„Temin trojstvo se ne nalazi u Bibliji. Prvo ga je upotrijebio Tertulijan na kraju 2. vijeka, ali širu upotrebu i formalno tumačenje primio je tek u 4. i 5. vijeku.“ (New Bible Dictionary, Trinity, 1996)

Novi biblijski rječnik nastavlja sa objašnjavanjem da je „formalna doktrina trojstva bila rezultat nekoliko neadekvatnih pokušaja da se objasni ko je i šta je hrišćanski Bog… Da bi se pozabavili ovim problemima, crkveni oci su se sastali 325. godine na Saboru u Nikeji radi uspostavljanja ortodoksne biblijske definicije vezano za božanski identitet.“ Međutim, tek 381. godine, „na Saboru u Konstantinopolju utvrđeno je božanstvo Duha.“

Kad je Tertulijan uveo termin „trojstvo“, ono što je on učio i vjerovao razlikuje se od današnje doktrine o trojstvu. To znači da doktrina o trojstvu kakva se uči danas nije postojala u vrijeme Tertulijana. A ako nije postojala tada, onda nije mogla postojati ni u vrijeme Hrista i apostola.

Tertulijan je, međutim, unio paganske ideje u bogosluženju. On je učio prinošenju žrtvenih darova za mrtve i činjenju znaka krsta na čelima bogoslužitelja. On je takođe ljude tri puta uranjao u vodu da bi ih krstio. Tertulijan je otvoreno priznao da je ove ideje usvojio iz paganskih učenja i nije ih mogao podržati iz Svetog Pisma, ali je naučavao da ako hrišćani usvoje neke paganske rituale priključivanje hrišćanstvu biće olakšano.

Na Wikipediji nalazimo šta je Tertualijan vjerovao o Božanstvu:

Tertulijan je bio samo preteča nikejske doktrine i nije uspostavio nepromjenjivo trojstvo. Njegova upotreba trojstva (latinski: trinitas) naglašavala je višestruki karakter Božji. U raspravi sa Prakseasom on je koristio riječi „Trojstvo i ekonomija, osobe i supstancija.“ Sin se razlikuje od Oca, a Duh i od Oca i od Sina. „Ovo troje su jedna supstancija, ne jedna osoba; i rečeno je: ‘Ja i Otac jedno smo’ ne u pogledu singulariteta broja već jedinstva supstancije.“ U svojoj knjizi Tertulijan protiv Prakseasa, on takođe konstatuje da Sin nije bio su-vječan sa Ocem i da je imao početak kao začeti Sin Božji. On takođe nije učio da je Sveti Duh doslovno biće. Tako doktrina o trojstvu kakvu poznajemo danas nije čak ni došla od čovjeka koji je uveo riječ trojstvo.

Dakle, doktrina o trojstvu nije bila formalizovana dugo nakon što je Biblija kompletirana i dugo posle smrti apostola, i takođe dugo nakon što je umro čovjek koji je uveo pojam trojstva. Prošli su vjekovi dok su kasniji teolozi razvrstali svoja vjerovanja i formulisali dogmu o trojstvu.

Ali teološka objašnjenja ova doktrine nipošto nijesu jasna. Religijski pisac A.W. Tozer u svojoj knjizi Poznavanje Svetog konstatuje da je trojstvo „neshvatljiva misterija“ i da pokušaji da se razumije „moraju zauvijek ostati besplodni“. On priznaje da su crkve, „bez pretenzija da shvataju“ ipak nastavile da uče ovu doktrinu. (1961, pp. 17,18) On zatim značajno zaključuje: „Činjenica da se ne može zadovoljavajuće objasniti, osim da se bude protiv nje, ide u njenu korist.“ (A.W. Tozer, The Knowledge of the Holy, p. 23)

The New Unger’s Bible Dictionary u svom članku o trojstvu priznaje da je koncept trojstva ljudski neshvatljiv: „Svi koji su se promišljeno bavili ovim predmetom priznaju da nas otkrivenje Svetog Pisma ovdje vodi u prisustvo duboke misterije, i da su svi ljudski pokušaji da se izrazi nužno nesavršeni.“ (1988, p. 1308)

Siril Ričardson, profesor crkvene istorije na njujorškom Union Theological Seminary, iako i sam posvećeni trinitarac, kaže ovo u svojoj knjizi Doktrina o Trojstvu: „Dakle, moj zaključak o doktrini o Trojstvu je da je ona vještački konstruisana… To proizvodi prije zbrku nego razjašnjenje; i dok su problemi kojim se bavi realni, rješenja koja nudi nijesu prosvjetljujuća. Ona je postavila za mnoge hrišćane mračne i misteriozne iskaze koji su napokon besmisleni, jer nije dovoljno jasna u svojoj upotrebi termina.“ (1958, pp. 148, 149)

On je takođe priznao: „Puno toga u odbrani Trojstva kao ‘otkrivene’ doktrine je izvrdavanje primjedbi koje se mogu pokrenuti protiv nje.“ (p. 16)

Rječnik religijskog znanja (Dictionary of Religious Knowledge) konstatuje u pogledu trojstva: „Precizno šta je ta doktrina, ili prije precizno kako se ona objašnjava, trinitarci se ne slažu međusobno.“ (Lyman Abbot, urednik, 1885, „Trinitarci“)

Zašto čak i oni koji vjeruju u doktrinu o trojstvu nalaze da je ona tako teška za objasniti?

Odgovor je prosto jednostavan a ipak šokantan. Zato što to nije biblijsko učenje! Ne možete dokazati ili objasniti nešto iz Biblije što nije biblijsko. Biblija je naš jedini pouzdani izvor božanskog otkrivenja. I istina koju ćemo vidjeti je da koncept trojstva jednostavno nije dio Božjeg otkrivenja čovječanstvu.

Slijede priznanja od izvjesnog broja respektabilnih izvora i autora koji, dok sami podržavaju trojstvo, priznaju da se pojam trojstva i ta doktrina ne nalaze u Bibliji.

The International Standard Bible Encyclopedia priznaje da je „trojstvo termin iz drugog vijeka koji se nigdje ne nalazi u Bibliji, a Sveto Pismo ne prezentuje nijedan gotov trinitarski iskaz.“ (1988, Vol. 4, „Trinity“, p. 914). Ova enciklopedija dalje konstatuje da su „crkveni oci kristalizovali doktrinu u vjekovima koji su uslijedili“ – dugo nakon što su apostoli sišli sa scene.

Martin Luter, njemački sveštenik koji je pokrenuo protestantsku Reformaciju, je rekao: „Zaista je tačno da se pojam ‘trojstvo’ nigdje ne nalazi u Svetom Pismu, već je osmišljen i izumljen od čovjeka.“ (reprodukovano u Propovijedima Martina Lutera, John Lenker, urednik, Vol. 3, 1988, p. 406)

Istoričar i pisac naučne fantastike H.Dž. Vels u svojoj zapaženoj knjizi The Outline of History konstatuje: „Nema dokaza da su Isusovi apostoli ikad čuli za trojstvo – u bilo kom smislu od njega.“ (1920, Vol. 2, p. 499)

The HarperCollins Encyclopedia of Catholicism kaže: „Danas se, međutim, učenjaci generalno slažu da ne postoji doktrina o Trojstvu kao takva ni u Starom ni Novom zavjetu… Daleko je iznad namjere i misaone forme Starog zavjeta pretpostavka da se jedna hrišćanska doktrina iz kasnog četvrtog ili trinaestog vijeka može tu pronaći… Isto tako, Novi zavjet ne sadrži eksplicitnu doktrinu o Trojstvu.“ (Richard McBrien, generalni urednik, 1995, “God,” pp. 564, 565)

I HarperCollins Bible Dictionary konstatuje: „Formalna doktrina o Trojstvu kakva je definisana od strane velikih crkvenih sabora četvrtog i petog vijeka ne može se naći u Novom zavjetu.“ (Paul Achtemeier, urednik, 1996, “Trinity”)

Profesor Charles Ryrie je pisao: „Mnoge doktrine su prihvaćene od evangelika kao jasna učenja Svetog Pisma za koje ne postoje dokazni tekstovi. Doktrina o Trojstvu je najbolji primjer. Pošteno je kazati da Biblija jasno ne uči doktrinu o Trojstvu… U stvari, ne postoji niti jedan dokazni tekst, ako pod dokaznim tekstom podrazumijevamo stih ili pasus koji ‘jasno’ konstatuje da ima jedan Bog koji egzistira u tri osobe.“ (Basic Theology, p. 89)

On dalje kaže: „Gornje ilustracije dokazuju greške u zaključivanju da ako se nešto ne može tekstualno dokazati iz Biblije mi ne možemo jasno učiti rezultate… Ako je bilo tako, ja ne mogu učiti doktrinu o Trojstvu.“ (lbid, p. 90)

Shirley Guthrie, profesorica teologije na Columbia Theological Seminary je pisala: „Biblija ne uči doktrinu oTrojstvu. Niti je sama riječ ‘trojstvo’ ni takav jezik kao ‘jedan u trojici’, ‘trojedini’ ili ‘suština (ili ‘substancija’), i tri ‘osobe’ biblijski jezik. Jezik ove doktrine je jezik antičke crkve preuzet iz klasične grčke filozofije.“ (ChristianDoctrine, 1994, pp. 76, 77)

Millard Erickson koji je istraživač profesor teologije na Southwestern Baptist Theological Seminary piše da Trojstvo „nije jasno ili eksplicitno učenje nigdje u Svetom Pismu, pa se ipak smatra centralnom doktrinom, nužnom za hrišćansku vjeru. U tom pogledu, ono ide nasuprot onom što je virtualno aksiom biblijske doktrine, naime, da postoji direktna korelacija između jasnoće neke doktrine Pisma i njene presudnosti za vjeru i život crkve. U pogledu poteškoća o ovom predmetu i veličine napora koji se utroši za održavanje ove doktrine, možemo se zaista zapitati šta može opravdati svu ovu nepriliku.“ (God in Three Persons: A Contemporary Interpretation of the Trinity, p. 12)

On dalje konstatuje da učenje o trojstvu „nije prisutno u biblijskoj misli, ali se pokreće kad se biblijska misao pritisne u stranom kalupu [grčkog koncepta]. Tako, doktrina o Trojstvu ide izvan i čak izvrće ono šta Biblija govori o Bogu.“ (lbid, p. 20)

On takođe konstatuje: „Tvrdi se da je doktrina o Trojstvu veoma važna, krucijalna, i čak osnovna doktrina. Ako je to zaista slučaj, zar ne bi trebala biti negdje jasnije, direktnije i eksplicitnije navedena u Bibliji? Ako je ovo doktrina koja naročito konstituiše hrišćansku jedinstvenost… kako može biti samo implicitna u biblijskom otkrivenju? … Jer ovo je izgleda krucijalna stvar gdje Sveto Pismo ne govori glasno i jasno.

Malo direktnog odgovora se može dati na ovu optužbu. Malo je vjerovatno da se ijedan tekst Svetog Pisma može pokazati da uči doktrini o Trojstvu na jasan, direktan i neobmanjivački način.“ (lbid, pp. 108, 109)

Pošto se trojstvo ne nalazi u Bibliji i to priznaje toliko učenjaka i teologa, kako je onda ono počelo da se smatra tako važnim učenjem? Profesori teologije Roger Olson i Christopher Hall objašnjavaju dio ove zagonetke u njihovoj knjizi The Trinity: „Razumljivo je da važnost koja se stavlja na ovu doktrinu zbunjuje toliko puno hrišćana laika i studenata. Ona nigdje nije jasno i nedvosmisleno navedena u Svetom Pismu… Kako može tako važna ako nije eksplicitno navedena u Svetom Pismu?…

Doktrina o Trojstvu se postepeno razvijala nakon kompletiranja Novog Zavjeta u jeku sukoba, ali crkveni oci koji su je razvili su vjerovali da oni jednostavno objašnjavaju božansko otkrivenje i uopšte ne špekulišu ili uvode nove ideje. Doktrina o Trojstvu u punini izražena je u četvrtom vijeku na dva velika ekumenska (sveopšta) sabora: Nikeji (325. n.e.) i Konstantinopolju (381. n.e.).“ (2002, pp. 1, 2)

Vidimo iz ovog i drugih prethodno citiranih izvora da je ideja o trojstvu strana biblijskim piscima. Zapravo, kao što mnogi od ovih izvora otvoreno priznaju, doktrina o trojstvu se razvila znatno kasnije u razmaku od nekoliko vjekova. Da bismo razumjeli faktore koji su doveli do uvođenja ovog vjerovanja, prvo se moramo vratiti Vavilonu.

Mnoge će iznenaditi saznanje da apsolutni počeci doktrine tri u jedan idu pravo do Vavilonske kule u ravnici Senar pored rijeke Eufrat mnogo generacija unazad do vremena posle Potopa. U vrijeme izgradnje Vavilonske kule, ljudski rod senamnožio i govorio jednim jezikom (Postanje 11:1-4). Hus koji je bio sin Hama i unuk Noja (Postanje 10:1,6), napravio je plan sa svojim sinom Nimrodom kako da zavladaju svijetom preko nemoralne falsifikovane religije. Nimrod je bio začetnik obožavanja sunca i osnivač Vavilona. Targumi kažu: „Nimrod je postao moćan čovjek grijeha, ubica nevinih ljudi, i pobunjenik pred Gospodom.“

 

Pagansko porijeklo doktrine o trojstvu

Tako je početak Nimrodovog plana imao svoje porijeklo u Babelu koji je kasnije poznat kao Babilon ili Vavilon. Ovaj grad Vavilon čija kula je dosezala do neba izgradio je Nimrod (Postanje 10:8-10; 11:4). Oni su kulu nazvali „Babel“, „kapija k nebu“, ali Bog je nazvao „zbrka“, i tu je Bog pomeo jezik naroda, što ih je primoralo da se raziđu. Ovi ljudi su željeli jednu vladu da vlada svijetom i jednu religiju da upravlja srcima ljudi. To je bio pokušaj Sotone da odbaci Boga i Njegov autoritet, ali Bog je sišao i zaustavio pobunu u odbrani svog naloga da se ljudski rod raseli po zemlji (Postanje 9:1) tako što im je pomeo jezik. Tako su oni prestali sa gradnjom i rasijali se po različitim krajevima svijeta (Postanje 11:8,9).

Nimrod je imao plan da učvrsti svoj zli religijski sistem i tako je oženio vlastitu majku Semiramis i samu duboku uvučenu u okultizam. Ona je bila prva obožena kraljica Vavilona a Nimrod prvi oboženi kralj.

Sledbenici Nimroda i Semiramis bili su toliko moralno i duhovno pali da su žrtvovali malu djecu u službi Sotoni. Ovo je postala uobičajena praksa dok nije Šem (Sim), jedan od Nojeva tri sina, u svom gnjevu ubio Nimroda i rasjekao ga na komade kao primjer drugima da ne čine takve gnusne grijehe.

Aleksandar Hislop u svojoj knjizi Dva Vavilona kaže: „Vavilonska kula bila je u stvari za obožavanje Sotone u formi vatre, sunca i zmije. Međutim, služba Sotoni se nije mogla otvoreno vršiti zbog mnogih koji su još uvijek vjerovali u pravog Boga Nojevog. Tako je misterijska religija počela u Babelu gdje se Sotona mogao obožavati u tajnosti.“ (Alexander Hislop, The Two Babylons, 2nd American ed. (Neptune, New Jersey: Loizeaux Brothers, 1959) 5, 24)

Zbog Nimrodove smrti, njegovi sledbenici i Semiramis plašili su se da nastave sa svojom službom Sotoni iz straha da ono što se dogodilo Nimrodu može da se desi i njima, pa se tako misterijska religija razvila u Babelu gdje se Sotona mogao obožavati u tajnosti. Isto se događa u ovim poslednjim danima. Sotona koristi misterije i obmane da prevari ljude da misle da obožavaju pravog Boga dok u stvari obožavaju Sotonu.

Falsifikovana religija je bila prekinuta na kratko vrijeme ali Semiramis je imala „sjajnu“ ideju kako da opet oživi svoju i Nimrodovu pagansku religiju u novoj formi. Nije prošlo dugo od smrti njenog supruga Nimroda dok je Semiramis ostala trudna. Ona je tvrdila da kad je Nimrod umro da je izašao na sunce, te je tako sunce postalo simbol Nimroda. Govorila je narodu da je sunčev zrak došao na nju te je zatrudnila sa djetetom što je u stvari bio Nimrodov povratak u reinkarnaciju boga sunca. Ovo dijete nazvano je Tamuz, a sve troje je obožavano kao personifikacija boga sunca, i ovo je prvo mjesto gdje trojstvo ulazi u postojanje. Ali ova misterijska religija nije bila ništa drugo do služba Sotoni.

„Trojstvo ima svoj početak u antičkom Vavilonu sa Nimrodom, Tamuzom i Semiramis. Semiramis je zahtijevala obožavanje za svog supruga, sina i nju samu. Ona je tvrdila da je njen sin bio oboje – otac i sin. On je bio ‘bog otac’ i ‘bog sin’– prvo božansko neshvatljivo trojstvo.“ (The Two Babylons, Alexander Hislop, p.51)

Tako je Semiramis proglasila da je njen muž Nimrod bio bog, a ona kao žena Nimrodova boginja. Zatim se proglasila „Kraljicom nebeskom“ i da se kao takva treba obožavati. Tvrdila je njen duh bio mjesec i da će kad umre prebivati na Mjesecu, kao što je Nimrod već u Suncu. Ovaj sistem paganizma se predstavljao kao prava religija, dok je u stvari bio služba đavolu. On se nametao ljudima kao istina Božja ali u realnosti je bio Sotonino remek djelo i „tajna bezakonja“.

Semiramis i njeni satanski sveštenici bili su duboko u okultizmu i majstori laži i obmane. Svuda po svijetu gdje se širio ovaj kult postavljane su statue ili idoli majke i djeteta. Semiramis je uskoro slavljena kao „Kraljica nebesa“ (Aštarta). Njen simbol postao je mjesec a Nimrod je prozvan Balom, bogom sunca, te je otuda njegov simbol postalo sunce.

Tako nalazimo da trojstvo ima svoje porijeklo nazad do Vavilona. Da se Bog nije umiješao i pomeo jezike ne bismo imali nikakvu nadu da imamo istinu danas. Takođe nalazimo da je obožavanje tog trija prenijeto na sve različite kulture do danas, ali pod raznim imenima zbog pometnje jezika opisane u Postanju 11. glava.

Egipatsko trojstvo činili su Oziris, Horus i Izis. U Grčkoj to su bili Zevs, Apolon i Atina. U Indiji Brama, Višnu i Šiva, poznati kao „sveto Trimurti“ („sveto trojstvo“). Na arheološkim artefaktima često se mogu vidjeti sa žutim oreolom oko glava, što predstavlja boga sunca. Rimski sistem usvojio je iste te simbole i prenio kompletno pagansko nasleđe iz Vavilona. Većina ljudi pogrešno misli da oreoli predstavljaju svetost tih ljudi, dok u stvari predstavljaju boga sunca. I kad već pominjemo Rim, pagansko trojstvo starog Rima činili su Jupiter, Mars i Venera.

Ovih nekoliko primjera svakako ne čine puni spisak ali u mnogim kulturama i paganskim sistemima bogosluženja na kraju nalazimo da obožavanje njihovih bogova uvijek završava sa trojicom. Zajednički imenitelj je da su svi počeli na istom mjestu, što je potpuno logično ako imamo u vidu raseljavanje naroda po zemlji nakon Vavilonske kule i umnožavanje populacije. I na različitim jezicima ovi „bogovi“ su nosili različita imena. Koliko se može pratiti unazad antička istorija svijeta, nalazimo da su sve poznate kulture imale tri u jedan trojedinog boga.

1. Uvijek se nalaze tri bića u ovom trojedinom bogu.

2. Jedno je otac, drugo majka i treće sin.

3. Sin je takođe suprug majke.

4. Sin je inkarnacija oca.

5. Sve troje su oboženi kao bogovi.

6. Često se za ovo troje kaže da su jedan bog. To jest, jedan u tri oblika, ili tri u jedan.

7. Otac se često ne pominje i umjesto toga obožavaju se sami majka i sin.

8. Ponekad se pagansko trojstvo vidi kao jedan bog koji igra tri uloge i u paganskoj umjetnosti predstavlja se sa tri glave.

9. U drugim slučajevima, jedan bog se vidi sa tri lica na jednoj glavi.

10. U nekoliko ogranaka paganizma, treće lice ovog trojstva se smatra zlim i uništiteljem.

U poslednjoj verziji, prvo lice je stvoritelj, drugo lice je održavalac, a treće lice je uništitelj.

Nijedan takav koncept nikad se ne može naći u izvornom hrišćanstvu!

Aleksandar Hislop sumira trojstvo na sledeći način: „Sve ovo je postojalo od antičkih vremena. Dok je bilo prekriveno idolatrijom, prepoznavanje trojstva bilo je sveopšte u svim antičkim narodima svijeta.“ (The Two Babylons, pp. 17,18)

„Termini Otac, Sin i Duh su samo simboli koji označavaju tri manifestacije Boga … Bog izlazi od Sebe u vječnom Sinu, vraćajući se Sebi u Vječnom Duhu.“ (Dictionary of All Scriptures and Myths, by G.A. Gaskell, p. 770) Ovaj Rječnik koristi filozofske svete spise svih religija, kao što su oni koje su proizveli Zaratustra (Zoroaster), Filon Aleksandrijski, Svedenborg, Buda, Hermes, Kabala, itd. kako bi izveo svoje definicije – stoga su date definicije mistične, okultne i spiritualističke prirode.

Dakle, učenja koja se nalaze u doktrini o Trojstvu potiču iz „svetih“ mističnih, okultnih i spiritističkih spisa iz različitih nebiblijskih izvora. Ovo je centralna doktrina Vavilona-Rima koja uči laži o Bogu da obmanjuje kao što to čini Majka bludnicama i gadost koja pustoši zemlju. Otkrivenje 17. i 18. glava prorokuju o Vavilonu koji svojom konfuzijom truje cijeli svijet! „Prodor religije Vavilona postao je toliko opšti i dobro poznat da je Rim nazvan ‘Novi Vavilon’.“ (Faith of our fathers 1917 ed. Cardinal Gibbons, p. 106)

 

Paganska matematika i trojstvo

Važno je zapaziti matematiku doktrine o trojstvu. Otac je Bog, Isus je Bog, Sveti Duh je Bog, a ipak nema tri boga već samo jedan Bog, i to je trojstvo. Drugim riječima, 1+1+1=Jedan! Ovo naravno uopšte nema smisla i pošto se ne nalazi u Bibliji moramo vidjeti odakle zaista dolazi.

Prvo trojstvo tri u jedan bilo je obožavano u tri faze sunca.

1. Novorođenje u zoru.

2. Zrelost i puni rast u podne.

3. Starost i umiranje na kraju dana.

Sve troje je naravno bilo jedno božansko biće – sunce. Tako je glavni medijum preko kojeg je Sotona obožavan bilo sunce. Oni su zapazili da sunce ima tri različite faze koje se dobro uklapaju sa njihovim vjerovanjem pošto su već obožavali troje. Tako je sunce bilo obožavano kao tri boga. Izlazak i novo rođenje sunca, zrelost i puni rast sunca u podne i umiranje sunca na kraju dana. Ipak, dok su obožavali sunce kao tri boga, to nijesu bila tri boga već jedan bog. Drugim riječima, 1+1+1=1. Tu se nalazi istinsko porijeklo doktrine o trojstvu. I ovo je pridruženo misterijskoj religiji i obožavanju Sotone. Kako su se misterije umnožavale i razvijale u složeni nerazumljivi sistem, to je duhovnoj i političkoj „eliti“ bilo lakše da se predstavljaju kao posrednici između ljudi i boga/bogova te imaoci i čuvari „svetih tajni“.

„Tri je postao najuniverzalniji broj božanstva. Obožavanje sunca je jedan od najprimitivnijih oblika religije, i rani ljudi su ponekad pravili razliku između izlaska, podneva i zalaska sunca. Egipćani su, na primjer, podijelili boga sunca u tri božanstva: Horusa, izlazeće sunce, Ra ili Re, podnevno suce, i Oziris, staro zalazeće sunce.“ (Egyptian Deities, New International Encyclopedia. NY: Dodd, 1917. Volume 7, p. 529

I sve ovo počelo je u Vavilonu. Tako je prilikom seoba naroda svaka grupa ponijela sa sobom taj isti koncept ali pod različitim imenima i određenim kasnijim lokalnim modifikacijama i tradicijama.

Pagani su takođe vjerovali da su ove tri faze sunca bile manifestacije vrhovnog božanstva kao što je evidentno kod egipatskih bogova sunca. To je postalo poznato kao tri u jedan bog. Da bi bili u stanju ispravno predstaviti svog boga sunca, oni su kombinovali sve tri faze sunca u jednu, a rezultat toga bila je slika onoga što zaista vjeruju. Kad sva tri dijela spojite, imate jedno i ovaj simbol je postao simbol boga sunca, a biće iza tog obožavanja bio je Sotona.

Oni su otkrili da je ovaj simbolizam vrlo učinkovit i koristili ga da prikriju svoju stvarnu religiju. Ova tri povezana kruga formirala su jednakostranični trougao. Sa jednakostraničnim trouglom sve strane su jednake i zatvaraju luk od 180 stepeni. Svaka strana predstavljala je fazu sunca sa svakim uglom trougla od 60 stepeni. Ne treba mnogo mudrosti da se dođe do sledećeg koraka, 60+60+60, predstavljenih sa tri šestice – 666.