Filipljanima 2:5-8 u obličju Božijem
str. 1
Filipljanima 2:5-8 u obličju Božijem
Mnogi su smatrali Pavlovu tvrdnju u Poslanici Filipljanima 2:5-8 dokazom da je on verovao u Mesiju koji je takođe preekzistentan kao i sam Bog. Ova tvrdnja glasi:
Jer ovo da se misli među vama šta je i u Hristu Isusu, koji, ako je i bio u obličju Božijem, nije se otimao da se uporedi s Bogom. Nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovek, Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove.
Brojne Pavlove tvrdnje o jednom Bogu mogu biti povučene u sledećim stihovima:
(1) Jedinom premudrom Bogu, kroz Isusa Hrista, slava vavek. Amin (Rim. 16:27).
(2) Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovek Hristos Isus ( 1.Tim. 2:5).
(3) Jedno telo…Jedan Gospod, jedna vera…Jedan Bog i Otac svih (Efes. 4:4-6).
(4) Da nema drugog Boga osim jednog…Ali mi imamo samo jednog Boga Oca… i jednog Gospod, Isus Hrist (1. Kor. 8:4,6).
(5) Koji će u svoje vreme pokazati, Blaženi i jedini Silni Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost, i živi u svetlosti kojoj se ne može pristupiti, kog niko od ljudi nije video, niti može videti (1.Tim. 6:15,16).
Ako je Pavle znao da je Isus član Božanstva koji je bio preegzistentan i jednak ostalim članovima, da li je prisvojio prethodno navedeni tekst u kome se jasno navodi da je jedan Bog jedna osoba, Otac? Ako je tako, optužba da je zbunio svoje verske preobraćenike u vezi sa prirodom Boga. Takođe je neverovatno da Luka, koji je zabeležio Pavlovu svešteničku službu u Delima Apostolskim, nije ni pomenuo Pavlovu skoro otkrivenu Istinu o Trojnom božanstvu. Pavle je rekao ,,Jer ne izostavih da pokažem volju Božju” (Dela 20:27). Sigurno će negde ovo trenutno znanje o Trijadološkom božanstvu iskrsnuti u njegovim spisima i propovedi ukoliko ih je smatrao važnim delom Hrišćanske tradicije.
Pavle ponavlja referencu jedan Bog, misleći na Oca samog, čak i u kontekstu gde su pominjani Otac i Sin zajedno. Postoji upadljiv nedostatak bilo kave nedvosmislene tvrdnje koja prikazuje Isusa kao preekzistentnog Bogočoveka, pripadnika večnog Božanstva, koji u potpunosti nosi zasluženu titulu Boga u svakom smislu. Pavle ne pomućuje razliku između jednog Boga, Oca i Isusa, njegovog sina Mesiju. Koliko god on insistirao da ova dva funkcionišu u harmoniji, on nikada ne zaboravlja da je Otac upravo onaj Jedan Bog iz Pavlovog monoteističkog nasleđa. Zbunjujuće je pomisliti da u središtu čitavog njegovog insistiranja da je Bog jedinstvena osoba, on bi od nas bez objašnjenja tražio da verujemo u to da je Isus takođe jedan Bog. Toliko drastično odstupanje od šablona prave religije bi usmerilo mržnju ka Jevrejskom segmentu Crkve i takođe bi prouzrokovalo još kontroverznosti. Nema dokaza o takvoj debati.
Po svakoj ceni moramo izbeći tumačenje spisa Crkve iz prvog veka u skladu sa našim interpretacijama iz dvadesetog veka. Rečima mora biti dopušteno da imaju značenje u sopstvenom kontekstu. Pavlova razmišljanja su dosledna. On se sa potpunom jasnoćom izrazio na drugom mestu kada je definisao ko je jedan Bog. Uz mnogo kritika, drevnih i modernih, mi postavljamo pitanje da li je rana Crkva stvarno razumela ovu tvrdnju u Poslanici Filipljanima kao preteču Nikejske formule, da je Isus bio pravi Bog od pravog Boga, večno preegzistentan i kreator svega?
Džejms Dan pristupa tekstu pokušavajući da ukloni tendenciju da tumači Pavlove ideje uz pomoć kasnijih Hrišćanskih učenja: ,,Naš zadatak da prilagodimo svoje uši dvadesetog veka konceptima pedesetih i šezdesetih godina prvoga veka ove ere na istočnom delu Mediterana, jeste od ključnog značaja ali je težak.”13 On zaključuje da ,,interpretacija Poslanice Filipljanima 2:6-11 u vezi sa preegzistentnom inkarnacijom, više duguje kasnijim gnostičkim mitovima iskupljenika nego stihovima 2:6-11 Poslanice Filipljanima“. Upozorava nas na opasnost koja se javlja ukoliko Pavlove reči tumačimo u skladu sa zaključcima teologa novije generacije, ,,Očeva“ Grčke Crkve u vekovima koji su usledili nakon što je završeno pisanje Novog Zaveta.14
Ustanovljeno je da mi težimo da u Bibliji nađemo upravo ono što smo zamišljali da tu postoji, pošto niko od nas ne može da se suoči sa pretećom mogućnošću da se naše ,,primljeno” razumevanje se ne poklapa sa Biblijom. (Problem se komplikuje ako smo uključeni u podučavanje ili propovedanje o Bibliji.) Religiozna doktrina koja je prihvaćena intelektualno i emotivno se potiskuju sa velikim poteškoćama.
Kontekst Pavlove primedbe u Drugoj poslanici Filipljanima pokazuje to da on poziva članove svoje zajednice da budu skromni. Postavlja se pitanje da li je na bilo koji način moguće da je Pavle nametao svoju jednostavnu lekciju tražeći od svojih čitaoca da usvoje okvir uma onog ko je večno bio Bog i ko je doneo odluku da postane čovek? Da li je takva vrsta poređenja na bilo koji način relevantna za naše ljudsko stanje? Takođe je možda Pavlu bilo čudno da govori o preegzistentnom Isusu kao Isusu Mesiji, i da samim tim u večnosti ucrta njegovo ime i položaj koji je primio po rođenju.
Pavle na drugim mestima ne okleva da nazove Isusa čovekom. On često definiše Mesijinu ulogu povlačenjem paralela između Adama i čoveka Isusa. To je jasno prikazano u 1 Kor. 15:45-47 gde Pavle piše: ,, Tako je i pisano: Prvi čovek Adam postade u telesnom životu, a poslednji Adam u duhu koji oživljuje. Ali duhovno telo nije prvo, nego telesno, pa onda duhovno. Prvi je čovek od zemlje, zemljan; drugi je čovek Gospod s neba.” Pavle tvrdi da je Isus ipak čak i nakon njegovog Drugog Dolaska, Čovek, kao i Adam koji je nastao od prašine tla. Pavlove beleške u Rimljanima 5:12-15:
Zato, kao što kroz jednog čoveka dođe na svet greh…Nego carova smrt od Adama tja do Mojsija i nad onima koji nisu sagrešili prestupivši kao Adam, koji je prilika Onog koji htede doći…jer kad kroz greh jednog pomreše mnogi, mnogo se veća blagodat Božija i dar izli izobilno na mnoge blagodaću jednog čoveka, Isusa Hrista.
U Drugoj poslanici Filipljanima Pavle opisuje uzvišen status čoveka Isusa. Kao odraz Boga njegovog Oca, on je bio u ,,formi Boga”, ali nije smatrao da je takva ,,jednakost sa Bogom” privilegija koja se može iskoristiti u svrhu sopstvene slave. Isus kome je kao Mesiji dodeljena funkcionalna jednakost sa Bogom i koji je predodređen da bude desna ruka svoga Oca, ponizio je sebe time što je postao sluga čovečanstvu, čak do tačke da je podneo krminalnu smrt na krstu. Isus nije iskoristio svoj carski položaj Božijeg pravnog predstavnika ali je prisvojio ulogu mučenika. Kontrast je napravljen između Božijeg čina - Isusa koji je Božiji komesar - i čina sluge. Kontrast nije napravljen, kako se to često misli, između postojanja Boga u večnosti i postajanja čoveka.15 Odustajanjem od svog prava da vlada i odbijajući sataninu ponudu da vlada svetom (Mat 4:8,9), Isus je poslušno igrao ulogu sluge i bio spreman da pati na rukama neprijateljski nastrojenog sveta. Ono što Pavle ima na umu je karijera čoveka Isus Hrista, a ne inkaranaciju već postojećeg člana Božanstva. Isusova skromnost je opšta suprotnost aroganciji Adamovoj. Isus nije zloupotrebio bogom dan status kao odraz Boga njegovog Oca, niti je iskoristio privilegovanost od strane Boga za svoju korist. Adam, pod uticajem đavola je pokušao da prisvoji jednakost sa Bogom na koju on nije imao pravo. Isus, savršeno poslušan prema Bogu, bio je u stanju da odrazi um i ličnost jednog Boga, svog Oca.
U opisivanju primernog života Mesije na zemlji, Pavle nije nameravao da pomene preegzistentno biće. On je apelovao na Filipljane da budu skromni kao Isus. Isus je bio model poniznosti i službe. Ipak, on je rođen u kraljevskoj porodici u Domu Davidovom i on je bio kvalifikovan kroz samoodricanje za uzvišeni status vladara sveta, Psalm 2 je predvideo ovo u vekovima pre njegovog rođenja. Kada je upitan od strane Pilatea: ,,Da li si ti kralj?” njegov odgovor je bio ,, Ti govoriš da sam ja car. Ja sam za to rođen, i zato dođoh na svet da svedočim istinu” (Jovan 18:37). Isus je prevazišao ljudsku ambiciju da osvoji svet (iako će legitimno pokoriti vojsku Antihrista tokom svog drugog dolaska). Njegov primer strpljivog pokoravanju volji Božijoj ga je doveo do njegove titule, desne ruke Božije. Nije poenta ovoga da je preekzistentan član Trojstva povratio svoju poziciju koje se privremeno odrekao, već da je istinito ljudsko biće, Mesija, u kojem je savršeno oslikan karakter Oca, pokazao skromnost i poslušnost i da je krajnje opravdan i uzvišen od Boga. Pavle na nekom drugom mestu opisuje Isusov život kao demonstraciju skromnosti kada on primećuje da ,,Jer znate blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista da, bogat budući, vas radi osiromaši, da se vi Njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor. 8:9). Mesija iako je predodređen za kralja Izraela i sveta, žrtvovao se za druge. Bez pravca tvrdi isto kao Isus, međutim Pavle koristi sličan jezik tokom njegovog života. On je bio ,,kao siromašni, a koji mnoge obogaćavaju, kao oni koji ništa nemaju a sve imaju” (2 Kor. 6:10) i ,,Niti tražeći od ljudi slave… Mogli smo vam biti na dosadu, kao Hristovi apostoli” (1 Sol. 2:6,7). Pavle je takođe video sebe i bližnje Apostole kao Mesijanske slege patnje kada je iskoristio Isaino ,, slugu proročanstva” u njegovoj misiji (Dela 13:47; Isa. 42:6; 49:6).
Tradicionalno Trijadološko tumačenje Filipljanima 2 zavisi gotovo od celog razumevanja Isusovog stanja u formi Boga kao referencu prema preegzistentnom životu Boga u raju, umesto legalnog poistovećivanja identiteta sa Bogom kao ljudsko biće na zemlji. Nažalost prevodioci su uradili mnogo da ojačaju ovaj stav. Glagol ,,bio” u frazi ,,je bio u formi Boga“ se često javlja u Novom Zavetu, a nikako ne nosi smisao ,,večno postojao“, iako neke verzije pokušavaju da nađu smisao u tome. U 1. Korinćanima 11:7, Pavle je rekao da čovek ne treba da pokrije glavu pošto je on slika i slava Boga. Glagol ,,je“ se pojavljuje u istoj formi izrečenog glagola ,,bio“ opisujući Isusa ,,u formi Boga“. Pavlova namera nije bila da uvede temu večnog božanstva, drugog pripadnika Trojstva koji je postao čovek, već da nauči važnu lekciju o skromnosti, baziranu na primeru istorijskog Isusa. Nema jasnog dokaza u tvrdnji da je Pavle bio Trijadolog koji je verovao u tradicijalnu doktrinu inkarnacije.
Predlažemo sledeće tvrdnje originala iz Filipljana 2:5-8: ,, Jer ovo da se misli među vama šta je i u Hristu Isusu, koji, ako je i bio u obličju Božijem, nije se otimao da se uporedi s Bogom. Nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove”. Nema ništa u tekstu što ukazuje na preekzistentno biće.
Mesijino uzdizanje do desne ruke Božije je ispunjenje iz Psalma 110:1. Dogovoreno je da se tekst treba čitati ,,Da se u ime Isusovo pokloni svako koleno” a ne ,,kod imena Isusovog…”(Fil. 2:10). Iako je vrhovno uzdizanje Isusa ka desnoj ruci Božijoj ne menja činjenicu da sve što je Isus uradio bilo za slavu Božiju. Isus kao desna ruka božija mora biti upamćen kao adoni (Gospod), što nije titula Božanstva.
13 Christology in the Making, 125.
14 Isto., 128.
15 U Fil. 2:7 nema pomena o rođenju. Reč genom jednostavno znači postajanje. Isus je prisvojio status mučenika i pojavljivao se kao običan čovek.
On je postojao u obliku Boga - Filipljanima 2:5-11 (2008-07-12)
https://docs.wixstatic.com/ugd/a51c28_bb327552e5aa48f59d5c20db4eeef80b.pdf
On je postojao u obliku Boga - Filipljanima 2:5-11
Filipljanima 2:5
Imajte u sebi ovaj stav koji je također bio u Kristu Isusu,
Filipljanima 2:6
koji, iako je postojao u obliku [vanjskog izgleda] Boga ["Bog" koji se odnosi na Boga i Oca Isusova - kao u Filipljanima 1:2 , 3 ; 8 , 11 , 14 , 28 ; 2:9 , 11 , 13 , 15 , 27 ; 3:3 , 9 , 14 , 15 - u duhovnom carstvu, budući da ste prvorođeno stvorenje ( Kološanima 1:15), Isus se, prije nego što je postao Isus, ukazao anđelima kao da je njegov Bog, ali on zapravo nije bio Bog], nije smatrao jednakost s Bogom stvar koju treba shvatiti [kao što je to činila ona o kojoj se govori u Izaiji 14: 14 ],
Filipljanima 2:7
, ali se ispraznio, uzevši oblik [vanjskog izgleda] sluge roba [kao da je u ropstvu grijeha i pokvarenosti; svijetu je izgledao kao grešnik kao i ostatak čovječanstva budući da je patio kao da je rob grijeha, iako zapravo nije bio u takvom ropstvu], i stvoren kao čovjek [sličnost grješnog tijela; patnja zbog grijeha - Rimljanima 8:3 ].
Filipljanima 2:8
Budući da se pojavio kao čovjek [izgledajući kao da je bio čovjek pod osudom preko Adama], On se ponizio postavši poslušan do smrti [smrt je plata za grijeh; međutim, Isus nije bio grešnik i nije zaslužio smrt, nego je patio za grijeh do smrti, kako bi uzeo cijenu za grijeh koji je na čovječanstvu preko Adama], čak i smrt na križu [kao da je bili zločinac, iako zapravo nije bio zločinac].
Filipljanima 2:9
I iz tog razloga, Bog [Pravi koji je poslao Isusa - Ivan 7:28 ; 17:3 ] visoko ga uzvisio i dao mu ime [kao službu ili titulu] koje je iznad svakog imena,
Filipljanima 2:10
tako da će se u ime Isusovo SVAKO KOLJENO pokloniti ["Bogu po Isusu Kristu" - 1. Petrova 2:5 ; „da se Bog u svemu proslavi po Isusu Kristu“. -- 2. Petrova 4,11 ], od onih koji su na nebu i na zemlji i pod zemljom,
Filipljanima 2,11
i da će svaki jezik priznati da je Isus Krist Gospodin [to je učinio Jahve, jedini pravi Bog koji je poslao Isusa - Izaija 61:1 ; Ivan 17:3 ; Djela apostolska 2:36 ], na slavu [Jahve - Izaija 40:5 ] Boga Oca ["po Isusu Kristu, na slavu i hvalu Božju." – Filipljanima 1:11 ].
Ono što se ne vidi u ovim stihovima je upućivanje na Isusa kao Boga Abrahama, Izaka i Jakova, odnosno Jahve koji je poslao Isusa.
Za više informacija pogledajte:
http://godandson.reslight.net/phil2-5.html
http://reslight.net/forum/index.php?topic=113.0
-------------------------------------
Filipljanima 2:5-11 - Poniznost uma
Ne činite ništa iz sebičnosti ili isprazne umišljenosti, nego s poniznošću smatrajte jedni drugim važnijima od sebe; ne gledajte samo svoje osobne interese, već i interese drugih. Imajte u sebi takav stav koji je bio iu Kristu Isusu, koji, iako je postojao u Božjem obličju, nije smatrao jednakost s Bogom nečim za što ga treba uhvatiti, nego se ispraznio, uzevši oblik roba i načinjen nalik ljudima. Budući da se pojavio kao čovjek, On se ponizio postavši poslušan do smrti, čak i smrti na križu. I zbog toga ga je Bog visoko uzvisio i dao mu ime koje je nad svakim imenom, tako da će se pred imenom Isusovim SVAKO KOLJENO PRIKLONITI, onih koji su na nebu, na zemlji i pod zemljom,i da će svaki jezik priznati da je Isus Krist Gospodin, na slavu Boga Oca. --Filipljanima 2:5-11 , prijevod Biblije novog američkog standarda
ONI KOJI prirodno imaju skroman um nemaju posebnih poteškoća da druge cijene više od sebe. Ali postoje neki koji prirodno imaju drugačiji stav uma. To nije nužno njihova krivnja, jer su možda rođeni s većom samoumišljenošću nego drugi, zbog podložnosti čovječanstva taštini i uzaludnosti kao rezultat Adamova grijeha. ( Propovjednik 1:2 , 13-15 ; Rimljanima 1:21-2:1 ; 8:20) Ali čak i ako smo rođeni s poniznošću uma, trebali bismo paziti da ne uđu samoumišljenost i ponos. Ponekad se u vlastitom srcu neki ljudi osjećaju hvalisavi znanjem koje posjeduju. Vole blistati, iako znaju da nemaju ništa više briljantnosti od drugih; htjeli bi zakloniti sjaj drugima da bi bili što uočljiviji u tami.
(2) Stoga bi bilo sigurno za svakoga od nas slijediti apostolov prijedlog da njegujemo ovu poniznost uma i nikada ne dopustimo da se izgubi. "Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi u svoje vrijeme;" "jer svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen." ( 1. Petrova 5:6 ; Luka 14:11 ) Bog bi učinio ovo poniženje, ne iz osvetoljubivog duha, već zato što onaj koji bi se hvalio mora biti ponižen.
(2) Međutim, mogu postojati okolnosti kada neki koji izgledaju kao da se hvale zapravo to ne čine, ali okolnosti i uvjeti čine da se tako čini. Stoga, da bismo najbolje ispunili apostolov nalog, trebali bismo, kao što on sugerira u ovom tekstu, njegovati duh poniznosti -- ne uzimajući u obzir vlastite dobre osobine toliko koliko one drugih. Ako imamo dobrih osobina, svakako bismo trebali biti sretni i ponizno priznati da ih sami nemamo. Stoga bismo ih trebali koristiti kako bismo skrenuli pozornost na našeg Nebeskog Oca i Njegovog Sina. Unatoč tome, u isto vrijeme, tražimo dobre osobine drugih, posebno bilo koju kvalitetu koja nama samima možda nedostaje ili nam nedostaje, kako bismo mogli cijeniti, a ne zavidjeti njihovu kvalitetu.
(3) Uspoređujući se s drugima, pogledajmo vlastite mane. Malo je onih kod kojih ne možemo vidjeti neke dobre osobine, dobre osobine. Ako, dakle, gledamo vlastite nesavršenosti ( 1. Korinćanima 11,31 ) i dobre osobine drugih, otkrit ćemo da sve više i više cijenimo druge; i to će nam pomoći u vođenju utrke.
(4) Kao ilustraciju da vidimo nešto čemu se treba diviti, čak iu našim neprijateljima, imamo prijedlog starice svojim nećakinjama. Jedna je nećakinja rekla drugoj: "Teta može reći nešto dobro o svakome. Vjerujem da bi mogla reći nešto dobro čak i u Vragu." "Tako je", odgovori drugi. "Da je pitamo." Zatim je pozvala: "Teta, ima li što dobro u vezi s Vragom?" - Draga moja - odgovorila je teta - voljela bih da svi imamo toliko upornosti kao on.
(5) Dakle, ako bismo mogli pronaći nešto u Protivniku čemu bismo se mogli diviti i pohvaliti, sigurno možemo pronaći nešto u svima drugima čemu bismo se mogli diviti, pohvaliti i odati im priznanje. Tako ćemo njegovati duh koji će nam najviše pomoći za naš budući rad.
(6) Razmatranje vlastitih nesavršenosti trebalo bi nas, kao što smo predložili, učiniti vrlo poniznim umom i zadržati nas u vrlo poniznom stavu uma. To bi nas moglo obeshrabriti osim ako nemamo ispravan odnos s Jehovom (Jahvom)* preko njegova sina, Isusa, kako je otkriveno putem svetoga duha kako je zapisano u pisanoj riječi po kojoj ih upoznajemo. ( Marko 4:11 ; Ivan 14:26 ; 16:4-13 ; 17:1-3 ; 1. Korinćanima 2:7-10 ; Galaćanima 1:12 ; Efežanima 3:3-12; Kološanima 1:25 , 26 ; 2. Timoteju 2:2 ; 1. Ivanova 4:6) Znamo da "sve surađuje na dobro za one koji vole Boga." ( Rimljanima 8:28 ) Svojom riječju Jehova je osigurao takav "Gilaadski melem" ( Jeremija 8:22 ) za njihovo ohrabrenje, ulje za pomazanje i utjehu iz Pisma. - Psalam 51:17 ; Izaija 57:15 ; Rimljanima 15:4 ; Hebrejima 4:12 .
(7) Jehova nas ne odbacuje u potpunosti ako mi, kao nova stvorenja, namjerno ne činimo grijeh i ako stvari koje nas ponižavaju prihvaćamo u ispravnom duhu. To nisko raspoloženje je ono što on želi vidjeti u nama. One stvari koje bi nas ponizile u očima drugih iu očima samog Jehove će, ako ih ispravno koristimo, zajedno raditi na naše dobro. ( Rimljanima 8:28 ) Takve će ponizne on blagosloviti i uzdići i cijeniti svoju ljubav. To namjerava učiniti. Imamo sve dokaze da će Jehova dati potrebno ohrabrenje i imamo jamstvo svetih spisa da oni koji slušaju njegovu Riječ najbolje što mogu biti poraženi grijehom.
(8) Kad bi svatko gledao samo svoje vlastite stvari, interese, dobrobit ili talente, a ignorirao tuđe, očitovao bi opću sebičnost i, posljedično, nedostatak Kristova duha, koji je duh ljubavi i velikodušnosti. ( Rimljanima 8:9 ) U omjeru kako smo sve više ispunjeni plodovima svetog duha, posebno ljubavlju ( Galaćanima 5:22 , 23) . To je bio um, stav, raspoloženje ili duh koji je bio u našem dragom Otkupitelju, koji je on tako divno očitovao, koji moramo kopirati i razvijati u našim karakterima ako konačno želimo primiti ikakvu nagradu vječnog života, ali posebno vrijedi za one koji će biti sunasljednici s Kristom, za koje je Bog predodredio da moraju biti "suobličeni slici njegova Sina", da bi bili prihvaćeni s Njim na ovom položaju.), naći ćemo se zainteresirani za dobrobit drugih.- Rimljanima 8:29 .
NAŠ VELIKI UZOR
(9) Da bismo mogli djelomično razabrati kako je naš Gospodin Isus pokazao primjer ovoga duha poniznosti, apostol ukratko sažima priču o Njegovom poniženju i pokazuje kako je ono dovelo do njegova sadašnjeg uzvišenja. Ističe nam da kada je naš Gospodin Isus bio duhovno biće, prije nego što se sagnuo kako bi preuzeo razinu ljudskog života i snosio kaznu za naš grijeh, bio je u "obliku Božjem" -- moćnom duhovnom obliku, visokom i slavnom stanju. Isus je opisao svoju razinu postojanja prije dolaska na Zemlju kao veličanstveni položaj koji je imao uz svog Oca prije nego što je svijet postojao. ( Ivan 17:5) Ali umjesto da je bio potaknut sebično i ambiciozno da se uhvati za više stvari nego što mu je Bog dodijelio -- umjesto da traži uspostavljanje suparničkog Carstva, kao što je Sotona učinio -- on nije razmišljao o pljački Boga kako bi sebe učinio jednakim Ocu (Sotonin put, prikazan od strane kralja Babilona -- Izaija 14:13, 14), i rekao, "Uzaći ću na nebo, Uzvisit ću svoje prijestolje iznad Božjih zvijezda [sjajnih, anđeoskih četa];... Učinit ću se sličnim Svevišnjem ." [Njegov vršnjak , Njemu jednak ] . Upravo suprotno od ovoga, naš Gospodin Isus, "Početak stvaranja Božjeg," ( Otkrivenje 3:14), New American Standard Bible translation) bio voljan, u skladu s Očevim planom, poniziti se, preuzeti nižu razinu života i obaviti posao koji bi uključivao, ne samo mnogo poniženja, već i mnogo boli i patnje.
(10) Apostol ističe kako je "Jedinorođeni" ( Ivan 1:14 , Verzija kralja Jakova ) dokazao svoju spremnost i poniznost povinujući se ovom dogovoru; i da je nakon što je postao čovjekom nastavio s tim istim poniznim duhom, voljan izvršiti Božanski plan do samog slova smrću kao čovjekovom otkupnom cijenom (Matej 20:28; Marko 10:45; Rimljanima 3:25; 1. Timoteju 2: 6 ; 1. Ivanova 2 : 2 ; 4:10 ) . );i ne samo tako, nego kad se Ocu svidjelo zahtijevati da smrt bude najneslavnija u svakom pogledu, on se nije povukao, već je rekao, "ne moja, nego tvoja volja, neka bude," i sagnuo se čak do sramotne "smrti na križu"! - Filipljanima 2:8 .
(11) Ovdje imamo najdivniji prikaz stava poniznosti, blagosti i poslušnosti Boga koji se ikada očitovao ili koji se mogao zamisliti. A ovo je obrazac koji apostol ističe da bismo trebali nastojati kopirati. "Imajte ovaj [ponizni] stav u sebi kakav je bio iu Kristu Isusu." -- Filipljanima 2:5-10 , Nova američka standardna verzija.
(12) Ova poniznost omogućila je našem Gospodinu iskazivanje savršene poslušnosti ( Rimljanima 5:19 ; Filipljanima 2:8 ; Hebrejima 4:15 ; 5:8 ), zbog čega je Ga je Nebeski Otac tako visoko počastio da Ga je uskrisio od mrtvih na najvišoj razini (osim Boga - 1. Korinćanima 15:57 ), na božanski položaj daleko iznad anđela, poglavarstva. i moći s, i svako ime koje je imenovano. (Epežanima 1:13-23; Hebrejima 1:4 ; 1. Petrova 3:22 ; Filipljanima 2:9) Da je ovo apostolov argument pokazuje riječ "I iz ovog razloga," -- to jest, na ovaj račun, na račun ove upravo opisane poniznosti i poslušnosti -- "Bog Ga je visoko uzvisio i dao Mu ime [položaj časti, slave] koje je iznad svakog imena." -- Filipljanima 2:9
(13) Ne samo da je lijepa i savršena poniznost i poslušnost našega Gospodina pokazala da je On do srži bio odan Nebeskom Ocu, nego je također pokazala da u Njemu obitava Očev duh ljubavi, jer je dijelio Očevu ljubav prema rodu koji otkupljuje. ( Ivan 3:16 , 17 ; 15:9 ; Rimljanima 5:8 ; 8:35 , 39 ; Galaćanima 1:3 , 4 ; 2:20 ; Efežanima 5:2 ; 1. Timoteju 2:5 , 6 ; Titu 2:13 , 14 ; 1. Ivanova 4:9 , 10) Zbog toga se također smatra dostojnim da bude Božanski Zastupnik u blagoslovu svih obitelji na zemlji, prema odredbama Božanskog saveza sklopljenog s Ocem Abrahamom. -- Postanak 22:18 ; Luka 22:29 ; Galaćanima 3:16 ; Hebrejima 1:2 .
(14) Tako je On postao "Abrahamovo potomstvo" koje će blagosloviti otkupljenu rasu; i stoga će kroz njegovo ime "svako koljeno kleknuti i svaki jezik priznati" kada dođe Jehovino "pravo vrijeme" za izlijevanje Božanskih blagoslova na otkupljeni svijet -- da svi mogu doći do spoznaje istine i, ako žele, u puni sklad s Bogom, i do vječnog života.
(15) Ne samo da apostol ističe Gospodina Isusa kao veliki primjer prave poniznosti, samoodricanja i poslušnosti Boga u interesu drugih, nego nam daje i nadu da ćemo s njim dobiti nagradu, kao sunasljednici s njim. ( Rimljanima 8:17 ) Bog je uzdigao svog Sina na najviši položaj u svemiru, pored samog Svevišnjeg. ( Djela 2:33 , 36 ; 5:31 ; Filipljanima 2:9 ; Efežanima 1:3 , 17-23 ; 1. Korinćanima 15:27 ; Hebrejima 1:4 , 6 ; 1. Petrova 3:22 ) Ovo je bio dio "radosti" koja je bila postavljena pred Isusa (Hebrejima 12:2 ), dodajući njegovu hrabrost i vjeru da izdrži kroz sve svoje kušnje i ostane poslušan svom Bogu. Ako slijedimo Isusov primjer, također ćemo sjediti s njim na prijestolju njegova Oca kao Kristovi sunasljednici. Ali čak i kada imamo misao pred sobom, uvijek trebamo biti na oprezu kako ne bismo osudili sebe kao da smo već dobili nagradu i mislili o sebi više nego što bismo trebali. - Rimljanima 12:3 ; Filipljanima 3,12-16 .
(16) Svi mi koji pripadamo Isusu treba primijeniti na sebe poticaj pun ljubavi apostola Crkve u Filipima, sadržan u sljedećim stihovima (Filipljanima 2,12-16), i nastaviti putem kojim smo krenuli, sve više i više napredujući u trkaćoj stazi, razvijajući u sebi kroz poniznost i poslušnost Kristov karakter, narav, sa strahom i drhtanjem, i tako radeći svaki svoj udio u velikom spasenju u slavu koju je Bog obećao . .
RADI NAŠE SPASENJE
(17) Ne možemo postići svoje vlastito opravdanje, to jest svoje početno spasenje od grijeha i smrti, ali nakon što smo opravdani Kristovu krvlju i pozvani da težimo za Kristovim subaštinicima, možemo osigurati svoj poziv i izbor. ( 2. Petrova 1:10 ) Možemo ostvariti svoj vlastiti udio u velikom spasenju na koje smo pozvani u Kristu slušajući upute našeg velikog pastira ( Hebrejima 13:20 ), slijedeći obrazac koji nam je On postavio; ne da ćemo postići savršenstvo u našem sadašnjem grešnom tijelu, nego još važnije, savršenstvo vjere, volje, namjere, srca ( 1. Solunjanima 3:10 ; Hebrejima 6:1 ), i ako dovedemo tijelo u podložnost novoj volji (1. Korinćanima 9,27 ), njegove slabosti i nesavršenosti smatrat će se pokrivenima zaslugama našega Gospodina. -- 1. Ivanova 1:9 .
(18) Ohrabrujuće je i za nas znati da ovaj rat protiv slabosti i grijeha nije samo naš, nego da je Bog, po svome Sinu i po svome svetom duhu, za nas, pozvao nas je i pomaže nam. ( Rimljanima 8:31 , 34 ; Hebrejima 10:23 ) On već djeluje u nama, svojom riječju obećanja, i doveo nas je do sada u volji i vršenju njegove volje, njegovoj volji; i nastaviti će tako voditi i pomagati nam i djelovati u nama svojom riječju istine, ako nastavimo slušati Njegov savjet. "Posveti ih u svojoj istini. Tvoja je riječ istina." ( Ivan 17:17 ) Evanđelje je "sila Božja za spasenje" ( Rimljanima 1:16 ) svakome tko to tako prihvati;i ne može se pronaći veći poticaj istinskoj pobožnosti od "njegovih dragocjenih i iznimno velikih obećanja; da kroz njih možete biti dionici božanske naravi, nakon što ste pobjegli od pokvarenosti koja je svijet po požudi." -- 2. Petrova 1:4 .
(19) Štoviše, idući stopama našega Gospodina Isusa, trčeći u utrci za veliku nagradu koja nam je postavljena u Evanđelju, ne smijemo usput mrmljati, pronalazeći mane u njegovim poteškoćama i skučenosti; niti smijemo osporavati poštivanje toga, niti tražiti bilo koji drugi put osim onoga što nam Božanska providnost označava, shvaćajući da Jehova točno zna koja su iskustva potrebna za naš razvoj u Kristovoj školi; i shvaćajući također da, kad bi poslušnost bila moguća, dok su nam usta puna pritužbe i nezadovoljstva s Jehovom i našom sudbinom u ovom sadašnjem životu koji je On dopustio, to bi značilo da barem nemamo suosjećanja s duhom Njegovog uređenja; a takva poslušnost, kad bi bila moguća (ali ne bi bila moguća), ne bi naišla na Božansko odobrenje,niti nam pribaviti "nagradu". Stoga, kako nas apostol potiče, trebamo "sve činiti bez mrmljanja i prijepora, da postanete neporočni i bezazleni, djeca Božja bez mane usred pokvarenog i izopačenog naraštaja, među kojima ste svjetlila svijeta, koja nosite riječ života." -- Stihovi 14-16.
(20) Mnogi su, međutim, nastojali osporiti izravnost Pavlovih izjava i željeli su u onom što je rekao pročitati stvari koje nikada nije rekao, mislio ili implicirao. Mnogi su njegovu izjavu o Isusovom predljudskom postojanju u "obliku theosa" pročitali da znači da je Isus bio Svemogući Bog. Mnogi čak čitaju Pavlovu izjavu da "biti" u ovom obliku znači vječnost. Dodatno, oni čitaju izjavu "jednakost s Bogom" kao da je Isus jednak s Bogom. Ova gledišta se često izražavaju u prilog doktrini trojstva, to jest, da postoje tri osobe u jednom Bogu, a ponekad i doktrini jedinstva.
(21) Iako vjerujemo da nema potpore za doktrine o trojstvu ili jednostavnosti u Filipljanima 2 , priznat ćemo da se može raspravljati o grčkoj sintaksi kako bi izgledalo da podržava trojstvo, a to se odražava u mnogim prijevodima. Mnogi preferiraju prijevod Filipljanima 2:6 na način kralja Jamesa jer se čini da podupire trinitarnu dogmu: "Koji, budući u obličju Božjem, nije smatrao pljačkom biti jednak Bogu."
(22) Međutim, ne slažu se svi prevoditelji s ovim, a prevoditelji prevode ono što je Pavao izjavio na mnogo različitih načina, kao što se može vidjeti iz sljedećeg: "Bio je u svemu sličan Bogu. Ipak, nije mislio da je Bogu jednak nešto čega se mora držati." (WorldWide engleski prijevod Biblije) "Koji, budući da je bio u obličju Božjem, nije smatrao da je pljačka jednak Bogu." (Youngov doslovni prijevod) "Koji, budući da je u samoj prirodi Bog, nije smatrao jednakost s Bogom nečim što treba shvatiti." (Nova međunarodna verzija) "koji, prebivajući u Božjem obličju, nije smatrao predmetom grabe biti izjednačen s Bogom;" (Darbyjev prijevod) "koji, iako je postojao u obliku Boga,
(23) Grčki, kako je preuzet iz transliteracije teksta Westcotta i Horta, kako se pojavljuje na " DVD-u Biblioteke studenata Biblije ", je: "hos en morphee theou huparchwn ouch harpagmon heegeesato to einai isa thew." Pogledajmo različite izraze koji se koriste da bismo vidjeli što govore, a što ne govore, ili što bi netko morao pročitati u izreci da bi se činilo da riječi znače da je Isus Svemogući Bog.
Morphe i Theos
(24) Trinitarci će obično uzeti stav da sve spise treba promatrati kroz trinitarne pretpostavke, s idejom da svatko tko ima prigovor mora opovrgnuti trinitarne primjene koje čitaju u svetim spisima. Stvarnost je da se trinitaristički koncept ne nalazi nigdje u Bibliji. Osim toga, pisci Biblije nisu napisali svoje misli u nastojanju da opovrgnu doktrinu koja nije postojala, a ipak ostaje da trinitarci mogu i izmišljaju načine na koje bi se činilo da biblijski pisci podržavaju doktrinu trojstva. Nažalost, ova indoktrinacija je postala toliko uobičajena, a opet toliko velika, da se čini da misle da sve što zamišljaju osim onoga što je napisano mora biti tako, i stoga se ne vidi ništa loše u dodavanju ovih i te pretpostavke svetim spisima.Doista, čini se da većina ne shvaća da Bibliji dodaju mnogo pretpostavki. Istina je da ne postoji niti jedan stih koji podupire bajku o "tri osobe u jednom Bogu". Na trinitarcima je dokazati da Biblija zapravo kaže da postoji trojedini bog; nije na nama da "opovrgnemo" dogmu o trojstvu, već da samo istaknemo da su sveti spisi u skladu bez dodavanja ove ideje u sveto pismo. Ipak, u razmatranju prikazivanja Na trinitarcima je dokazano da Biblija zapravo kaže da postoji trojedini bog; nije na nama da "opovrgnemo" dogmu o trojstvu, već da samo istaknemo da su sveti spisi u skladu bez dodavanja ove ideje u sveto pismo. Ipak,nije na nama da "opovrgnemo" dogmu o trojstvu, već da samo istaknemo da su sveti spisi u skladu bez dodavanja ove ideje u sveto pismo. Ipak, u razmatranju prikazivanja Filipljanima 2:6 , sve smo uzeli u kontekstu s Pavlovom namjerom. Kontekst pokazuje da Pavao koristi grčku riječ koja se često transliterira kao "morphe" (prevedena kao "forma" u verziji kralja Jakova) paralelno s grčkom riječi koja se često transliterira kao "Homoioma", što znači sličnost u izgledu, kao u Rimljanima 8:3, gdje se kaže da je Isus bio u "slici" grešnog tijela . Isusovo tijelo nije bilo grešno, jer on je bio bez grijeha;ali budući da je patio kao da je grešnik pod ropstvom kao što to ljudi pate zbog Adamova grijeha, Isus je bio sličan grešnom tijelu.
(25) Ispitajmo riječ "morphe", koja se često prevodi kao "oblik" ili "priroda". Značenja pridana toj riječi su "oblik kojim osoba ili stvar dojmi viziju; vanjski izgled." (Thayer) "forma, vanjski izgled; priroda, karakter." (Mounce) Riječ se pojavljuje samo tri puta u grčkom Novom zavjetu. To je prijevod King James prevodi kao "oblik" u Marku 16:12 : "Poslije toga se pojavio u drugom obliku dvojica od njih, dok su hodali, i otišli u zemlju." Izvještaj u Luki (24,13-35) pokazuje da je neuspjeh učenika da prepoznaju Isusa ovom prilikom bio rezultat izmijenjenog vanjskog izgleda Isusa, a ne izmijenjene 'suštinske naravi'.Riječ "morphe" osnova je nekih riječi na engleskom, kao što su morfologija (proučavanje oblika ili izgleda) i metamorfoza (promjena oblika). Morphe se u Septuaginti koristi u Danielu 4:33 ; 6:6 , 9 , 10 ; 7:28 , gdje je prevedeno sa hebrejske riječi Ziv (sjaj); u Izaiji 44:13 od riječi Tabnith (struktura, model, obrazac, -- kao u zgradi); iu Jobu 4: od hebrejske riječi Temuna (izgled, oblik, oblik, slika, sličnost). Klasični pisci koriste riječ morphe u odnosu na poganske bogove, označavajući njihov izgled ili izgled kada su postali vidljivi ljudima.
==========
Što se tiče Strongovog grčkog #3444:
https://www.studylight.org/lexicons/eng/greek/3444.html .
Metamorfoza (Wikirječnik)
https://en.wiktionary.org/wiki/metamorphosis
Morfologija
https://en.wiktionary.org/wiki/morphology
(26) Barnes nam kaže da riječ morphe, kako se koristi za Isusa u Filipljanima 2:6 , može imati jedno od dva značenja:
(1.) sjaj, veličanstvo, slava - odnosi se na čast koju je Otkupitelj imao, njegovu moć da čini čuda itd.; ili
(2.) priroda, ili bit - što znači isto što i ~fusiv~, priroda ili ~ousia~, biće. Prvo je mišljenje koje su usvojili Crellus, Grotius i drugi, odnosno Calvin. Calvin kaže: "Oblik Boga ovdje označava veličanstvo. Jer kao što se čovjek poznaje po izgledu njegova oblika, tako je veličanstvo koje sjaji u Bogu njegov lik. Ili, da upotrijebimo prikladniju usporedbu, oblik kralja sastoji se od vanjskih oznaka koje označavaju kralja --kao što su njegovo žezlo, dijadem, oklop, pratioci, prijestolje i drugi znakovi kraljevske obitelji; oblik konzula je toga, ivo stolica, prisutni liktori, itd. Stoga je Krist, prije posta nka svijeta, bio u Božjem obličju, jer je imao slavu kod Oca prije nego što je svijet postao, Ivan 17: 5 .Jer u Božjoj mudrosti, prije nego što je obukao našu, nije bilo ničega poniznog ili poniznog, ali je bilo veličanstvenosti dostojne Boga." -- Comm. in loc. Drugo mišljenje je da je riječ ekvivalentna prirodi, ili biću; to jest, da je on bio u Božjoj prirodi, ili je njegov način postojanja bio priroda Božji, ili je bio Božanski. Ovo je mišljenje usvojio Schleusner (Lex.;) Prof. Stuart (Pisma dr. Channingu, str.. 40;) Doddridgea, i sa strane ortodoksnih tumača općenito, i čini mi se da je točna interpretacija.U prilog ovoj interpretaciji, au suprotnosti s onom koja se odnosi na njegovu moć činjenja čuda, ili njegovu božansku pojavu na zemlji.
Barnes, Albert. "Komentar na Filipljanima 2 ". Barnesove bilješke o Novom zavjetu.
http://www.studylight.org/com/bnn/view.cgi?book=php&chapter=002 .
(27) Vjerujemo da bismo ovome mogli dodati treće značenje hebrejske riječi Temuna: izgled, oblik, oblik, slika, sličnost, kao u Jobu 4:16 , i kao što je prikazano u upotrebi u Marku 16:12 .
(28) Međutim, teško je tretirati riječ "morphe" bez razmatranja riječi "theos", prevedene kao "Bog", kao i upotrebe morphe u stihu 7. Naši trinitarni susjedi nepokolebljivo zaključuju da theos primijenjen na Isusa znači da je Isus Svemogući Bog [a ne u općem smislu moći], i kažu da Isus nije mogao biti u obliku Boga a da nije bio Bog, pod čime misle na "Svemogući Bog". Neki tvrde da se "morphe" u nekim klasičnim grčkim filozofskim spisima koristi u značenju "suštine" ili "prave prirode stvari", te da za Isusa biti izvorna priroda Boga znači da je Isus Bog. Postoje mnogi trinitaristički znanstvenici koji su se uhvatili za ovo kao navodni definitivni dokaz da je Isus Svemogući Bog,Stoga se tvrdi da se "morphe" koristi uFilipljanima 2:6 u drugačijem smislu nego što je korišteno u Marku 16:12 . Jedna stranica daje niz citata koje ovdje reproduciramo.
"Koji, iako je postojao u Božjem obliku, nije smatrao jednakost s Bogom nečim za što se treba uhvatiti" ( Fil. 2,6).). Engleska riječ "forma" (grč. morphe) dovodi u zabludu jer ostavlja dojam da Isus nije iste suštine kao Bog, ili da je Isus na neki način niže ili podređeno božanstvo. Međutim, grčka riječ morphe označava: "Skup pravih karakteristika koje čine stvar ono što jest. Ona označava istinsku prirodu stvari" (Kršćanska teologija, str. 325). "Morphe znači bitne atribute prikazane oblikom. U svom predinkarniranom stanju Krist je posjedovao Božji atribute i tako se ukazao onima na nebu koji su ga vidjeli. Ovdje je Pavlova jasna izjava o Kristovom Božanstvu" (Robertson, sv. 4, str..444). "[Morphe] uvijek označava oblik koji istinski i potpuno izražava biće koje je u njegovoj osnovi" (MM str. 417).
(29) Većina definicija, iako je osmišljena namjerno da odgovara doktrini trojstva, dobro odgovara značenju, "koji u moćnom obliku." Prvi dio stiha je "hos en morphee theou", doslovno, "koji u božjem obliku", ili ako se hebrejska upotreba EL prenese na "theou", to bi se moglo shvatiti kao "koji u moćnom obliku," ili "koji u moćnom izgledu " . Theos je grčki ekvivalent oblika hebrejske riječi "el" koja može značiti "moćan" kao u Postanku 30:8 i 1. Samuelovoj 14:15 . Hebrejski oblici EL i ELOHIM [koji se često prevode kao "Bog"], kada se koriste u odnosu na druge osim Jehove ili lažnih bogova, poprimaju općenitiji oblik posebne moći,( 1. Korinćanima 8:6 ; Efežanima 4:6 ) Stoga sugeriramo mogućnost prijevoda, "koji u moćnom obliku" u Filipljanima 2:6. Za onoga tko nema sjekiru za mljevenje jer u tome vidi da je Isus Jehova, ovo se čini mogućim načinom razumijevanja Pavlovih riječi u kontekstu u kojem on govori. Isus je postojao u suštini moći, samoj prirodi celestijalne slave kod Oca, prije nego što je došao na zemlju, koju slavu nije posjedovao dok je bio u tijelu. ( Ivan 17:5 ; 1. Korinćanima 15:40 ; Hebrejima 2:9 ; 5:7 ) Znamo da on nije posjedovao ovu slavu dok je bio u tijelu, jer ako jest, zašto je tražio da mu se vrati? ( Ivan 1:1 , 2 ; 17:5) Ipak, ako je Isus Svemogući Bog, uopće ne bi bilo potrebe koristiti riječ morphe da bi se govorilo o tome, jer je Pavao mogao lako reći, "budući da je Bog, nije...".
(31) Kao što smo pokazali u našoj studiji, " Hebrejska upotreba naslova za 'Boga' ", grčka riječ theos ne znači uvijek Svemogući Bog, a na temelju hebrejske upotrebe oblika riječ se često transliterira kao EL (uključujući oblike ELOHIM), može se legitimno primijeniti na druge koji imaju moć koju im je dao Svemogući Bog. Stoga to što je oblik Theosa -- moćnog bića -- ne znači nužno da bi takva osoba bila Svemogući Bog, više od Mojsija, time što je postala "bog" -- elohim [moćni] -- za faraona, on je Svemogući Bog. -- Izlazak 7:1 .
(32) Očito je, međutim, da se morphe u Filipljanima 2:6 ne odnosi na fizički oblik, ali nam je Pavao možda ostavio trag o njegovom značenju u ovom stihu jer ponovno koristi tu riječ u stihu 7, govoreći da je Isus uzeo oblik (morphe) sluge, roba, onog u ropstvu. Kako je Isus bio u liku sluge? Nije li Isus bio Božji sluga? Čini se da mnogi očito vole da Pavao misli da je Isus uzeo na sebe oblik služenja Bogu. Ne, ne vjerujemo da je ono o čemu se govori. Isus, u svom predljudskom stanju, iako u obliku theosa, bio je poslušan Božji sluga prije nego što je došao na Zemlju ( Ivan 3:16 , 17 ; 5:30 , 36 ; 6:38 )., 44 ; 8:29 , 38 , 42 ; 10:36 ; 17:3 ; Galaćanima 4:4 ; Hebrejima 10:5 ; 1. Ivanova 4:9 , 10 ), tako da robovanje o kojem se ovdje govori očito znači više od toga da je na sebe preuzeo služenje Bogu. Dakle, ovo se odnosi na svrhu zbog koje je Isus došao na zemlju, a to je da da svoju dušu kao otkupninu za mnoge -- za sve. ( Matej 20:28 ; Marko 10:45 ; 1. Timoteju 2:6 ; Hebrejima 2:9 ) Ljudski je rod postao rob grijeha i smrti zbog Adamova grijeha.( Rimljanima 5:15-19 ; 1. Korinćanima 15:21 , 22 ) Pavao je na drugom mjestu govorio o ovom ropstvu. ( Rimljanima 8:15 , 21 ; Galaćanima 4:3 ) Je li Isus bio u ropstvu grijeha i pokvarenosti kao i ostatak ljudske rase? Očito ne. Isus nije imao grijeha, ali je došao u oblik grešnog tijela da bude grijeh u našu korist. ( Ivan 8:46 ; 1. Petrova 2:2 ; 2. Korinćanima 5:21 ; Hebrejima 4:15 ) Dakle, on je imao oblik tog ropstva, vanjski izgled, da tako kažemo, tog ropstva.Bog je poslao vlastitog Sina u obliku grešnog tijela. ( Rimljanima 8:3) Isus je trpio posljedice grijeha kako bi platio cijenu za ljudski rod, iako sam nije bio grešan.
(33) Razumijevanje toga kako je Isus bio u obliku [morphe] sluge trebalo bi nam dati naznaku o korištenju riječi morphe u odnosu na oblik u kojem je bio prije. Primjena je dobra bez obzira vjeruje li netko da se "forma THEOS" odnosi na oblik Svemogućeg Boga ili "moćni oblik". Isus je napustio slavu koju je imao, bio je bogat i postao siromašan - kao sluga koji pati. ( 2. Korinćanima 8:9 ) Isus je također, prije nego što je preuzeo oblik sluge, bio u obliku, ili vanjskom izgledu Boga Svemogućeg. Isus, kada je imao svoju nebesku slavu sa svojim Bogom i Ocem prije nego što je postao tijelo, imao je vanjski izgled, vanjsku sličnost s Bogom, jer ga nijedan anđeo tada nije mogao optužiti za grijeh.Tada je tijelo, a Isus se našao u obliku, obliku, sluge, po čemu je prikazan kao grešnik, a židovski su ga vođe optužili da je grešnik.Pavao dalje opisuje stanje u kojem je Isus došao kao "sličnost [grčki, Homoioma] čovjeka", "sličnost [Homoioma] grešnog tijela" (Rimljanima 8,3), to jest, čovjeka koji je robio grijeha. Opet, Isus nije dijelio grešnu prirodu koju je čovjek bio rob, ali je posjedovao oblik ropstva u tome što je patio s čovječanstvom kako bi platio cijenu za čovječanstvo. Dva su uvjeta suprotstavljena, jedan da se potpuno zna da je bez grijeha, nalik Bogu, a drugi je ropstvo, nalik čovjeku zarobljenim grijehom. Isus nije bio Svemogući Bog,isto tako, niti Isus zapravo nije bio grešan čovjek, ali je imao sliku grešnog čovjeka. ali je imao sličnost sa Svemogućim Bogom jer je bio potpuno cijenjen kao pravedan prije nego što je postao tijelo; isto tako, niti Isus zapravo nije bio grešan čovjek, ali je imao sliku grešnog čovjeka. ali je imao sličnost sa Svemogućim Bogom jer je bio potpuno cijenjen kao pravedan prije nego što je postao tijelo; isto tako, niti Isus zapravo nije bio grešan čovjek, ali je imao sliku grešnog čovjeka.
(34) Ako se riječ Theos u izrazu "oblik Boga" odnosi na Svemogućeg Boga -- što vjerujemo da je najvjerojatnije ono što je Pavao mislio, "Bog" se razlikuje od Sina u Filipljanima 2: 6 , zbog Isusa je rečeno da on "jednakost s Bogom nije smatrao nečim za što se treba uhvatiti . " (Novi američki standard) U skladu s ovim, ne slijedi da izraz "oblik Boga" znači da je Isus postojao kao Bog Svemogući, budući da "oblik" može značiti sliku ili priliku, pa se stoga njegov oblik postojanja prije dolaska na zemlju može vidjeti kao na neki način sličan obliku Božje cijenjene pravednosti, to jest da je Isus, u svom predljudskom stanju, bio u potpunosti cijenjen pravednim poput svog Boga, u potpunom skladu sa svojim Bogom.Isus nije patio kao grešnik prije dolaska na zemlju, a budući da Jehova, Isusov Bog i Otac, ne pati kao grešnik, Isus je bio sličan svome Bogu.
(35) Nekoliko znanstvenika izrazilo je mišljenje da se morphe u Filipljanima 2:6 koristi kao sinonim grčke riječi koja se često transliterira kao " eikon ", što znači "slika" ili "sličnost" kao u izrazu "slika nevidljivog Boga" u Kološanima 1:15 . Evo nekoliko citata koji su nam dani iz ponuđenih na ranijim stranicama Juana Baixerasa, a kojih očito više nema:
RP Martin ("Morphe u Filipljanima 2:6 ," Expository Times , sv. 70, br. 6, ožujak 1959., 183-184) navodi:
"Taj morphe i eikon su ekvivalentni izrazi koji se koriste naizmjenično u LXX."
James Dunn navodi u Christology in the Making str.115:
"Odavno je poznato da su morphe i eikon gotovo sinonimi."
Razumijevanje "slike" pomoći će nam u razumijevanju forme. Pogledajmo njihove definicije. Prema Strongovom grčkom rječniku:
Oblik (morphe) – priroda. Dolazi od osnove riječi meros što znači imati dionicu, dionicu ili udio, dio, dio.
Slika (eikon) – sličnost ili figurativni prikaz.
(36) Znamo da u uobičajenoj uporabi slika nečega zapravo nije ono čega je slika. Nešto može biti točan prikaz izvornika u vanjskom izgledu, a opet zapravo ne biti izvornik čija je slika. Dakle, ako je John fotografirao svoju ženu i gleda je, mogao bi je pokazati nekome i reći: "Ovo je moja žena." Ne misli da je na fotografiji zapravo njegova supruga, već da predstavlja njegovu suprugu. Mogao bi reći da je to njezina točna slika, a to nikako ne bi značilo da je fotografija zapravo njegova žena.
(37) Sveto pismo nam govori da je Isus "slika Božja" ( 2. Korinćanima 4:4 ) i da je "slika Boga nevidljivoga". ( Kološanima 1:15 ) U Hebrejima 1:3 čitamo da je on "sjaj [Božje] slave i izrazita slika [Božje] osobe." (Nova verzija kralja Jamesa) Izraz u Filipljanima 2:6 , vjerujemo, mogao bi se smatrati sličnim ovim drugim izrazima. U svakom slučaju, ne vidimo razloga čitati u izrazu da je Isus Svemogući Bog.
**** ispod još treba urediti....
(38) Pavao također kaže: "Našavši se u ljudskom obličju, ponizi se, postavši poslušan do smrti, da, smrti na križu." ( Filipljanima 2:8 ) Riječ prevedena kao "forma" u ovom stihu u Svjetskom engleskom prijevodu Biblije, međutim, nije morphe, već radije schema (Strongov #4976), koja je definirana kao: "habitus, koji sadrži sve u osobi što pogađa osjetila, lik, držanje, govor, postupke, način života itd." Engleska riječ "shema", kao značenje, raspored, figura, dizajn itd., izvedena je iz ove grčke riječi, shema. Ova se grčka riječ koristi samo dva puta u grčkom Novom zavjetu. Drugo mjesto je u 1. Korinćanima 7:31: "i oni koji koriste svijet, kao da ga ne koriste u potpunosti. Jer način (grčki, Shema) ovoga svijeta prolazi." Kako se koristi u Filipljanima 2:8 , odnosi se na način Isusovog postojanja kao ljudskog bića. U kontekstu, to također implicira stanje u kojem se čovjek nalazi, ali kao što smo vidjeli, Isus nije bio grešan, ali se podvrgnuo istim patnjama koje doživljava ostatak čovječanstva čije je samo tijelo grešno po prirodi.
(39) Dodat ćemo da ne misle svi znanstvenici trinitarizma da se "oblik Boga" odnosi na Isusa kao Svemogućeg Boga prije dolaska na Zemlju. Adam Clarke, iako je vjerovao da je Isus Svemogući Bog, pisao je o "obliku Boga" u Filipljanima 2:6 : -- Clarke, Adam. "Komentar na Filipljanima 2 ". Komentar Adama Clarkea ". 1832.
Ovaj je stih bio predmet mnogih kritika, ai nekih kontroverzi. Dr. Whitby je, možda u cjelini, najbolje govorio o ovome; ali njegovi su argumenti previše difuzni da bi se ovdje prihvatili. Dr. Macknight je skratio riječi dr. Whitbyja i ispravno primjećuje da, "Kako apostol govori o tome što je Krist bio prije nego što je uzeo oblik sluge, oblik Boga, kojeg se lišio kada je postao čovjekom, ne može biti ništa što je posjedovao tijekom svoje inkarnacije ili u svom lišenom stanju; posljedično ni Erazmovo mišljenje, da se oblik Boga sastoji od onih iskri božanskosti po kojima je Krist, tijekom svog utjelovljenja, očitovao svoje Božanstvo, niti mišljenje Socinijana, da se ono sastoji u moći činiti čuda, je dobro utemeljen ;jer Krist se nije lišio ni jednoga ni drugoga, nego je posjedovao oboje cijelo vrijeme svoje javne službe..." Ovo tumačenje podupire izraz {{morphe}}, oblik, ovdje korišten, koji označava vanjski oblik ili izgled osobe, a ne njegovu prirodu ili bit.
(40) Stoga zaključujemo da uporaba morphe i theos Filipljanima 2:6 nema nikakav dokaz da je Isus Jehova.
Huparčo
(41) Riječ prevedena kao "postojao" u The New American Standard Version u izrazu "iako je postojao" je grčka riječ huparchon, prezent aktivne čestice od Huparcho (Strongov #5225) Huparchon se također ponekad transliterira kao huparcon, huparxwn, kao i huparchwn. Tvrdi se da huparchon znači vječnost, da je Pavao, koristeći tu riječ o Isusovom predljudskom postojanju, htio reći da je Isus vječan i da nikada nije imao početak. Ne postoji ništa svojstveno riječi *huparchon* što znači "vječan" -- bilo da nema početka ili nema kraja; takva se misao mora pročitati u onome što je rečeno. Riječ može označavati kontinuiranu radnju koja je bila u prošlosti, kao i kontinuiranu radnju koja se nastavlja u sadašnjosti.
(42) Vincentova Riječ Studies in the New Testament, potvrđuje ovo značenje, govoreći; “'Bitak' označava bitak koji je od početka. Ima pogled unatrag na prethodno stanje, koje se produžilo u sadašnjost.” Ovo je u skladu s onim što smo rekli. Dok neki čitaju ovu definiciju kao "bez početka", to nije ono što ona kaže. Umjesto toga stoji "biti koji od početka." Ništa u ovoj definiciji ne znači "bez početka ili kraja".
(43) Pogledajmo Vinesov rječnik novozavjetnih riječi: "huparcho 'postojati', što uvijek uključuje prethodno postojeće stanje, prije činjenice o kojoj se govori, i nastavak stanja nakon činjenice." Opet, ovo se slaže s onim što smo rekli. Ipak, u ovoj definiciji ne postoji ništa što znači bez početka ili bez kraja.
(44) Rečeno nam je da bibličar Robert Reymond komentirajući riječ huparcho napominje da tu riječ treba shvatiti u značenju "stalno preživljavanje". Opet, ovo se slaže s onim što smo rekli. Riječ "neprestano" znači "nastavlja se neograničeno u vremenu bez prekida."* "Neprestano" ne znači bez početka ili bez kraja, jer se ne može neprestano biti u strahu cijela vječnost, prošlost, sadašnjost i budućnost. Isto tako "preživjeti" jednostavno znači "postojati". Ništa u ovom pojmu ne znači da nema početak niti nema kraj.
==========
* Mrežni rječnik Merriam-Webster
http://www.mw.com/cgi-bin/dictionary?va=continually
(45) Netko nam kaže da bibličar John F. Wavood [Walvood?] kaže da je ovdje značenje da je "Krist uvijek bio u obliku Boga s implikacijom da On još uvijek jest." Ovo je danas bez ikakve reference u kojem se djelu g. Walvooda može pronaći ovaj citat, a mi nismo uspjeli pronaći ovu izjavu. Bez obzira na to, očito je mišljenje gospodina Walvooda u vezi s upotrebom huparhona u Filipljanima 2:6 , a ne nužno značenje riječi općenito.
(46) Rečeno nam je da Rienecker i Rogers ističu: "Riječ huparcho izražava nastavak prethodnog stanja ili stanja" (Lingvistički ključ grčkog Novog zavjeta str. 550). Opet, ovo se još uvijek slaže s onim što smo naveli. Ne postoji ništa u ovoj definiciji što znači da nastavak prethodnog stanja ili stanje nema početak.
(47) Rečeno nam je da William Hendricsen (možda William Hendricksen?) objašnjava: "Particip sadašnji huparcho stoji u oštrom kontrastu sa svim aoristima koji ga slijede, i stoga ukazuje na smjer nastavka postojanja: Krist Isus je bio i jest vječno 'u obliku Boga'." ( Komentar na Poslanicu Filipljanima str. 103, br. 82). Nemamo zamjerke na prvi dio izjave. Posljednji dio je istinit u tome da će Isus za svu vječnu budućnost biti u obliku theosa; međutim, vrlo je vjerojatno da je autor pod riječju vječnost mislio nestvoreno, bez početka i bez kraja, što bi bilo samo njegovo mišljenje.
(48) Možemo vidjeti da u samoj riječi huparchon nema ničega naslijeđenog što joj daje značenje kontinuirane vječne prošlosti i budućnosti. To se može vidjeti ispitivanjem drugih spisa koji koriste riječ huparchon.
Luka 9:48 : i reče im: "Tko god primi ovo dijete u moje ime, prima mene. Tko god primi mene, prima onoga koji me je poslao. Jer tko je [huparchon] najmanji među vama svima, ovaj će biti veliki."
(49) Iznese se argument da to znači da netko nastavlja biti najmanji, s čime se slažemo u trajanju u kojem netko nastavlja biti najmanji, ali znači li to da takav nastavlja biti najmanji za svu vječnost? Ne vidimo da je to nužno tako. Isus kaže da će biti velik, označavajući vrijeme kada više neće biti najmanji, a vjerujemo da se to odnosi na počasti koje se daju svetima u kraljevstvu.
(50) Jedan odgovara da se najmanje govori o stavu, i da će se taj stav prestati u nekoj budućoj točki kada osoba postane velika. Da, radi se o stavu prema tome kako netko sebe doživljava u ovom životu. Radi se o neuzdizanju sebe. Ipak, "najmanje" je u suprotnosti s "velikim". Nakon što ga je Bog uzdigao na "veliki" položaj, istina je da se tako uzvišeni i dalje neće nastojati uzvisiti, ali zapravo sebe više ne može ni najmanje cijeniti, jer bi to bila laž.
Luka 23:50 : Gle, čovjek po imenu Josip, koji je bio [huparchon] član vijeća, dobar i pravedan čovjek.
(51) Nova američka Biblija prevodi Lukine riječi kao: "Bio je (haparchon) krepostan i pravedan čovjek po imenu Josip koji je, iako je bio član vijeća." Dok neki prijevodi ovo drugačije tumače, trebali bismo vidjeti da iz gornjeg prijevoda, iako je Josip nastavio biti član vijeća u vrijeme o kojem se govori, on vjerojatno nije bio član u vrijeme kada je Luka napisao svoje Evanđelje. Josip sigurno ne postoji kao član vijeća do danas. Prihvaćajući prijevod novoameričkog prijevoda Biblije, još uvijek pokazuje da harpokon, u odnosu na prošlost, ne znači vječnost, jer Josip nije postojao u vječnoj prošlosti, niti je postojao od vremena svoje smrti do uskršnjenja, osim što je vjerojatno bio upisan u Boga kao živ, ubrojan, zaključio, Logizomai, Strongov #3049*) kao opravdan za život s obzirom na obećanje uskrsnuća**. - Luka 20:37 , 38 ; Rimljanima 3:28 ; 4:3-24 ; 6:11 ; Galaćanima 3:6 .
==========
* http://bible.crosswalk.com/Lexicons/Greek/grk.cgi?number=3049
**Pogledajte naš dokument, Nada u životu nakon smrti , posebno počevši od paragrafa #124.
Djela apostolska 2:29 , 30 : Braćo, slobodno vam mogu reći o patrijarhu Davidu da je i umro i bio pokopan, a grob mu je među nama do danas. Stoga, budući [huparchon] prorok, i znajući da mu se Bog zakleo zakletvom da će od ploda njegova tijela, po tijelu, podignuti Krista da sjedi na njegovo prijestolje.
(52) Ovdje *huparchon* definitivno govori o stanju koje je postojalo u prošlosti, ali nije postojalo u vrijeme kada je Petar izgovorio ove riječi. David je, u vrijeme kada je David živio, bio prorok, i postojao je u to vrijeme kao prorok. David još nije postojao kao prorok u Petrovo vrijeme. Upotreba je ovdje vrlo slična onoj u Filipljanima 2:6 .
(53) Što se tiče Djela apostolskih 2:29-30 , tvrdi se da David još uvijek postoji kao i Josip, i da je David još uvijek prorok, itd., očito utemeljeno na ideji inherentne besmrtnosti. Pročitajte da David još uvijek postoji i još uvijek aktivno daje proročanstva je stvarno puno čitanja u tekstu!
(54) U stvarnosti, David je pokopan i nalazi se u šeolu, carstvu bezosjećajnosti, do danas. Isus još uvijek nije u carstvu bezosjećajnosti [šeol], jer je podignut iz carstva bezosjećajnosti, carstva u koje svi idu kad umru, i dobri i zli. ( Propovjednik 9:5 , 10 ) To je bila Petrova poanta. David nije bio s njima za života -- još uvijek je bio mrtav, neosjećajan, još uvijek u grobu ( Djela 2:29 ); Isus je bio s njima -- Isus je bio živ, nakon što je ponovno postao osjećajan!Da je David negdje živ i da je otišao na nebo, i da nam još uvijek daje proročanstva kao što se tvrdi, onda bi još uvijek bio s nama, ali pitam se gdje i na koji način on prorokuje, budući da je još uvijek u šeolu, ne može slaviti Jehovu? S tim u vezi, imajte na umu da je u šeolu, gdje je David bio tada i gdje je još uvijek, David je pokazao da neće moći čak ni hvaliti ili zahvaljivati Jehovi, a kamoli aktivno prorokovati za njega. ( Psalam 6:5 *) Uistinu, svi koji idu u šeol (hades) nalaze se u carstvu bezosjećajnosti.Vraćaju se u isto stanje u kojem su bili prije nego što su rođeni, osim što, zahvaljujući Isusovoj otkupnoj žrtvi, postoji nada u uskrsnuće, za koje se duh -- životna sila od Boga -- vraća Bogu, da bi ga se mogao vratiti na dan uskrsnuća, i da ako nema uskrsnuća, nema nikakve nade, naša je vjera uzaludna, naša nada je bila samo u ovom životu, i nema razloga da budemo kršteni u Kristovu smrt. -- ; 1. Korinćanima 15:14 ,-19,29,32,Postanak 2:7 ; Job 14:10 ; 17:1 ; Psalam 31,5 ; 140:3 ; 146:4 ; Propovjednik 12:7Rimljanima 6:3-13 .
==========
*Pogledajte naš dokument, Što Biblija zapravo kaže o paklu?
Djela apostolska 3:2 : Nosili su nekoga čovjeka koji je bio [huparchon] hrom od majčine utrobe, a njega su svaki dan postavljali pred vrata hrama koji se zovu Lijepi, da traži darove za potrebe od onih koji su ulazili u hram.
(55) Opet, u vrijeme pisanja Djela apostolskih, trebalo bi biti očito da hromi čovjek, iako je postojao kao hrom čovjek od svog rođenja, nije nastavio biti hrom, jer je bio izliječen. ( Djela apostolska 3:6-9 ) Još jedan dobar primjer nečega što je imalo kontinuirano djelovanje u prošlosti, ali nije nastavilo takvo djelovanje unedogled.
(56) Argument je da je modificiran prijedlogom, *ek*, prevedenim "od". Ovaj prijedlog samo pokazuje da je huparchon u svom opsegu ograničen na ono što se govori, i time dokazuje ono što govorimo. Prijedlog doista postavlja vremensko ograničenje za početak njegovog *biti" hromog, ali ne postavlja vremensko ograničenje za kraj njegove hromosti. Definitivno dokazuje da sama riječ ne znači vječnu prošlost, kao što su neki trinitarci tvrdili. Također, u vrijeme kada je Luka ovo napisao čovjek više nije bio hrom, stoga Luka piše o stanju koje je i dalje postojalo u prošlosti, ali koje je više postojalo u vrijeme kada je napisao izvještaj, stoga također dokazuje da se riječ *huparchon* ne mora nužno nastaviti sadašnjeg vremena ili zauvijek.Ako sama riječ *huparchon* znači bez početka i bez i svršetka, kao što su neki tvrdili, onda se ne može modificirati nijednom drugom riječi da znači drugačije od onoga što navodno znači. Naravno, sama riječ ne znači "bez početka ili kraja", pa je to prikazano u kontekstu ovog ajeta.
Rimljanima 4:19 : Bez da je oslabio u vjeri, nije uzeo u obzir vlastito tijelo, koje je već bilo istrošeno, (bio [huparchon] star oko stotinu godina), i mrtvilo Sarine utrobe.
(57) Pavao ovdje govori o Abrahamovu postojanju, o kojem se govori sa stajališta onoga vremena u toj prošlosti, kada je Abrahamu bilo oko sto godina. Ne da je Abraham oduvijek imao oko stotinu godina, ili da je u vrijeme kada je Petar govorio još imao oko stotinu godina, nego da je u tom vremenskom razdoblju u prošlosti Abraham imao oko stotinu godina. Isto tako, na isti način, Pavao u Filipljanima 2:6 , 7govori o Isusovom postojanju u obliku theosa prije nego što je došao na Zemlju, za razliku od njegovog postojanja u obliku roba -- u svrhu cijene za grijeh -- dok je bio na zemlji. Tko je bio bogat, postao je siromašan radi nas. ( 2. Korinćanima 8:9 ) Ovo bi bio najjednostavniji način promatranja stihova.
(58) Ovdje smo obaviješteni da je riječ haparcho modificirana prilogom "oko" (grč. pou). Nismo sigurni što je uvoz namijenjen za ovo; to sigurno ne uklanja ograničenja trajanja vremena kada je Abraham imao oko 100 godina. Prilog potvrđuje da riječ *huparchon* ne znači nužno da se stanje o kojem se govori nastavlja cijelu vječnost u prošlosti ili u sadašnjosti. Stoga sama činjenica da je huparhon ograničen na vremensko razdoblje kada je Abraham imao "oko 100 godina" dokazuje to. Riječ se koristi u referenci o prošlom vremenu, koje je imalo početak i nastavak nekog vremena u prošlosti, ali se nije nastavilo u sadašnjosti.
(59) Netko prigovara da se gore ne može primijeniti na Filipljanima 2:6 , budući da su grčki učenjaci nepokolebljivi da značenje huparcho naFilipljanima 2:6 U protivnom, to treba shvatiti kao postojanje ili stanje koje prethodi spomenutom činu i koje se nastavlja nakon njega, kao što grčki stručnjak Kenneth Wuest objašnjava: “Pavao, korištenjem grčke riječi prevedene 'biće', obavještava svoje grčke čitatelje da posjedovanje božanske suštine našeg Gospodina nije prestalo biti činjenica kada je došao na Zemlju da preuzme ljudski oblik. Grčka riječ nije jednostavan glagol biti, već riječ koja govori o prethodnom stanju produljenom u sadašnjosti. To šala, naš je Gospodin izrazio bit Božanstva koje posjeduje, ne samo prije nego što je postao Čovjek, nego i nakon što je postao Čovjek, jer je to činio u vrijeme kada je ova Filipova poslanica napisana.Dati izraz suštini Božanstva podrazumijeva posjedovanje Božanstva, jer ovaj izraz, prema definiciji naše riječi 'forma', ' dolazi iz nečije najdublje prirode. Sama je ova riječ dovoljna da opovrgne tvrdnju modernizma da se naš Gospodin ispraznio od svog Božanstva kada je postao čovjekom” (Studije riječi u grčkom Novom zavjetu, svezak II, stranica 63).
(59) Shvaćamo da postoje mnogi učenjaci trinitarizma koji se zalažu za primjenu grčkih riječi na iznimne načine prema Isusu, kako bi se učinilo da te riječi govore ono što oni žele da kažu, da Isus nije bio stvoren, da nije imao početak itd. Morat ćemo se složiti da ne postoji ništa u samoj riječi što znači vječno prošlo biće, ili vječno prošlo biće u bilo kojem svojstvu o kojem se govori, niti samo po sebi znači da se prošlo kontinuirano stanje mora nužno nastaviti u prisutno, kao što smo pokazali. Ideja da postoji nešto naslijeđeno u njegovoj upotrebi što bi značilo vječnu prošlost ili nastavak takvog prošlog stanja u sadašnjosti, mora se pročitati u Filipljanima 2:6 , jer ga jednostavno nema.Stoga zaključujemo da je većina onoga što čitamo od strane stručnjaka za trojstvo, upotreba ove riječi u Filipljanima 2:6 pristrana prema trojstvu.
2. Korinćanima 12,16 - Ali neka bude tako, nisam vas opterećivao. Ali, budući [huparchwn] lukav, uhvatio sam te na prijevaru. - 2. Korinćanima 12:16 .
(60) Ovaj tekst je promatran na dva načina. Jedna je da je Pavao ironizirao optužbe da je lukav, a druga da je sam Pavao govorio da je lukavo uhvatio Korinćane u prijevari. Pavao ne kaže da je u stalnom stanju lukavosti, već da govori o stanju njegova uma koje je postojalo u toj prošloj situaciji, kao što pokazuje kontekst.
(61) U kontekstu Filipljanima 2,6 , rečeno nam je da je Bog taj koji je uzvisio Isusa, što bi uobičajenim jezikom trebalo reći svakom zdravom razumu da Isus nije Bog koji ga je uzvisio.Ali naši trinitarni susjedi htjeli bi da vjerujemo da je Pavao upravo izjavio da je Isus bio Svemogući Bog i stoga, što bi trebalo dovesti do zaključka, zbog toga što je Bog Svemogući, on nikako nije mogao biti uzvišen, ali da bi to odgovaralo njihovoj doktrini, oni će ili reći da je Isus kao čovjek koji je uzvišen, također suprotno mnogim spisima, ili da je to osoba -- koja bi trebala biti, ne dio, ali u potpunosti Supstance reme Biće -- koje je podložno drugoj osobi -- za koje se također pretpostavlja da je, niti dio, ali u potpunosti Vrhovno Biće, i uzvišeno je od strane te druge osobe za koju se pretpostavlja da je, ne dio, već u potpunosti Vrhovno Biće, i reći vjerovati da je ova kontradikcija duhovna nastrojenost, a ne vjerovati da je tjelesna nastrojenost .Naravno, kako bi prevladali normalan jezik, morali su izmisliti nova, jedinstvena značenja za uobičajene riječi i terminologiju kako bi dogmu o trojstvu prisilili u sveto pismo.
(62) Predstavljen nam je Psalam 148:13 s tvrdnjom da je samo Jehova uzvišen, stoga ako je Isus uzvišen, onda Isus mora biti Jehova. Psalam 148:13 glasi: "Neka hvale ime Jahve {Jehova}, jer samo je njegovo ime [hebrejski, loš, Strongov #905] uzvišen [hebrejski, sagab, Strongov #7682]. Slava mu je nad zemljom i nebesima." Znači li ovo biblijsko pismo da nitko drugi osim Jehove ne može biti uzvišen? Kad jednom ispitamo i usporedimo sve spise, vidjet ćemo da to nije tako.
(63) Riječ "samo" prevedena je s hebrejske riječi loš *. [Strong's #905] To je riječ koja se koristi u usporedbi, i ne znači nužno potpuno sama, već sama u odnosu na ono o čemu se govori. ( Postanak 2:18 ; 32:24 ; Suci 6:40 ) Dakle, u usporedbi s ljudima o kojima se govori u kontekstu ( Psalam 148:11 , 12 ), samo je Jehova uzvišen iznad zemlje i zemaljskog neba (nebesa). Ovaj uzvišeni položaj Jehove nije podignut položaj s nižeg položaja, već je to trajno stanje u kojem je on uzvišen, iako procjena Jehove jedne osobe može biti podignuta s nižeg položaja na viši položaj u njenom srcu.
==========
*Brown, Driver, Briggs i Gesenius. "Hebrejski leksikon natuknica za loše". "Hebrejski leksikon Starog zavjeta KJV".
http://www.biblestudytools.net/Lexicons/Hebrew/heb.cgi?number=905 .
(64) Može li netko drugi osim Jehove biti legitimno uzvišen? Hebrejska riječ "sagab"* često se koristi za Jehovino uzvišenje, ali pritom se koristi u smislu "nedostupno visok", a ne u smislu uzdizanja s nižeg položaja ili službe na viši položaj ili službu. ( Izaija 2:11 , 17 ; 12:4 ; 33:5 ) Usprkos tome, također se koristi za druge, posebno za one koje je Jehova učinio sigurnima (nedostupnima onima koji žele nauditi) (Psalam 59:1; 69:29; 107:41; Izreke 18:10, 11 ; 29:25 ) , ali se također koristi za oživljavanje stvari (Pnz 2,36; Psalam 139:6 ). U Psalmu 20:1 imamo izjavu koja je očito proročanska molitva koja se odnosi na Isusa, iako se mogla odnositi i na samog Davida ili na Davidovog sina, Salomona: "Neka te Jahve [Jehova] usliši u dan nevolje. Neka te ime Boga Jakovljeva uzdigne na visinu [uzvisi te -- sagab]." Dok se ponovno čini da je značenje ovdje povezano s davanjem sigurnog utočišta, primjenjujući ovaj stih na Isusa, kao što mnogi čine, možemo vidjeti da je Jehovino ime ono što uzdiže Isusa. Moramo zapamtiti da je Pomazanik došao i govorio u ime Jehove, što se navodi u Psalmu 20:1 . ( Ponovljeni zakon 18:15-19) Budući da je bio vjeran svom Bogu, Jehovi, Jehova je Isusa uzdigao s niskog položaja na visok. "On [Isus] je onaj koga je Bog uzvisio sebi [Božjoj] desnici kao knezu i spasitelju, da podari obraćenje Izraelu i oproštenje grijeha." ( Djela 5:31 , New American Standard Bible prijevod) Ovo se slaže s Filipljanima 2:9 , gdje čitamo da je Bog koji ga je "visoko uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakog imena." Budući da je Bog taj koji uzdiže Isusa, ne izgleda da to znači da je Isus Bog koji ga uzdiže.
==========
*Brown, Driver, Briggs i Gesenius. "Unos hebrejskog leksikona za Sagab". "Hebrejski leksikon Starog zavjeta KJV".
http://www.biblestudytools.net/Lexicons/Hebrew/heb.cgi?number=7682 .
(65) U slučaju Isusova uzvišenja kako se govori u Filipljanima 2,9 , vidimo da je Isus bio "visoko uzvišen" od Boga. (Huperupsoo* -- kombinacija huper (znači, izvan, iznad, više) i Hupsoo (podići, uzvisiti, uzdići do dostojanstva, časti). Bog je uzvisio Isusa, dajući najveću čast i položaj vladanja ikada dat bilo kojem stvorenju. ============= *Thayer i Smith. "Greek Lexicon entry for Huperupsoo". "The KJV New Testament Greek Lexicon". ://www.bi ble studytools.net/Lexicons/Greek/grk.cgi?broj =
5251 .
Nitko drugi nije uzdignut na isti visoki položaj kao onaj na koji je Bog uzvisio Isusa, unatoč tome, nasljednicima Božjim je rečeno: "Ponizite se dakle pod moćnu ruku Božju, da vas uzvisi u svoje vrijeme." ( 1. Petrova 5:6 ) "Tko se ponizuje, bit će uzvišen." - Luka 14:11 ; 18:14 .
(66) Predstavljena nam je ideja da Pavao primijeni Izaiju 45:23 na Krista u Filipljanima 2:10 , 11 kako bi rekao da je Isus Jehova; takav se mora pročitati u onome što se govori. Pavao doista kaže da će se svi pokloniti imenu Isusovu, ali Izaija 45:23 kaže da će se svi pokloniti Jehovi. To ne znači da je Isus Jehova, a to je prikazano u kontekstu onoga što je rečeno u Poslanici Filipljanima. Počast koja se daje Isusu je kao Jehovin pomazani kralj koji predstavlja Jehovu, a ne kao sam Jehova. Filipljanima 2,9-11zapravo kaže:
(67) Stoga ga je Bog također visoko uzvisio [dakle on nije Bog koji ga je uzvisio], i dao mu ime koje je iznad svakog imena [dakle on nije Bog koji mu daje ovo ime]; da se u ime Isusovo prigne svako koljeno, onih na nebu, onih na zemlji i onih pod zemljom, i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin [onaj kojeg je Jehova učinio], *na slavu Božju*, Oca.
(68) Stoga je štovanje koje se daje Isusu kao predstavniku Božjem i na slavu Božju. Ništa se ne govori o tome da je štovanje jednako onom koje se daje Jehovi, osim što bismo rekli da je štovanje koje se daje kralju Izraelu i Jehovi jednako.
(69) Je li "štovanje" koje se daje kralju Izraelu jednako štovanju koje se daje Jehovi? "I David reče cijeloj zajednici: Sada blagoslivljajte Jahvu, Boga svojega. I sva je zajednica blagoslovila Jahvu, Boga svojih otaca, prignuvši glave pokloniše se Jahvi i kralju." ( 1. Ljetopisa 29:20 , američka standardna verzija) Mora se priznati da štovanje koje se daje Kralju nije jednako Jehovi, niti je štovanje Onome koga je Jehova pomazao jednako Jehovinom.
Pogledajte naše studije:
Štovanje dužno Isusu
Isus je primao štovanje
(70) Tvrdi se u vezi Filipljanima 2:9 , da "ako je Jehova samo ime Oca, a Isus samo ime Sina, onda nema načina da Isus bude ime koje je iznad svakog imena. Ime Sina ne može biti više od imena Oca." Nadalje se tvrdi da bi "ovo imalo smisla samo ako: (1) su Otac i Sin jedan Bog, i (2) Jehova i Isus su oba imena Boga." Dotakli smo se toga ranije.
(71) Prvo trebamo primijetiti da "Bog" nije predstavljen u Filipljanima 2:9 kao tri osobe, ali samo kao jedna osoba. Upravo ta jedna osoba identificirana kao "Bog" uzdiže Isusa i daje Isusu "ime" koje je iznad svakog imena. Sama činjenica da je Isus uzvišen ukazuje na to da Isus nije Svevišnji, budući da Svevišnjega nitko ne može uzdići na viši položaj. Dakle, kada je Bog uzvisio Isusa? Čitamo “da je Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave,” “uskrisio Isusa od mrtvih i postavio ga da sjedi sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svake vlasti, vlasti, moći i gospodstva i svakog imena koje se imenuje, ne samo na ovom svijetu, nego i na onom koji dolazi.Sve mu je podložio pod noge i postavio ga za glavu nad svim skupštinom.” (Efežanima 1:17 , 20-22 ) Pavao se na ovo poziva na drugom mjestu i kaže: "kada kaže: 'Sve je podloženo', očito je da je osim onoga koji mu je sve podložio." To bi značilo da na koji god položaj Isus bio uzdignut, to ne uključuje položaj Svevišnjeg "Boga" koji ga je uzvisio. Međutim, ako to što je Isusu dano ime koje je iznad svakog imena od “Bog” znači da je Isus “Bog”, onda bi logičan zaključak bio da Isus nije bio “Bog” dok ga “Bog” nije podigao i uzvisio. Naravno, u stvarnosti ne postoji ništa u Filipljanima 2:9 što znači da je Isus Bog Abrahama, Izaka i Jakova.
(72) Treba također primijetiti da upotrebom riječi “ime” to ne znači da je “Bog” dao Isusu ime Isus, te da je dajući Isusu ime “Isus” to ime već bilo iznad svakog imena koje se imenuje. Isus je, naravno, već imao naziv "Isus" prije nego što je uzvišen i dano mu je ime iznad svakog imena koje se imenuje. Stoga to što mu je dano ovo "ime" ne znači da mu je u to vrijeme dano ime "Isus". Radije se koristi riječ "ime".Filipljanima 2:9 u vezi sa službom, položajem moći i autoritetom povezanim s imenom. Prema Efežanima 1 , ovo se uzvišenje nije dogodilo sve dok je Isus uskrsnuo od smrti, tako da je u to vrijeme Bog svome Sinu, Isusu, dao ime koje je iznad svakog imena koje je imenovano, što znači da je ime koje je već imalo čast veću od svih drugih imena koja su imenovana. Geneva Study Bible ima sljedeću bilješku u vezi s riječi “ime” u Filipljanima 2:9 : “Dostojanstvo i visoka čast, i ono što ih prati.”
(73) "Morate ga nazvati Iesoun (transliteracija s grčkog primljenog teksta)." ( Matej 1:21 ) Mesijino ime znači "Jehova je spasitelj" ili "Jehova oslobađa". Njegovo značenje vodi nas naprijed od puke riječi do tada budućeg uzvišenog službenog položaja, zbog kojeg on može "do kraja spasiti one koji dolaze k Bogu po njemu" kao sredstvo spasenja koje je osigurao njegov Bog i Otac, Jehova. - Hebrejima 7:25 ; Ivan 3:16 , 17 ; Djela apostolska 5:31 ; 1. Ivanova 4,14 ; 1. Petrova 1:3 .
(74) Dakle, s obzirom na njegovu uzvišenost, Mesijin položaj je u suprotnosti s položajem čovjeka i anđela, budući da je on Gospodar i jednog i drugog, imajući "svu vlast na nebu i na zemlji". ( Matej 28:18 ) Stoga je rečeno: "Neka se svi anđeli Božji poklone pred njim." ( Hebrejima 1:7 ; Daniel 7:14 , 27 ) Razlog je taj što je on "stekao ime ljepše od njihovog". ( Hebrejima 1:4) Opet, u dobivanju ovog boljeg imena, riječ korištena za njegovo ime nije se promijenila. Ovdje se ne govori o riječi (Jahšua, Isus ili Isus), već o položaju Mesije. To je službena sposobnost Sina Božjega kao Spasitelja i Kralja u naslijeđu njegova Oca, koji je daleko superiorniji od anđela. Dano mu je ime koje je iznad svakog imena, da se pred imenom Yahshua (Isus) prigne svako koljeno i na nebu i na zemlji. ( Filipljanima 2:10 ) Ne postoji "drugo ime pod nebom dano ljudima po kojem bismo se mogli spasiti." -- Djela apostolska 4:12 .
(75) U sličnom je smislu "bolje izabrati dobro ime nego veliko bogatstvo". ( Izreke 22:1 ) Uspjeh Jehovinog djela Njemu je "za ime" -- čast. ( Izaija 55:13 ) Osim toga, poslušnicima Jehova obećava "vječno ime". -- Izaija 56:5 .
(76) "Ime zlih će istrunuti." ( Izreke 10:7 ) Znači li to da bi riječ koja se koristi za razlikovanje osobe istrunula? ne Ugled osobe koja nosi ime zapravo trune, a ne riječ koja se koristi za predstavljanje imena. Riječ i ime ovdje kao i drugo nisu jedno te isto.
(77) S ovim mišljenjem pred našim umovima da se Mesijino ime odnosi na njegov službeni položaj, a ne samo na korištenje riječi za izražavanje njegova imena. Zasigurno ne nalazimo ništa u ovome što bi značilo da je jedini način da ovo ima smisla da su Isus i njegov Bog jedan Bog, ili da su i Isus i Jehova imena jednog Boga. Doista, samo nam Sveto pismo predstavlja dokaze da to nije istina, i da je istina, to bi značilo da ime Isus nije bilo Božje ime sve dok Bog nije uzvisio Isusa, da Isusovo ime nije bilo Božje ime prije, i Isus bi postao "Bog" kada ga je "Bog" uzvisio. Također postoji rasprava o Filipljanima 2:9 u našoj studiji:
Sveto ime u Novom zavjetu
(76) Tvrdi se da u Filipljanima 2,11 ta primjena Izaije 45,23 na Isusa u Filipljanima 2,11 znači da božansko štovanje dano Isusu donosi slavu Ocu budući da je Isus Bog. Iako se čini da je Pavao neizravno primijenio Izaiju 45:23 na Isusa, ideja da je Pavao to mislio kako bi rekao da je Isus Bog koji je uzvisio Isusa i dao mu se visok položaj mora pročitati u onome što je rečeno . Mi kršćani koji vjerujemo da je Isus Sin Božji -- a ne Svemogući Bog -- nemamo razloga dodati ideju da je Isus Jehova u svetim spisima.
(77) Opet, apsolutno je i pozitivno očito da je štovanje -- štovanje -- koje se daje Sinu Božjem ono što mu pripada kao Sinu Božjem, onome koga je Jehova pomazao za Kralja, a ne kao Bogu Svemogućem koji ga je pomazao.
(78) Nitko ne može doći do Jehove osim kroz Isusa ( Ivan 14,6 ), a Jehova nije dao nikakvo drugo sredstvo za spasenje osim Isusovog imena. ( Djela 4:12) Stoga bi ispravno klanjanje pred Isusom kao glasnogovornikom i pomazanikom (Ponovljeni zakon 18:15 , 18 , 19 ; Psalam 45:7 ; Izaija 61:1; Matej 12:18 ; Luka 4:18 , 21 ) Isusovo ime -- kao isto ime koje se često prevodi kao "Joshua", znači: "Jehova spašava" ili "Jehova je spasitelj", što pripisuje stvarni izvor spasenja Jehovi. ( Ivan 3:16 ; Rimljanima 5:8 , 10 ; 1. Korinćanima 15:57 ; 2. Korinćanima 5:19-21; Titu 3:5 , 6 ; Hebrejima 13:21 ; 1. Ivanova 4:9 , 10 ) u biti isto što i klanjanje Jehovi. - Matej 10:14 ; Marko 9:37 ; Luka 9:48 ; Ivan 13:20 ; Rimljanima 1,8 ; 7:25 ; 14:26 ; Filipljanima 1:11 ; 2:11 .
Ronald R. Day, Sr. (Reslight, RlBible, Restoration Light Bible Study Services)
Od Ronalda Daya 1. svibnja 2017
Ovo e-poštomBlogThis!Podijelite na TwitteruPodijelite na FacebookuPodijelite na Pinterestu
Oznake: Dvojne prirode , Jednakost s Bogom , Vječno , Isusovo predljudsko postojanje , Štovanje Isusa