: "u slavu Boga velikoga i Spasitelja našega, Isusa Krista." Ponovno imamo posvojni član; članak prije slave je velikog Boga i Spasitelja našega. Tako se "slava" odnosi na dvije imenice, "Bog" i "Spasitelj". Govori o slavi Božjoj i govori o slavi našeg Spasitelja. Dok ovo čitate, ne mislimo da bi itko u ovome vidio da referenca na velikog Boga i Spasitelja govori o jednoj osobi, osim što su njihovi umovi bili preduvjetovani da razmišljaju o izrazu u takvim terminima. Svakako ne mislimo da je Pavao pokušavao strukturirati svoju rečenicu na takav način da ostavi dojam da je Isus Svemogući Bog.bilo primijenjeno na Isusa ili ne, ipak bi se morali pozvati na duh ljudske mašte da bi pomislili da to znači da je Isus Jehova, Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Ja, ako netko želi razmišljati o trojstvu u vezi s ovim stihom, još uvijek mora upotrijebiti duh ljudske mašte kako bi pomislio da THEOS znači drugu navodnu osobu navodnog trojedinog Boga, koji se Bog niti jednom ne spominje u Bibliji.
Ima još više od ovoga, jer pročitajmo stihove prije:
Titu 2,11 Jer se ukazala milost Božja koja donosi spasenje svim ljudima,
Titu 2,12 Učeći nas da, zanijekavši bezbožnost i svjetovne požude, živimo trezveno, pravedno i pobožno u ovome svijetu; -- Verzija kralja Jamesa .
Sada znamo da se "milost" ili "naklonost" nisu fizički pojavili, nego se znanje kroz Krista o Božjoj milosti pojavilo svim ljudima o kojima se govori, to jest kršćanima, i poganima i Židovima, učeći ih kako živjeti u ovom zlu svijetu dok su iščekivali sretnu nadu i očitovanje slave. Tako Pavao sažima djelo prvoga i drugoga dolaska, s obzirom na ono što je otkriveno u oba događaja. Paralela između došašća je "milost" i "slava". Milost je od Boga po Kristu. ( Titu 1:3) "Slava" je velikog Boga i našeg Spasitelja, potonjeg koji je tada identificiran kao Isus Krist. Stoga je čitava ideja slave našeg velikog Boga i slava našeg Spasitelja, čije očitovanje očekujemo.
Kao što se vidi iz Westcott & Hort's Interlinear, grčki ima posvojni *heemwn*, koji se pojavljuje nakon *swteeros*, koji bi, prema uobičajenim konstrukcijama, također zahtijevao član ispred onoga što posjeduje, to jest, *swteeros*. Ne postoji određeni član ispred swteeros, pa idemo tražiti određeni član ranije, koji se nalazimo ispred *megalou theou*, "veliki Bog". Onda se ovaj članak primjenjuje i na "velikog Boga" i na "Spasitelja". Budući da ne postoji poseban članak koji se odnosi na Spasitelja, neki žele zaključiti da se jedna osoba naziva i Bogom i Spasiteljem. Ipak, nemamo razloga misliti da je to bila Pavlova namjera, au tom zaključku sigurno nema ništa određenog.
S obzirom na kontekst, ne vjerujemo da je Pavao ovu rečenicu konstruirao na ovaj način kako bi pokazao da je Isus Svemogući Bog, bez obzira na to kako netko primjenjuje ili čini iznimke za Sharpovo pravilo u ovom stihu. Treba se još koristiti duhom ljudske mašte da bi se mislilo da to znači da je Isus Jehova, i dalje koristiti duhom ljudske mašte da bi se mislilo da to znači jedna osoba trojedinog Jehove. Čini se vjerojatnijim da je on samo napisao ono što mu se činilo kao način da kaže da čekamo pojavu i slave velikoga Boga i našega Gospodina Isusa. Unatoč tome, čak i ako se Isusa naziva 'Veliki Bog', trebali bismo izraz 'Veliki Bog' ovdje povezati s izrazom s općenitijom hebrejskom upotrebom takvog, to jest Isusa kao Velikog Moćnika,nego pozvati duh ljudske mašte pa pomisliti da je Pavao govorio da je Isus Svevišnji. Ova primjena još uvijek ne bi učinila Isusa Svemogućim Bogom, već Veličanstvom Moći, kako ga je učinio Svemogući Jehova.
Zatim postoji još nešto što treba razmotriti u vezi Tita 2:13 i Sharpovih pravila. Kao što je gore navedeno, dao je iznimke svojih pravila ako su imenice vlastite imenice. Neki tvrde da su "Bog" i "Spasitelj" u Titu 2:13 semantički ekvivalenti takvim vlastitim imenima, kao što su titularna imena, i stoga bi se Sharpova iznimka od njegovih pravila trebala primijeniti na ovaj stih.
Neki tvrde da samo Jehova može biti spasitelj, pa budući da se Isus spominje kao spasitelj u Titu 2:13 , to znači da je Isus Jehova. Nekoliko biblijskih stihova pokazuje da osim (ili osim) Jehove nema spasitelja. ( Izaija 43:11 ; 45:11 ; Hošea 13:4 ) Međutim, niti jedan od ovih stihova ne kaže da Jehova ne može poslati nekoga tko nije on sam kao spasitelj, jer Biblija bilježi mnoge koje je Jehova poslao kao spasitelja Izraelu kao što je zapisano u Starom zavjetu. Ovi spasitelji koje je Jehova poslao su mimo (mimo) Jehove budući da ih je Jehova poslao. - Nehemija 9:27 .
Sve u svemu, u Titu 2:13 nedostaje stvarni dokaz da je Isus Jehova. Izneseni argumenti za to su u najmanju ruku upitni. Prvo treba pretpostaviti da je Isus Svemogući Bog, zatim pročitati u Svetom pismu, a zatim reći da je to dokaz, što je zapravo kružno razmišljanje. Bez svih kružnih razmišljanja koja su zamišljena prema stihu, nije ga tako teško razumjeti u skladu s cijelom Biblijom.
Vidi također naše studije:
Samo Jehova spašava
==========
Poriče li gore navedeno Božanstvo Isusa?
Ne, poricanje da je Isus njegov Bog nije isto što i poricanje da je Isus božanstvo. To što je Isus božanstvo ne znači da je Isus njegov Bog. Isus nikada nije prikazan kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, ali to ne znači da Isus nije božanstvo, moćno duhovno biće.
Za neke od naših studija koje se odnose na:
Isusovo Božanstvo
Pogledajte također naše studije o:
Hebrejska uporaba naslova za 'Boga'
Zašto se Isus naziva Elohim/Theos?
Je li Toma govorio o Isusu kao o Vrhovnom biću?
Napisali drugi -- Ne slažemo se nužno sa svim predstavljenim:
Titu 2:13 - Zabluda o Trojstvu
Napisao Ronald Day 2. studenog 2016
Ovo e-poštomBlogThis!Podijelite na TwitteruPodijelite na FacebookuPodijelite na Pinterestu
Oznake: Isus kao "Bog"