Kur'an najveća greška

179
pokapaju one koji su (fizički) mrtvi«. Isusov autoritet se pokazuje u sljedećem nizu od tri čuda (8,23-9,8) koja su preuzeta od Marka: stišavanje oluje zbog čega se ljudi čude da mu se i vjetar i more pokoravaju; izgon demona koji ga prepoznaju kao Sina Božjega; ozdravljenje uzetog kada mu biva osporeno da može opraštati grijehe jer to može činiti samo Bog. Ovim je čudima također posljedica učeništvo
i kristologija. Uvode u razgovore o Isusovim sljedbenicima i učeništvu (9,9-17), a to je potaknuto pozivom cariniku Mateju (Matejeva prilagodba Markova poziva Leviju). Isus opravdava svoje ponašanje najavljujući da je došao pozivati grešnike, a ne pravednike, da njegovi učenici ne moraju postiti dok je on (zaručnik) s njima
i da novo vino ne treba ulijevati u stare mješine — ovo su sve riječi koje odmah na početku odražavaju različito obilježje onoga što on započinje. Nakon toga slijedi još jedan niz od tri ozdravljenja (9,18-34): Jairova kći zajedno sa ženom koja je bolovala od krvarenja, dva slijepca i opsjednuti njemak.2" Sve ovo pripravlja da se uoči kako je žetve mnogo, a radnika malo (9,35-38) te služi Isusu da se obrati radnicima koje je izabrao i koje će uputiti u misionarsko poslanje.
2. Govor: Govor o poslanju (10,1-42). Sastavljen uglavnom od Marka i Q,21 ovaj govor je stavljen u kontekst poslanja Dvanaestorice »učenika« s ovlašću nad nečistim dusima i s moći da ozdravljaju. Isus predaje svoju moć da naviještaju Kraljevstvo (usp. 10,7 s 4,17). Matej prestaje nabrajati imena dvanaestorice »apostola«22 i tako povezuje poslanje učenika za vrijeme Isusova ministerija s poslanjem apostola nakon uskrsnuća (28,16-20). I prije negoli je bio raspet, Isus je znao da i drugi trebaju imati ulogu u širenju Radosne vijesti o Kraljevstvu. Stoga upute u ovom govoru imaju trajnu snagu u kršćanskom poslanju, što je bilo poznato Matejevim čitateljima. Govor počinje u 10,5-6 upozorenjem apostolima da ne idu k poganima i Samarijancima, nego »izgubljenim ovcama doma Izraelova«. Kao što ćemo vidjeti u pododsjeku Zajednica povezana sa sastavljanjem Evandelja, ovo može odražavati povijest Matejeva kršćanstva: poslanje je prvotno bilo upravljeno Židovima, a tek kasnije i poganima (28,19: »Učinite mojim učenicima
20 Premda je isprepieteni izvještaj o ozdravljenju Jairove kćeri i žene koja je bolovala od krvarenja preuzet iz Mk 5,21-43, Matejev izvještaj o ozdravljenju žene mnogo je kraći; on zanemaruje grubost učenika i pokazuje Isusa kao onoga koji potpuno vlada situacijom, ničim ne dajući ni naslutiti da bi Isusovo znanje moglo biti ograničeno. Zgoda o dva slijepca (9,27-31) svojstvena je Mateju, ali ona vrlo nalikuje na ozdravljenje dva slijepca u Mt 20,29-34, koja, pak, potječe od Markova izvještaja (10,46-52) o slijepom Bartimeju. (Matej ima sklonost prema udvostručenju, što je možda povezano s činjenicom da su potrebna dva svjedoka da nešto bude vjerodostojno.) Premda je ozdravljenje opsjednutog njemaka u 9,32-34 svojstveno Mateju, i ono je skoro duplikat Q-ovog ozdravljenja opsjednutog njemaka u Mt 12,22-23; Lk 11,14. Znači, ovdje je očito prilično kreativno Matejevo pisanje.
21 O literarno kritičkoj analizi, vidi: D. J. WEAVER, Matthew's Missionary Discourse (JSNTSup, 38; Sheffield, Academic, 1990).
22 Ovaj popis u 10,2-4 u potpunosti se slaže s Markovim popisom, ali ne i s onim koji se nalazi kod Luke i Djela apostolskih (poglavlje 7, bilješka 7). Vidi bilješku 82 o »Mateju« koji se pojavljuje u svim popisima.

180
sve narode«).23 Matejevi zahtjevi skromnosti u pribavljanju namirnica i u odijevanju putujućih propovjednika u 10,9-10 pomalo se razlikuju od Mk 6,8-9, npr. nije dopušteno nositi štap ni obuću. (Znači li to da ove stvari nisu bile potrebne u Matejevim okolnostima?) Opisujući kako bi se trebalo prihvatiti misionarske propovjednike, Matej u 10,12-13.15-16 prijeti osudom onima koji ih odbiju primiti. Mt 10,17-22 upozorava na sudbinu propovjednika, ubacujući ovdje materijal iz Markova eshatološkog govora u 13,9-12. Tako Matej u vrijeme Isusova ministerija anticipira progon koji će zadesiti poslijeuskrsne apostole. (Miješanje dvaju vremenskih razdoblja moglo bi se uočiti čak i ako ništa ne bismo znali o Marku jer je Isus zabranio učenicima da idu blizu pogana, a ipak govori o tome kako će ih odvoditi na sud i pogani i židovski glavari.) Iako će Duh nebeskog Oca onima koji budu izvedeni na sud dati da govore hrabro i odlučno, ipak će obitelji biti podijeljene zbog suda. I progonjeni će učenici morati bježati iz jednog grada u drugi: »Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji324
Nakon ove najave progona, slijede riječi ohrabrenja i uvjerenja da se Bog brine (10,26-33). Isus potom upozorava da će njegov dolazak donijeti razdor i zahtijevati težak izbor (10,34-39); čak će biti ugrožen i sam život. Q-ulomak u Mt 10,32-33 sadrži razvijenu kristologiju jer proglašava da će stav prema Isusu biti podloga za sud na nebu. Matejev završetak govora (10,40-42) proteže taj odnos Isusa i suda na one kojima je Isus poslan: tko prima njih, prima njega, a primajući njega primaju Boga koji ga je poslao. Tako poslanje apostola uključuje proširivanje Božjeg spasenja na sve.
23 Ipak, bibličari su podijeljeni kad se radi o prekretnici. Je li vrijeme poslanja lzraelu bilo samo Isusov ministerij koje je završilo njegovom smrću i uskrsnućem ili je trajalo cijeli njegov život, pa je Crkva samo nastavila poslanje poganima, ili pak sve do 70. godine i do razorenja jeruzalemskog Hrama?
24 Premda je 10,23 svojstven Mateju, neki su ovaj redak pripisali Q-u pretpostavljajući da ga je Luka izbacio. Ovo je ključni redak u tvrdnji A. Schweitzera da je Isus pogrešno očekivao konačni sud još za svoga života te da je otišao u smrt nadajući se da se sud dogodio. Ako je to rekao Isus, i ako je to pridodano Marku 9,1 i 13,30, to bi moglo poduprijeti tezu da Isus nije posjedovao točno znanje kada će se zbiti konačni sud te da je davao izjave izražavajući implicitno i nadu da će to doći brzo, ali i mogućnost da se to dogodi kasnije (BINTC, 52-58). Koje je značenje Matej dao ovoj izjavi? Je li evanđelist smatrao da će sud Sina Čovječjega nastupiti u apokaliptičkim događajima koji su okruživali Isusovu smrt (27,51-53; vidi 26,64), tako da, gledajući doslovno, misijsko poslanje Izraelu nije bilo završeno prije njegove smrti? Ili zbog toga što kršćanski propovjednici nisu uspjeli obratiti veliki broj Židova, nije li zato Matej izrazio pesimizam da će se svi Židovi obratiti Kristu prije kraja svijeta? Ovo bi onda sadržavalo još jednu razliku između Mateja i Pavla (Rim 11,25-27).

181
Treći dio: Isusa osporavaju, protive mu se (11,1 - 13,52)
1. Narativni okvir za poučavanje i dijalog (11,1 - 12,50): Isus i Ivan Krstitelj, jao nevjernicima, zahvala za objavu, prepirka oko subote i Isusova snaga, Isusova obitelj. Budući da ovaj odsjek nije jedan od pet Matejevih govora, ponekad je svrstan među narativnu građu. Ipak, narativni redci su kratki i samo su uvod u poučavanje. Matej stavlja materijal koji je spoj Marka i Q u kontekst Isusova putovanja iz mjesta u mjesto i njegova ulaska u sinagoge koje su bile u »njihovim« gradovima (tj. u Galileji: 11,1.20; 12,9). Iako nije ništa rečeno o tome jesu li se apostoli vratili sa svoga misijskog poslanja, oni su s njim u 12,2.49. Matejev prikaz Ivana Krstitelja i Isusa (11,2-19) počinje Ivanom Krstiteljem u tamnici: on je čuo o Mesijinim djelima, tako da Matej u 11,4-6 objašnjava kako je Isus Mesija o kojem je prorokovao Izaija (u 29,18-19; 35,5-6; 61,1). Nakon toga Isus objavljuje tko je Ivan Krstitelj (Mt 11,7-15). Više negoli prorok, on je anđeoski glasnik poslan od Boga da povede Izrael u obećanu zemlju (Izl 23,20) te Ilija poslan da pripravi Izrael za Božje djelo (Mal 3,1.23-24 [4,5-6]). Ivan Krstitelj je ispunio svoju zadaću pripravljajući put Isusu, i tako je postao najveće ljudsko biće ikad rođeno prije nastupa Kraljevstva nebeskog." (U Mt 11,12-15 nije jasno prethodi li Ivan Krstitelj vremenu Kraljevstva, tj. pripada li vremenu proroka i Zakona ili pripada vremenu Kraljevstva [što je mnogo vjerojatnije].) Apokaliptička borba prethodi punom dolasku Kraljevstva te su utamničenje i konačno smaknuće Ivana Krstitelja znakovi toga. (Naravna stvar, iz osobnog iskustva Matejevi su čitatelji vidjeli još više znakova nasilja.) Govoreći o svom vlastitom identitetu i o identitetu Ivana Krstitelja, Isus u 11,16-19 oštro kritizira »ovaj naraštaj« koji nije prihvatio ni jednoga od njih dvojice. Spoj drugog i 19-og retka ukazuje na to da Matej predstavlja Isusa kao Mesiju i kao božansku Mudrost,26 ali nevjerni naraštaj ne može prepoznati njegova djela.
Korektivna bilješka kojom završava odsjek o Ivanu Krstitelju uvodi u jadikovku upućenu nevjernim gradovima na Galilejskom jezeru ili blizu njega (11,20-24). Isus se tada koristi proročkim načinom govora: stoga što nisu marili za Isusova silna djela (čuda), galilejske gradove će zadesiti gora sudbina nego ona koju su bili navijestili Izaija (23,1) ili Ezekiel (26-28) - osuda koja se nalazi u Post 19,24-28. No ima i onih koji su odgovorili i, aludirajući na njih, Isus govori na način božanske Mudrosti te zahvaljuje Ocu za objavu (11,25-27) koja je dana onima što su poput djece, uključujući one koji nisu ugledni u ovom svijetu. Ovaj radosni poklik, preuzet iz građe Q, predstavlja vrstu razvijene kristologije vrlo
2' Upitno je jesu II Židovi prije pojave kršćanstva smatrali Iliju onim koji pripravlja put Mesiji (JBL 100 [1981], 75-86; 103 [1984], 256-258; 104 [1985], 295-296, ali prvi kršćani su tumačili Malahiju kao onoga koji je unaprijed najavio takvo (Mt 11,14) jasno poistovjećenje Ivana Krstitelja s Ilijom, kao što to čini i u 17,12-13 (usp. Mk 9,13).
26 M. J. SUGGS, Wisdom, Christology and Law in Matthew's Gospel (Cambridge, MA, Harvard, 1970); M. JOHNSON, CBQ 36 (1974), 44-64.

182
blisku onoj koju nalazimo u Ivanovu evanđelju, gdje se sam Isus naziva božanskim Sinom kojem je Otac sve predao (3,35; 5,22.26-27) i gdje kaže kako nitko ne poznaje Boga osim Sin (Iv 1,18; 14,9) te objavljuje Oca izabranima (Iv 17,6).27 »Dođite k meni« — poziv izmorenima i opterećenima (11,28-30), koji Matej dodaje Q-materijalu, udvostručuje mudrosni i ivanovski stil (Izr 9,3-5; Sir 24,19; 51,23; Iv 1,39; 6,44). Poput Boga u Izl 33,14 i Mudrosti u Sir 6,23-31, Isus obećava spokoj onima koji preuzmu na sebe obvezu kraljevstva, koristeći neke od najnježnijih riječi koje su mu ikad bile pripisane — riječi koje čine razumljivim zašto je Pavao cijenio »blagost i obazrivost Kristovu« (2 Kor 10,1).
Nakon toga Matej donosi Isusovo učenje u nizu rasprava. Prva rasprava, koja uključuje učeničko trganje klasja u subotu (12,1-8), ima kristološku važnost jer Isus tvrdi ne samo kako ima pravo činiti ono što je David činio nego ističe da je njegova prisutnost veća od Hrama i da je Sin Čovječji gospodar subote. Ozdravljenje u subotu (12,9-14) dovodi do još jednog osporavanja. Iz židovskih izvora nismo dostatno informirani kakav je u Isusovo vrijeme bio stav glede ozdravljanja subotom, ali Matej farizejima pripisuje negativan stav te su prikazani više zabrinutima za ljudske propise negoli za Božji nauk. Ispravljajući ih, Isus postupa u duhu proroka (12,7 = Hoš 6,6). Rasprave završavaju prijetećom napomenom da farizeji planiraju pogubiti Isusa. Svjestan toga, Isus odlazi od njih, a mnoštvo ga slijedi; i ozdravio je mnoge kao što je prorok prorekao (12,15-21)." Prelijepi Izaijin ulomak (42,1-4) pojačava Matejevu sliku o blagosti Isusa koji »ne lomi napuknute trske niti gasi stijenja što tek tinja«.
Rasprava s farizejima o Isusovoj moći (12,22-37) prilično se oslanja na materijal koji se nalazi u Marka 3,22-30. Prethodno je (u 11,2) Ivan Krstitelj doveo u vezu Isusova djela i Mesiju; sada se isto poistovjećenje (»Sin Davidov«) predlaže začuđenom narodu kada Isus ozdravlja slijepog i nijemog opsjednutog čovjeka (čudo koje se već zbilo u 9,32-34; vidi bilješku 20). Farizeji, reagirajući neprijateljski, pripisuju ovu moć nad zlim dusima Isusovoj podložnosti Beelzebulu. Isus odbacuje optužbe, uspoređujući izgon zlih duhova s potkradanjem kuće jakoga (tj. kraljevstva Sotone), i upozorava da se grijeh protiv Duha Svetoga (tj. uporno pripisivanje Božje moći đavlu) neće oprostiti. Ton ove osude još je oštriji u 12,33-36 (prilagodba iz Q) jer Isus naziva farizeje leglom gujinjim iz kojeg potje-
27 Neminovno se raspravlja potječe li ovaj Q-ulomak od samog Isusa i naziva li on u tom slučaju sam sebe »Sinom«. Vidi: Mk 13,32; BINTC, 80-89. Prisnost utemeljena na uzajamnom poznavanju podsjeća na odnos između Boga i Mojsija u Izl 33,12ss. Bog je objavio božansko ime Mojsiju, tako da je Mojsije poznavao Boga i objavio je Boga izraelskom narodu. Vidi u 1 Kor 13,12 izražajne riječi onoga kome je Bog objavio Isusa kao Sina.
" Matej ovdje ponovno slijedi Marka, ali ispušta Mk 3,19b-21, gdje Isusovo potpuno predanje javnom djelovanju dovodi to toga da članovi njegove obitelji misle da je izvan sebe i odlučuju ga obuzdati. (Dolazak majke i braće kod Mt 12,46 neočekivan je.) Pošto je izvijestio da je Marija začela Isusa po Duhu Svetom, kako bi Matejev evanđelist mogao dopustiti da ona može misliti o Isusu da je izvan sebe?

183
če zlo: po djelima će im biti suđeno na dan suda. Kadapismoznanci ifarizeji traže znak (12,38-42), Isus im nudi jedino znakove Jone (koji je Ninivljane obratio) i kraljice s Juga (koja je cijenila mudrost Salamonovu) — što je argument afortiori: ovdje je i veći od Jone, a ovaj naraštaj ga ne poštuje.29 On je izgonio zle duhove, ali povratak nečistih duhova (12,43-45) će učiniti da će konačno stanje ovog zlog naraštaja biti gore od prvog. Neočekivani dolazak Isusove majke i braće poteže pitanje Isusove obitelji (12,46-50). Sada kada je Kraljevstvo naviješteno, učenici koji vrše volju nebeskog Oca Isusova su braća, sestre i majka.
2. Govor: Govor u prispodobama (13,1-52).' Ove prispodobe, koje su strukturalno u samom središtu Evanđelja, služe kao različiti komentari na farizejsko odbacivanje Isusa u prethodna dva poglavlja. Iznosećiprispodobu o sijaču i njezino tumačenje (13,1-23) Matej dodaje dva elementa: citat (13,14-15) iz Iz 6,9-10 koji je implicitno citiran i kod Marka, i Q-izričaj o tome kako će oni koji imaju čast da poznaju tajne Kraljevstva biti još blagoslovljeniji (13,16-17). Ova prispodoba naglašava različite vrste prepreka i neuspjeha s kojima se susreću navjestitelji Kraljevstva. U Mt 13,13 Isus govori u prispodobama »jer gledajući ne vide« — što je mnogo razumljivije negoli Mk 4,11-12 (str. 131), gdje se prispodobe iznose onima vani s namjerom »da ne vide«. Sljedeća Matejeva prispodoba: kukolj u žitu i njezino tumačenje (13,24-30.36-43), čini se da ide prema jednoj drugoj razini stvari. Pošto je navještaj dobio pristaše (»sinove«) za Kraljevstvo, oni će živjeti u svijetu zajedno sa zlim ljudima (koji su »sinovi« Zloga)." Zašto ne ukloniti zlo? To bi moglo dovesti do toga da budu iščupani i dobri, tako da razdiobu treba ostaviti za budući sud Sinu Čovječjem.
29 Čini se da se ovdje udvostručuje materijal koji se nalazi u Mt 16,1-4, a nalazi se i u Q.
3° O prispodobama općenito vidi pogiavlje 7, bilješka 12. O prispodobama u Mateja vidi: J. LAMBRECHT, Out of the Treasure (Louvain, Peeters, 1993); također: J. D. KINGSBURY, The Parables of Matthew, 13 (Richmond, Knox, 1969), koji naglašava kritiku redakcije. Matejevo poglavlje od 8 prispodoba prikazuje genija za zbirke: jedna prispodoba (sijač i sjeme + tumačenje) preuzeta je od Marka; druga (gorušičino zrno) od Marka, ali vjerojatno izmiješana s građom Q; jedna (kvasac) je iz Q; pet su svojstvene Mateju (kukolj + tumačenje, skriveno blago, dragocjeni biser, mreža, domačin). Ni Matej, ni Luka ne ponavljaju Markovu prispodobu o sjemenu koje raste samo od sebe. Nisu li je jedan i drugi smatrali zbunjujućom ili previše fatalističkom? Matejeva prispodoba o kukolju posijanu među žito zamjena je za tu Markovu prispodobu. Poglavlje o prispodobama mnogi su bibličari različito podijelili, npr. Davies i Allison, Matthew, 2.370-372, podijelili su ga na tri dijela; 13,1-23 završavajući raspravom o prispodobama i tumačenjem sijača; 13,24-43 završavajući raspravom o prispodobama i tumačenjem kukolja; 13,44-52 završavajući raspravom o razumijevanju ovih stvari i o poučavanju o Kraljevstvu nebeskom.
" D. R. CATCHPOLE, SJT 31 (1978) 555-570, povezuje motiv suda u ovoj prispodobi s prispodobom o izvlačenju mreže koja se nalazi na kraju ovog poglavlja. Zanimljivo je, naime, da se čini da se svijet u 13,41 poistovjećuje s Kraljevstvom Sina Čovječjega te da se razlikuje od budućeg Očeva Kraljevstva. Mnogi su pretpostavljali da bi se, barem na razini Matejeva pisanja, povijesnim naslovnicima ova prispodoba mogla razumjeti kao prisutnost dobrih i zlih ljudi u Crkvi. O Crkvi kao Kraljevstvu Sina Božjega, vidi Kol 1,13.

184
Dvije ujedinjene prispodobe o gorušičinu zrnu i o kvascu (Mt 13,31-33)" ilustriraju sadašnje skromne početke Kraljevstva i njegovu veliku budućnost, koristeći se primjerima o brzom rastu. Ovi primjeri vrlo su bliski primjerima o jednom muškarcu, zatim o jednoj ženi. Navod iz Ps 78,2 objašnjava svrhu prispodobe (13,34-35), tako da je, jednim dijelom, svrha prispodobe i ispunjenje Pisma. Nakon tumačenja prispodobe o kukolju, dolaze dvije povezane prispodobe: skriveno blago i dragocjeni biser (13,44-46), One naglašavaju veliku vrijednost Kraljevstva i nužnost da se konačno iskoristi prigoda i zadobije Kraljevstvo, čak
i ako to zahtijeva da se sve ostalo proda. Prispodoba o izvlačenju mreže i njezino tumačenje (13,47-50), poput one o kukolju, odgađa dijeljenje dobrih od zlih u Kraljevstvu skoro do svršetka vremena. Govor završava sažetom prispodobom o domaćinu te o novom i starom blagu (13,51-52). Slušatelji (13,2) koji odgovaraju da su razumjeli prispodobe su poput upućenih pismoznanaca koji cijene novu objavu po Isusu i staru objavu po Mojsiju.33 Evanđelist je vjerojatno sebe gledao u tom svjetlu.
Četvrti dio: Kristologija i ekleziologija (13,52 - 18,35)
1. Naracija pomiješana s mnogo dijaloga (13,53 -17,27): Isus odbačen u Nazaretu, hrani 5.000 ljudi i hoda po vodi, raspravlja s farizejima, ozdravlja, hrani 4.000 ljudi, Petrova ispovijest, prvi navještaj muke, preobraženje, drugi navještaj muke. U 13,10-11 Isus je rekao da govori u prispodobama zato da učenici mogu upoznati otajstva Kraljevstva nebeskog; u skladu s tim, u onom što sada slijedi, Isus glavnu pozornost okreće učenicima od kojih će se razviti Crkva, prvenstveno Petru stijeni na kojoj će Crkva biti sagrađena. Prizor Odbacivanja u Nazaretu (13,53-58) pomaže kod objašnjenja zašto se Isus mora usredotočiti na svoje učenike — jer ga čak ni njegovi sugrađani ne prihvaćaju. Da bi pokazao što veće poštovanje prema Isusu i njegovoj obitelji, Matej čini tri male promjene u zgodi u Nazaretu koju je preuzeo od Mk 6,1-6: ne spominje da je Isus drvodjelja niti da je prorok bez časti »među rodbinom«, niti da »ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo«. (Matejeva zamjena »drvodjeljin sin« umjesto kao u Marka »drvodjelja« razlog je zbog kojega mnogi umjetnici običavaju oslikavati Josipa kao drvodjelju.) Nakon izvještaja o pomanjkanju vjere u Nazaretu, slijedi izvještaj o tome kako je Herod dao ubiti Ivana Krstitelja (14,1-12) i kako je praznovjerno bio uznemiren zbog Isusa. U nastojanju da se riješi Heroda, Isus se povlači na samotno mjesto gdje hrani 5.000 ljudi i nakon toga hoda po vodi (14,13-33)." O glavnim teološkim naglascima u ova dva čuda (sta-
32  R.W. FUNK,Interpretation 25 (1971), 149-170, i E. WALLER, Union Seminary Quarterly Review 35 (1979-1980), 99-109, nudi zanimljive prijedloge glede prispodobe o kvascu.
33 Treba uočiti poredak: »novo« prije »starog« u 13,52; lsus Krist postaje zrcalo kroz koje se čita Mojsije. Usp. 9,17 gdje se govori o tome kako se novo vino ne stavlja u stare mješine.
34 U oba slučaja, tj. i u 14,1-12 i 14,13-33 Matej skraćuje mnogo živopisnije izvještaje koje imarno kod Marka 6,14-52. U čudu o umnažanju hrane Matej ispušta sarkastično pitanje

185
rozavjetnom, euharistijskom i kristološkom) vidi str. 134-135. Završetak prizora o hodanju po vodi jedinstven je u Mateja jer u 14,33 učenici, umjesto da ne shvaćaju Isusa, kao što je to slučaj u Marka 6,52, klanjaju se Isusu kao »Sinu Božjem«. (Marko na neki način očekuje od čitatelja da prepoznaju Isusov identitet, dok Matej iznosi sve potankosti). Najznačajniji je Matejev dodani prizor onaj gdje Isus poziva Petra da dođe k njemu po vodi te mu, nakon što Petar počinje tonuti, pomaže (14,28-31). Ovo je prvi od tri posebne zgode o Petru u Mateja (vidi: PNT, 80-83). Petrova naglost, nedostatna vjera i Isusova osobna briga da povede Petra dalje posebno su znakoviti. Kao čovjek s malo vjere koji bi se utopio da ga Gospodin nije spasio, Petar je predstavnik drugih učenika — njegova i njihova vjera u Sina Božjega dobiva snagu od Isusove moćne ruke koja je spremna uvijel< pomoći.
Lađa dovozi učenike i Isusa do Genezareta gdje Isus ozdravlja sve bolesne (14,34-36), a tada sefarizeji i pismoznanci iz Jeruzalema prepiru s njim o tome što je to što onečišćuje (15,1-20), a u raspravu se uključuju narod i učenici. Napad na farizeje u Mateja vrlo je oštar: oni su slijepi vodiči koji će biti iskorijenjeni (15,12-14). Dok u Marka 7,17 učenici pitaju Isusa što onečišćuje, u Mateja 15,15 Petar postavlja to pitanje, a Matej ispušta komentar da je Isus očistio sve stvari (Mk 7,19b). Taj komentar ne samo da stvara povijesne probleme, kao što smo to već vidjeli, nego je također mogao biti uvredljiv Mateju koji Zakon ne stavlja tako lako izvan snage (Mt 5,17).35 Nakon toga, krećući se prema Tiru i Sidonu, Isus ozdravlja kćer Kanaanke (15,21-28)," što je zgoda nalik onoj o ozdravljenju satnikova sluge u 8,5-13. Dok Isus ide dalje i prolazi uz Galilejsko jezero, Matej donosi sažetak o ozdravljenju mnogih bolesnih (15,29-31) kao zamjenu za Markovu zgodu u 7,31-37 o ozdravljenju gluhog mucavca uz uporabu pljuvačke (ispušta li ovo Matej jer bi se moglo shvatiti kao nešto magično?). Nakon toga imamo drugo umnaž anje kruhova, naime za 4.000 ljudi (15,32-39).
Po Matejevom redoslijedu neprijateljski sukob s farizejima i saducejima37 (16,1-12) dolazi nakon čudesa koja je Isus činio. Ova čudesa daju razumjeti Isusov
učenika o tome da pođu kupiti kruha te izostavlja zbunjujuću namjeru da otplove u Betsaidu, a jednako tako i formulacije da je narod poput ovaca bez pastira te da sjeda u grupama od sto i od pedeset.
" Međutim, MEIER, Vision, 103, tvrdi da se ništa bitno nije promijenilo ispuštanjem te da je Matej prihvatio ukidanje propisa o ishrani; o toj temi raspravljalo se u Antiohiji, gdje je Matejevo evanđelje moglo biti napisano (str. 209-210). O Mateju i Zakonu, vidi: G. BARTH, u: BORNKAMM, Tradition, 58-164; C. E. CARLSTON, NTS 15 (1968-1969), 75-96.
36 Ova zgoda ima neobično velik broj razlika u usporedbi s Markom, uključujući opis žene (umjesto »Sirofeničanka« stavljeno »Kanaanka« — što podsjeća na SZ?); i neki su skloni mišljenju da se Matej oslonio na drukčiju verziju. Međutim, vjerojatno je Matej preoblikovao Markovu zgodu o ozdravljenju pogankine kćeri u svjetlu Isusovih prijašnjih zapovijedi učenicima da ne idu k poganima (Mt 10,5) i ponavljanja u 15,24 onoga što je rekao u 10,6 da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova.
37 Četiri puta u ovom odsjeku Matej spominje saduceje, dok u Marka oni nisu uopče prisutni. Vidi str. 207-208 o načinu na koji bibličari koriste ovu činjenicu.

186
odgovor na nevjernički zahtjev za znakom: farizeji i saduceji ne mogu protumačiti ni sadašnje znakove vremena.38 Kritizirajući svoje učenike kao ljude koji imaju malo vjere zato što nisu u potpunosti razumjeli čudo o kruhu, Isus ih upozorava da se čuvaju kvasca i nauka farizejskog i saducejskog, koje on izjednačava sa zlim i preljubničkim naraštajem. (Po svoj prilici ovo je upozorenje i dalje bilo prikladno za Matejeve čitatelje/slušatelje 80-ih godina koji su mogli još biti pod utjecajem rabinskog učenja; ali ovo nije Iako pomiriti s 23,2-3, gdje Isus kaže da njegovi učenici trebaju činiti i držati sve što im pismoznanci i farizeji kažu zato što oni sjede na Mojsijevoj stolici.)
Ipak, Isusovi učenici imaju priličnu vjeru, kao što se vidi u Petrovoj ispovijestć u Cezareji Filipovoj i u prvom navještaju muke (16,13-23), a ta zgoda je prekretnica. Još više negoli u Markovu izvještaju (8,27-30), gdje ga Petar, unatoč povoljnim prosudbama o Isusu koje su izrekli drugi, priznaje Mesijom, u Mt 16,16b-19 nalazimo više građe o Petru. Petar sada ispovijeda da je Isus Sin Boga živoga — objava koja dolazi od Oca nebeskog, a ne od ljudskog umovanja (»tijela i krvi«). Objava Isusova božanskog sinovstva izrečena je Pavlu skoro istim izrazima (Gal 1,16). Ako je ova objava učinila Pavla apostolom, objava Petru njega je39 učinila stijenom na kojoj će Isus sagraditi svoju Crkvu, Crkvu koju ni vrata paklena (tj. vjerojatno sotonska razarajuća moć) neće nadvladati. Starozavjetna pozadina Petrova priznanja Isusa davidovskim Mesijom, Sinom Božjim, proroštvo je iz 2 Sam 7: Davidov potomak će vladati nakon njega i Bog će ga smatrati sinom. Ovo obećanje je prouzrokovano Davidovom željom da izgradi kuću ili hram Gospodinu; stoga nije nelogično Isusovo obećanje da će sagraditi Crkvu na Petru koji priznaje da je on ispunjenje obećanja dana Davidu. Iz 22,15-25 opisuje postavljanje Elijakima novim nadstojnikom dvora kralja Ezekije u Judeji: Bog stavlja na njegova ramena »ključ kuće Davidove; kad otvorć — nitko neće zatvoriti«. Riječi u kurzivu podsjećaju na Mt 16,19 kada Isus daje Petru ključeve Kraljevstva da što god on sveže/odriješi na zemlji, bude svezano/ odriješeno na nebesima. Postoji rasprava o tome što bi značilo svezati/odriješiti. Je li to moć opraštati grijehe ili uskraćivati oproštenje (kao u Iv 20,23), ili uči-
U 16,4 Isus također kaže da se neće dati drugi znak doli znak Jonin, a taj ulomak podsjeća na 12,38-41.
Potvrdu da je Isus promijenio Simunovo ime u Petros »Petar« ili Kephas, »Kefa« (grč-
ki oblik preveden i transliteriran od aramejske riječi Kephd'), imamo na više mjesta (usp. Mk 3,16; Lk 6,14; Iv 1,42). O imenu vidi: FTAG, 112-124. Objašnjenje kojim se ističe buduće značenje promjene Petrova imena (usp. Abraham i Jakov u Post 17,5; 32,29) donosi jedino Matej koji se igra riječima naglašavajući aramejsku riječ: »Ti si Kephd' (= grčki Petros, Petar) i na toj kephd' (= grčki petra, stijena) sagradit ću Crkvu svoju«. DAVIES i ALLISON, Matthew, 2.627 opisuju uzaludnim domišljatost različitih pokušaja (neki su stari, neki su oblikovani tako da ukažu na zabludu rimokatolika) da se izbjegne značenje da je Isusova Crkva sagrađena na Petru koji je ispovjedio ono što mu je Bog objavio. Ovi pokušaji uključuju prijedloge da kephd' znači »kamen« ne »stijena«, ili da stijena ne označava Petra, nego Kristovu ili Petrovu vjeru.

187
ti ono što vjernici trebaju obdržavati, poštujući Petra kao vrhovnog učitelja?4° Okolnost da ovaj odsjek dolazi nakon upozorenja protiv učenja farizeja i saduceja može pogodovati ovom drugom. Uočimo da su u 23,13 pismoznanci i farizeji kritizirani jer su zaključali Kraljevstvo nebesko ljudima. (U podnaslovu Teme 7 na kraju ovog poglavlja raspravljat ćemo o kasnijoj primjeni ovog Matejeva ulomka na rimokatoličko papinstvo.) Prema Mateju, Isus hvali Petra zbog ispovijedanja onoga što mu je Bog objavio. To ne priječi ovog evanđelista da u nastavku iznese kako Isus naziva Petra Sotonom zato što misli na ljudsko i ne prihvaća ideju o Isusu patniku koji najavljuje svoju muku. Ako išta, Matej izoštrava Markov ukor jer u 16,23 dodaje: »Sablazan si mi.«
Ovaj trijezan ispravak uvodi u upute učenicima o trpljenju koje se traži za učeništvo (16,4-28). Međutim, ohrabrujuće je što je sadašnje trpljenje stavljeno sučelice budućoj slavi. Isus kao Sin Čovječji bit će središnja osoba u toj slavi jer on sa sobom donosi Kraljevstvo u kojem će njegovi učenici imati ulogu. Treba uočiti neke od razlika u odnosu na Mk 8,34 — 9,1. Na primjer, u Mt 16,27 Sin Čovječji dolazi sa »svojim« anđelima, a u 16,27 oni ondje, umjesto da vide Kraljevstvo Božje, vide »Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim Kraljevstvom«. Koje je Matejevo tumačenje vremenskog roka u ovom obećanom gledanju dolaska? Koje god je značenje Marka 9,1 (str. 137), Matej teško da misli na preobraženje koje slijedi odmah potom jer tamo anđeli nisu spomenuti. Da li misli na razapinjanje i uskrsnuće, gdje su anđeli prisutni? Da li se taj događaj dolaska Kraljevstva Sina Čovječjega razlikuje od dolaska Kraljevstva Božjega koje će se zbiti na kraju vremena? Ili je to drugi ulomak koji govori o paruziji, a nejasno je oblikovan jer Isus nije točno znao kada bi se to trebalo zbiti (bilješka 24)?
Izvještaj o preobraženju (17,1-13) također odražava jedinstvene Matejeve značajke.41 Opis da je Isusovo lice sjajno poput sunca (17,2) podsjeća na opis Mojsija u Izl 34,29-35 i pojačava paralelizam s velikom teofanijom na Sinaju. Istaknuta je Petrova uloga: on želi napraviti tri sjenice. Glas iz oblaka u 17,6 ponavlja skoro točno ono što je glas s neba rekao za vrijeme Isusova krštenja (3,17: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!«). Ovo je još jedan korak u Matejevom kristološkom slijedu koji se odnosi na božansko sinovstvo Isusa, božanstvo koje se proteže još od anđeoskog navještaja Josipu da je dijete začeto po Duhu Svetom (1,20), pa dalje kroz Božju objavu o »Sinu svome« (2,15), kroz glas s neba za vrijeme krštenja koji govori o »mom ljubljenom Sinu« (3,17), preko učeničkog prepoznavanja pošto je hodao po vodi (14,33), sve do vrhunca u Petrovoj ispovijesti (16,16). Očito je da je »Sin Božji« glavni Matejev motiv. Pitanjem o Iliji, koje je
4° PNT, 95-101; TIMT, 101-114. Postoji mogućnost da »moć« može imati različite prizvuke: u 16,19 (učiti) i u 18,18 (izopćiti).
41 A. D. A. MOSES, Matthew's Transfiguration Story anc 1 lewish-Christian Controversy (JSNTSup, 122; Sheffield, Academic, 1996).

188
postavljeno zbog prorokove prisutnosti na gori preobraženja, završava ova zgoda te Isus i učenici silaze s gore.42
U zgodi o dječaku padavičaru (17,14-21) Matej skoro upola skraćuje živopisan Markov izvještaj;43 i premda ne niječe da je dječak imao zloduha (17,18), uglavnom prelazi preko te činjenice i ističe da je imao epilepsiju (17,15). Objašnjenje zašto učenici nisu mogli ozdraviti dječaka poboljšano je uvodnim oblikom Q-ulomka o njihovoj manjkavoj vjeri: vjera mala poput gorušičina zrna može činiti i nemoguće, naime, čak i premjestiti brdo (preobraženja). Matej nastavlja s drugim navještajem muke (17,22-23). Činjenica da Matej nije izbacio ovo udvostručenje, kao što to često čini s Markovim ponavljanjem, može ukazivati na to da se čvrsto držao fiksiranog modela trostrukosti, pa zato imamo i tri navještaja muke. Nakon toga slijedi druga jedino Matejeva zgoda o Petru usredotočena na (hramski?) porez (17,24-27). Ova zgoda odražava usmenu tradiciju, a nalaženje statera u ribljim ustima odražava skoro folklorno obilježje. Medutim mnogo je važnije jedno drugo pitanje povezano s ovim. Za Isusova života od Židova se očekivalo da plaćaju za uzdržavanje Hrama.44 No Matej ne spominje Hram, te bi se moglo raditi o poreznom novcu — denaru, o kojem je riječ i u 22,15-22. Ako uzmemo u obzir da se radi o vremenu nakon 70. godine, kada je napisano Matejevo evanđelje, porez bi mogao biti kaznena dvodrahma (= dva denara), porez nametnut Židovima kao potpora hramu Jupitra Kapitolijskog u Rimu, ili čak ubiranje za potporu rabinskoj akademiji u Jamniji. Ma što da je u pitanju, znakovito je to da je Petar posrednik u ovoj zgodi, a njegov postupak pouka je kršćanima da izbjegavaju javne prekršaje plaćajući porez dobrovoljno te budu miroljubivi građani (Rim 13,6-7; 1 Pt 2,13-16). Njegova uloga je još važnija ako se na evandeoskoj razini Matej susreće s problemom koji muči kršćane nakon što je Petar već umro. (Vidi: Teme 7 o nastavku Petrove funkcije.)
2. Govor: Govor o Crkvi (18,1-35). Smatra se da je ovoj prilično disparatnoj zbirci moralnog učenja, nekoć većim dijelom upućenoj Isusovim učenicima, dana perspektiva koja je čini upadno prilagođenom ustrojenoj Crkvi, a jedino u Mateja Isus spominje takav tip Crkve (16,18). Matej povezuje ekleziologiju i

42 Matejevo poistovjećenje Ilije s Ivanom Krstiteljem mnogo je određenije negoli Markovo (bilješka 25). Matej je izgladio Markove nejasnoće, npr. izraz »kao što piše o njemu« (Mk 9,13) u vezi sa zlostavljanjem Ilije ispušten je — ne postoji očit navod Svetog pisma za taj događaj i čini se da je Matej to znao. Ipak, vidi: M. BLACK, Scottish Journal of Theology 39 (1986), 1-17.
43 Kao što to čini i Luka. Činjenica da obojica ispuštaju mnoge, i to iste retke iz Markova evanđelja (9,14b-16.20-25a.25c-26.28a.29) stvara poteškoću teoriji da su se oni neovisno koristili Markom.
44 Iz130,11-16 opisuje da pola šekela treba dati Gospodinu. No nije nam potpuno jasno je li taj doprinos za Hram bio porez ili je bio djelomično slobodno plaćanje revnijih Židova, npr. farizeja. Vidi: R. J. CASSIDY, CBQ 41 (1979), 571-580; S. MANDELL, HTR 77 (1984), 223-232; D. DAUBE, u: Appeasement of Resistance and Other Essays on New Testament Judaism (Berkeley, Univ. of California, 1987), 39-58; D. E. GARLAND, SBLSP, 1987, 190-209.

18. POGLAVLJEPRVA POSLANICA SOLUNJANIMA

Kao najstariji sačuvani kršćanski spis, ovaj dokument ima posebno značenje, čak i izvan pavlovske zbirke. Unutar ove zbirke 1 Sol je povremeno bila zanemarivana jer se ne bavi velikom pavlovskom temom o opravdanju po vjeri a ne po djelima Zakona. No baš takav stav nameće problem Pavlove teologije, problem na koji sam čitatelje već upozorio u poglavlju 16. Može li naše vrednovanje važnosti neke Pavlove poslanice biti neovisno od odnosa te poslanice prema životnoj situaciji za koju i u kojoj je napisana? Nije li izričaj Pavlove misli oblikovan iz potrebe dotične zajednice (možda u ovom slučaju zajednice koju nije bila pogodila rasprava o djelima Zakona)? Ili ako je postojao rast u Pavlovoj misli, može li biti točno da ovdje slušamo mlađeg Pavla — koji je i dalje usko povezan sa svojim iskustvima u antiohijskoj Crkvi, ali još ne izbrušen galaćanskom krizom koja je nametnula pitanje opravdanja u prvi plan njegove misli (poglavlje 10, bilješka 102)? Pitanje koje smo upravo postavili uključuje i to da je uvodno razmišljanje opozadini Pavlova bavljenja ovim naslovnicima vrlo važno za razumijevanje poslanice Solunjanima (i ne nje nego i svake Pavlove poslanice). Nakon toga općom analizom provest ću čitatelja kroz tekst ove poslanice, a bit će govora i opitanjima za razmišljanje te ću navesti bibliografiju.PozadinaPavao je sa Silom i Timotejeml prošao Azijom (Mala Azija ili današnja Turska) do Makedonije (Europa, današnja sjeverna Grčka) oko 50. god. U relativnot    I s »mi-suradnikom« iz Dj 16,10 sl, koji, čini se da taj »mi« nije bio nijedan od gorespomenutih; vidi str. 317-320.