Dusa,smrt,pakao,raj...

Dusa,

Smrt,

Pakao,

Čistilište,

Život, Raj,

Priča o Lazaru i bogatašu...
Grhena
Stanje mrtvih

NIJE od Jehovinih Svjedoka!!

Stanje mrtvih

https://www.youtube.com/watch?v=rxpp6XPXjwY&t=264s

-------------------------------------------------------------------------------------------------

ŠTA SE DOGAĐA SA ČOVJEKOM KAD UMRE?

https://www.religija.me/?p=10386

Ali čovjek umire i biva poražen, i kad čovjek zemaljski izdahne, gdje je? (Jov 14:10)

Gdje se nalazi čovjek kad izdahne? Kuda ide? Šta se zbiva sa čovjekom kad umre?

Smrt je najveći problem sa kojim se suočava svako živo biće na našoj planeti. Svako od nas će se kad-tad suočiti sa smrću rođaka, prijatelja i na kraju sa svojom smrću. Ljudi ponekad uspiju da odlože smrt, ali su nemoćni da spriječe da smrt kad-tad dođe. Kad shvatimo da neku osobu koju smo voljeli nećemo više viđati, onda shvatamo koliko je smrt okrutna. I sam život u poznoj dobi više liči na lagano umiranje nego na život.

Ateisti vjeruju da posle smrti nema nikakvog postojanja i zato nastoje da što više „uživaju“ dok su živi. Ali što je bliži susret sa smrću, to je jasnije koliko je besmisleno umrijeti bez Boga. Strah od smrti je jedan od osnovnih strahova koji pritiskaju ljudski rod. Zato je potrebno da znamo da li postoji rješenje za problem smrti.

Kako je čovjek stvoren?

Zatim Bog reče: ‘Hajde da načinimo čovjeka po svom obličju, sličnog nama… I Bog je stvorio čovjeka po svom obličju, po obličju Božjem stvorio ga je – muškarca i ženu stvorio ih je. (1. Mojsijeva 1:26,27)

Gospod Bog je oblikovao čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša. (1. Mojsijeva 2:7)

Ovaj tekst je ključni da bi razumjeli kako je čovjek stvoren. Po Bibliji čovjek je stvoren od dva elementa:

PRAH ZEMALJSKI+DUH ŽIVOTNI(heb. „nišmat hajim“)=DUŠA ŽIVA(heb. „nefeš haja“)

Ovo je veoma važno: Čovjek nije dobio dušu kao izvjesni dio njegovog bića, nego je čovjek postao duša, dakle cio čovjek je duša.

Duh životni

Duh životni (heb. nišmat, ruah; grč. pneuma) nije neki svjesni element. U Bibliji piše da i životinje imaju životni duh (nišmat hajim). (1. Mojsijeva 7:14,15,21-23; Propovjednik 3:19)

To je iskra života koju je Bog pokrenuo u svim živim bićima, i u životinjama i u ljudima. To je životna sila koju Bog udahnjuje stvorenju, nešto što ga čini živim. „Nišmat hajim“ dakle nije svjesni dio, to je život, iskra života, to jest princip života.

Mene je Duh Božji stvorio, i dah Svemoćnog me drži u životu. (Jov 33:4)

Evo šta se dogodilo kad je Isus uskrsao jednu djevojku: „I vratio joj se duh i odmah je ustala.“ (Luka 8:55) Bog joj je povratio dah života.

Isus je na krstu ispustio duh (pneuma) (Matej 27:50; Marko 15:37,38 Luka 23:46 Jovan 19:30). Jasno je da Isus nije ispustio dušu nego dah života. I Stefan je pred smrt rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ (Djela 7:59,60)

Duša

„I čovjek je postao živa duša“. (1.Mojsijeva 2:7) Zapazite da u Bibliji duša nije samo jedan dio čovjeka, nego cio čovjek. Piše da čovjek postaje duša kada dobije dah života, a ne piše da čovjek dobija dušu. Duša je cijelo živo biće, spoj tijela i daha života.

U Starom Savezu se preko 800 puta spominje riječ „nefeš“. „Nefeš“ označava cijelog čovjeka. I mi često kažemo: „Koliko duša ovdje ima?“ Zato zapamtite ovaj princip: čovjek nema dušu, čovjek je duša. Takvi smo stvoreni.

Nigdje u Bibliji ne piše da je duša besmrtna, niti da postoji nezavisno od tijela. U mitologiji Grka i kod Platona duša je svjesno biće u čovjeku koje ne umire sa tijelom, nego je besmrtna, pa posle smrti napušta tijelo i nastavlja negdje da živi. Ali Hrist i apostoli nijesu govorili na grčkom nego na hebrejskom, pa su sigurno koristili hebrejske pojmove nišmat i nefeš. Novi Savez je pisan na grčkom, pa grčki pojmovi pneuma i psihe po smislu treba da odgovaraju hebrejskim riječima nišma i nefeš (dah i duša), a ne grčkim mitološkim pojmovima pneuma i psihe. Čim se neki tekst prevodi na strani jezik, postoji opasnost da se promijeni smisao teksta zbog riječi koje imaju više različitih značenja.

Čim su Adam i Eva zgriješili, Bog je postavio heruvima da čuva prilaz k drvetu života, da čovjek „ne bi ispružio svoju ruku pa i sa drveta života uzeo plod, pojeo ga i živio vječno.“ (1. Mojsijeva 3:22-24) To znači da niko od grešnika nije okusio sa drveta života, pa ne može ni da bude besmrtan, to jest nema besmrtnu dušu.

Evo i drugih tekstova u Bibliji koji govore da duša umire, da nije besmrtna. „…Pa su izginule sve žive duše (psihe), sve što je bilo u moru.“ (Otkrivenje 16:3) Po ovom tekstu, duše su svi živi organizmi. Zapazite da duše umiru. U 4. Mojsijevoj 9:6 nalazimo izraz „mrtva duša“ (nefeš). Prilikom stvaranja Bog je i životinje nazvao živim dušama (nefeš) (1. Mojsijeva 1:20,21) „Strah je obuzeo svaku dušu.“ (Djela 2:43) Takođe duša (nefeš) može da se pojede (5. Mojsijeva 12:23), a ako može da se pojede, onda nije besmrtna.

Dakle, duša nije dio čovjeka, nego cio čovjek. Prvo upozorenje koje je Bog dao Adamu i Evi bilo je da će umrijeti ako ne budu poslušni svom Tvorcu. Ipak, ljudi još uvijek vjeruju u Sotoninu prvu laž koju je rekao ljudima, da neće umrijeti.

Šta se događa prilikom smrti?

O stanju smrti najtačnije može da govori Onaj ko je stvorio život, Bog.

Tada se prah vraća u zemlju, gdje je i bio, a duh se vraća Bogu, koji ga je dao. (Propovjednik 12:7)

Ako bi (Bog) zadržao k sebi, k srcu svom, duh njegov i dah njegov pribrao, izdahnulo bi svako tijelo, i čovjek zemaljski u prah bi se vratio. (Jov 34:14,15)

Dakle, kada čovjek umre događa se obrnut proces od procesa stvaranja čovjeka: prah se vraća u zemlju, a duh se vraća Bogu koji ga je dao. Ali šta je sa dušom? Da ilustrujemo to jednim primjerom: jedan drveni sanduk sastoji se od dasaka i eksera. Daske i ekser zajedno čine sanduk, kao što zemaljski prah i dah života zajedno čine živu dušu.

daske+ekseri=sanduk

prah zemaljski+dah života=živa duša

Ako rasturite sanduk i stavite daske na jednu stranu, a eksere na drugu stranu, gdje je sanduk? Nema ga, jer su nestali elementi koji ga sačinjavaju. Isto to se dešava sa dušom kada čovjek umre: duša više ne postoji jer su njeni sastavni djelovi nestali. Kada čovjek umre, tijelo i životni dah se razdvajaju, a duša prestaje da postoji, i više nije živa duša nego mrtav čovjek.

sanduk–daske=nema sanduka,

sanduk–ekseri=samo daske i ekseri

čovjek (duša)–prah zemaljski=smrt,

čovjek (duša)–dah života=umrla osoba

Stvaranje:Smrt:

Čovjek je stvoren od praha zemaljskogaPrah se vraća u zemlju

Bog je udahnuo u čovjeka duh životniŽivotni duh, iskra života, vraća se Bogu

Čovjek je postao duša živaDuša (tj. cio čovjek) ne postoji, umrla je

Duh njegov izađe iz njega, i on se vraća u zemlju svoju, tog dana propadnu misli njegove. (Psalam 146:4)

Dakle, stanje smrti je besvjesno stanje u kome mozak nije aktivan, i nema procesa mišljenja. Biblija ne kaže da duša posle smrti odlazi u raj ili u pakao, nego da se duh životni (iskra života) vraća Bogu.

Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti više imaju platu, jer je spomen na njih zaboravljen. I ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove nestalo je, i više nemaju udijela ni u čemu što se čini pod suncem… Sve što ti dođe pod ruku da činiš, čini to po svojim sposobnostima, jer nema ni rada, ni razmišljanja, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ideš. (Propovjednik 9:5,6,10)

Bog preko kralja Solomona ovdje kaže da mrtav čovjek ne zna ništa, nema emocija, ne radi ništa, ne misli, nema kontakta sa živima. Smrt je suprotnost od života. Kod mrtvog čovjeka ništa više ne funkcioniše, ni srce, ni pluća, ni mozak. Nema energije, razmišljanja, osjećanja, ni odluka. Sve je prestalo.

Kada je David izvršio preljubu i ubistvo, dijete mu je umrlo ubrzo posle rođenja. David kaže:

Dok je dijete bilo živo, postio sam i plakao jer sam mislio: Ko zna, možda će se Gospod smilovati na mene pa će dijete ostati živo. A sada, kada je umrlo, zašto da postim? Mogu li da ga vratim? Ja ću otići k njemu, ali se ono neće vratiti k meni. (2. Samuelova 12:22,23)

Poruka ovog teksta je da živi idu u smrt, a mrtvi se ne vraćaju među žive do Božjeg suda.

Život je poklon koji smo dobili od Stvoritelja, Boga. Uzrok smrti je grijeh, život suprotan Božjim principima, principima po kojim nas je Bog stvorio (Rimljanima 6:23). To je kao kad dobijete neki aparat i uputstvo za upotrebu, ali ne želite da čitate uputstvo, nego rukujete onako kako vi mislite da treba, pa pokvarite aparat. Tako je smrt došla zato što su ljudi pogrešno upravljali svojim umom i tijelom.

Neposlušnost Bogu je uzrok smrtnosti ljudskog roda.

Tada je Gospod Bog dao čovjeku ove upute rekavši: ‘Sa svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti.’ (1. Mojsijeva 2:16,17)

Posledice neposlušnosti Božjim instrukcijama vidimo danas bolje nego ikada.

U Bibliji se koriste pojmovi prva smrt i druga smrt.

PRVA SMRT – SAN

A mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prezir. (Danilo 12:2)

Dakle, u Bibliji postoji smrt iz koje ima povratka, iz koje će se ljudi probuditi da bi primili Božju presudu. To je prva smrt.

U Bibliji je smrt upoređena sa snom. Kada čovjek umre, tijelo se raspada i vraća se u „prah zemaljski“, i „spava“ do dana suda. Na sudnji dan Bog će ljude da „probudi“ iz sna, to jest da ih uskrsne iz smrti, da bi izvršio presudu.

Kada je Lazar umro, Hrist je rekao:

‘Naš prijatelj Lazar je zaspao, ali idem da ga probudim. Na to su mu učenici rekli: ‘Gospode, ako spava, ustaće.’ Ali Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o spavanju, o snu. Tada im je Isus otvoreno rekao: ‘Lazar je umro.’ (Jovan 11:11-14)

Dakle, Hrist smrt upoređuje sa snom. Slično je bilo kada je Jairova ćerka umrla:

Svi su plakali i naricali za njom. Tada je Isus rekao: ‘Ne plačite, jer nije umrla, nego spava.’ A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ju je uzeo za ruku i povikao: ‘Djevojko, ustani!’ I vratio joj se duh i odmah je ustala.“ (Luka 8:52-55)

Hrist ovdje kaže da djevojka nije umrla za vječnost, nego prvom smrću iz koje će Bog uskrsnuti ljude. Isus kaže da ne treba plakati za umrlim vjernicima, jer će ih Bog uskrsnuti. Bog žali za onima koji izabiraju vječnu smrt iz koje nema uskrsenja.

Tako i čovjek legne, i više ne ustaje. Dok neba ne nestane, neće se probuditi, niti će se prenuti iz sna svoga. (Jov 14:12)

Čovjek u trenutku smrti prelazi u nesvesno stanje slično snu i čeka dan Hristovog drugog dolaska, sudnji dan, dan uskrsenja onih koji su vjerovali Bogu. Mrtav čovjek je u nesvesnom stanju sličnom snu. Kad čovjek umre, u sledećem trenutku kad otvori svoje oči, pred njim će biti slika Božjeg suda. Između smrti i suda za umrlog čovjeka ne postoji nikakav period vremena. Nema aktivnosti, mišljenja, emocija, ni rada u stanju smrti.

Važna je činjenica da ljudi još nisu uskrsli iz prve smrti: „Ali David je u svom naraštaju služio Božjoj volji, pa je umro i položili su ga kod njegovih praočeva i on je vidio raspadanje.“ (Djela 13:36) Kralj David je umro prije oko 3000 godina, pogrebli su ga, i on zajedno sa svojim precima (očevima), čeka dan uskrsenja u grobu, a ne u raju ili paklu. Pri uskrsenju spaseni će dobiti savršeno tijelo i um (1. Korinćanima 15:52-54). Međutim apostol Pavle kaže da ni najvjerniji ljudi koje je nabrojao u poslanici Jevrejima 11 još uvijek nisu primili obećanje o savršenstvu (Jev. 11:39,40). Ako ni ljudi koji su bili najvjerniji Bogu još nisu uskrsli u savršenom tijelu nego u grobu čekaju savršenstvo, onda to znači da vjernici ne idu u raj posle smrti, nego u grobu čekaju dan drugog Hristovog dolaska.

Prva smrt je „san“ do uskrsenja. Prva smrt je san iz kojeg će nas Bog probuditi – uskrsnuti.

DRUGA SMRT

A strašljivci, bezvjerni, izopačeni, ubice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivci završiće u jezeru koje gori ognjem i sumporom, koje je druga smrt. (Otkrivenje 21:8)

Zapazite da samo bezbožni ljudi, oni koji se nisu pokajali za grijehe umiru drugom smrću.

Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom uskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće s njim hiljadu godina… Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih. A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero… I more je predalo mrtvace koji su bili u njemu, i smrt i grob predali su mrtvace koji su bili u njima. I svakome je bilo suđeno prema njegovim djelima. A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt. I ko se god nije našao zapisan u Knjizi života, bio je bačen u ognjeno jezero. (Otkrivenje 20:6,9,10,13-15)

Druga smrt je konačna kazna za one ljude koji se nijesu pokajali, za Sotonu i demone, koji su svjesno odlučili da žive suprotno od Božjih načela.

O vječnom uništenju ljudi koji žive bez Boga govore sledeći stihovi: „A svi prestupnici biće istrijebljeni.“ (Psalam 37:38) „Propast buntovnika i grešnika doći će u isti čas, izginuće oni koji Gospoda ostavljaju.“ (Isaija 1:28) Gospod bezbožnicima „neće ostaviti ni korjena ni grane.“ (Malahija 4:1) U Psalmu 37 za bezbožne piše da će nestati, rasplinuti se kao dim, biće zauvijek satrti, iskorijenjeni i istrijebljeni. (Ps. 37:2,9,10,20,28,34,36-38)

Druga smrt je vječna anihilacija, nepostojanje, smrt iz koje nema uskrsenja.

U Bibliji se ognjeno jezero spominje dva puta: 1) pri drugom Hristovom dolasku, prije hiljadugodišnjice koju će spaseni provesti na nebu (Otk.19:19-21); 2) pri trećem Hristovom dolasku, 1000 godina posle drugog Hristovog dolaska (Otk. 20:7-10). Isto tako se spominju dva „dana gnjeva“: 1) pri drugom Hristovom dolasku, prva smrt (Otk. 19:17-21); 2) pri trećem Hristovom dolasku, druga smrt, izvršenje vječne presude (Otk. 20:9,10).

Takođe, Bog kaže da će bezbožnici „zaspati snom iz kog se neće probuditi“ (Jeremija 51:57). Ovdje je i druga smrt upoređena sa snom, što znači da ljudi koji budu osuđeni na vječnu smrt neće biti neprekidno mučeni, nego će oduzimanje njihovih života trajati vječno.

BESMRTNA DUŠA – „NEĆETE VI UMRIJETI“

Smrt je suprotnost životu. Ako posle smrti postoji bilo kakva aktivnost (kretanje, mišljenje, emocije, govor, i sl.), onda to nije smrt nego život.

Besmrtnost je osobina koju ima samo Bog, tvorac života. On je „jedini koji ima besmrtnost“ (1. Timoteju 6:15,16). Ako je samo Bog besmrtan, da li čovjek može da ima besmrtnu dušu? Kako čovjek može imati neki besmrtni dio ako je besmrtan samo Bog?

Da li su mrtvi zaista mrtvi? Nigdje u Bibliji ne piše da je nefeš, psihe, ruah ili pneuma besmrtan. Nigdje u Svetom Pismu ne piše da je duša neki svjesni dio bića koji postoji van tijela, ili da može da nadživi tijelo. Nigdej u Bibliji ne piše da uskrsava tijelo da bi se sjedinilo sa dušom, nego piše da uskrsavaju mrtvi. Uskrsnuće ljudi koji su umrli, koji nijesu bili živi, i koji će postati ponovo aktivni tek po uskrsenju.

Kada je zmija, koja je bila medijum Sotone, u Edenskom vrtu razgovarala sa Evom, rekla je Evi: „Nećete vi umrijeti“. Tu je prvi put Sotona izmislio ideju da je čovjek besmrtno biće.

Do pada u grijeh, čovjek je imao uslovnu besmrtnost. To znači da je čovjek mogao da živi vječno dok god je živio u skladu sa uputstvima koja je dobio od svog Stvoritelja. Mi nijesmo stvoreni da umremo. Čovjek je stvoren da živi. Čovjek je bio besmrtan dok se držao Boga koji je izvor života. Kada je čovjek odlučio da više ne bude poslušan Bogu, udaljio se od izvora svog životnog daha i počeo da umire.

Prva laž koju je Sotona poturio ljudima „nećete vi umrijeti“ danas zvuči ovako: „Nećete vi umrijeti nego ćete živjeti u raju ili u paklu.“ „Nećete vi umrijeti nego ćete se reinkarnirati u drugo živo biće,“ i sl. Druga Sotonina laž je: „Postaćete kao bogovi.“ Ovdje je Sotona ponudio ljudima ne samo besmrtnost, nego i moć, obožavanje i položaj koji pripada samo Stvoritelju. Ljudi su mu povjerovali, mada je jasno da Sotona ne može nikome da dâ besmrtnost jer on i nije stvorio život, niti može da ga stvori.

Evo stihova koji govore da je duša smrtna: „A svaka duša koja ne posluša tog proroka biće istrijebljena iz naroda.“ (Djela 3:23) Dakle, ako duša može da bude istrijebljena, onda duša nije besmrtna. „Ne bojte se onih što ubijaju tijelo, a ne mogu da ubiju i dušu. Nego, više se bojte onoga koji može da uništi i dušu i tijelo u geheni.“ (Matej 10:28) I ovdje Isus kaže da duša nije besmrtna, nego se može pogubiti. Bog kaže: „Sve su duše moje. I očeva duša i sinovljeva duša meni pripadaju. Duša koja zgriješi, ona će umrijeti… Duša koja zgriješi, ona će umrijeti.“ (Ezekijel 18:4,20) Duša može da pogine, da umre, dakle duša nije besmrtna.

Čovjek sam po sebi nema besmrtnost, nego ima uslovnu besmrtnost. Čovjek može da živi vječno samo pod uslovom da nikad ne kida vezu sa Bogom. Bog jedini ima besmrtnost, a stvorenja imaju uslovnu besmrtnost, u zavisnosti od njihove vjernosti Bogu i poretku života.

Ako bi zlo bilo vječni entitet, ako bi na jednom dijelu svemira postojao pakao, a na drugom dijelu svemira bio raj, onda bi zlo bilo vječno. Onda bi i grešnici bili besmrtni, a to po Bibliji nije istina. Čak i za Sotonu piše: „Snaći će te propast koju ne očekuješ i nikada te više neće biti.“ (Ezekijel 28:19)

Tvorac ideje o besmrtnosti duše je Sotona (1. Mojsijeva 3:4,5). Tu ideju je Sotona prenosio preko raznih kultova do Egipćana, Vavilonaca, Grka (Pitagora, Platon), Rimljana, jevrejskih apokrifa i Katoličke crkve (sv. Augustin, Toma Akvinski).

Biblija govori da ljudska istorija ima svoj početak, da i grijeh ima svoj početak, ali kaže i da grijeh ima svoj kraj. Doći će dan kada će smrt, grijeh i zlo biti jednom zauvijek uništeni. „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14) A zatim piše: „I vidio sam novo nebo i novu zemlju.“ (Otkrivenje 21:1) Bog će stvoriti sve novo za ljude koji su mu vjerovali. Apostol Pavle nas poziva da se za dolazak našeg Gospoda Isusa Hrista sačuva bez krivice „sav vaš duh i duša i tijelo“ (1. Solunjanima 5:23), a ne samo duša.

Besmrtnost nije urođena, nego se stiče ako izaberemo Boga, ako imamo povjerenje u Njega, ako smo mu vjerni.

ŠTA JE PAKAO?

Među ljudima je veoma često mišljenje da je pakao mjesto vječnog mučenja nepokajanih ljudi u vatri. Ova ideja je došla iz grčke mitologije, a ne od Božjeg otkrivenja.

Na originalnom jeziku u Bibliji se nigdje ne spominje riječ „pakao“. U mnogim prevodima ćete na dosta mjesta naći riječ „pakao“, ali u originalnom tekstu stoje hebrejske riječi šeol i gehena, ili grčke hades i tartaros.

Šeol

Šeol nije mjesto vječnog mučenja iz kojeg nema povratka. To se vidi iz Psalma 16:10: „Jer nećeš dušu moju ostaviti u grobu (šeolu), niti ćeš dozvoliti da ljubazni tvoj vidi raspadanje.“ Apostol Petar je objasnio da ovaj tekst govori o Hristovoj smrti i Hristovom uskrsenju prije nego što je počeo proces raspadanja (Djela 2:31). „Duša“ u ovom tekstu je sam Isus Hrist kada je umro. Jasno je da Isus, kada je umro, nije bio u „paklu“ gdje vatra navodno peče grešnike, nego je u grobu čekao čas uskrsenja.

Mrtvi ne hvale Gospoda, niti iko od onih koji u tišinu silaze. (Psalam 115:17)

Dakle mrtvi su na mjestu gdje je tišina, a ne tamo gdje su jauci i plač od mučenja.

Šeol je grob, a ne mučilište. Zato psalmista kaže: „Da mi Gospod nije pomogao, brzo bi duša moja na mjestu tišine počinula.“ (Psalam 94:17) Šeol je mjesto gdje je tišina, gdje prestaju sve aktivnosti.

Šeol je grob, mjesto besvjesnog počivanja mrtvih do časa uskrsenja, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti.

Gehena

U tekstovima Matej 5:22,29; 10:28; 18:9; 23:5; i drugim, spominje se izraz „gehena“ koji je takođe prevođen sa „pakao“. Riječ gehena potiče iz Starog Saveza. „Ge ben henom“ znači dolina sinova Enomovih (hebr. Enom znači oplakivanje) (Jošua 15:8).Tu su satanisti spaljivali djecu „bogu“ Molohu (2. Dnevnika 28:3; 33:3,6; Jeremija 7:3; 32:35).

Kralj Josija je to mjesto uništio i spalio (2. Kraljevima 23:10). Kasnije su građani na tom mjestu bacali smeće i spaljivali ga, tako da je smeće stalno gorjelo. Pisci Biblije su to zapaljeno smetlište prikazali kao simbol ognjenog jezera, vatre koja će zauvijek spaliti zlo. Gehena ili dolina oplakanih sinova, je dolina gdje su djeca bila prinošena na žrtvu, i gdje će biti ljudi koji su odbacili Boga i koji će biti uništeni za vječnost.

Gehena je predslika smrtne kazne nad bezbožnicima koji će biti uništeni vatrom.

Hades

U Novom Savezu se koristi grčka riječ „hades“ ili „had“.

U grčkoj mitologiji riječ hades označava mjesto u kojem duše nastavljaju život posle smrti tijela. Po grčkim legendama, na zapadu hadesa nalazi se mjesto gdje pravedne duše žive u blaženstvu, a tartar je najmračniji dio hadesa gdje se muče grešnici.

U Novom Savezu skoro sve ličnosti preko kojih Bog govori su Jevreji, a i sami pisci Novog Saveza su Jevreji a ne Grci, osim Luke koji je živeći u Izraelu takođe govorio hebrejski jezik. Zato oni pod pojmovima hades i tartaros ne podrazumijevaju grčka mitološka mjesta, nego starosavezne pojmove šeol i gehena. To se može zaključiti i iz samih tekstova. Kada bi tekstove tumačili po grčkim mitološkim pojmovima hades i tartaros, tekstovi bi bili kontradiktorni sami sebi.

Na primjer, već je navedeno da u Djelima apostolskim 2:31 piše da je Hristovo tijelo položeno u hades. Jasno je da Hrist posle smrti na krstu nije otišao na mjesto gdje se muče grešnici koji se nijesu pokajali, nego je bio u grobu iz kojeg je uskrsnut posle 3 dana. Apostol Petar je ovdje citirao Psalam 16:10 koji je pisan na hebrejskom jeziku, i umjesto riječi šeol stavio je grčku riječ hades. Dakle, riječ hades apostoli upotrebljavaju za šeol, za koji smo vidjeli da znači grob, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti, a ne mučilište grešnika.

U Otkrivenju 20:13,14 piše da su smrt i grob (hades) bačeni u ognjeno jezero. Nemoguće je da „mjesto mučenja grešnika“ bude bačeno u „mjesto mučenja grešnika“. Grob, a ne „pakao“ biće uništen na dan suda, jer više neće biti smrti ni sahranjivanja.

U Otkrivenju 20:13 piše da smrt i had daju svoje mrtvace, a znamo da iz mučilišta „pakla“ nema povratka, nema uskrsenja. Dakle, ovdje se radi o uskrsenju iz grobova, a ne o uskrsenju iz „pakla“.

Kada je uskrsnuo Lazara, Isus je rekao: „Lazare, iziđi napolje.“ (Jovan 11:43) Jevrejski grobovi bili su ukopani u stijenu. Lazar je bio vjernik. Da je posle smrti njegova „duša“ otišla u raj, Isus bi rekao: „Lazare siđi“, a ne „izađi“. Lazar sigurno nije bio ni u „raju“ niti u „paklu“, nego je bio u grobu, kako Isus kaže u stanju sličnom snu (Jovan 11:11-14). Bog će na dan suda one koji spavaju u prahu zemaljskom da probudi jedne na vječni život, a druge na vječnu sramotu (Danilo 12:2). Zašto bi Bog uskrsavao ljude koji već uživaju u „raju“? Zašto bi Bog uskrsavao ljude koji već pate u „paklu“? Ako je nad njima već izvršena presuda neposredno posle smrti, zašto bi se onda ista presuda ponavljala pri drugom Hristovom dolasku? To ne bi imalo smisla.

Tartar je, po apostolu Petru (2. Petrova 2:4,9), mjesto zadržavanja zlih duhova (demona) do dana suda kada će nad njima biti izvršena presuda. Ovaj pojam srodan je riječima „ambis“ i „bezdan“ i može imati metaforičko značenje.

Šeol i hades imaju isto značenje: grob, mjesto besvjesnog počivanja mrtvih do časa uskrsenja, mjesto gdje prestaju sve ljudske aktivnosti.

Gehena je predslika smrtne kazne nad bezbožnicima koji će biti uništeni vatrom.

Vječno mučenje?

Ako neko vjeruje da postoje čistilište i vječni pakao kao mjesta mučenja grešnika, iako ti izrazi nijesu tako opisani u Bibliji, to bi značilo da će zlo i dobro vječno postojati zajedno. Ta ideja postoji samo kod mnogobožaca. Na osnovu Biblije, zlo neće vječno postojati. Zlo ili grijeh je uljez među ljude. Grijeh ima svoj početak i imaće svoj kraj. „A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otk. 20:14) Jedino će dobro postojati vječno, što je potpuno logično, jer Bog ne može ni na koji način dati legitimitet zlu. To bi bilo u suprotnosti sa Njegovim karakterom i poretkom života.

Vječna vatra ili vječne muke?

Šta znači izraz vječna vatra? U Bibliji je naglašeno samo da vatra gori vječno, a ne piše da će oni koji budu bačeni u vječnu vatru da gore vječno, što bi bilo suprotno zakonima u prirodi koje je Bog uspostavio. Izraz „vječna vatra“ ne znači da će predmeti u vatri vječno goreti, nego znači da su posledice vatre vječne, i da će za bezbožnike uvijek postojati vječna smrt kao kazna. Vatra koja uništava grijeh ne može da se ugasi dok oni koji budu bačeni u tu vatru ne izgore. Smrt u toj vatri je skoro trenutna. Vječna vatra je simbol potpunog uništenja iz koga nema oporavka, nema uskrsenja. To je vječna smrt, a ne vječni život u mukama.

Ova ideja o vječnom mučenju pripisana je Bogu pod uticajem paganskih vjerovanja (tj. kultova obožavanja demona), a ne zato što im je Bog otkrio da će tako biti.

Kao što se vosak topi od lica vatre, tako će zli izginuti od Božjeg prisustva. (Psalam 68:2)

Vosak se ne topi vječno, nego određeno vrijeme dok se ne istopi. U Isaiji 1:28-31 stoji da će se svi odmetnici i grešnici satrti, da će biti kao kučina a njihovo djelo kao iskra, da će se oboje zapaliti i neće biti nikoga da ugasi. Kučina je primjer materije koja vrlo brzo izgori i od koje ne ostaje ništa. Bog nije slučajno uzeo kučinu kao primjer presude koju će On izvršiti nad bezbožnicima. Nema ni govora o vječnom sagorijevanju.

Tako i Sodom i Gomor i gradovi oko njih, koji su se isto kao i oni odavali bludu i neprirodnim polnim odnosima, stoje kao upozoravajući primjer ognja uništenja za vječnost. (Juda1:7)

Na osnovu Svetog Pisma mi znamo da je Bog spalio Sodom i Gomor, i oni da su oni izgoreli i nestali. Na mjestu gdje su danas Sodom i Gomor sigurno ne gori vječna vatra, niti se ljudi danas muče u njoj. Jasno je da je ovo opis uništenja za vječnost, bez povratka, bez uskrsenja. Sodom i Gomor su nestali za sva vremena, ali se ne muče vječno. „I osudio je gradove Sodom i Gomor i pretvorio ih u pepeo, i time bezbožnicima postavio primjer onoga što treba da dođe.“ (2. Petrova 2:6)

I izlaziće da vide leševe ljudi koji su se bunili protiv mene, jer crv njihov neće umrijeti i vatra se njihova neće ugasiti, i biće odvratni svakom tijelu. (Isaija 66:24)

Ovdje Bog jasno kaže da će u vječnom ognju biti mrtva tijela (leševi) a ne mrtve duše. Mrtva tijela su poistovjećena sa pojmom mrtve duše, mrtvog čovjeka. Ovi crvi jedu mrtvo tijelo, a sigurno ne mogu da ga jedu vječno. Crvi će jednom pojesti tijelo kao što će vatra jednom da sagori mrtva tijela. Metaforički, crvi ne umiru i vatra se ne gasi, ali bezbožnici nestaju za vječnost, pojedeni od crva i spaljeni vatrom. Vječni su uništitelji zla, vječna je kazna, vječan je sud (presuda) (Marko 3:29) – u smislu vječnog učinka – ali zlo i grešnici nijesu vječni. Vječni oganj je vatra koju niko ne može da ugasi dok ne spali materiju koja je u njega bačena – nepokajane grešnike.

Hrist takođe govori o uništenju vatrom (Matej 13:40-42; Luka 17:28-30; Jovan 15:6), ali nikad ne govori o vječnom mučenju.

A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se već nalaze i zvijer i lažni prorok. I biće mučeni dan i noć, u vjekove vjekova. (Otkrivenje 20:10)

Ako čitamo samo ovaj tekst, bez ostalih biblijskih tekstova, izgleda kao da će Sotona biti mučen zauvijek, vječno. Izraz „u vjekove vjekova“ (grčki eon) ima dva značenja: 1) životni vijek (ograničeni period ili određena faza Plana spasenja koji definiše eone); i 2) vječnost (neograničeni period). Kako će „eon“ biti preveden zavisi od konteksta, od imenice uz koju stoji.

Izraz „vječni (budući) sud“ (Jevrejima 6:2) ne znači da će proces suđenja da traje vječno, nego da presuda donijeta na tom suđenju ima vječnu vrijednost, da je nepromjenljiva. Isto tako „vječno uništenje“ (2. Solunjanima 1:9) nije proces vječitog propadanja, jer svako propadanje ima svoj kraj u potpunoj propasti, nego je to propast za vječna vremena, bespovratna propast.

Slično tome „vječno spasenje“, „vječni otkup“ ne znači da ćemo vječno da griješimo, a Bog vječno da nas spasava, nego znači da će nas Bog spasiti zauvijek, za sva vremena. Aronovo „vječno svještenstvo“ (1. Dnevnika 23:13) trajalo je dok je trajala simbolička starosavezna služba, dok naš prvosveštenik Isus Hrist nije počeo da vrši stvarnu službu koju je simbolička služba nagovještavala. I Hrist će prestati da vrši svoju prvosvešteničku službu kada završi proces očišćenja (3. Mojsijeva 16). Dakle, od vječnog sveštenstva ostaće vječne posledice i rezultati, a to su ljudi koji su spaseni posredovanjem prvosveštenika Isusa Hrista. Neće se vječno vršiti simbolička služba sveštenika po zakonu datom Levitima.

U Starom Savezu izraz „vječni rob“ (2. Mojsijeva 21:6) znači da će rob da robuje dok je živ, a ne vječno. Na Gehazija i njegovo potomstvo je prešla guba dovijeka (2. Kraljevima 5:27), dok su živi, jer bolesti neće postojati vječno (Otkrivenje 21:4), nego do izvršenja Božje presude. Prokleta smokva dovijeka neće imati rod (Matej 21:14), što sigurno ne znači da će nerodna smokva vječno postojati.

Trajanje izraza vijek vjekova, vječan, u vijek vjekova, dovijeka i zauvijek treba razumjeti u kontekstu i uporedo sa ostalim Božjim izjavama. Koliko traje subjekt (imenica), toliko će trajati i glagolska radnja (u vijek vijeka, vječno, i sl.).

Tako i „vječna kazna“ (Matej 25:46) jeste kazna čije su posledice vječne, a ne trajanje izvršenja. Tako će mučenje „u vjekove vjekova“ u ognjenom jezeru (Otkrivenje 20:10) trajati dok ne izgore, dok ih vatra fizički ne uništi.

A kako će se „dim mučenja njihova dizati u vjekove vjekova“ (Otkrivenje 14:11)? Očigledno je da je ovo posebna grupa (koji se poklanjaju zvijeri, ikoni zvijeri i primaju žig zvijeri), a ne svi nepokajani ljudi. Dim je bezoblični ostatak nečega što je izgorjelo, nečega što je spaljeno. To znači da kada bezbožni budu spaljeni jedino njihov dim će ostati od njih. „Bezbožnici ginu… kao dim prolaze.“ (Psalam 37:20) Dim je slika nečeg prolaznog, nepostojanog, uništenog. Kao što je rečeno, koliko će trajati ono što se dimi „u vjekove vekova“, zavisi od trajanja imenice, u ovom slučaju bezbožnih ljudi.

Kada je prorok Isaija opisivao kaznu za Edom, upotrijebio je isti izraz: „Ni noću ni danju neće se gasiti, dovijeka će se dizati dim sa njenog zgarišta.“ (Isaija 34:10). Jasno je da zemlja Edom danas ne gori i da se dim više ne diže iz njega iako bi trebalo da se diže vječno ako bi ovaj izraz primjenjivali bukvalno. To znači da je izraz „dim mučenja njihova dizati u vjekove vjekova“ poetski izraz, hiperbola, a ne doslovan opis. Vatra je u Edomu sagorela zlo i ugasila se. Tako će vatra spaliti bezbožne i sagorjeti ih za vječna vremena, što znači da se oni nikad neće povratiti. Oni neće imati mira „dan i noć“ to jest neće imati mir dok ne podnesu kaznu. Ako bi ove tekstove tumačili doslovno, takvo tumačenje bilo bi u suprotnosti sa cijelom Biblijom i sa karakterom punom ljubavi koji je Bog pokazao. Dakle, ovo su figurativni, pjesnički izrazi.

Problemi ideje o paklu kao o vječnom mučilištu

Ako je čovjek živio 60 godina i griješio, da li je pravedno da vječno ispašta u paklu? Naravno da to nije pravedno, i Bog sigurno tako ne bi radio.

Ako smrt u ognjenom jezeru ne bi bila trenutna, Bog bi morao pri uskrsenju da bezbožnike stvori drugačije, da ih stvori da ne mogu da umru, a da osjećaju bol. Kako ljudi zamišljaju da će „besmrtna duša“ da osjeća bol ako nema tijelo? Zar bi Bog stvorio grešniku nesagorivo tijelo i neuništivo čulo dodira i bola, samo da bi ga vječno mučio? Zar bi Bog, koji nas toliko voli da je dao svog sina Isusa Hrista da umre za nas, mogao da nekog vječno muči? Vječne muke su nespojive sa milostivim i pravednim Bogom. „Vječne muke“ su izum Sotone koji Bogu želi pripisati svoja nedjela i zločinački karakter, projektujući istovremeno ideju su-vječnog postojanja dobra i zla.

Ako bi na jednom kraju svemira postojalo zlo, a na drugom kraju bilo dobro, život u takvom svijetu bi bio strašan. Kako da cijelu vječnost gledamo kako se neko tamo vječno muči? Ako neko od mojih prijatelja ili rođaka nije spasen, da li bih ja mogao da uživam u blaženstvu raja dok gledam kako se oni muče?

U Otkrivenju 21:4 piše da kad Bog izvrši presudu više neće biti suza, plača, vike ni bolesti. Oni koji vjeruju da će ljudi biti vječno mučeni tvrde da će iz „pakla“ vječno da se čuje plač i škrgut zuba, što je očigledno suprotno onom što tvrdi Bog u Otkrivenju 21:4.

Prorok Jeremija kaže za grešnike da će „dovijeka zaspati snom iz kog se neće probuditi“ (51:57). Kakvo je to „vječno mučenje“ ako oni spavaju vječnim snom? Evo kakva je to muka: „Koji će biti osuđeni na vječno uništenje od lica Gospodnjeg i od slave njegove moći“ (2. Solunjanima 1:9). To je vječna pogibija, vječna smrt, a ne vječno mučenje. „Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih.“ (Otkrivenje 20:9). Vatra će pojesti grešnike, potpuno će ih spaliti, a neće ih pržiti vječno.

Vječna je vatra koja spaljuje grijeh, a grijeh i grešnici nisu vječni. Umrijeti ne znači nastaviti živjeti u raju ili paklu. Umrijeti znači prestati živjeti.

Da sumiramo:

Vječni život (besmrtnost) je Božji dar vjernima. Nepokajani grešnici nemaju dar vječnog života (besmrtnost) u bilo kojem obliku ili dimenziji (Rimljanima 6:23).
Vječno mučenje bi ovjekovječilo grijeh, stradanje i žalost, a u Bibliji piše da toga neće biti kad Bog bude stvorio Novu Zemlju i Novo Nebo (Otkrivenje 21:4). Bog kaže za budućnost: „Gle, sve činim novo.“ (Otk. 21:5) Sve novo znači da nema starog, nema spaljivališta, grijeha i patnje.
Ako bi postojao vječni pakao, to bi bila vječna mrlja u svemiru, vječno zlo, a Bog je rekao da će uništiti zlo i nosioce zla (Otkrivenje 20:9).
Ako bi postojao vječni pakao, to bi bilo suprotno Božjoj ljubavi. Bog se ne bi vječno svetio nekome ko je griješio u vremenski ograničenom periodu.

Čistilište

Pojam „čistilište“ prvi je počeo da spominje 593. godine papa Grgur I, kao mjesto gdje se može naknadno očistiti svako ko je umro kao rimokatolik. Tamo bi navodno ljudi bili mučeni neko vrijeme, a zatim bi otišli u raj. Firentinski koncil je to i službeno potvrdio 1439. godine. Međutim, Biblija nas jasno uči da je svako ko umre u grijehu izgubljen za vječnost i da će izgorjeti u ognjenom jezeru (Otkrivenje 14:11; 21:8). Ako neko dođe u ognjeno jezero, on više nema mogućnosti za spasenje i svemu je kraj.

Ako ljudi vjeruju u čistilište iz kojeg mogu da se spasu plaćenim misama ili novcem i molitvama njihovih rođaka, oni se neće potruditi da iskoriste ovaj život da se odluče za Boga, a to im je jedina šansa za spasenje. Tako je koncept „čistilišta“ još veća i opasnija obmana od zagrobnog „raja i pakla“.

U Bibliji ne postoji ni nagovještaj da tako nešto kao što je čistilište postoji.

USKRSENJE

Isus je uskrsao iz groba trećeg dana, nije uskrsao iz nekog mučilišta „pakla“, niti igdje u Bibliji piše da mu je duša bila u mjestu mučenja nevjernika. Isto tako, Isus Hrist sigurno nije uskrsao iz raja, jer je Mariji Magdaleni posle uskrsenja rekao da još nije bio k Ocu (Jovan 20:17), dakle nije bio na nebu. Pitanje je zašto bi čovjek uopšte uskrsavao iz raja kad tamo već ima sve što mu je potrebno.

A šta će biti s vjernicima?

I ne želim, braćo, da budete u neznanju u pogledu onih koji su umrli, da ne tugujete kao drugi, koji nemaju nadu. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim. Jer ovo vam govorimo po Gospodnjoj riječi: mi živi, koji ostanemo do dolaska Gospoda, nećemo preteći one koji su umrli, jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i mrtvi u Hristu ustaće prvi. Zatim ćemo mi živi, koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodom na nebu. I tako ćemo uvijek biti s Gospodom. (1. Solunjanima 4:13-18)

Dakle Pavle kaže da se ne brinemo jer: 1) oni koji su u grobovima uskrsnuće, 2) oni koji živi dočekaju Hristov drugi dolazak biće preobraženi, 3) zajedno ćemo s Gospodom krenuti na nebo, i živjećemo vječno sa Bogom.

Zapazite da mrtvi i živi vjernici ZAJEDNO primaju nagradu (ili kaznu) pri drugom Hristovom dolasku. Istovremena nagrada za sve vjernike isključuje mogućnost da vjernici odmah posle smrti primaju nagradu – raj.

Hrist kaže:

Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izaći će – oni koji su činili dobro u uskrsenje života, a oni koji su činili zlo u uskrsenje osude. (Jovan 5:28,29)

Ako bi čovjek posle smrti bio u paklu ili raju, ako bi već primio nagradu ili kaznu, onda ne bi ni bilo potrebe da uskrsava, jer je već primio presudu. Međutim, Bog će uskrsnuti ljude iz stanja sna, iz smrti, upravo zato da izvrši presudu: vječni život ili vječna smrt (Jevrejima 9:27). Bog sigurno posjeduje tačnu informaciju o našoj ličnosti, tako da će prilikom uskrsenja da uskrsne osobu sa svim elementima ličnosti koju je imala prije smrti, ali u savršenom, neraspadljivom tijelu.

Bog je učinio da Enoh i Ilija budu živi uzneseni na nebo (1. Mojsijeva 5:24; 2. Kraljevima 2:11) kao predslika vjernika koji će živi dočekati Hrista i uznijeti se na nebo.

TEŽE RAZUMLJIVI TEKSTOVI

Sve biblijske tekstove treba razmatrati u kontekstu cijele Biblije. Treba pronaći sve šta Bog kaže na neku temu, a ne uzeti samo jedan tekst i od njega stvoriti doktrinu.

„Pa i Hristos je jednom zauvijek umro za grijehe, pravednik za nepravednike, da bi vas doveo k Bogu, on koji je ubijen u tijelu, ali je oživljen Duhom, kojim je išao i propovijedao duhovima u tamnici, koji su bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u Nojevim danima, dok se gradila barka…“ (1. Petrova 3:18-20)

Ako bi ovaj tekst značio da je Isus Hrist posle smrti kao „duh“ sišao u „pakao“ da propovijeda mrtvima, to bi bilo u suprotnosti sa nizom biblijskih tvrđenja:

Nema mišljenja u grobu (Propovjednik 9:10; Psalam 146:4), pa onda mrtvi i ne mogu da razumiju šta im se propovijeda.
Nema rada ni djelovanja u grobu (Propovjednik 9:10), pa mrtvi ne mogu ni da se odluče za Boga. Onda nema ni svrhe da im se propovijeda.
Smrt je besvjesni san (Jov 14:12; Danilo 12:2; Jovan 11:11-14), a da bi se nekom propovijedalo potrebno je da bude svjestan, uračunljiv.
Bog kaže da posle smrti ne postoji nova šansa (Jevrejima 3:7,8; Propovjednik 9:5,6,10; Ezekijel 18:24,27), pa nema svrhe propovijedati mrtvima.
U času umiranja Isus je rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu.“ (Luka 23:46) Dakle, u trenutku smrti duh Isusa Hrista je otišao Bogu, na nebo, a ne u hades.

Kako shvatiti ovaj Petrov tekst? Otac i Sin djeluju zajedno, jedinstveni su u akciji, preko svog Svetog Duha. Sin (Hrist) umro je na krstu i bio u besvjesnom, neaktivnom stanju. Hristov duh ili dah života vratio se Ocu. Hrist je u vrijeme prije Potopa preko Svetog Duha, kroz Noja, propovijedao ondašnjim ljudima. Većina tih ljudi nijesu iskoristili šansu, pa su poginuli u Potopu.

Tamnica je simbol duhovnog stanja živih grešnih ljudi (Isaija 42:7; 61:1; Luka 4:18), a ne pakao.

Ako je Hristov duh zaista propovijedao pretpotopnim ljudima tek 31. godine nove ere, posle Hristove smrti, zašto ih je Bog uništio Potopom 2300 godina prije Hristove smrti? To bi izgledalo kao da im prethodno nije dobro propovijedao pa je morao ponovo. Ali Gospod im je propovijedao 120 godina (1. Mojsijeva 6:3). Bog je učinio sve za njih, i druga prilika im nije obećana.

Zašto bi Isus posle svoje smrti propovijedao samo mrtvim pretpotopnim ljudima? Zašto ne bi propovijedao svima? Petar pominje pretpotopne ljude samo da bi identifikovao Božjeg Duha preko kojeg Otac inače poziva sve ljude na pokajanje.

„Iz tog razloga dobra vijest je objavljena i onima koji su mrtvi, da bi im se moglo suditi po čovjeku u tijelu, ali i kao živima po Bogu u duhu.“ (1. Petrova 4:6) Glagol „propovijedati“ ili „objaviti“ je u prošlom vremenu, što znači da Petar kaže da je onima koji su sada mrtvi ranije bilo propovijedano jevanđelje, a ne da im se sada propovijeda kad su mrtvi. Tako je i glagol primiti (sud) u budućem vremenu, što znači da sud još nije bio, da mrtvi ne primaju presudu kad umru, nego će presuda biti pri Hristovom drugom dolasku. Tada će Bog Duhom Svetim da oživi ljude da bi im saopštio presudu. Zemaljski život je vrijeme odluke. Posle smrti nema predomišljanja.

Razbojnik na krstu

Šta je Hrist obećao razbojniku na krstu? „A Isus mu reče: ‘Zaista, kažem ti danas, bićeš sa mnom u raju.’“ (Luka 23:43) Na originalnom jeziku na kojem je Biblija pisana, nijesu postojali znakovi interpunkcije. Tek kasnije su u našim tekstovima dodate tačke i zarezi.

Činjenica je da ni Isus nije toga dana kada je umro, bio u raju, na nebu, nego u grobu. Kada je Isus uskrsao, rekao je Mariji: „Nemoj me doticati, jer još nisam uzašao k Ocu mom, nego idi mojoj braći i reci im: ‘Uzlazim k svom Ocu i vašem Ocu, svom Bogu i vašem Bogu.’“ (Jovan 20:17) Dakle, kada je umro Isus nije bio kod Oca, nego u grobu, pa ni čovjek s krsta nije mogao s njim da bude u raju tog dana.

Iz konteksta cijele Biblije jasno je da ovaj tekst treba da glasi ovako: „Zaista, kažem ti danas, bićeš sa mnom u raju.“ Isus mu danas govori da će u raju biti sa njim, a ne kaže mu da će danas biti u raju sa njim.

Slična konstrukcija teksta nalazi se u 5. Mojsijevoj 30:16: „Ako budeš slušao uputstva Gospoda, svog Boga, koja ti danas dajem da voliš Gospoda…“ I ovo bi se moglo shvatiti dvojako: 1) danas ti dajem upute; 2) danas da voliš Gospoda. Ako bismo slijedili logiku ljudi koji smatraju da je Isus Hrist bio u raju, onda bi ovaj tekst značio da Boga treba voljeti samo danas, a sjutra za to nema potrebe. Po kontekstu možemo da odredimo šta je ispravno i šta je logično.

Priča o Lazaru i bogatašu

Ova priča se često citira u prilog postojanja vječnog pakla.

Bio je jedan bogat čovjek, koji se oblačio u purpur i lan i svaki dan je uživao u raskoši. A pred njegova vrata su donosili jednog prosjaka koji se zvao Lazar. On je bio pun čireva i želio je da se nasiti onim što je padalo s bogataševog stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Jednog dana prosjak je umro i anđeli su ga odnijeli u Abramovo naručje. A umro je i bogataš i bio je sahranjen. Dok je u hadu bio u mukama, podigao je oči i u daljini video Abrama i odmah do njega Lazara. Tada je povikao: ‘Oče Abrame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vrh svog prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se mučim u ovom plamenu.’ Ali Abram je rekao: ‘Sine, sjeti se da si za života primio svoje dobro, dok je Lazar primio zlo. A sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Pored svega toga, između nas i vas je velika provalija, tako da oni koji žele da odavde pređu k vama, ne mogu, a ni oni odande ne mogu da pređu k nama.’ On mu je tada rekao: ‘Molim te onda, oče, pošalji ga u kuću mog oca, jer imam petoro braće, pa neka im o svemu posvjedoči da ne bi i oni došli na ovo mjesto muka.’ Ali Abram je rekao: ‘Imaju Mojsija i Proroke, neka njih slušaju.’ A on mu je rekao: ‘Ne, oče Abrame, nego ako neko iz mrtvih dođe k njima, pokajaće se.’ On mu je na to rekao: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati ni ako neko ustane iz mrtvih.’ (Luka 16:19-31)

Ova priča je bila dio jevrejskog folklora. Detalje narodnog vjerovanja koji su osnova za ovu priču zapisao je Josif Flavije (Josephus Flavius, The Complete Works of Flavius Josephus; Philadelphia: John C. Winston; p. 901). On opisuje podzemlje u kojem se pravedni nalaze u Abramovom krilu, a duboki ponor razdvaja pravedne od nepravednih, koji trpe kaznu vatrom i vrelom parom. Ovu priču su Jevreji donijeli iz ropstva u Vavilonu. Narod je dobro znao ovo vjerovanje Vavilonjana, i to Isus koristi kao osnov za svoju glavnu poruku.

Ako posmatramo literarni kontekst u kome se nalazi ova Hristova priča, ona je smještena u kontekst pokajanja. Luka 15-a glava sadrži 3 najljepše Hristove parabole o pokajanju: o izgubljenoj ovci, o izgubljenom denaru i priča o izgubljenom sinu. U 16-oj glavi je priča o bogatašu i pristavu, gdje se takođe govori o pokajanju, a zatim slijedi priča o bogatašu i Lazaru. U 17-oj glavi se nastavlja tema pokajanja. To znači da u priči o bogatašu i Lazaru tema o kojoj Isus govori jeste pokajanje a ne zagrobni život.

Hrist je za svoje priče često uzimao primjere koji su bili poznati u narodu, nešto što je narod vjerovao, što im je bilo blisko, bez obzira da li je to bilo istinito ili ne. Hrist je krenuo od poznatog i vodio je ljude ka nepoznatom. Nepoznato je bila pouka koju je Hrist želio da saopšti svojim slušaocima.

Hrist je iskoristio narodno praznovjerje da bi ih poučio pokajanju. Centralna pouka priče jeste: 1) posle smrti nema prilike za pokajanje; 2) ljudi su toliko tvrdoglavi u grijehu da čak i ako bi neko uskrsao iz mrtvih ljudi ne bi vjerovali Bogu. 3) potrebno je slušati Sveto Pismo (Mojsija i proroke). Bogataš i Lazar su se razlikovali u stavu prema životnim vrijednostima. Bogataš je težio samo materijalnom bogatstvu i dobio ga je, ali ne i vječni život. Lazar je težio Bogu, svjestan svojih grijeha i potrebe za kajanjem, pa je nagrada bila život sa Bogom.

Šta bi se desilo ako bismo bukvalno tumačili ovu priču? Ako bismo željeli da svakom detalju ove priče damo doktrinarnu vrijednost, priča bi postala besmislena.

Isus je nešto prije toga rekao da će pravedni primiti platu pri uskrsenju mrtvih (Luka 14:12-14), a ne neposredno posle smrti, kako izgleda u priči.

Isus je rekao da će nas uzeti k sebi tek kad se bude vratio drugi put (Jovan 14:1-3), a ne odmah posle smrti, kao što je slučaj u priči.

Svakog dana umre preko 100.000 ljudi u svijetu. Ako je spaseno samo 1%, to znači da bi „Abramovo krilo“ trebalo da bude toliko veliko da dnevno primi bar 1000 ljudi. Ako je Abramovo krilo samo figurativni izraz, a ne doslovan opis dešavanja posle smrti, onda su i drugi detalji priče samo figurativni opis čiji je cilj saznavanje neke moralne istine. U Jevrejima 11:39,40 piše da heroji vjere, među kojima je i Abram (Jevrejima 11:8-19), još nijesu primili savršenstvo, još nijesu uskrsli, nego će ga primiti kad i mi. U priči je Abram u raju iako apostol Pavle piše da Abram još nije uskrsao.

Ljudi koji vjeruju da postoji „besmrtna duša“ kao nezavisni entitet, vjeruju da ona nema tijelo, jer tijelo umire a duša navodno nastavlja da živi bez tijela. Kako onda u priči bogataš u hadu ima prst, jezik i oči? Kako duša bez tijela uopšte može da osjeća bol ako nema nerve koji se nalaze u koži? Zar za bestjelesnu dušu može da bude prepreka ponor koji razdvaja raj od pakla?

Zamislite da ste u raju, uživate, sve je lijepo, a preko provalije vidite ljude kako se muče. Vidite nekog vašeg rođaka, prijatelja i razgovarate sa njima! Kakav bi to raj bio?

Sve ovo govori da je ovo priča zasnovana na narodnim vjerovanjima, čija je centralna poruka: pokajte se, i vjerujte ono što piše u Mojsijevim knjigama i prorocima.

Život!

Zlo nije vječna realnost. Vijest koju nam upućuje Bog preko Biblije je da smrt nije kraj, da će doći dan uskrsenja.

Jedan poznati sveštenik bio je pozvan da propovijeda na jednoj sahrani. Odlučio je da na sahrani govori ono što bi govorio Isus u toj prilici. Tražio je u sva 4 jevanđelja da sazna šta je Hrist propovijedao na sahranama. Otkrio je da je Hrist svaku pogrebnu povorku kojoj je prisustvovao izmijenio u trijumfalnu povorku. Tamo gdje je bio Hrist, tamo je bilo uskrsenje. Mrtvi su se na Njegov glas vraćali u život.

Isus kaže: „Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće.“ (Jovan 11:25) Biblija kaže: „Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život.“ (1. Jovanova 5:12) Uskrsenje Isusa Hrista je garancija za spasenje ljudi koji vjeruju Bogu. Doći će dan suda kada će svi doći na Božji sud, i kada će jedni primiti vječni život, a drugi vječnu smrt. Da li ćemo primiti život ili smrt zavisi od našeg izbora: za Boga ili protiv Boga. „Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Ono što je prije bilo neće se u sjećanje vraćati niti će se u srcu javljati.“ (Isaija 65:17)

Kako postati besmrtan?

Ljudi su izabrali da se odvoje od izvora života, od Boga. Ali Bog nije ostavio ljude iako su ljudi ostavili njega.

Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život. (Jovan 3:16)

Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. (Jovan 5:24) „Ja im dajem vječni život i nikada neće propasti i niko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ (Jovan 10:28)

Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’“ (Jovan 11:25,26)

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao. (Jovan 17:3)

Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su. (Jovan 6:63)

preuzeto od:

ŠTA SE DOGAĐA SAČOVJEKOM KAD UMRE?

https://www.religija.me/?p=10386
http://www.upocetku.org/scaronta-se-doga273a-sa-269ovekom-kada-umre.html

-------------------------
Paklenu vatru je Isus ugasio njegovom krvi prolivenom za nase grehe tako da je to izmisljeno mjesto drevnih ljudi koji propagandom zele zaplasiti ljude okupiravsi ih u vjeri straha ...

Hölle, eine der vielen Lügen Satans und seiner Kinder

http://www.jesus-christus-erloesungsweg-zum-ewigen-leben.de/hoelle-was-ist-das.php

https://www.youtube.com/watch?v=ZDVTrD8b-Vk

SMRT - Istina o smrti (crtani film)

--------------------------------------------------------------

Šta je pakao? Da li je to mesto večnih muka?

Neki biblijski prevodi koriste reč „pakao“ za hebrejski izraz „šeol“ i grčki ekvivalent „had“. Oba ova izvorna izraza odnose se na zajednički grob u koji odlaze umrli (Psalam 16:10, fusnota; Dela apostolska 2:27, fusnota). Mnogi veruju da se ljudi muče u paklenoj vatri, kao što je prikazano na slici. Međutim, Sveto pismo naučava nešto drugo.

Oni koji su u paklu nisu svesni ničega i ne osećaju bol. „Nema ni rada, ni razmišljanja, ni znanja, ni mudrosti u grobu [doslovno: ’šeolu‘, fusnota]“ (Propovednik 9:10).

Dobri ljudi idu u pakao. Bogobojazni ljudi Jakov i Jov znali su da će otići tamo (Postanak 37:35; Jov 14:13).

Kazna za greh je smrt, a ne mučenje u paklenoj vatri. „Ko je umro, oslobođen je od svog greha“ (Rimljanima 6:7).

Večno mučenje je u suštoj suprotnosti s Božjom pravdom (Ponovljeni zakoni 32:4). Kada je prvi čovek Adam zgrešio, Bog mu je rekao da će biti kažnjen tako što će jednostavno prestati da postoji: „Prah [si] i u prah ćeš se vratiti“ (Postanak 3:19). Da je poslao Adama da se muči u paklenoj vatri, Bog bi lagao.

Večno mučenje je za Boga nezamislivo. Ideja da Bog kažnjava ljude mučenjem u paklenoj vatri u suprotnosti je s biblijskim učenjem da je Bog ljubav (1. Jovanova 4:8; Jeremija 7:31).

Ono što verujemo u pakao ima direktan uticaj na naše razumevanje Boga - Njegova ličnost, vrednosti, imidž, ugled i karakter.

Nebo i pakao su preokupirali misli o čovječanstvu od antike, jer se ove teme bave pitanjima vječnog života ili smrti. Carol Zaleski ironično ističe da su se „naši preci bojali pakla; mi se bojimo Neba. Mi mislimo da će biti dosadno. ” S druge strane, takođe je tačno da većina ljudi želi da izbegne razmišljanje o paklu. Martin Marti prikladno je nazvao svoj članak o paklu: „Pakao je nestao. Niko nije primetio. Građanski argument. ” Richard Neibuhr kritizirao je teološki liberalizam kao društveno evanđelje ukazujući na to da oni vjeruju u“ Boga bez gnjeva koji je ljude bez grijeha doveo u kraljevstvo bez suda kroz službu Krista bez križa. ”

Međutim, tema pakla se dramatično vratila, i verovatno više nema oštre rasprave u biblijskim i teološkim studijama od onog o večnoj kazni u paklu. RC Sproul tvrdi da “u hrišćanskoj teologiji nema teže da se bavimo temom, posebno na emocionalnom nivou, nego doktrinu pakla.” Novija literatura o ovoj temi i blisko srodnim pitanjima je obilna i otkriva intenzivnu debatu.

Primarno pitanje

Ono što verujemo u pakao ima direktan uticaj na naše razumevanje Boga - Njegova ličnost, vrednosti, imidž, ugled i karakter. „Kada kažemo nešto o nebu ili paklu, takođe govorimo nešto konkretno o Bogu.“ Istina je i obrnuta izjava: Naša slika Boga dramatično utiče na naš pogled na pakao. Džeremi Laborde pravilno kaže: "Ono što veruju da je istina će vas kontrolisati, da li je to istina ili ne." Ono što verujemo u Boga duboko utiče na naš život i definiše naše ponašanje. Ono što kažemo o sebi ima direktan uticaj na naše razumevanje slike Boga, jer je On naš Stvoritelj. Ričard Rajs primećuje: „Naše razumevanje Boga ima ogroman praktični značaj. . . . Ono što mislimo o Bogu i kako odgovaramo na Njega je usko povezano. Netačan pogled na Boga može imati poguban uticaj na lično religiozno iskustvo. Nikada ne bismo mogli voleti neprijateljsko, tiransko biće. . . . I nismo mogli da poštujemo blagu, popustljivu ličnost koja nas nikada nije ozbiljno shvatila. Naše lično religiozno iskustvo može biti zdravo samo ako imamo adekvatnu koncepciju Boga. ”

Plodno tlo za ateizam

Tradicionalno učenje hrišćanske crkve u vezi sa večnom kaznom u paklu, gde se besmrtne duše zauvek muče, stvara ateiste i versku shizofreniju. Za mnoge, ovo učenje predstavlja Boga kao nepravednog, nemoralnog, krvožednog, nepravednog i sadističkog. Ona stoji direktno protiv gledišta biblijskog Boga - Boga ljubavi, pravde, istine, svetosti i slobode.

U svojoj Autobiografiji, Čarls Darvin je napisao: „Ja zaista ne mogu da vidim kako neko treba da želi da hrišćanstvo bude istinito; jer ako je tako, običan jezik teksta izgleda da pokazuje da ljudi koji ne vjeruju, a to bi uključivalo i mog Oca, brata i gotovo sve moje najbolje prijatelje, će biti trajno kažnjeni. I to je prokleta doktrina. ” Jasno je odbacio doktrinu o božanskoj večnoj kazni za nevjernike.

Bertrand Russell je odbacio hrišćanstvo zbog doktrine pakla. "Moram reći", piše on, "da mislim da je sva ta doktrina, da je paklena vatra kazna za grijeh, doktrina okrutnosti. To je doktrina koja stavlja okrutnost u svet i daje svetskim generacijama okrutno mučenje; a Hristos jevanđelja, ako ga možete uzeti kao Njegove hroničare, sigurno ga treba smatrati delimično odgovornim za to. ”

Neoatheisti su također napali Boga i njegov karakter, a jedan od razloga je i doktrina vječne kazne u paklu. Richard Davkins piše s dubokim osjećajem odvratnosti, i to s pravom, o "Kućama u paklu" pastora Keenana Robertsa, koji propovijeda svojoj vjerskoj vječnoj svjesnoj muci u paklu i stvara masovnu fobiju kod djece šetajući ih kroz vrlo maštovitu Kuću pakla. koja opisuje Dokins, "je mesto gde se donose deca, njihovi roditelji ili njihovih hrišćanskih škola, da se plaši Vitless o tome šta bi se moglo desiti da im posle smrti." Prema Roberts, optimalna starost da poseti takav " Ovo je drastično narušavanje istine i Božjeg karaktera.

Zbog ovih i mnogih drugih nesporazuma i pogrešnih tumačenja jevanđelja, Ričard Dokins je oštro kritikovao biblijsku religiju tvrdeći da je „Stari Stari zavet najneugodniji karakter u svim fikcijama: ljubomoran i ponosan na njega; sitan, nepravedan, nepopustljiv kontrolni čudak; osvetoljubiv, krvoločan etnički čistač; misoginistic, homofobični, rasistički, infanticidal, genocidni, filicidal, zarazan, megalomanski, Sadomasochistic, kapriciozno zlonameran siledžija. "

Mnogi hrišćanski mislioci su krivi za ovaj nesretni odnos prema hrišćanstvu zbog iskrivljene teologije. Šareno propovedanje o večnom kažnjavanju nekih propovednika pomoglo je da se razvije takav animozitet.

Neki teolozi su čak izložili i strašnu ideju da će večno mučenje izgubljenih doprineti blagoslovljenom stanju otkupljenih. Toma Akvinski je napisao da će otkupljeni “, u stvari, radovati se bolovima onih koji su osuđeni. Njihovo sopstveno blaženstvo će biti još užitnije u suprotnosti sa nesrećom izgubljenih.

Sveci na nebu će gledati muke prokletih. . . . Svaki put kada bi pogledali na prokleto, ona bi u njima uzbudila živahan i divan osećaj Božje milosti, čineći ih tako različitim. . . . Pogled na bedu prokletih će udvostručiti žar ljubavi i zahvalnosti svetaca na nebu. Prizor paklenih muka će zauvek uzdići sreću svetih. Kada vide druge koji su iste prirode i rođeni pod istim okolnostima, uronjeni u takvu bijedu, i tako se razlikuju, to će ih učiniti razumnim kako su sretni. ”

Elen G. Vajt pominje ofanzivnu retoriku drugog propovednika: “Dok se odluka o pokvarenosti večno izvršava na plovilima gneva, dim njihovih muka biće vječno uzlazni u pogledu posuda milosrđa, koji, umesto da uzimaju deo ovih jadnih predmeta, će reći, Amen, Aleluja! Hvalite Gospoda! '' Ona osuđuje ovo nebiblijsko učenje o večnim mukama u paklu kao "strašno bogohuljenje". Ona izjavljuje: "Iznad moći ljudskog uma je da proceni zlo koje je prouzrokovala hereza vječnih muka, ” dodajući: “Koliko je odvratna za svaku emociju ljubavi i milosti, pa čak i za naš osećaj za pravdu, doktrina je da su zli mrtvaci mučeni vatrom i sumporom u večno gorućem paklu; da će za grehe kratkog zemaljskog života trpeti mučenje sve dok Bog živi. ”

Hans Kung postavlja relevantno pitanje: „Šta bismo mislili o ljudskom biću koje je tako neumoljivo i nezasitno zadovoljilo svoju žeđ za osvetom?“ Clark Pinnock dobro artikuliše još jedno relevantno pitanje: „Mučenje ljudi bez kraja nije ono što“ Isusov Otac bi učinio. Da li bi Bog koji nam kaže da volimo naše neprijatelje namerava da osveti svoje neprijatelje za svu večnost? ”

Mnogi biblijski naučnici i teolozi priznaju da je doktrina o večnoj kazni u paklu problematična i neetična. Zašto bi voljeni Bog zauvek poslao nekoga u pakao? To dovodi do potrage za relevantnijim i biblijski razumljivim tumačenjem; Ipak, debata o ovoj temi se nastavlja, sa tri glavna gledišta: tradicionalni pogled na beskrajnu vatru, uslovno gledište da ognjeno jezero nepovratno i potpuno troši prokleto, i restauratorski stav koji pakleni požar čisti i na kraju omogućava da svi budu spašeni.

Tradicionalisti: Hellfire koji zauvek bez muke muči. Tradicionalno, pakao postoji kao pravo mesto negde u podzemlju gde prava vatra muči besmrtne duše zauvek. Ovo mišljenje je po prvi put među kršćanima izrazio Tertulijan. Ona tvrdi da svjesna patnja zlih dolazi odmah nakon smrti i traje cijelu vječnost. Veliki broj savremenih biblijskih naučnika i teologa se drži ovog pogleda na pakao kao večne svesne torture ili kazne

(sa nekim nijansama i modifikacijama), tvrdeći da njihovo tumačenje može biti podržano biblijskim podacima.

U svojoj knjizi Ako Bog, zašto zlo? Norman Gajsler sumira ključne argumente za ovu poziciju, tvrdeći da "dokazi za pakao je biblijski, racionalan, i moralno." 2 Najznačajniji nedavni više autor knjiga u prilog ovom tumačenju je pakao pod paljbom. Uprkos apsurdu i užasu pakla koji ovaj pogled opisuje, autori brane večno svesno mučenje zlih u paklu nasuprot i paralelno u vremenu sa večnim životom pravednika na nebu.

Uvjetnici (ili anihilacionisti): Vatreno jezero koje nepovratno i potpuno troši. Uslovni stav se zasniva na biblijskom uverenju da ljudska bića nisu suštinski besmrtna, da ne poseduju besmrtne duše. Naprotiv, oni su smrtni jer su stvorena bića (besmrtnost dolazi kao čisti dar od Boga ostajući u odnosu s Njim) i zato što su grešnici. Kao grešnici, oni su stoga osuđeni na večnu smrt ako i dok ne prihvate Isusa Hrista kao svog ličnog Spasitelja. Besmrtnost je uslovljena primanjem Božje milosti i vjerom u Isusa. U ovom objašnjenju, smrt se shvata kao san (Ps 7: 5; 13: 3; Dan 12: 2; Jovan 11: 11–15; Dela 13:36) ili se odmaraju u grobu (Job 3:13; Isa. 57: 1, 2; Otkrivenje 14:13) za vaskrsenje, da li za večni život ili za večno uništenje (Matej 10:28; Jovan 5:28, 29). Pakao nije mesto gde zle duše ili duhovi idu odmah posle smrti, već se shvata kao ognjeno jezero u kojem će, na kraju ljudske istorije, zli biti potpuno uništeni (Mal. 4: 1; Matej 25:41 2 Sol. 1: 7–10; Otkrivenje 20: 9, 10, 14, 15).

Ova vatra pripremljena za đavola i pali anđeli će ih uništiti zajedno sa zlim na poslednjem ili izvršnom sudu. To je konačno. Niko ga ne može ugasiti. Ona ima večne rezultate i ispunjava svoju svrhu - uništenje zla, greha, smrti, zlih, buntovnih anđela i samog Sotone. Ovaj prvostepeni sud delimično se izvršava u drugom dolasku Isusa Hrista na zver i lažnog proroka (Otkrivenje 19:20, 21), a zatim na kraju milenijuma na sve zle (20: 9, 10) , 14, 15). Opisana je kao "druga smrt" iz koje nema iskupljenja ili bijega; to je totalno iskorjenjivanje zla.

Čak i pre nego što je opisao da će sve biti učinjeno novim nakon što se zlo iskorijeni (Otkrivenje 21–22), Bog izgovara Svoju posljednju riječ o svojim neprijateljima: “Onda su smrt i Had bili bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt. I svako ko nije nađen zapisan u knjizi života, bačen je u jezero ognjeno ”

(20:14, 15).

Drugim rečima, anihilacionizam uči da svako ko odbije da bude spašen Božjom krajnjom ljubavlju i žrtvom, posle Božjeg konačnog suda, prestaje da postoji. U tom pogledu, život se doživljava kao poseban dar od Boga. Najgori greh je odbijanje da se prihvati Isus Hrist kao rešenje za naš problem greha i da se ne živi po Hristovom Duhu (Jovan 16: 8-11). Konačno uništenje nepokajanih, zlih ljudi nije Božja proizvoljna odluka već Njegova presuda protiv njihovih pogrešnih izbora i destruktivnih ponašanja, kao što su iskusili tipovi od pretpočinaca pre Potopa (Postanak 6: 3, 5, 6, 11–13; 11:18).

Ovo shvatanje konačnih sudbina pravednika i zlih opisano je pozitivno kao uslovno stajalište (i oni koji se zalažu za ovu poziciju poznati su kao uslovnici), što naglašava da besmrtnost može biti primljena samo kao dar Božje milosti kroz vjeru u Hrista Isuse. Kada se opisuje negativno, u smislu konačne sudbine zlih, to se naziva anihilacionizam (a njegovi branioci su poznati kao anihilacionisti), jer oni uče da grešnici koji odbijaju da prihvate Isusa Hrista kao svog Spasitelja, će nakon konačnog suda biti uništeni - potpuno uništeni - i više ih neće biti. Ovaj božanski sud je nepovratan. Pozitivni i negativni aspekti su ključni za ovu poziciju.

Prvi poznati zagovornik anihilacije bio je Arnobius od Sicke (oko 330. g. Po Kr.), Kojeg su pratili drugi kroz hrišćansku istoriju. Leroi Froom se trudio da to demonstrira u svom masovnom radu, Uvjetna vera naših otaca. Nedavno, mnoštvo pisaca su se pojavili koji drži ovo gledište. Sve veći broj savremenih i uticajnih evanđeoskih učenjaka izrazio je neslaganje sa tradicionalnim pogledom na pakao.

Roger Olson tvrdi da je anihilacionizam "jednostavno reinterpretacija pakla" unutar prihvatljivog "mozaika hrišćanskog vjerovanja" i žali se zbog "svoje oštre osude od strane nekoliko fundamentalista" i predlaže da ona "ne bi odvratila kršćane od prihvaćanja jedni druge kao ravnopravnih vjernika. u evanđelju Isusa Hrista. ” Gregori Boid potvrđuje:“ Radost nebeska je jedino zamisliva ako su prokleti bili uništeni i više ih se ne pamte. Kada se svi biblijski dokazi su videli zajedno, mora se priznati da je slučaj za annihilationism je prilično ubedljiva. "

Intenzivna teološka debata između tradicionalista i uslovnika nastavlja se nesmetano. Prva konferencija “Rethinking Hell” održana je u Houstonu, Tekas, 11. i 12. jula 2014. Kao što Clark Pinnock grafički objašnjava: “Kako kršćani mogu projicirati božanstvo takve okrutnosti i osvetoljubivosti čiji načini uključuju nanošenje vječnih tortura njegovim stvorenjima, koliko god bili grešni? Sigurno Bog koji bi uradio takvu stvar je više skoro kao Satana nego kao Bog, barem na bilo koji običnih moralnih standarda, i od samog Jevanđelja. "

Majkl Grin beskompromisno piše: “Kakav bi Bog bio onaj koji bi mogao da se raduje večno na nebu sa spašenim, dok dole krikovi izgubljenih čine agresivnu kakofoniju? Takav Bog nije osoba koja se otkriva u Svetom pismu kao sasvim pravedna i krajnja ljubav. ” Restoracionisti (ili univerzalisti): Hellfire koji u konačnici čisti i spašava svakoga. Potrebno je, međutim, naglasiti da postoje različita mišljenja u vezi s restoracionizmom, ovisno o razumijevanju prirode Boga, autoritetu Svetog pisma, ulozi odmazde, predodređenosti i slobodnoj volji. Zagovornici univerzalizma naglašavaju biblijsku nadu da će Božja ljubav spasiti sve. Richard Bauckham tvrdi: "Samo je vjerovanje da će na kraju svi ljudi biti spašeni zajedničko svim univerzalistima." Oni tvrde da će na kraju svi ljudi biti spašeni, iako neki pristaše dopuštaju konačno uništenje onih koji se opiru ljubavi prema Bogu radi za njih i, nakon njihove patnje u paklu, završiće u ognjenom jezeru.

Uopšteno govoreći, u ovom univerzalističkom tumačenju, đavo i pali anđeli će takođe biti na kraju spašeni. Ova iskupljujuća presuda traje neko vreme i biće različita za svaku pojedinačnu dušu. Klasični univerzalizam o tome da tekstovi o paklu ne govore o večnoj osudi ili prokletstvu, već podvlače da je postojanje pakla samo privremeno, da nakon određenog vremenskog perioda pakao prestaje da postoji, i svi su spašeni.

Zagovornici univerzalizma počinju da se pojavljuju u trećem veku naše ere. Kao mesto gde će se vatra zaista pročistiti, uveo je Klement Aleksandrijski, a zatim dodatno oplemenjen od strane Aleksandra Aleksandra i Grgura Niškog, koji je naglasio da je Božja ljubav proces \ t koja se nastavlja nakon smrti i da odluke ljudi u ovom životu nisu konačne. Ovu poziciju brane mnogi savremeni univerzalisti. Duša u konačnici bira svoju sudbinu na nebu nakon što prođe kroz ovaj vatreni proces pročišćavanja. Nedavno je došlo do oživljavanja univerzalizma sa Ljubavnim pobedama Roba, provocirajući više diskusija na ovu temu sa knjigama napisanim kao reakcija na njegovu poziciju. Ubeđenje da Bog posle smrti daje još jednu šansu ljudima da budu spašeni je veoma privlačno i nedavno je dobilo veliku popularnost. Osim toga, neki istaknuti teolozi kao što su Karl Barth, Emil Brunner, Hans Kung i Karl Rahner bili su saosećajni prema univerzalizmu.

Rob Bell rezimira: “I tako univerzalni hugfest gde svi na kraju završavaju oko nebeske logorske vatre koja pjeva 'Kumbaia', sa Isusom koji svira gitaru, nekim ljudima zvuči kao fantazija. . . . Mora postojati neka vrsta 'druge šanse' za one koji ne vjeruju u Isusa u ovom životu. . . . "Ko bi mogao da sumnja u Božju sposobnost da to učini?" . . . A tu su i drugi koji pitaju da li imaš još jednu šansu nakon što umreš, zašto ograničiti tu šansu na jednokratno odmah nakon smrti? I tako proširuju mogućnosti, verujući da će biti beskrajnih mogućnosti u beskrajnoj količini vremena da ljudi kažu da Bogu. Sve dok traje, drugim rečima. U srcu ove perspektive je vjerovanje da će, s obzirom na dovoljno vremena, svatko obratiti Bogu i naći se u radosti i miru Božjeg prisustva. "

RC Sproul oštro kritikuje univerzalizam: „Preovlađujuća ideja je da sve što moramo da uradimo da uđemo u Božije carstvo jeste da umremo. Bog se smatra tako "voljenim" da mu stvarno nije previše stalo ako ne pridržavamo njegov zakon. Zakon je tu da nas vodi, ali ako posrnuti, pasti, naš nebeski deda će samo roll i kažu, "Dečaci će biti dečaci. '" 31

Univerzalistički pogled je u potpunoj suprotnosti i sa tradicionalnim gledištem o večnim mukama u paklu i sa uslovnim stavom koji naglašava da je besmrtnost primljena kao dar na osnovu vere u Hristu Isusu.

Značajno je prepoznati da između ovih triju pogleda praktično nema srednjeg puta; oni se međusobno isključuju. Ne postoji način da se one usklade ili pomire.

Razumijevanje biblijske istine često je teško razabrati zbog dugih tradicija tumačenja i emocija koje su im pridodane. Korisno je podsetiti se da su ljudi posvećeni tumačenjima koja su im draga. Bog daje Njegovo otkrivenje da bi vjernici mogli prepoznati istinu koju treba prihvatiti i proživjeti. Naš razum, zdrav razum i osećanja ne bi trebalo da diktiraju naše razumevanje biblijske istine, ali ne bi trebalo da budu zanemareni, jer oni mogu biti od pomoći u proveravanju da li je naše tumačenje u skladu sa Božjom objavljenom Reči.

Neprekidna muka ili kazna u paklu nije u skladu sa biblijskim shvatanjem Božje ljubavi, njegove pravde i njegove konačne pobede nad zlom! Nemoguće je verovati u postojanje večnog pakla i istovremeno govoriti o obnovi univerzuma uprvobitno stanje u kome neće biti đavola, zla, greha, patnje i smrti.

Hrišćani koji veruju u besmrtnost duše, ali se ne drže večne svesne torture u paklu, nalaze se u labirintu i stižu do mrtve ulice. Za njih ostaje samo jedna opcija, univerzalizam, vjera da će Bog raditi nakon smrti s dušama zlih i na kraju će se sve spasiti, tako da će mučenje i patnja jednog dana završiti.

S jedne strane, tradicionalizam i anihilacionisti s pravom kritiziraju univerzalizam zbog odsustva Božjeg odmaznog suda i druge šanse za obraćenje i promjenu nakon smrti. S druge strane, univerzalisti se pridružuju anihilacionistima / uslovnicima protiv tradicionalista u odbacivanju užasnosti večne svesne kazne u paklu. Međutim, tradicionalisti i anihilacionisti strastveno kritikuju stavove jedni drugih na različitim osnovama.

Ako su univerzalizam ili tradicionalni pogledi točni, onda bi sotonina laž izgovorena u Edenskom vrtu bila istinita: "Nećete umrijeti" (Post 3: 4), 32a ne Božija ranija izjava: "Sigurno ćeš umreti" (2,17). Adam i Eva nisu umrli odmah nakon što su jeli zabranjeni plod, jer je Božja milost primenjena na njih u očekivanju Hristove pobede na krstu (3:15, 21). Kada su umrli, umrli su u pogledu Mesije koji će doći kao njihov Spasitelj, i donijeti pobjedu nad Sotonom kroz Njegovu smrt (3:15, 21; 4: 1) i spasenje za one koji vjeruju (Ivan 3:16; Tit 2: 11–14; 3: 4-7). Međutim, oni koji ne prihvataju Božiju neverovatnu milost koja se u potpunosti manifestuje u Hristu, ostaju pod Božjim gnevom i propadaju (Jovan 3:36; 2. Solunjanima 2: 8, 9; Otkrivenje 20:14, 15). Pavle s pravom potvrđuje: “Plata za greh je smrt, ali dar Božiji je večni život u Hristu Isusu, Gospodu našem” (Rimljanima 6,23). Naši izbori u konačnici imaju vječne posljedice.

Centralno pitanje: Besmrtnost duše

I tradicionalni i univerzalni pogledi stoje ili padaju pod pretpostavkom da svaki pojedinac ima besmrtnu dušu kao sastavni deo svog postojanja. Međutim, ako se ta pretpostavka o besmrtnoj duši ne održi, oba tumačenja propadaju. S druge strane, ako ljudi imaju besmrtnu dušu koja može postojati nezavisno od tela, onda se anihilacionistički pogled automatski isključuje. Pinnock ispravno tvrdi: “Zašto bi iko pretvorio pojam uništenja u vječni život u paklu, stvarajući ovaj čudovišni problem? To pripisujemo uticaju na teologiju grčke ideje o besmrtnosti duše. Sa tim pogledom koji ulazi u sliku, promena je logična i neizbežna. Ako su duše besmrtne i pakao postoji, sledi da će opaki zauvek morati da svesno trpe za sobom.

Nedavna istraživanja u teološkoj antropologiji predstavljaju odlične poglede na ljudsko biće i na ideju duše koja utiče na naše razumevanje našeg bića i besmrtnosti. David P. Gushee izjavljuje: “Za razliku od grčke predodžbe da se tijelo raspada dok jastvo pluta na nebo, čini se da biblijsko (posebno jevrejsko) razumijevanje ne predviđa takvo odvajanje između tijela i duše ili duha. Kada umremo, svi mi umiremo. ” 34Nancei Murphi opisuje ne-reduktivni fizikalizam antropologije koji ozbiljno prihvata biblijski monizam, za razliku od dualizma. Ona svesrdno prihvata fizičke i relacijske funkcije našeg postojanja i takođe naglašava moralnu odgovornost ljudi. Umesto duše, ona koristi pojam sopstva: “Termin self se koristi na različite načine u psihologiji i filozofiji. Ovde se ne radi o pitanju šta to znači biti sam. Umesto pitanje je da da se ima self-koncept. " Ona tvrdi da su ljudi fizički i da je" mozak da radi posao jednom se pripisuje uma ili duše. "

Izraz "besmrtna duša" i učenje da se ljudi rađaju besmrtno ili sa besmrtnim dušama ili duhovima ne nalaze se u Bibliji. Ljudi ili duše nisu inherentno besmrtni. Ljudska besmrtnost uvijek proizlazi iz Boga: “Ko je [Bog] sam besmrtan i koji živi u nepristupačnoj svjetlosti, koga nitko nije vidio ili mogao vidjeti. Za njega je čast i moć zauvijek. Amen ”(1 Tim. 6:16, NIV). Večni život je Božji dar samo za vernike (Jovan 3:16; 10:27, 28; 17: 3). Ljudska bića nemaju svjesno postojanje odvojeno od tijela, a nakon što umru, njihova svijest prestaje djelovati. Smrt je san ili odmor (Ps 13,3; Jovan 11,11-15). Besmrtnost je uslovna i zavisi od našeg pozitivnog odgovora na Božju dobrotu, na prihvatanje evanđelja. Ova besmrtnost je Božji dar dat vjernicima na drugi Kristov dolazak (1 Kor. 15: 51–55; 1 Thess. 4: 13–18).

Joel Green, koristeći svoju pozadinu u neuroznanosti i biblijskim studijama, navodi da nam je potrebno bolje razumijevanje biblijske antropologije. On zagovara biblijski holistički pogled na čovečanstvo. On je za monizam, protiv grčkog dualizma i naglašava da su ljudi jedinica i da ne posjeduju posebnu dušu. Stoga on s pravom poriče da nakon fizičke smrti duša živi u „srednjem stanju“. On završava svoje učenje s nadom u uskrsnuće i snažno izjavljuje: „Ništa u stvorenom ljudskom biću nije suštinski besmrtno. Uskrsnuće i utjelovljeni život poslije smrti su Božje djelo, božanski dar. ”

“U biblijskoj upotrebi besmrtnost je inherentno samo Bogu; inače pripada samo onima kojima Bog daje. Opet, kada je reč o ljudskim bićima, besmrtnost u Bibliji je zasnovana na telu, a ne na duši. U našoj zapadnoj kulturi, misao i jezik o besmrtnosti su u velikoj meri određeni Platonovom doktrinom o besmrtnosti duše. Ali svaki pokušaj kombinovanja Platonove doktrine s biblijskim učenjem može dovesti do konfuzije. Jer Platon nije mislio pod besmrtnošću ono što biblijski pisci misle pod tim, a ono što je Platon mislio pod dušom nije ono što biblijski pisci misle pod dušom. Za hrišćane, nada besmrtnosti povezana je sa Hristovim vaskrsenjem. ”

Mnogi hrišćani veruju u svesnu večnu torturu, jer večna kazna u paklu ide ruku pod ruku sa verom u besmrtnost duše. Iz istorijske perspektive, bilo je (1) prvo izumljeno učenje o besmrtnoj duši, a zatim (2) večno mučenje u paklu zato što duša ne može umreti. Ovakvo razmišljanje o duši je dobro prikazano izjavom Bilija Grahama: „Koliko je važna tvoja duša? Isus je rekao da su naše duše vrednije od svih ostatka sveta zajedno. Jedan od razloga je to što naše duše nikada neće umreti. Vaše telo će umreti, ali vaša duša (ili duh) će živeti večno. Tvoja duša je toliko vredna da je Hrist bio voljan dati svoj život da ga otkupi. . . (Matej 16:26). . . Ako shvatimo da smo stvoreni na Božju sliku i da imamo Božju dušu, nećemo živjeti kao životinje. Naše duše nas čine jedinstvenim ljudskim bićima i daju dostojanstvo i vrijednost svakom ljudskom životu. . . . Najviše od svega, naše duše su deo nas koji može iskusiti Boga i imati zajedništvo sa Njim. Pošto imamo duše, imamo sposobnost da znamo Boga i da budemo Njegovi prijatelji zauvek. Naš Stvoritelj je bio opremljen ne samo da živimo na ovoj zemlji, već i da živimo u dodiru sa nebom. Ovo je bio Veliki Dizajn Velikog Dizajnera.

Vera u besmrtnost duše potiče iz grčke filozofije. Religiozna učenja Pitagore (mlađeg suvremenika Daniela), zasnovana na njegovom učenju metempsihoze, tvrde da duša nikada ne umire i predodređena je za ciklus preporađanja dok se ne oslobodi ciklusa kroz čistoću svog života. Verovao je u transmigraciju, ili reinkarnaciju duše iznova i iznova u tela ljudi, životinja ili povrća, sve dok nije postao besmrtan. Njegove ideje o reinkarnaciji bile su pod uticajem starogrčke religije.

Platon (grubo govoreći, savremenik poslednjeg starozavetnog proroka Malakija) pojačao je ovo helenističko učenje i stvorio verovanje o ljudskoj besmrtnoj duši koja je tako prevladavala da je postala popularna. Tokom međuzavršnog perioda, ova misao o večnom mučenju (Judita 16:17) i molitvi za mrtve (2. Mekabejevaca 12: 39–45) počela je da prodire u judaizam. Josip Flavije pominje da su fariseji verovali u besmrtnost duše.

Hrišćanski apologet Tertulijan (ca. 155–222), bio je jedan od prvih među hrišćanima koji su tvrdili da ljudi imaju besmrtnu dušu: „Zato mogu koristiti Platonovo mišljenje, kada on kaže:„ Svaka duša je besmrtna “. " Oskar Dicom izazov Tertullian stav i stajali nasuprot njemu. Napisao je uticajnu knjigu u kojoj je tvrdio da je ideja besmrtnosti grčkog porekla. Brevard Childs objašnjava: “Odavno je primijećeno da prema starozavjetnom čovjeku nije potrebna duša, već duša (Post 2: 7). To jest, on je kompletan entitet, a ne kompozicija delova od tela, duše i duha. ”

Neki naučnici pokušavaju da odbrane život nakon smrti jednostavnim apelom na zdrav razum, jer ne postoji biblijska izjava u vezi s tim. Na primer : “Sveto pismo u celini ne uči da duša postoji. Pismo jednostavno pretpostavlja postojanje duše jer je njeno postojanje potvrđeno zdravim razumom običnih ljudi. ”

Vestminster Ispovest kaže: "Nakon što je Bog stvorio sve ostale stvorenja, on je stvorio čoveka, muško i žensko, sa razumnim i besmrtne duše." To je direktno u suprotnosti sa Mojsijeva 2: 7: "Gospod Bog je stvorio čoveka od praha zemlju i udahnuo mu je dah života, i čovek je postao živo biće ”(NIV). Osnova biblijske antropologije je da smo duša, nemamo dušu. “Šta ovde znači nefeš [duša] [u Postanju 2: 7]? Svakako ne duša

[u tradicionalnom dualističkom smislu]. Nefeš je dizajniran da bude viđen zajedno sa celim oblikom čoveka, a posebno njegovim dahom; štaviše, čovek nema nephesha, on je nephesh, živi asnepheš. ” Bog nas je stvorio kao živo animirano telo, ali ne kao utjelovljena duša.

Duša kao ljudsko biće je smrtna. To je u suprotnosti sa zajedničkim shvatanjem besmrtnosti u odnosu na ljudsku dušu koja preživljava smrt i nastavlja svoju beskrajnu svjesnu egzistenciju. Jezekilj 18: 4 kaže da će duša - osoba - koja ne živi po Božjoj volji, nestati: "Duša koja griješi će umrijeti" (NASB). To znači da duša (ljudsko biće) može da greši i umre. Isus to potvrđuje: "Bojte se onoga koji može uništiti i dušu i tijelo u paklu" (Mt 10,28). Imajte na umu da Isus govori o tome da je čitava osoba (“duša i telo”) uništena u paklu. Duša ne postoji bez tela i ne preživljava smrt tela. Samo Bog je u stanju da ubije dušu. Duša ovde znači život osobe (ne odnosi se na besmrtnu dušu), život u njegovoj ili njenoj ukupnoj sudbini; u međuvremenu, telo predstavlja samo fizičko privremeno postojanje. Klod Tresmontant ispravno tvrdi: “Primjenjujući na hebrejsku [dušu] karakteristike platonske psihe [duše],. . . dopustimo da nam pravi smisao nefeša pobegne i dalje, ostaju nam bezbrojni pseudo-problemi. "

George Visbrock prikladno komentariše naviještanje Isusa Mariji: “Da Isus nije otišao u nebeski raj da sjedi na Božjoj desnoj strani na dan kada je umro, može se pokazati i drugim vrlo jednostavnim činom. Ubrzo nakon što ga je Bog izveo iz groba trećeg dana posle njegove smrti i sahrane, reče Mariji Magdaleni, "Ne diraj me, jer još nisam otišao do moj otac. '" Isti autor takođe insistira da u Isusovoj izjavi na krstu pokajanom kriminalcu, koji se pogrešno uzima kao dokaz besmrtne duše, zarez treba ubaciti posle današnje reči i da ovaj vremenski izraz treba staviti na kraj reči: “Jer, umesto da kažu zločincu da će biti s Njim u Raju istog dana kada su oboje umrli, Isus je rekao: 'Zaista vam kažem DANAS, bićeš sa mnom u raju' (Luka 23: 43). U punoj saglasnosti sa kaju kriminalcima zahtev, to će se dogoditi [SIC.]:. "Kada dođete u tvome kraljevstvu '(Luka 23:42)"

Prema 1. Samuelu 28, buntovni kralj Šaul je otišao do veštice iz Endora jer Bog više nije komunicirao s njim. Ko je onda govorio Saulu? Pažljiva analiza ovog incidenta pokazuje da Šaul nije susreo dušu ili duh mrtvog Samuela, koji je u to vreme bio u grobu, već je iskusio izvedbu zlog duha, koji je igrao ulogu proroka Samuela da bi potpuno obeshrabriti kralja. Nekoliko relevantne studije ovoj priči dovode do ovog zaključka .

Sotona je majstor prerušavanja i predstavio se u pojavljivanju Samuila zato što čak može doći kao anđeo svetlosti (2. Korinćanima 11:14). Sutradan, bez Božjeg prisustva u svom životu, izgubljen u očaju, Šaul je počinio samoubistvo (1. Sam. 31: 1-6). Pošto Bog nije odgovorio Saulu, on je u svojoj zabrinutoj situaciji otišao u zabranjeni izvor, spiritualistički susret. Pripovjedač 1 Ljetopisa jasno kaže da je "Saul umro jer je bio nevjeran Gospodu; on nije čuvao reč Gospodnju i čak je konsultovao medijum za navođenje i nije pitao Gospoda. Tako ga je Gospod ubio i predao kraljevstvo Davidovom sinu Jesejemu (1. Ljetopisa 10:13, 14).

Isusova parabola o bogatašu i Lazaru, kako je zapisano u Luki 16: 19–31, ne dokazuje da ljudi imaju besmrtne duše. Hristova priča nastoji da ilustruje da moramo da ljubimo i pokoravamo se Bogu sada, jer posle smrti nema druge šanse da naučimo kako služiti Bogu: „“ I pored svega toga, između nas i vas je postavljen veliki ponor, tako da da oni koji hoće da odu odavde u vas ne mogu, niti mogu da pređu odatle do nas. "On odgovori:" Onda vas molim, oče, pošaljite Lazara u kuću moga oca, jer imam pet braće. Neka ih upozori da ne dođu i na ovo mjesto mučenja. ”Avram odgovori:“ Oni imaju Mojsija i Proroke; "Ne, oče Abrahame", reče on, "ali ako im neko od mrtvih ode, oni će se pokajati."

Pitanja između tradicionalista i uslovnika uglavnom se zasnivaju na pet oblasti: (1) lingvističke studije o značenju reči kao što su Sheol, refa'im, crvi, vatra, večnost, propadanje, Gehenna, Hade ili Tartarus; (2) egzegetski argumenti vezani za nekoliko tekstova (na primer, Izaija 66:24; Daniel 12: 2; i Otkrivenje 14: 9–11) i odlomci (kao Matej 25:31 do 47 ili Luka 16: 19–31) ; (3) književni argument (priroda Božjeg suda; kako tumačiti parabole i simboličku knjigu Otkrivenja); (4) moralni argument u vezi sa kažnjavanjem i mučenjem blisko vezanim za sliku Boga; (5) i teološki argument u vezi sa značenjem Božje pravde i njegovog konačnog suda.

Sledeći principi su važni u tumačenju Svetog pisma. Treba nastaviti: (1) od jasnih tekstova do nejasnih, od poznatih do nepoznatih; (2) od metanarative do pod-priča; i (3) od opšte do posebne. Na primer, pogledajte termine ili fraze vezane za Isusovu božansku prirodu koja na prvi pogled ne potvrđuje ovu biblijsku istinu, kao prvorođeni, jedinstveni Sin, Sin-Otac odnos, "Ti si moj sin, danas sam te rodio" (Ps. 21: 7, NASB). Potrebno je uvek da počnemo sa jasnim značenjem teksta, a zatim da objasnimo simbolički jezik, metafore, figure govora, ili idiomatske i poetske izraze.

Isto važi i za tekstove koji se odnose na tzv. Večnu kaznu u paklu. Prvo, pojam pakao se ne pojavljuje u jevrejskoj Bibliji, iako neki engleski prevodi Biblije reči Sheolas “pakao”. Međutim, ovo čitanje je klasičan primer eisegeze - stavljanje sopstvenih ideja u biblijski tekst - zato što termin Sheol ne ukazuje na pakao.

Sheol. Šeol se nalazi 66 puta u tekstovima Starog zaveta. I zli i pravednici se spuštaju u Šeol (Postanak 37:35; 42:38; 44:29, 31; Br 16:30, 33; 1 Kraljevi 2: 6, 9; Job 21:13; Psal. 49). : 17; 89:49; Eccl 9:10; Isa. 14: 9, 11, 15; 38:10; Ez 31: 15–17). Pored toga, Gospodin otkupljuje vernike iz šeola (Hosea 13:14), niko ne može da se sakrije pred Bogom u Šeolu (Ps. 139: 8; Amos 9: 2), i nema rada ili druge aktivnosti u Šeolu (Eccl) 9:10). Nigde u Bibliji se Sheol ne opisuje kao sjenoviti podzemni svijet gdje mrtvi žive ili gdje ljudske duše / duhovi nastavljaju svoje postojanje.

Termin Sheol je oznaka za grob, mjesto mrtvih (vidi, na primjer, dosljednost prijevoda NIV-a u kojem je većina slučajeva riječ Sheol prevedena kao “grob” 57 puta], ali i kao "smrt" [pet puta], "carstvo smrti" [jednom], "najdublje dubine" [jednom], "vrata smrti" [jednom], i "dubina" [jednom]). Eriks Galenieks u svojoj disertaciji nedvosmisleno navodi da je reč Šeol sinonim za grob i zaključuje: “Izraz Šeol ne samo da je sinonim za grob u svom opštem smislu, već i nema nikakve veze sa takozvanim podzemljem, duh ili duše mrtvih će nastaviti svoje jadno postojanje u bestjelesnom stanju. ” Svoje nalaze analizira na sljedeći način: “Sažetak sadašnje egzegeze vodi do osnovnog zaključka da se termin Sheol odnosi na mjesto mrtvih, koji se po svojoj prirodi, funkciji i svrsi u potpunosti usklađuje s antropološkim, teološkim, i eshatološka paradigma jevrejskog pisma. U isto vreme, jevrejsko Pismo ne pruža podršku ideji da je termin Šeol nekako povezan sa životom posle smrti u takozvanom podzemlju.

“Uprkos činjenici da postoji mala ali izuzetno važna razlika između pojedinačnih grobova i Šeola, uobičajena imenica 'grob' funkcioniše kao minijaturni model ili prototip za termin Šeol, koji, kao sopstvena imenica, ukazuje na opšte mesto mrtvih, bez obzira na njegovu lokaciju, oblik, tipa, ili sadržaja, i to je razlog zašto je najbolje da se povezuju sa groba. "

Repha'im. Još jedan termin hebrejskog Pisma koji je pogrešno primenjen je reč refa'im. Michael Fok tvrdi da su refa'imi "duhovi" ili "nijanse", koji su "duhovi mrtvih". Roland Murphi tvrdi da ove nijanse treba "identificirati sa stanovnicima Sheola koji nemaju stvarnog" života ". ali samo sjenovito postojanje. ” Da li refa'im znači sjenovito postojanje ljudskog duha? Ovaj izraz se zapravo odnosi na: (1) ljude / naciju - Refaim [Gen. 14: 5; Deut. 2:11; 2:20]; (2) zemlja Refaima ili dolina Refaima [Deut. 2:20; 3:13; Joshua 15: 8; 18:16; 2 Sam. 5:18, 22; 23:13; 1 Chron. 11:15; 14: 9; Je. 17: 5]; i (3) mrtvi, ali ne i mrtvi duhovi. Ovaj izraz je sinonim za mrtve (Jov 26: 5; Psalam 88:10; Izreke 2:18; 9:18; 21:16; Iz 14: 9; 26:14, 19).

Vilijam Bela jasno objašnjava: „Jasno je da je ovaj drevni kvazi-mitološki termin korišten samo da zadovolji zahtjeve hebrejske poetske strukture i ni na koji način ne ukazuje na bilo koju specifičnu konotaciju na korijen repa'im, osim kao sinonim za„ mrtve “ i „mesto mrtvih“. Zelena zaključuje svoju studiju o refaimu u definitivnim rečima: „Refaim se odnosi na one čije je prebivalište Šeol, mesto mrtvih. Nalazi se u SZ samo u poetskim tekstovima, 'nijanse' se prikazuju kroz jednostavan paralelizam kao 'mrtvi'. . . . Rephaim su jednostavno ljudski mrtvaci čije je mjesto grob. ”

Biblijski tekstovi govore sami za sebe: “Radite li čuda za mrtve? Da li se pokojnici dižu da vas hvale? ”(Psalam 88:10, ESV). "Jer joj kuća vodi na smrt, a njene staze na mrtve" (Izreke 2:18). '' Tvoji mrtvi će živjeti; njihova tela će rasti. Vi koji prebivate u prašini, budite se i pjevajte od radosti! Jer vaša rosa je rosa svetlos?

“Postmortalna promjena je bitan preduslov za rješavanje problema u sferi kulturne produktivnosti; bez nje prošlost se ne može otkupiti i istorija se ne može ispraviti. ” Volf ističe potrebu za promjenama nakon smrti i govori o“ eshatološkoj tranziciji ”. James Vellman, Jr. oblik čistilišta, katolička dogma koju su protestanti odavno odbacili. Doktrina čistilišta, međutim, pruža rešenje za mnoge hrišćanske dileme. ”

3. Isus je umro za sve, ali samo oni koji veruju u Njega i prihvate lično dar spasenja mogu biti spašeni. Spasenje na kraju ne uključuje sve. Postoje oni koji večno propadaju. Bog je Bog života, ali ne toleriše zlo. Ako On kažnjava i uništava, to je Njegovo "čudno djelo" i "strano djelo" i "vanzemaljski zadatak" (Izaija 28:21, 22), ali to je još uvijek Njegovo djelo (kao u slučaju Potopa), presuda na Drugom Dolasku, ili na konačnom sudu na kraju milenijuma, jer On deluje kao nebeski Hirurg da iskorijeni rak grijeha iz Univerzuma. U suprotnom, zlo će se proširiti i uništiti sve što je dobro, lijepo i smisleno.

4. Džoel Zelena definiše Božiji gnev kao "predaje ljude da iskuse posledice greha oni izaberu (Rim. 1:18, 24, 26, 28)." Božji gnev ili kazna ne vode ka pokajanju; samo prepoznavanje i prihvatanje Božje dobrote može promijeniti ljudsko srce. Božja dobrota vodi ka novom životu i transformaciji. Samo osoba koja je preplavljena Božjom ljubavlju će mu dopustiti da bude Gospodar svog života. Spasenje je predstavljeno u Bibliji kao rezultat namernog - nikada prisilnog - kapitulacije i predaje Bogu. To je Božija neverovatna milost i Njegovo neverovatno sažaljenje koje vodi ljude ka pokajanju (Rim. 2: 4). Spaseni ljudi slušaju Boga iz ljubavi i zahvalnosti; ovaj tip poslušnosti nije prisilan ili površan. Isus kaže: “Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi” (Ivan 14:15, ESV). Ako je pakao mogao da vodi ljude ka pokajanju, Hristos ne bi bio potreban. U sledećoj jednačini nema ničega biblijskog:

5. To je takođe protiv evanđeoskog učenja sa drugog aspekta - onoga što je Bog učinio u Hristu za grešnike. Spasenje je samo u Hristu i ne dolazi kao rezultat izbegavanja patnje u paklu. Vera u Hrista je ključna i mora biti aktivna da bi bila spašena (Jovan 3:16; Rim 3: 21–31). Ona je usko povezana sa ljubaznim odgovorom osobe na poziv na pokajanje, ispovedanje grehova, opraštanje, veru i poslušnost, što rezultira novim životom svetosti. Vernici su nova kreacija u Hristu Isusu (2. Kor. 5:17).

6. Bog poštuje naše odluke. CS Levis, iako je i sam tradicionalista, prikladno je rekao o našim izborima: "Na kraju postoje samo dve vrste ljudi: oni koji kažu Bogu:" Neka bude volja tvoja ", i onima kojima Bog kaže, na kraju , 'Tvoja će biti učinjena.' Sve što je u paklu, izaberi ga. Bez tog izbora, nema pakla. ”

i svemir će biti očišćen od njega. Bog uverava da će grešne stvari proći: "Ja sve činim novim!" (Otkr. 21: 5, NIV). Zlo više neće biti i onda će Bog biti sve u svemu (Hab. 2:14; 1 Kor. 15: 24–28; Otkrivenje 5:13).

8. Ljubav i pravednost Božja uvijek idu zajedno, i svetost Božja se mora vidjeti u životima ljudi ovdje i sada. Rob Bellova knjiga Ljubavni pobedi ima odličan i atraktivan naslov, ali lako (jeftino), pojednostavljeno rešenje za veliki problem. Ljudi ili veruju u večnu kaznu u paklu ili u obnovu svega, tj. Univerzalizma (spasenje svih na kraju). Ključna stvar je da shvatimo da Biblija naglašava da će pobediti ne samo Božja ljubav već i Njegova pravda. Bog je s pravom odgovorio na Joba: „Hoćeš li odbaciti moju pravdu i osuditi me samo da bi dokazao da si u pravu?“ (Job 40: 8; moj sopstveni prevod). Bogu se može vjerovati jer je on ljubav, dobra, dobra, ali i istina i pravda. U Njemu, ljubav i pravda su se manifestovale u punini na krstu. Bog je ljubavnik čovječanstva (Pnz 7: 8; 33: 3), želi spasiti sve (1. Tim. 2: 4), i ne uživa u smrti zlih (Ez. 18:23, 32; 33:11). Ali to ne znači da On spašava ljude protiv njihove volje ili negde posle njihove smrti. Ovaj život je jedini put da se odluči za ili protiv Boga. I On ne prisiljava nikoga da ga slijedi.

Nada uskrsnuća u Starom zavetu

Kao što je već pomenuto, samo je Bog besmrtan (1. Tim. 6:16); i na drugom Isusovom dolasku, Božiji verni ljudi će dobiti besmrtnost kao dragoceni dar od Njega (1 Kor. 15: 51–55; 1. Solunjanima 4,14-17). Nada u večni život je već predstavljena u jevrejskom pismu (Job 19: 25–27; Ps. 49:15; 73:24; Jez. 37: 1–14; Dan 12: 2). Luteranski teolog Paul Althaus prikladno naglašava: “Smrt je više od odlaska duše iz tijela. Osoba, tijelo i duša, umiješana je u smrt. . . . Hrišćanska vera ne zna ništa o besmrtnosti ličnosti. . . . Ona zna samo buđenje od prave smrti kroz Božiju moć. Postoji egzistencija nakon smrti samo buđenjem uskrsnuća čitave osobe. ” 80 Božje otkrivenje je prvenstveno o životu, a ne smrti, i ovaj život dolazi od Božje ljubavi koja je u službi Njegovog naroda. Bog je za nas i On žudi da uzme otkupljeni dom kako bi uvijek bio sa Svojim sledbenicima (Jovan 14: 1–3; Rim. 8: 31–39). On će biti njihov Bog, i oni će zauvek biti Njegov narod (Otkrivenje 21: 3; 22: 3, 4).

Zaključak

Sva tri pogleda zavise od shvatanja prirode ljudske duše. Ako je duša besmrtna, moguće su samo jedna ili tri opcije. Međutim, ako nemamo besmrtnu dušu, onda u ovom slučaju postoji bolji alternativni pogled: uslovna besmrtnost i uništenje zlih kao što je prikazano gore. Posle smrti, duša ili duh čoveka ne ide u raj ili pakao, već čitava osoba spava i čeka uskrsnuće i sud. U tom pogledu, ne postoji ništa kao što je spasenje duše ili obraćenje nematerijalnog duha. Biblija ne zna ništa o besmrtnoj duši; takav pojam ne postoji u Svetom pismu.
Ljudi su smrtni iz dva razloga: Prvo, zato što su stvoreni zavisno od Boga Stvoritelja i ne posjeduju prirodnu besmrtnost; Drugo, zbog njihove pobune i vlastitog izbora da žive autonoman život bez Boga. Tako su grešnici osuđeni na smrt (Rim. 6:23). Međutim, Bog želi da ljudima da život u izobilju (Jovan 10:10) i pored toga, čak i večni život (Jovan 3:36; 5:24; Dela 4:12; 1. Jovanova 5:11, 12). Ako se pokajemo i dođemo k Njemu (Joel 2:12, 13; Jovan 3: 3-5; Dela 2:38), mi smo spašeni (Gal.3: 26–29; Ef. 2: 4–10). Osnova za spasenje danas je identična prvobitnim uslovima datim od Boga kada je čovečanstvo stvoreno: kultivisanje ličnog odnosa poverenja sa Bogom, uživanje u Njegovom prisustvu i življenje u potpunoj zavisnosti od Njega u poslušnosti (1. Mojsijeva 1-3); Rimljanima 1:16; 3: 21–26).
Tri pogleda na pakao potiču iz tri različita shvatanja Boga. Univerzalisti vjeruju da je Bog ljubav i da ne vječito kažnjavaju, ali na kraju spašavaju sve pročišćavanjem zlih od vatre i dajući im nove šanse nakon smrti. Tradicionalisti veruju u Boga ljubavi koji pokazuje Njegovu pravdu i svetost večno kažnjavanjem onih koji se bune protiv Njega. Kondicionisti veruju u Boga ljubavi koji na kraju demonstrira Njegovu ljubav, istinu i pravdu otkrivajući Njegovu svetost i slavu u konačnom božanskom sudu, a onda konačno uništava nepokajnika (Otkrivenje 20) i stvara sve novo (Otkrivenje 21 i 22) .
Evaluacija ova tri shvatanja besmrtnosti pokazuje da svako gledište ima drugačije shvatanje Božje pravde. Za tradicionaliste, pravda je kaznena u smislu da će opaki biti kažnjeni i mučeni zauvijek. Za univerzaliste, pravda se uglavnom pročišćava; Božja vatra će na kraju rezultirati time da ljudi prihvate Božju ljubav; i tako će svi grešnici biti spašeni nakon smrti. Za uslovnike, krajnja pravda je kaznena. Međutim, ovaj izvršni sud zasnovan na njihovim izborima (Eccl. 12:13, 14; Rim. 2: 6; 2. Tim. 4:18; Otkrivenje 20:12) je vremenski ograničen, i na kraju će eliminirati sve destruktivne stvari. sile koje stoje protiv Boga, Njegovog naroda i Njegovog zakona. Ova sveta demonstracija Božje pravde, koja je izraz Njegove ljubavi, imaće obnovljive svrhe - život bez greha, zlo, smrt, zločin,
Naše razumevanje Boga i slika koju kultivišemo o Njemu direktno utiču na našu teologiju pakla i besmrtnosti. Sve što kažemo u biblijskim studijama ili u teologiji odražava naš prikaz Boga, kako ga posmatramo, njegov karakter i djela, i ovo tumačenje bogatog biblijskog materijala ima ogroman uticaj na naš praktični svakodnevni život. Moramo uvek imati na umu kakvu vrstu Boga predstavljamo u našim prezentacijama i diskusijama i kakav Božji karakter stvaramo svojim izjavama o Njemu i stvarnosti života.
Bog poštuje naše izbore. On ne prisiljava nikoga da ga slijedi. Iako želi da spasi sve, samo oni koji veruju će imati koristi od Njegove smrti za nas. Ako bismo mogli da se pomirimo sa Bogom i spasimo posle smrti, zašto bi Isus trebalo da umre za naše grehe? Sila i mučenje nikada ne mogu proizvesti istinsko pokajanje i ljubavnu vezu. Možda to može pomoći da se izbjegnu neke životne nevolje, ali to ne pretvara srce (Rim. 2: 4).
Glavno pitanje nije: "Da li biste danas umrli, da li biste otišli na nebo?", Ali "Da li sam spašen u Hristu Isusu?" Pavle je trijumfalno proglasio: "Dakle, sada nema osude onima koji su u Hristu Isusu" (Rim 1). 8: 1, ESV). CS Levis je snažno govorio o tri iznenađenja na nebu: “Ko je tamo; ko nije; i činjenicu da ste tamo. ” Naše jamstvo spasenja izvire samo iz Božje čvrste Riječi, a ne iz naše izvedbe (Ivan 20:31; Rim. 5: 1; 2; 8: 1; Gal 2:16; 1. Jovanova 1: 7–9; Juda 23, 24).
Na kraju, Bog na kraju dobija; Njegova ljubav pobeđuje nakon što pokazuje da je postupao sa grešnicima, zlim anđelima i Sotonom pošteno. Kada dokaže univerzumu da je On Bog ljubavi, istine, pravde, slobode i reda, On može zauvek uništiti zlo i sve one koji se povezuju sa zlom, tako da više neće biti zla i svi tragovi greha će biti uništeni . On će pobediti u svojoj ljubavi i pravdi: “Neka Bog bude istinit, a svaki čovek lažov. Kao što je napisano: 'Tako da se dokažete ispravno kada govorite i prevladate kada sudite' ”(Rimljanima 3: 4, NIV). Rak zla će biti uklonjen od strane nebeskog hirurga, i svako zlo će biti iskorijenjeno i uništeno kroz Božiju objavu presude. Bog će biti sve u svemu (1 Kor. 15: 25–28; Ef. 1:10).
Božija poruka nije samo o ljubavi koja pobeđuje, već io Hristu koji je ljubav, istina i pravda i zbog toga pobjeđuje. Isus personificira ljubav, istinu i pravdu. Ljubav bez istine i pravde je sentimentalno iskustvo bez granice - to je lepršavi leptir. Istina i pravda bez ljubavi je hladna računica, teške činjenice i može ubiti. Minimiziranje Hrista je centralno pitanje koje se ovdje nalazi. Hrist u svojoj punini - ne samo konstrukcija ljubavi bez istine, pravde i slobode. Na kraju, Božja pravda i pravednost će prevladati (Psalam 89:14, 15). Božja moralna moć pobeđuje, nikada ne silom. Bog ljubavi, istine, pravde, slobode i reda vlada Univerzumom. On je jedini nalog za ove večne vrednosti. Ljubav, istina i pravda Božija će prevladati!
Božja milost je neverovatna u tome što je u stanju da grešnike transformiše u Božju odgovornu decu. Tada ćemo slaviti Gospoda zbog njegove dobrote: “Ljubav i vjernost se sastaju; pravednost i mir ljube jedni druge ”(Psalam 85:10, NIV). David je to dobro izrazio: „Ja ću pevati vašu ljubav i pravdu; Tebi, o Gospode, ja ću pjevati ”(101: 1, NIV). Božja pobeda kroz presudu koja rezultira iskorjenjivanjem zla biće slavna i trijumfalna kao što Jovan kaže: “Oni koji su otkupljeni, pevaju pesmu Mojsija, slugu Božjeg, i pesmu Jaganjčevu, govoreći: Tvoja dela, Gospode Bože Svemogući! Pravedni i istiniti su tvoji putevi, o Kralju naroda! Tko se ne boji, Gospode, i proslavi ime tvoje? Jer ti si jedini svet. Svi narodi će doći i obožavati vas, jer su se otkrila vaša pravedna djela “(Otkrivenje 15,3.4).
Pavle objašnjava: “Zato ga Bog uzvisi do najvišeg mesta i dade mu ime koje je iznad svakog imena, da se u ime Isusovo pokloni svako koleno na nebu i na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik prizna Isusa da je Isus Hristos je Gospod, na slavu Boga Oca “(Fil. 2: 9–11, NIV). Isus svečano izjavljuje: „Ko se pobedi, obucit će se u bijele haljine, i neću izbrisati njegovo ime iz Knjige života; ali ja ću priznati njegovo ime pred Ocem svojim i pred njegovim anđelima ”(Otkrivenje 3: 5).
#pakao#besmrtnostduše#večnost#mučilište#čistilište#adventizamipakao#

(preuzeto od Z.P.)

--------------------------------------------------

BESMRTNA DUŠA – „NEĆETE VI UMRIJETI“

Smrt je suprotnost životu. Ako posle smrti postoji bilo kakva aktivnost (kretanje, mišljenje, emocije, govor, i sl.), onda to nije smrt nego život.

Kada je zmija, koja je bila medijum Sotone, u Edenskom vrtu razgovarala sa Evom, rekla je Evi: „Nećete vi umrijeti“. Tu je prvi put Sotona izmislio ideju da je čovjek besmrtno biće.

Ne bojte ih se Isus je ugasio paklenu vatru svojom krvi otkupivsi nas od greha.jpg

500px-Hieronymus_Bosch,_Hell_(Garden_of_Earthly_Delights_tryptich,_right_panel)_-_detail_1

-------------------------------------

OVO je od Jehovinih Svjedoka!!

Bogataš i Lazar doživljavaju promjenu
ISUS priča usporedbu o bogatašu i siromašnom prosjaku Lazaru. Bogataš predstavlja religiozne vođe koji su zbog svojih duhovnih prednosti i mogućnosti povlašteni, a Lazar predočava običan narod koji gladuje za duhovnom hranom. Isus nastavlja svoju priču i opisuje dramatičnu promjenu okolnosti kod obojice.

“Tokom vremena”, kaže Isus, “umro je prosjak i anđeli su ga odnjijeli na mjesto do Abrahamovih prsi. Umro je i bogataš i bio pokopan. A u hadesu je podigao oči jer je bio u mukama i ugledao je u daljini Abrahama i Lazara na mjestu do njegovih prsi.”

Pošto bogataš i Lazar nisu doslovne osobe nego predstavljaju razrede ljudi, logično je da je i njihova smrt simbolična. Što ona predstavlja?

Isus je upravo ukazao na promjenu stanja rekavši da su ‘Zakon i Proroci bili do Ivana Krstitelja, ali da se otada navješćuje Božje kraljevstvo’. Dakle, smrt bogataša i Lazara s obzirom na njegove okolnosti ili uslove, ima veze sa djelom propovijedanja Ivana i Isusa Krista.

Oni koji pripadaju poniznom, pokajničkom razredu Lazara umiru s obzirom na svoje prijašnje oskudno stanje i dospijevaju u položaj božanske milosti. Dok su ranije morali gledati uvis prema religioznim vođama da bi zgrabili ono što je padalo sa duhovnog stola, duhovne istine koje im pruža Isus zadovoljavaju sada njihove potrebe. Tako dospijevaju do prsi većeg Abrahama, što znači u povlašten položaj kod Jehove Boga.

S druge strane, oni koji sačinjavaju razred bogataša dolaze pod Božju nemilost, jer uporno odbijaju prihvatiti vijest Kraljevstva koju naučava Isus. Stoga umiru s obzirom na svoje prijašnje stanje naizgledne milosti. Za njih se čak kaže da trpe simbolične muke. Čujmo što kaže bogataš:

“Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer sam u tjeskobi u tom plamenom ognju.” Te plamene vijesti Božje osude koje objavljivaju Isusovi učenici muče članove razreda bogataša. Oni bi željeli da učenici prestanu s objavljivanjem tih vijesti da bi se tako donekle oslobodili muka.

“Ali, Abraham je rekao: ‘Dijete, sjeti se da si za svog života u potpunosti primio svoje dobre stvari, a Lazar opet štetne stvari. Sada pak on ima utjehu ovdje, a ti si u tjeskobi. A uza sve to, velika je provalija postavljena između nas i vas, pa oni koji žele prijeći odavde k vama to ne mogu, niti ljudi mogu odatle prelaziti k nama.”

Kako je samo pravedno i prikladno da uslijeđuje takav potpuni preokret stanja razreda Lazara i razreda bogataša! Promjena uslijeđuje nekoliko mjeseci kasnije, na Petekost 33. g. n. e., kad je stari savez Zakona nadomješten novim savezom. Od tog časa postaje jasno da su učenici u Božjoj milosti, a ne farizeji ili ostali vjerski vođe. Velika “provalija” koja odvaja simboličnog bogataša od Isusovih učenika predstavlja stoga Božji nepromjenjivi pravedni sud.

Bogataš zatim moli ‘oca’ Abrahama neka pošalje Lazara u kuću njegovog oca jer ima petero braće. Time bogataš daje spoznati da je s drugim ocem, koji je zapravo Sotona, Đavo, u prisnijem odnosu. On moli da Lazar razvodni Božje vijesti osude da ‘petero njegove braće’, njegovi religiozni saveznici, “ne dospiju u ovo mjesto mučenja”.

“Ali, Abraham je rekao: ‘Imaju Mojsija i Proroke; njih neka slušaju!” Da, ako ‘petero braće’ želi izbjeći muke treba samo postupati prema Mojsijevim i proročkim spisima koji označavaju Isusa kao Mesiju, te treba postati njegovim učenicima. No bogataš prigovara: “Ne, doista, oče Abrahame, nego ako netko od mrtvih dođe k njima, pokajat će se! Ali, on mu je rekao: Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće ih se uvjeriti ni ako ustane tko od mrtvih.” Bog neće činiti posebne znakove ili čuda da bi uvjerio takve osobe. Ako žele steći Božju milost, ljudi moraju čitati i primjenjivati Sveto pismo. Luka 16:16, 22-31, NS; Ivan 8:44.

(preuzeto od B.S.T,)