Kur'an najveća greška
Blog je još u izgradnji!!! Stare teme se dopunjuju i pravimo nove , kad imamo vreme dodaju se informacije, te nije loše pogledati s vrjeme na vrjeme jer stalno će biti novijih stvari...
ENG 2 temen
Dvije hermeneutike – nepomirene?
Neka zapažanja o političkoj dimenziji1 Kurʾāna
Angelika Neuwirth*
Sažetak
Članak se zalaže za novu kontekstualizaciju Kurʾāna.
Pregled nedavnih istraživanja pokazuje da zapadno i unutarnje-Je
lamičke kur'anske studije još su izolirane jedna od druge od strane an
hermeneutička barijera. Kako bi se premostio ovaj jaz, novi inkluzivniji
potrebni su modeli studija Kur'ana. Jedan takav model je
ponovno ugrađivanje Kurʾāna u njegov povijesni i kulturni kontekst
razvoja: epistemički prostor rasprava kasne antike.
Iz ove perspektive, tekst se ispostavlja kao dokument o
interakcija visoke razine s teologijama svoje monoteističke
Komšije. Ovaj pristup, koji se preporučuje kao fleksibilan�
S obzirom na pristupe koji se već primjenjuju u islamu, obećava inno�
vanje na dva načina: izvlači na vidjelo ne samo religiozno nego
također epistemička revolucija postignuta Kurʾānom ali je
identificira Kurʾān – barem retrospektivno – kao teološki
izazov židovsko-kršćanskoj europskoj kulturi.
1 Koristim izraz 'politički' u širem smislu 'kulturno i društveno relevantan'.
Dobar akademski rad o Kurʾānu danas ima političku dimenziju
jer pridonosi prijeko potrebnoj kulturnoj kritici unutar zapadnog društva. U
moje gledište Kurʾān danas se mora predano proučavati.
* Seminar für Semitistik und Arabistik, Freie Universität Berlin.
46 Angelika Neuwirth
1. Filologija, “disciplina domaćin” studija Kurʾāna
Kurʾān do sada nije bio priznat kao dio
Zapadni kanon teološki relevantnog znanja – iako jest
očito tekst koji ni manje ni više nego židovsko i kršćansko utemeljenje
dokumenti čvrsto stoji u biblijskoj tradiciji. Doista, čini se
biti sama činjenica ovog bliskog odnosa koji je zapalio sadašnji spoj
spor oko statusa Kurʾāna: bilo kao vjerski istinski
potvrda biblijske vjere, Fortschreibung, "nastavak"
Bibliju, dodajući joj nove dimenzije značenja, ili kao puko oponašanje
cija, teološki difuzno recikliranje biblijske tradicije. Iako
nova čitanja koja zagovaraju istinski odnos između Biblije
a Kurʾān su u posljednje vrijeme predloženi2 učenjaci su još daleko od toga
priznajući status Kurʾāna kao nove manifestacije Biblije
cal sveto pismo.
Ova jadikovka jasno izražava posebno europsko stajalište
vis-à-vis Kurʾāna. Neću kriti svoj osobni stav: smatram
manjkavo priznanje statusa Kurʾāna koji je bio sus�
obilježeno kroz povijest kao žalosni neuspjeh s kojim se treba pomiriti
i imati koristi od važne protutradicije prevladavajućoj
Kršćansko tumačenje intelektualne baštine kasne antike.
S našim sadašnjim muslimansko-kršćanskim suživotom dolazi nova prilika
ponoviti i ponovno pročitati naše naslijeđe kako bismo ušli u trag i usporedili što svaki
stranka se uspjela razviti iz izvorno zajedničkog raspona
tradicije. Jedno središnje pitanje koje se ovdje postavlja je ono o particu�
larna hermeneutika uključena u zapadnjačku i islamsku percepciju
Kurʾāna.
2 Vidi ključno novo djelo Griffitha (2013). Nije iznenađujuće, Griffith
koncentrira se na narativne tekstove, žanr koji najlakše premošćuje jaz
između Biblije i Kurʾāna. Fokus ipak treba proširiti na
obuhvaćaju druge književne žanrove, posebice argumentaciju, kako bi održali prisutnost
Kurʾānski društveni ambijent kao živi navještaj i debata, te ostati na oprezu
na raznolikost kurʾānske intertekstualnosti koja se ne odnosi na biblijsku
tradicija sama ali podjednako nastavlja pogansku arapsku poeziju i helenističku
filozofija. Kurʾān nije samo post-biblijski, već i višeznačan i
temeljito retorički tekst.
Dvije hermeneutike – nepomirene? 47
U islamu Kurʾān ima najmanje tri očitovanja: u svom usmenom,
recitirani izgled, kao kurʾān, to je okosnica islamske liturgije, od
molitva i meditacija. U svom kodificiranom obliku, mushafu, on je osnova
naučena egzegeza. I na kraju, ali ne i najmanje važno, u svojoj duhovnoj funkciji, kao
tanzil, figurira kao Riječ Božja, logos. Ovako nema
trostruko postojanje u statusu Biblije u kršćanstvu koje dijeli
samo prva i druga funkcija, a treću zauzimaju
utjelovljena Riječ, Isus Krist. Postoji izrazita nejednakost u
dakle dvije percepcije Svetog pisma. Ali Sveto pismo u kršćanstvu ne
samo je nadilazio čin Krista, također je neodvojiv od
povijesna ljudska pojava Isusa Krista čiji život na zemlji
kao prorok i karizmatični vođa svoje zajednice zabilježen je u
kršćanski spis. Ovo opažanje rijetko se ponovno povezuje s
paralelni kurʾānski slučaj. Ipak, ako priznamo analogiju Krist kao
logos s jedne strane i Kurʾān kao logos s druge strane, moramo
pružiti analogiju za glasnika logosa, zemaljskog Isusa
figurira i u evanđeljima. Ovo mjesto očito drži
navjestitelj Kurʾāna, Muhamed, koji je istaknut u
to. Ipak, kršćanski promatrači nerado dovršavaju usporedbu
sina i prepusti biblijski čin i Muhammedu. Opet ovo
zamagljuje važnost povijesnog događaja Kurʾāna koji u
islamska percepcija je uvijek prisutna. Ne prihvatiti događaj od
Kurʾān kao ishodište znači ne samo zanemariti rani islam
povijesti, blokira i razumijevanje najvažnijeg čovjeka�
manifestacija Kurʾāna u svakodnevnom životu: obredno učenje koje je an
čin vjerničke mimeze Poslanika. Vratit ću se na ovo
problematično podcjenjivanje povijesne dimenzije Kurʾāna.
2. Privilegiranje interteksta nad tekstom:
dekontekstualizirani Kurʾān
Čini se da je zapadnjačka percepcija Kurʾāna smanjena: to
ne obazire se na učeni Kurʾān niti obično na njegov status
48 Angelika Neuwirth
kao logos, ali ostaje ograničen na svoju kodificiranu manifestaciju kao
mushaf. Ova iskrivljena percepcija može se objasniti samo povijesno,
čini se kratak pregled razvoja zapadnih studija Kurʾāna
biti na mjestu ovdje.
Važno je napomenuti da dok židovska čitanja Biblije do sada
dobili su mjesto – iako marginalno – u teologiji, Kurʾānu
ostala je domena filologije, uvelike isključena iz teologije
kalnih diskursa. Zapadna kritička nauka o Kurʾānu – oslobođena
od vjerskih predrasuda – započeto u 19. stoljeću. iako
Kurʾān su estetski cijenili romantičari i
učinili dostupnim europskim čitateljima u raznim korisnim prijevodima
cije, u 19. stoljeću, nije bilo sveobuhvatnog znanja
o epistemičkom postignuću koje je potaknuo Kurʾān na svom arapskom jeziku
miljeu, a kamoli o njegovom teološkom odnosu prema drugom reli�u
divne tradicije; relevantne discipline poput povijesti religija
ili proučavanje orijentalnih kultura još uvijek nije bilo razvijeno. Što je bilo
biti "disciplina domaćin" za novi predmet studija bila je filologija.
Doista, rođenje zapadnih studija Kur'ana dogodilo se sinkrono
s pojavom filologije kao akademske discipline.
Točnije, proizašla je iz epistemičke revolucije u Bib
likalne studije: uvođenje povijesne kritičke znanosti u
18. i 19. stoljeće, pristup koji je odvratio Bibliju od
vjerski temeljni tekst u povijesni tekst odvojen od svoje
liturgijske i doktrinarne ugradnje u službu Crkve odn
sinagoga. Povijesna kritička znanost bila je nadaleko dobrodošla
kao značajna obnova u akademskoj teologiji koja – sinkro�
no s pojavom discipline arheologije – relo�
uveo Bibliju u povijesne prostore Starog Orijenta i
sredozemna kasna antika odnosno. Bio je to ovaj akademski kon�
tekst u kojem se pojavila učenost Kurʾāna. Što je bila obnova u
Međutim, biblijske studije u slučaju Kurʾāna nisu bile obnova
ali sam početak svoje akademske istrage. Stoga važan
metodološki korak je preskočio: Dok je u slučaju Biblije
seciranje teksta na male cjeline za analizu bio je korak koji
Dvije hermeneutike – nepomirene? 49
nadopunjuju, a ne zamjenjuju ranije holističko čitanje
teksta, s Kurʾānom, koji još nije bio poznat
Za zapadnog čitatelja u cijelosti prije, ovo je bio početni
postupak. Postoji značajan jaz između percepcije
Biblija i Kurʾān dakle: Ono čemu je Northrup Frye učinio vidljivim
nas, sveprisutnost Biblije u zapadnoj tradiciji, njezinu funkciju
kao virtualni podtekst nebrojenih književnih i umjetničkih djela Zapada�
U doba predmodernosti, mutatis mutandis se ne odnosi manje na Kurʾān jer
islamska kultura. Shvatiti ovu epistemički sveobuhvatnu dimenziju
zahtijeva međutim da se na Kurʾān gleda kao na jedinstvo. Northrup Frye
koji je Bibliju naslovio “Veliki kod”3, ističe holistički aspekt
njezine recepcije: “...važno je da 'Biblija' tradicionalno ima
čitao se kao jedinstvo i utjecao je na zapadnjačku maštu kao a
jedinstvo” (Frye 1982: XIII). To je holistička percepcija koja je na Zapadu�
ernova stipendija je do sada nedostajala.
Kurʾān zauzima sličan položaj u islamskoj kulturi.
Ipak, ono što je bilo važno u ranoj zapadnoj kurʾanskoj učenosti nije bilo ono
status niti njegova teološka dimenzija, već Kurʾān kao tekstualna umjetnost
činjenica. Trebalo je biti uključeno u područje biblijskih tekstova koji su imali
bili odvojeni od svojih tradicionalnih konteksta kako bi bili podvrgnuti novom
čitanje prema novom povijesnom kritičkom pristupu. Gledano kao
intelektualni pothvat 4 prijelomni rad Abrahama Geigera iz
1833. "Je li hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen?"
(Geiger 2005 [1833]), koji je pokrenuo povijesnog kritičara
brod u Kurʾānu izgleda impresivno. Ponudio je ključnu revalorizaciju
Kurʾāna koji ga ne pozicionira – kao što je bilo uobičajeno – u kulturnom
rukavac arapskog poluotoka, ali u plurikulturnom miljeu od
3 Vidi Frye 1982. On objašnjava: “... evo knjige koja je imala neprekinuto
oplođujući utjecaj na englesku književnost od anglosaksonskih pisaca do pjesnika
mlađi od mene, a opet nitko ne bi rekao da je Biblija književno djelo.
Čak i Blakea koji je otišao mnogo dalje od bilo koga drugog u svoje dane u identificiranju
religiju i ljudsko stvaralaštvo, nije to tako nazvao: rekao je 'Staro i novo
Testament su Veliki kod umjetnosti', izraz koji sam upotrijebio za svoj naslov poslije
razmišljajući o njegovim implikacijama dugi niz godina” (ibid: xvi).
4 Vidjeti za Geigera i Wissenschaft des Judentums: Hartwig et al. 2008.
50 Angelika Neuwirth
Kasnoantičke rasprave – perspektiva kojoj trenutno težimo
ponovno uspostaviti. Zbog nekoliko teških predrasuda, rezultat njegova
studija je, međutim, bila vrlo ambivalentna. Studije Kurʾāna započele su s
kirurška operacija teksta na koji se gledalo kao na zbirku
izoliranih paraenetičkih i doktrinarnih izjava, a ne kom�
opsežna proročka poruka. Povijesna kritička znanost nije
barem potraga za urtekstovima Svetog pisma – potraga za Biblijom
rezultiralo je otkrivanjem velikog broja drevnih istočnjaka
i kasnoantičke tradicije. Ovi su tekstovi bili prikladni za rasvjetljavanje
povijesno okruženje Biblije, ali rijetko se moglo natjecati seri�
zajedno sa svojim daleko sofisticiranijim kolegama, oblikovanim od strane
Biblijski autori. U kurʾanskom slučaju, međutim, izgledalo je suprotno
istina: ono što je otkriveno kao donji sloj teksta nije
“inferiorna ranija tradicija”, ali najprestižniji antički tekst
zamislivo: sama hebrejska Biblija. A budući da odstupanje od takvog
autoritativni urtekst bio je jednak iskrivljavanju, Kurʾānu
pojavio se kao prilično neuspješan pokušaj pariranja Bibliji i bio je
ostati stigmatiziran kao epigonalni tekst sve do danas.
Nakon nasilnog narušavanja povijesne kritičke znanosti s
izbacivanje židovskih učenjaka s njemačkih sveučilišta u
1930-ih kroz nacistički teror – ne više od 100 godina nakon Geigerovog
rad – studije Kurʾāna krenule su novim i daleko manje ambicioznim smjerom, fol�
snižavajući trend u duhu tadašnje modne Leben-Jesu-Forschung,
fokusirajući osobu proroka kao figuru unutar arapske kulture
ture (Fück 1936: 509–525). Premještanjem kurʾanskog događaja u
lokalni arapski predislamski milje nova je stipendija izgubila a
glavno postignuće svog prethodnika: kontekstualizacija
Kurʾān s kasnoantičkim poznavanjem njegovog miljea. Niti pro�
zagovornici Muhamedove stipendije uspijevaju doći do svojih
Model studija Novog zavjeta, Leben Jesu-Forschung. Oni imaju
okrivljeni što nisu kritički propitivali njihov tradicionalni islamski
dovoljno izvora čiji su status kao dokumenti kasnije epohe učinili
nedovoljno progledati. Kurʾānski tekst koji je pročitan pri�
marily dati informacije o psihičkom razvoju
Dvije hermeneutike – nepomirene? 51
Poslanika, nestao iz prvog plana kao predmet filologije za
nekoliko desetljeća.
Kako bi se valorizirala epistemička dimenzija ovog pomaka u interesu, to
vrijedi se prisjetiti modela koji je nedavno predložio Sheldon Pollock
(2009: 931–961) koji filologiju smatra tripartitnim pothvatom: a
upit za “tekstualno značenje”, istraživanje tradicije teksta
nacionalno razumijevanje, njegovo “kontekstualno značenje” i konačno ponovno promišljanje�
ing vlastitih znanstvenih predodžbi i odgovornosti,
"filologov smisao". Pollock ne predstavlja ovu diferencijaciju
između tekstualnog i kontekstualnog značenja kao novog otkrića, ali
nego kao repriza predmoderne distinkcije uspostavljene ne samo u
europski ali gotovo sinkrono i u indijskoj filologiji. The
Renesansni mislilac Giambattista Vico5 koji je uveo dvojnost
pristupi europskoj književnoj kritici skratili su ih pod
oznake veruma, "istine" koju treba izvući iz teksta kao takvog
i certum, ono što su primatelji smatrali "izvjesnim"
značenje. U najranijoj fazi proučavanja Kurʾāna još uvijek smo primarno
s verumom, fokus na tekst kao takav uključujući i njegov povijesni
slojeva. Istina je da su najraniji znanstvenici prihvatili tradicionalno
utvrđeni kontekst Kurʾāna kao datosti: Poslanik Muham
madova služba u Meki i Medini u razdoblju 610–632.
Ipak, ovaj milje nije tretiran kao izazov kao Kurʾān
odgovaram. Umjesto toga, njihov je pogled bio okrenut unatrag: Kurʾān
smatrao se dijelom narodne biblijske tradicije, ogromnog područja
iz Aggade6, usmeno prenesena post-biblijska predaja koja obuhvaća većinu
raznolika egzegetska čitanja Biblije. Iako je rana škol
bili su svjesni dinamične tradicije, svojevrsne vernakularizacije,
ovo nije uključivalo sam tekst Kurʾāna, čiji su odrazi
starija vjerska predaja nije bila prihvaćena kao ozbiljna reinterpretacija
ali se često odbacuju kao pogrešna ili iskrivljena čitanja toga. Što je bilo
5 Vidi Vico 1725.
6 Aggadah, nedefinirani korpus usmeno prenesenih post-biblijskih predanja
je klasificirao Heller 1934, XXIV: 418 i dalje.
52 Angelika Neuwirth
kontekstualiziran tada nije bio sam Kurʾān nego njegov niži podtekstual
slojeva koji su bili ponovno povezani s ranijim spisima.
Naknadna "Muhamedova stipendija" nasuprot tome bila je
isključivo kontekstualno orijentiran. Nova čitanja Kurʾāna temeljena na sirama
pozitivno pridonijela povećanju i širenju znanja o
do tada marginalizirani događaj Kurʾāna. Njegovo predstavljanje,
međutim, – ograničeno perspektivom tradicionalnih izvješća koja
sklon umanjivanju teoloških izazova koje stvara sinkr�
statistic, židovski i kršćanski protivnici na Poslanika i njegove kom�
općina – zamaglila je važnost kurʾanske intervencije u
kasnoantičke rasprave i tako zamaglili inovacije Kurʾāna
pogled na svijet. Nije odgovarao ni tadašnjim standardima
koja je doživjela važna arheološka i epigrafska otkrića
godine. Pokušaj oslanjanja na jednu jedinu metodu posuđenu iz Biblije
cal studija, Leben-Jesu-Forschung, zanemarujući napredak
koji se odvijao u različitim poddisciplinama polja dokazano
nedovoljno 7.
Da popunimo tu prazninu, ažuriramo studije Kur'ana uvođenjem drugog
metodološki važan novi pristup, John Wansbrough u
1977. predstavila je opsežnu studiju o Kurʾānu kao tekstu, kur'anskom
Studije: Izvori i metode tumačenja Svetog pisma8. U podlozi
njegovo djelo je kritika oblika Rudolfa Bultmanna, klasifikacija od
jedinice Svetoga pisma po književnom obrascu kako bi se odredio povijesni kon�
tekst književne tradicije svake jedinice, metoda koja ga je dovela do čega
poznata je kao demitologizacija, Entmythologisierung, Svetog pisma
(Bultmann 1921). Novozavjetni učenjak Bultmann je to smatrao
pripovijesti o Isusovom životu nudile su teologiju u pripovijedanju
tivni oblik u kojem se nastava izvodila na tada poznatom jeziku
mit. Bio je to mit – mit tipološki blisko povezan s položenim
Bultmanna za Evanđelja – za koje je Wansbrough tvrdio da ih otkriva
naslovnica u pripovijesti o Muhamedovom životu i službi. Superimpos�
7 Oštra kritika ove učenosti usmjerene na siru, navod o slijepim
lakovjernost, iznio je al-Azmeh 2014.
8 Vidi raspravu o njegovom pristupu od strane al-Azmeha 2014.
Dvije hermeneutike – nepomirene? 53
Po uzoru na Kurʾān, Wansbrough je nosio povijesnu kritiku
do krajnosti, objašnjavajući tekst kao kasniju, anonimnu kompilaciju. A
priori odbacujući tradicionalni povijesni okvir Kurʾāna,9 Wans�
brough je zamišljao tekst ne kao samoizražavanje nastajanja
zajednice u Meki i Medini, ali kao manifest već
postojeća židovsko-kršćanska zajednica, židovsko-kršćanski apokrif tako
reći, napisano da toj zajednici pruži arapski mit o
podrijetlo. Stoga se kur'anski tekst činio praktički nedostupnim
povijesno istraživanje.
Uz Wansbrough potpuno odvajanje teksta od svoje
odašiljača i njegovih primatelja po prvi put. Ne samo
su verum i certum rigorozno nepovezani, također se dogodilo
zamjenu veruma, čitanja primatelja. Njegovo mjesto ima
prisvojio je istraživač koji predstavlja protumodel
vlastite mašte na tradicionalno prenošen milje
Kurʾān. Solipistička hipoteza zamijenila je široko prihvaćenu sliku
povijesti. Dok ranija povijesna kritička znanost nikada nije izolirana
tekst od Muhameda, ali – zamišljajući ga kao svojevrsnog autora
koji je predumišljao projekt utemeljenja islama – grubo
precijenio svoju osobnu funkciju u nastanku Kurʾāna, Wans
Brough i njegova škola, koji su postali poznati kao revizionistički znanstvenici,
kretati u suprotnom smjeru. Oni Poslanika smatraju nenjegovim
torična figura koju su izmislili sastavljači Kurʾāna kako bi obdarili
kasnije nastajala islamska zajednica s mitskom arapskom zemljom od
podrijetlo. Ova teza koja negira proroka Muhammeda i njegove kom
općina bilo kakvu ulogu u nastanku nove religije s jednom
moždani udar poništava cjelokupno obrazloženje nastanka arapskog islamskog
Kultura. Nije iznenađujuće da Wansbroughov rad nije samo uzrokovao
raskol u zapadnoj znanstvenoj zajednici, ali u isto vrijeme
ubrzao otuđenje muslimanske učene zajednice – a
groteskna situacija koja još uvijek vlada sve do danas.
9 Nova kritika škole Wansbrough, dekonstruirajući njezine “hiper-skeptecism”
iznio je al-Azmeh 2014.
54 Angelika Neuwirth
Ne samo da je ta slabost, do sada još uvijek uvelike nedostajuća stvar
svijest o implikacijama odvažnih tekstualnih eksperimenata koji su se provodili
na Kurʾānu, eksperimenti ne samo da su nespojivi s estab�
likovane povijesne činjenice ali i podložne krivotvorenju epigrafskim i
rukopisnih podataka, koji zahtijevaju novo promišljanje. Što bi trebao Kurʾān
studija se bavi i kakvom bi se ulogom trebala baviti filologija, disci�
podloga Kurʾāna u zapadnoj akademiji, igra za preuređenje pozornice?
To je “filologovo značenje”, njegova intelektualna vizija i sposobnost
da se razaznaju vrlo složeni preduvjeti zdrave kurʾānske škole
arship koji mora biti uključen u rad na Kurʾānu.
3. Privilegiranje jezika nad poviješću:
ocean značenja?
Važno je baciti pogled na pristup koji slijedi u islamu
stipendija. Činjenica da predmoderna islamska tradicija ima – za evi�
dent razlozi – pokazao malo zanimanja za rekonstrukciju gen�
suština teksta postavila je kurs za vlastitu hermeneutiku. to je
istina da se oduvijek priznavalo da tekst podrazumijeva mnoštvo
sporovi koji su se vodili između novonastale zajednice i njihove imme�
dijatskim susjedima, bili oni pogani, Židovi ili kršćani, nad pojedinim
vjerske tradicije. Ipak, zbog ranog pojavljivanja mišljenja da je
Kurʾān je ukinuo prethodne svete spise, starije tradicije
o kojima nalazimo da se raspravlja u Kurʾānu više nisu pretvoreni
valjane, zastarjele, paradigme značenja. Drugi aspekti Kurʾāna
izgledalo daleko relevantnije. Krenula je kanonizacija Kurʾāna
književna kao i vjerska revolucija. Za prve muslimane, Petar
Heath smatra, “to je uzrokovalo praktički nestanak bilo koje predislamske Ara�
bian poganske vjerske tekstove i odbacio Toru i Evanđelja
na pozicije marginalne važnosti. židovski i kršćanski religiozni
tradicije kao i predislamska poezija i proza postali su umjesto njih
resurse, sekundarne materijale koje treba koristiti za razumijevanje
leksički, gramatički ili povijesni kontekst jednog teksta koji odgovara
Dvije hermeneutike – nepomirene? 55
tered” (Heath 1989: 173–210). Jedna od najznačajnijih posljedica�
posljedice ove preferencije Kurʾāna nad ranijim predajama
tiče se valorizacije oblika, njegove verbalne "prikladnosti",
njegovu relevantnost. Drugim riječima, označitelj, oblik, postaje jednak
težine sa označenim, semantičkim sadržajima. Da se jednom vratim
opet Peteru Heathu: “Svaka riječ postaje okidač za interpretaciju
procesa, koji proizlaze iz onoga što je Tvetan Todorov nazvao 'Prin�
princip pertinencije'. U skladu s tim načelom svaka riječ odn
izraz u Kur'anu dobiva ogromnu moć za izazivanje herme�
neutični odgovori.” (Heath: ibid) Budući da se na tekst smatra da ima
jedno značenje, ali mnogo značenja, svaka riječ može privući kao
mnoga čitanja koja tumači mogu prepoznati. Kurʾān je postao
ocean značenja, bahr min al-maʿani, pogled koji teži ka
uspostaviti jasnu granicu između Kurʾāna kao samodostatnog
teksta i epistemičkog miljea njegova nastanka, gledište koje se često temelji
o kurʾānskom ajetu – 18:109: “Reci: kad bi ocean bio mastilo za ispisivanje
riječi moga Gospodina – prije bi se ocean iscrpio nego
bi li riječi moga Gospodina, čak i kad bismo dodali još jedan ocean poput
to – za njegovu pomoć”. Ne ovaj stih sam po sebi, već njegovo čitanje kao referenca
do beskonačnosti tekstualnih značenja, nastoji uspostaviti različita
granica između Kurʾāna kao samodovoljnog teksta i epis�
temičkom miljeu svog nastanka.
Kurʾānova “ogromna moć za izazivanje hermeneutike
odgovori”, a posebno ocjena egzegeta gornjeg označitelja
označeni, ne samo zbog kurʾanske usmenosti. Prema
Williama Grahama intrinzičnu oralnost i trajnu oralnu prisutnost
Kurʾān se teško može precijeniti. “Shvaćen kao Božji ipsissima vox,
glasovno preneseni tekst se pamti, internalizira i ponavlja
kao božanski govor, i očekuje se da će živjeti na usnama i u srcima
vjernika.10 Iako se Graham poziva na vlastitu, modernu, expe�
rience, čini se da se njegovi opisi odnose na najraniju recepciju
Kurʾān također. Njegovo promatranje kurʾānske “unutarnje usmenosti” ima
10 Williama Grahama citira Kelber (2013: 304).
56 Angelika Neuwirth
potvrđeno je u literarnoj znanosti. Utjecaj usmenosti na
egzegetsko privilegiranje označitelja, fokusiranje malog i najmanjeg
govorne jedinice umjesto proširenog semantički relevantnog stanja�
međutim, još uvijek nije istražen. Je li trebalo biti
sveprisutnost usmenog recitiranja Kurʾāna (što se može pretpostaviti
da sežu do samih početaka Kurʾānove objave), da
pozvao mnoštvo slušatelja na razmišljanje o pojedinim riječima ili
fraze koje im se čine nejasnim stvarajući tako mnoštvo
objašnjenja tih malih govornih jedinica? Usporedivo zanimanje za
veće tekstualne jedinice – cijele pripovijesti ili poduži argumenti – jesu
ne nastaju u egzegezi. Za objašnjenje gotovo da i nema interesa
cijelih sura kao jedinica. Takav interes prije bi pretpostavljao
proučavanje teksta zamišljenog kao pisani dokument11.
Zatim, u tradicionalističkoj islamskoj egzegezi prevladava inter�
est u "certumu", primljena "značenja" koja su zajamčena
od provjerenih odašiljača. Njihova "istina" naspram samog teksta je - na
najmanje u nejezičnom komentaru – široko postranceno. Apstinencija
iz dogmatskih odluka prikazanih ovdje može se smatrati dijelom
“kultura dvosmislenosti” za koju tvrdi Thomas Bauer (2011).
predmoderna islamska kultura kao takva.
11 Dakle, unatoč njihovim vrlo različitim pretpostavkama o kontekstualnom
ugrađivanje Kurʾāna, revizionistički zapadni znanstvenici dijele tradicionalne
Muslimanska prednost mushafa nad "živim sporom" proglasa,
zrcali u tekstu. Revizionistički stav je posljedica svojevrsne epistemije
pesimizma, o nepovjerenju prema postojećim pisanim svjedočanstvima. muslimanski
egzegeti nasuprot tome, jednako nadilazeći usmeni scenarij “uživo
interakcija”, krenuti od faze razvoja u kojoj Kurʾān ima
već zgusnuti u fiksni napisani tekst. Oni tako projiciraju Kurʾān u
postproročanski milje gdje teološki glasovi zajednica
uključeni u raspravu o Kurʾānu već su prigušeni, gdje je nova
paradigma “islama” već je prevladala kao identitet zajednice.
Dvije hermeneutike – nepomirene? 57
4. Zašto nam treba kasna antika kao povijesna
pozadina za Kur'an?
Često se ignorira da su oni koji su prvi slušali Kurʾān
još nisu muslimani, njihov muslimanski identitet pojavio se tek tijekom
njihovo “kurʾansko obrazovanje”, njihovo slušanje i raspravljanje o pro�
fetička proklamacija. Tijekom razdoblja ovog procesa oni su najbolji
opisani kao pojedinci upoznati s kasnoantičkim tradicijama. "Kasno
Antika” – mora se priznati – sporan je koncept. Iako
dopuštajući razumijevanje u smislu povijesne epohe
(čije je razgraničenje, međutim, kontroverzno među povjesničarima), it
u našem kontekstu nije politički determiniran.12 Pojam jest
koristi se za označavanje “epistemskog prostora” u kojem je određena tekstualna praksa
razvijene su kako bi potaknule novo razumijevanje različitog
baštine (ili raznolike "starine", da tako kažem). Među multi�
mnogo nasljeđa o kojima se neprestano raspravlja i reinterpretira u Kur'ānu
miljeu bile su i biblijske tradicije koje su kroz nekoliko stoljeća
ponovno su ga posjećivali i židovski i kršćanski egzegeti, i predislamski
Arapsko predanje dokumentirano u drevnoj arapskoj poeziji. Nova čitanja od
starije tradicije na arapskom jeziku nisu isključivo nastale
s Kurʾānom, ali je imao nekoliko presedana, ne samo u predislamskom
poezija, kao što je u pjesmama al-Aʾshā, ʿAdi ibn Zeyd ili Umayya ibn
Ebi l-sol. Jāhiliyya, predislamska kultura, stoga ne bi trebala biti
promatrana – kao što to često jest – kao bitno drugo (suprotno) islamu
12 Novi pogled na konvencionalno razlikovanje epoha je zakasnio. A
Novi izazovni model razvio je Garth Fowden, Prije i
poslije Muhameda: Prvo tisućljeće refokusirano (u pripremi). Proširivanje
opseg kasne antike u islamu trenutno je temelj novog istraživačkog projekta
koji se provodi u programu “Od Logosa do Kalama”, koji je dio
veći istraživački projekt “Episteme in Motion” (Specijalna istraživačka jedinica pri
Freie Universität Berlin). Naš poseban koncept kasne antike prvenstveno
kao epistemički prostor dužan je i Courant Sveučilišta u Göttingenu
Istraživački centar “Obrazovanje i religija. Iz ranog carskog rimskog doba
klasičnom razdoblju islama (EDRIS)”, a posebno njegovom govorniku, prof.
Peter Gemeinhardt, koji je u veljači 2013. sazvao interdisciplinarni
radionicu za raspravu o konceptu kasne antike iz perspektive
Klasična filologija, povijest Crkve, filozofija i islamski studiji.
58 Angelika Neuwirt
nego, radije, kao golem prostor debate koji uključuje različite kulture, a
prostor iz kojeg Kurʾān kao i druge vrste ranog arapskog
pojavila se literatura.13 Tipično, kasnoantička prečitanja interpretirana
raniji tekstovi i tradicije prema novim etičkim pojmovima u kom�
usklađenost s novim načelom “brige o sebi” (epimeleia heautou), a
koncept koji je nastao u kasnoantičkoj filozofiji. Ovo načelo – ispred
kojeg je Guy Stroumsa (2009.)14 utemeljio kao glavni pokretač
inovacija u kasnoj antici – potaknuo je percepciju
duša i tijelo kao neodvojivi sastojci pojedinca. Ovaj
nova percepcija omogućila je inkluzivniju psihičku, a time i
emocionalne ekspresije u poeziji, čime se po prvi put plasiraju
carstvo "drugog", ženskog, ostarjelog, pa čak i mrtvaca, na an
ravnopravan s muškom sferom koja je ranije bila
prirodno vidikovo mjesto pjesnika. Čak i životinjska "druga" prilika�
saveznik je dobio glas u opisanom novo proširenom mentalnom prostoru
od strane pjesnika.15 Takvo proširenje opsega istaknuto je u
niz važnih studija o staroj arapskoj poeziji,16 bez,
međutim, budući da je u vezi sa širim kontekstom kasne antike
razmišljanja, a kamoli o dokazima takvog razmišljanja u Kurʾānu,
gdje se potiče briga o roditeljima i uzdržavanim osobama
a statusu žena posvećuje se nova pažnja.17
Zbog mnoštva novih tekstualnih i materijalnih saznanja imamo ih više
nedavno stekao nove uvide u opća znanja i kulturne
prakse prvog/sedmog stoljeća.18 Ne možemo više nastaviti
od slike Hidžaza kao kulturno neplodnog kraja koji je
13 Ovaj uvid u fokusu je istraživačkog projekta pod nazivom „Od ruševina do
Uskrsnuće” koju trenutno provodi Ghassan El Masri (Freie Univer�
sität Berlin).
14 Vidi također Stroumsa 2014.
15 Vidi Ullmann 1981; Jakova 1914, 1915.
16 Vidi posebno Jacobi 1997: 3–99; Borg 1997; Dmitriev 2008; Seidensticker
1992. godine.
17 Za više o tome, pogledajte raspravu o kurʾanskom dekalogu u “A Discoveri zla u Kur'anu? Ponovno razmatranje kur'anskih verzija Dekaloga u
Kontekst poganske arapske kasne antike”, u Neuwirthu 2014.
18 Vidi Franke i sur. 2011.
Dvije hermeneutike – nepomirene? 59
potjerao u doba kulturnog procvata tek s dolaskom
Islam; naprotiv, moramo pretpostaviti da ekstenzivni prijenos
znanja se već dogodila i da širok opseg ne
samo lokalne, ali i biblijske i post-biblijske tradicije bile poznate
Muhamedova publika. To, međutim, nije bilo odmah
usvojeni od strane njih, ali o njima opširno pregovarani – Kurʾān odražava većinu
rigorozno prosijavanje, revizija i u konačnici zamjena osnovnog židovskog
i kršćanske tradicije. Za potpuno razumijevanje postignuća
Kur'an – ne samo u vjerskom smislu nego iu široj perspektivi
intelektualna svjetska povijest i povijest znanja – ne smijemo
zanemariti značajan proces kulturnog prevođenja koji se dogodio
tamo.
Instrument ovog kulturnog prijevoda bila je retorika. Unutra je
ovo poštovanje da Kurʾān dijeli odlučujuće karakteristike sa sržom
tekstovi svoje kasnoantičke sredine. Za početak s Talmudom, koji je
otprilike istodoban, iako jedva povezan s kur'anskim genet
Naime, postoje karakteristične osobine koje oba korpusa imaju zajedničke –
kao što se vidi, na primjer, ne samo u njihovoj dijaloškoj strukturi nego i u
upečatljiva upotreba pastisa različitih književnih žanrova u istoj nar�
kontekst reda
19 da izazove uvijek promjenjive reakcije kod slušatelja.
Ovdje bi se moglo pomisliti na uvodnu zakletvu koja zvuči bujno
grozdovi, karakteristični za rane sure, nakon kojih slijede trijezni,
objektivne izjave o ljudskom stanju.20 Ova jukstapozicija
suprotstavljenih oblika i ideja u ranim kurʾānskim tekstovima – koliko god
u Talmudu – očito ima neugodan učinak. Što je dalje
vrijedna pažnje je osebujna kombinacija tekstualnih izvoda iz razl
različite tradicije naslijeđa: ne za razliku od midraških kontekstualizacija
biblijskih tekstova iz različitih biblijskih korpusa, kurʾānskih sura
kombinirati gotovo doslovne citate iz arapske poezije sa zbrojem
Marije iz istaknutih biblijskih proročkih tekstova (vidi Sūrat al-Balad,
P. 90, kao primjer). Naslijeđe (“starina”) u kurʾānskom slučaju je
19 Ove osobine nedavno je proučavao Daniel Boyarin (2009).
20 Vidjeti “Slike i metafore u uvodnim dijelovima Mekanskog
Suras”, u Neuwirthu 2014.
60 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Materijal
manje homogena nego u rabinskom slučaju; barem je dvostruko,
koji obuhvaća i pogansku arapsku i biblijsku ili post-biblijsku her�
itage. Stoga ne čudi da postoji nedvojbena forenzička dimenzija�
sion Kurʾānu. Pojedinačne sure se uglavnom sastoje od rasprava
prošaran pitanjima i odgovorima, upozorenjima, povlačenjima i
ustupci – svi ukazuju na živo pregovaranje o trenutnim tradicijama.
Kurʾān, sudeći po njegovom književnom izgledu, predstavlja se kao
transkript tekuće rasprave o teološkim problemima koji su
prisutna u kasnoj antici.21
Retorika i konceptualni leksikon Kurʾāna već bi trebali zadovoljiti�
može dokazati da nije jednostavno – kako tvrdi Peter Brown (2002).
za ranu islamsku kulturu per se – razvijati “pod kišobranom” kasno
antičke kršćanske kulture, koja je samo klizila pod krinkom kršćanske
modeli. Daleko od toga da je to samo suvremeni fenomen,
Kurʾān se u mnogim aspektima predstavljao kao aktivan i kreativan igrač
u kulturi kasne antike, prije svega u teološkoj
carstvo. Unutar svoje arapske domovine, Kurʾān je pokrenuo novo
djelatnost teorijske refleksije kao što je pokrenula novonastalo
kulturna praksa pisanja.22 Međutim, njegova inovativna snaga ide
izvan toga. Treba zapamtiti da Kurʾān nije bio samo unutra
razgovor s ranijim tradicijama, ali je podnio ove tradicije
novom autoritetu: autoritetu pisanja. Novo središte riječi
od Boga, potaknut Kurʾānom, bio je opravdan slikom a
"božanskog spisa". Pisanje (a time i jezik) prema Kurʾānu
bio tamo prije stvaranja; doista, stvaranje prema Kurʾānu
pokorava se jezičnim pravilima – teološki proboj koji nadilazi
lokalne arapske dimenzije relevantnosti. To je jednako izazovu
kršćanske logosne teologije kojoj se u Kurʾānu suprotstavlja a
nova hipostaza riječi, hipostaza “jezika”.
21 Takve rasprave i pregovori snažno podsjećaju na strategije o
uvjerenje koje je Peter Brown istaknuo za kršćansku kulturu kasnog
Antika; vidi Brown 1992.
22 Vidi Neuwirth: “'Otkriće pisanja' u Kur'anu: Tragiranje epizode
temička revolucija u kasnoj antici”, u Nuha al-Shaar, ur., Kur'an i Adab
(Oxford, uskoro).
Dvije hermeneutike – nepomirene? 61
Bibliografija
al-Azmeh, Aziz: Arapi i islam u kasnoj antici. Kritika od
pristupi arapskim izvorima, Berlin: Gerlach-Press, 2014.
Bauer, Thomas: Die Kultur der Ambiguität. Eine andere Geschichte des
Islami, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011.
Borg, Gert: 'Mit Poesie vertreibe ich den Kummer meines Herzens':
Eine Studie zur altarabischen Trauerklage der Frau (Ufarriǧ hamm
ṣadrī bi-l-qarīḍ), Leiden: Nederlands Historisch-Archaeologisch
Institut za Istanbul, 1997.
Boyarin, Daniel: Sokrat i debeli rabini, Chicago: Sveučilište
Chicago Press, 2009.
Brown, Peter: Moć i uvjeravanje u kasnoj antici: prema Chrisu
Tian Empire, Madison: WI, 1992.
— Svijet kasne antike: 150.–750. AD, London: WW Norton &
Tvrtka, 2002.
Bultmann / Rudolf: Die Geschichte der synoptischen Tradition, Göttin�
Gen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1921.
Dmitriev, Kirill: Das poetische Werk des Abū Ṣaḫr al-Huḏalī: Eine litera�
turanthropologische Studie, Wiesbaden: Harrassowitz, 2008.
Fowden, Garth: Prije i poslije Muhameda: Prvi milenijski Refo�
cused, Princeton: Princeton University Press, 2013.
Franke, Ute i sur. (ur.): Roads of Arabia: The Archaeological Treasures
Saudijske Arabije. Berlin: Wasmuth, 2011.
Frye, Northrup: Veliki kod. Biblija i književnost, San Diego:
Mariner Books, 1982.
Fück, Johann: “Die Originalität des Arabischen Propheten”. U:
Zeitschrift der Deutschen Morgenländischen Gesellschaft, Nr. 90 /
1936., str. 509–25.
Geiger, Abraham: Bio je hat Muhammed aus dem Judenthume aufgenom�
muškarci?, Berlin: Reprint, 2005. (1. izd. 1833.).
Griffith, Sidney: Biblija na arapskom, Princeton: Sveučilište Princeton
Press, 2013. (monografija).
62 Angelika Neuwirth
Hartwig, Dirk i sur. (ur.): 'Im vollen Licht der Geschichte': Die Wis�
senschaft des Judentums und die Anfänge der Koranforschung,
Würzburg: Ergon, 2008.
Heath, Peter: “Kreativna hermeneutika. Komparativna analiza
tri pristupa”. U: Arabica, br. 36 / 1989, str. 173–210.
Heller, Bernhard: “Ginzbergove legende o Židovima”. U: JQR NS, br.
xxiv / 1934, xxv / 1934.
Jakov, Georg: Schanfarà-Studien, Bd. 1: Der Wortschatz der Lâmîja
nebst Übersetzung und beigefügtem Text, München: Verl. der Bayer.
Akad. der Wiss., 1914.
— Schanfarà-Studien, Bd. 2: Parallelen und Kommentar zur Lâmîja,
Schanfará-Bibliographie, München: Verl. der Bayer. Akad. der Wiss.,
1915. godine.
Jacobi, Renate: “Bemerkungen zur frühislamischen Trauerpoesie”. U:
Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, br. 87 / 1997,
str. 3–99.
Kelber, Werner H.: Otisci, Coiceprints & Footprints of Memor, Atlanta:
Društvo biblijske književnosti, 2013.
Neuwirth, Angelika: Sveto pismo, poezija i stvaranje zajednice.
Čitanje Kur'ana kao književnog teksta, Oxford: Sveučilište Oxford
Press, 2014. (monografija).
— „'Otkriće pisanja' u Kur'anu: praćenje epistemije
Revolucija u kasnoj antici”. U: Kur'an i Adab. Ed. od Nuhe
al-Shaar. Oxford: Oxford University Press, uskoro.
Pollock, Sheldon: „Filologija budućnosti? Sudbina meke znanosti u a
Tvrdi svijet”. U: Kritički upit, br. 33 / 2009, str. 931–961.
Seidensticker, Tilman: Altarabisch 'Herz' und sein Wortfeld, Wiesbaden:
Harrassowitz, 1992.
Stroumsa, Guy G.: Das Ende des Opferkults: Die religiösen Mutationen
der Spätantike, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011. (franc.
1. izd. 2005.).
— Kraj žrtvovanja: religijske transformacije u kasnoj antici,
Chicago: IL, 2009. (francusko 1. izdanje 2005.).
Dvije hermeneutike – nepomirene? 63
Urheberrechtlich geschütztes Materijal
Ullmann, Manfred: Das Gespräch mit dem Wolf, München: Bayerische
Akademie der Wissenschaft, 1981.
Vico, Giambattista: Scienza nuova, Napulj: np, 1725.
Wansbrough, John E.: Kur'anske studije: izvori i metode spisa�
tural Interpretation, Oxford: Prometheus Books, 1977.
64 Angelika Neuwirth
Odnosi između vremena, prostora, teksta i čitatelja
u kurʾānskoj hermeneutici
Burhanettin Tatar*
Sažetak
Ovaj rad iznosi sljedeću tvrdnju: kurʾānsko značenje može�
ne biti ograničen na epistemološku (idealnu) razinu, jer
Kurʾānsko značenje nije “čisti objekt” ljudske svijesti;
nego je to povijesni i ontološki događaj (vreme-prostor)
odnosa koji se događaju u trenutku susreta između
teksta i čitatelja. Kur'ansko značenje se ne može odvojiti od
slobodan prostor gdje se čitatelj poziva na ponovno razmatranje i promjenu
sebe čitanjem teksta. Stoga svaki čitatelj koji
želja za razumijevanjem Svetog pisma postaje vremenski dio
Kurʾānsko značenje.
U povijesti kurʾānske egzegeze, tumačenje Kurʾāna je bilo
uglavnom uzet kao epistemološki problem dosezanja “istine”,
namijenjeno i naznačeno putem āyāta (znakova, stihova) u Svetom pismu. Za
taj razlog, temeljni ontološki status vremena, prostora, teksta
a čitatelji se smatrali mogućnošću ili instrumentom za
dostizanje istine koja nadilazi granice ovih temelja.
Međutim, ovo gledište natjeralo je egzegete (mufassirūn) da pretpostave
ili konstruirati idealno, izolirano, a-povijesno, apstraktno, objektivno sredstvo�
što se u osnovi može shvatiti na razini lingvistike
kalno posredovanu ljudsku svijest.
Ovo je još jedan način da se kaže da je većina mufassirūna pitala
pitanje "Kako mogu znati bitno značenje Kur'ana?"
zanemarujući temeljnija ontološka pitanja koja stoje iza toga
* Teološki fakultet Sveučilišta Ondokuz Mayıs, Samsun, Turska.
66 Burhanettin Tatar
može se staviti na sljedeći način: Ono što se dešava kada je Kurʾān bitak
razumio? Koji su ontološko-povijesni uvjeti koji
učiniti Kurʾān značajnim za muslimane i relevantnim da se stalno
mijenja kontekstu povijesti? Dakle, koje uloge imaju vrijeme, prostor, tekst,
a čitatelj imaju u povijesnom nastanku značenja Skriptature?
U ovom prilogu iznijet ću sljedeću tvrdnju: Kurʾānic
značenje se ne može ograničiti na epistemološku (idealnu) razinu,
jer kurʾānsko značenje nije “čisti objekt” ljudske svijesti
nost; nego je to povijesni i ontološki događaj (vreme-prostor)
odnosa koji se događaju u trenutku susreta između teksta
i čitatelj. Kurʾānsko značenje ne može se odvojiti od “slobodnog”.
prostor”1 gdje se čitatelj poziva da se preispita i promijeni/
sama po tekstu. Stoga, svaki čitatelj koji želi razumjeti
Sveto pismo postaje vremenski dio kurʾānskog značenja. Konačno,
Kur'ansko značenje postaje djelomično pojavljivanje “Lice
Bog” (Wajh Allāh) koji govori, poziva, daje riječ (obećava) i
čeka odgovor od ljudskog bića koje je sposobno razumjeti
i obrati se Njemu. Drugim riječima, kurʾānsko značenje je oblik lica
suočavanje između Boga i ljudi.
Da bismo iznijeli osnovni smisao naše tvrdnje, trebali bismo pokušati
otkriti uvjete primjene koncepcija koje koristimo
gore u vezi s povijesnom situacijom Kur'ana u to vrijeme
poslanika Muhammeda. Drugim riječima, prilikom otkrivanja ontologije�
kalnih i povijesnih aspekata tumačenja Kur'ana u to vrijeme
Poslanika Muhammeda, trebali bismo testirati legitimnost gore navedenog
spomenute koncepcije i tvrdnje. Pritom bismo trebali platiti blizu
1 “Slobodan prostor” je filozofski pojam koji pokušavam razviti u ovom radu
u smislu “otvorenog prostora”. Označava stanje čitatelja odn
slušatelj ispred teksta ili spisa: Po mom mišljenju, čitatelj ili slušatelj je slobodan
prihvatiti ili odbaciti tvrdnje teksta. Čitatelj bi trebao imati distancu
u svijet teksta kako bi vidjeli i razumjeli rečeno. Ovaj
udaljenost koja je teoretski neophodna za razumijevanje značenja teksta
stvara otvoreni prostor u kojem čitatelji mogu uživati u slobodi mišljenja, dis�
psovanje, prihvaćanje ili odbijanje tvrdnji teksta. Stoga je ovaj prostor slobodan
od bilo kakvog vanjskog ograničenja ili prisile.
Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾānskoj hermeneutici 67
pozornost na uloge vremena, prostora, teksta i čitatelja u strukturi
ovog oblika tumačenja. Prilikom čitanja Kurʾāna u svjetlu
nalazimo povijesnih podataka o ovom određenom vremenu ili razdoblju
suočavamo se sa složenim skupom odnosa između vremena, prostora, teksta
i čitatelj.
Za ocrtavanje ovog složenog skupa odnosa, prvo bismo se trebali pitati
sljedeće pitanje: Što znači “vrijeme” u procesu
razumijevanja kurʾānskog značenja? Određivanjem historije
kalni kontekst ili vremenska prilika objave, povjesničari islama
a egzegeti Kurʾāna pružili su nam osjećaj vremena koji
je i izračunljiv i mjerljiv. U njihovim računima vrijeme igra a
razumnu ulogu u određivanju sadržajnog karaktera Kurʾāna
značenje. Drugim riječima: u njihovoj perspektivi, vrijeme postaje
trenutak veze između objave i povijesnog konteksta.
Posljedično, kroz ovu vezu, otkrivenje dobiva a
osjećaj za temporalnost. Postaje izgovorena riječ ili riječ na koju se primjenjuje
specifičan tijek vremena. Konačno, vrijeme postaje vrijeme primjene
cija kurʾānskih ajeta na povijesne događaje. Fazlur Rahman upućuje
na ovu povijesnu situaciju kao Božji odgovor na pitanja
koje predstavljaju ljudska bića u vrijeme objave (usp. Rahman 1982:
7, 1984: 10).
Međutim, treba obratiti pažnju na razliku između
klasični mufassirūn2 i zagovornici modernog povijesno-kritičkog
metoda analize Kurʾāna kada je riječ o značenju
koncept "izgovorene riječi" s obzirom na vrijeme primjene.
Čak i ako većina klasičnih mufassirūna pripisuje epistemološki
vrijednost za vrijeme primjene kao dio prigode objave
2 Pod "klasičnim mufassirūnom" mislim na egzegete Kurʾāna koji slijede
opći put tumačenja pružajući prvo lingvističke i povijesne
znanje o stihovima, a zatim, iznošenjem različitih značenja
koje su dali prethodni egzegeti, razvijajući vlastite sklonosti. Ovaj general
put tumačenja može se promatrati od aṭ-Ṭabarī (u. 923.) do Elmalılıja
Muhammed Hamdi Yazır (1878–1942). Opća karakteristika ovog puta
je tumačiti kurʾānski ajet po ajet od početka Svetog pisma do
njegov kraj. U skladu s tim ostavljamo mistična i filozofska tumačenja
na stranu neke stihove Kurʾāna, poput onih od Ibn Sīne i Ibn ʿArabīja.
68 Burhanettin Tatar
(asbāb an-nuzūl), oni kritički razlikuju univerzalno (esencijalno)
smisao kurʾanske riječi iz samog vremenskog događaja. Razlog
iza ove diferencijacije je njihovo davanje prioriteta Kurʾānovom teoriju
logičkog smisla nad svojim povijesnim smislom.
Da budemo otvorenije, većina klasičnih mufassirūna uzima
Kur'anski ajeti kao izgovorena riječ koja ukazuje na namjeru (maqsad)
Bog. Stoga je poznavanje Božje nakane najvažniji trenutak
razumijevanja teološkog značenja kao žive veze
između Boga i ljudi. Konačno, u njihovim očima, vrijeme od
otkrivenje postaje „prilika ove žive veze
cija”. Ovaj pogled donekle podsjeća na platonov moto za djelo
umjetnosti kao kopiju kopije, odnosno kao treće uklanjanje iz stvarnosti.
Klasični mufassirūn je tražio načine spoznaje
univerzalna Allahova namjera s Kurʾānom kao Njegovom izgovorenom riječju.
Zagovornici povijesno-kritičke metode analize3 pristupa
izgovorena riječ kao ogledalo koje se odražava ili prozor koji pokazuje
povijesna osjetila i vremenska stanja teksta. Drugim riječima, oni
tražiti relativno skrivenu povijest iza riječi. Stoga, u
njihovim očima, vrijeme objave je vrijeme postanka i
završetak čisto povijesnog teksta. U ovom pogledu, da se zna što
dogodilo i kako se dogodilo također je znati original – to
znači ispravno – značenje teksta.
Tako to možemo lako uočiti, dok za klasični mufassirūn
vrijeme objave polazište je povijesnog kretanja4
univerzalnog smisla Kurʾāna, za zagovornike historije
3 Pod “pobornicima povijesno-kritičke metode” mislim na znanstvenike koji vide
ovaj oblik analize kao uvjet za otkrivanje povijesno ispravnog značenja
Kurʾāna. Među njima se mogu navesti Fazlur Rahman i Muhammad Arkoun
ih u određenoj mjeri. Međutim, ja se u osnovi odnosim na nemuslimanske učenjake
koji daju doprinos orijentalističkim studijama u smislu isključivo povijesnih
načine razumijevanja Kurʾāna.
4 Koristim izraz "pokret" kako bih pokazao da je Kur'an kao tekst bio
dobiva smisao u smislu kretanja s vremenom i prostornim kontekstima. to je
ne puki predmet koji tu stoji; nego ima kretanje snagom
njegove tvrdnje i njihova tumačenja.
Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 69
kal-kritičke metode (tj. modernih historičara) vrijeme objave je
krajnja točka povijesnog kretanja teksta.
U ovom trenutku možemo postaviti sljedeća pitanja: Učinite ovo dvoje
perspektive na vrijeme daju nam potpuni osjećaj vremena kao dijela povijesti�
kalna pojava kurʾanskog značenja? Uzima vrijeme u svojoj mjeri�
sposoban i uračunljiv smisao koji utire put za stvaranje odmjerenog i
izračunato značenje?5 Dakle, postaje li vrijeme način određivanja
a-vremenska (a-povijesna) granica ili granica za smisao teksta?
Konačno, nije vrijeme, u ovoj perspektivi, bezvremensko (spremno za ruku)
alat za ljudski razum da ima univerzalnu kontrolu nad tekstom? Ako ovo
je to slučaj, kako ga možemo nazvati “vrijeme” sve dok negira svoj izvornik
osjetiti i poništiti sebe?
Po mom mišljenju, i mufassirūn i moderni historicisti uzimaju
“vrijeme objave” kao nešto dato, nešto što može
biti zastupljena u povijesnom znanju. Stoga ga uzdižu na
epistemološku razinu zanemarujući njezin ontološki status. Nev�
ipak, kada pažljivo čitamo ranu povijest islama od a
filozofske perspektive, vidimo da vrijeme objave ne može
biti predmet čistog povijesnog istraživanja. To je zato što u ovoj povijesti�
U tom razdoblju, “vrijeme” je ujedno i trenutak stvaranja slobodnog
prostor između Kurʾāna i njegovih slušatelja. To je trenutak ponovnog spajanja
promatranje potencijala ljudskih bića i njihovog svijeta. U tom smislu,
vrijeme nije nešto dano ili izračunljivo; nego je trenutak od
donošenje odluka o tim potencijalima.
S ove točke gledišta, izraz “vrijeme objave” nije
samo označavaju objavu kurʾānskih ajeta; možda označava
otkrivanje ljudskog svijeta iz različitih kutova. Razlog
jer to je da prvi slušaoci Kurʾāna i prvi muslimani
našli su se ne samo pod pritiskom izgovorene riječi,
ali i pod pritiskom tradicije, jezika, fizičkog i met�
5 Pod "izmjerenim i izračunatim značenjem" mislim na pozitivistički koncept
značenje koje uzima odredive objekte, izračunljiv osjećaj za vrijeme i a
mjerljivi osjećaj prostora kao referentne točke značenja. U ovom pogledu,
značenje se tretira kao predmet koji stoji tamo u kontekstu povijesti.
70 Burhanettin Tatar
afizički svjetonazori. To je zato što je kurʾanska objava popločala
način semantičke promjene jezika (dakle, svjetonazora, tradicije
itd.) i pozivao ljude da misle i vjeruju drugačije obzirom
sami odgovorni za sva svoja djela pred Božjom riječju.
Stoga je za njih vrijeme objave bilo vrijeme susreta s a
relativno novo biće i promjene u svijetu koji ih okružuje.
Ovo je još jedan način da se kaže da je vrijeme za njih bio proces
stvaranja novih prostora, novog jezika, različitih načina postojanja,
i konačno novo društvo. Kad čitamo povijesne izvještaje o tome
ranog razdoblja islama, nalazimo samo fragmente vremena izolirane od njegovog
temporalnost. Iz tog razloga mi se čini nemogućim poznavati
izvorni smisao Kurʾāna za njegove prve slušaoce i vjernike. Povijest
kalno znanje i rani tekstovi mogu nam dati neki uvid u događaje
tog vremena, ali se taj podatak ne može identificirati kao izvornik
značenje Kurʾāna. Iz filozofske perspektive, mi smo pravedni
sposoban opisati ontološke povijesne uvjete značenja
što bi doživjeli prvi slušatelji i vjernici.
Kratka analiza problema prostora može nam pokazati razliku
kultova u određivanju izvornog smisla Kurʾāna u vrijeme
otkrivenje. Povjesničari islama i moderni historičari općenito uzimaju
“prostor” kao nešto mjerljivo i izračunljivo s obzirom na njegovu fiziku
ical dimensions kao što je prikazano na karti. Dakle, imena Makka
i Madina, na primjer, smatraju se pouzdanim referencama
prostore koje su doživjele prve generacije muslimana. Nikada�
manje je jedan od velikih problema s ovim pogledom na prostor to što daje
nam samo geometrijske koordinate fizičkih područja i čini
ne reći ništa o prostornosti prostora.
Kao što je već spomenuto, kada su prvi slušatelji i vjernici od
Kurʾān se našao pod pritiskom izgovorene riječi
(Kalām Allāh, Božji govor), tradicije, jezika, razilaženja
svjetonazori itd. bili su suočeni s problemom pronalaženja novog
upute za bolji život. Time se želi reći da prostor koji
dugo su bili poznati ne mogu biti pouzdana točka
pozivanje na suočavanje s novim potencijalima promjenjive povijesti. Sporazum-
Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 71
u stvari, prostor za njih se ne odnosi samo na fizička mjesta na kojima se nalaze
živjeti u; nego je u osnovi problem vidjeti pravu stvar, mak�
donošenje ispravnih odluka, dobre odnose s Bogom, metafizičke
i fizička bića. Ukratko, problem prostora za njih je
problem davanja odgovora odnosno pronalaženja odgovora za
njihova egzistencijalna, teološka, socijalna, moralna, politička ili ekonomska pitanja
cije. U tom smislu, to je u osnovi slobodan prostor mnogih mogućnosti. To
otvara se vremenski kada ljudska bića imaju tijek života.
Na ovoj razini možemo primijetiti da jezik ne može predstavljati
ontološki karakter ovog slobodnog prostora kakav se doživljava tijekom
život. Iz tog razloga, odnos između Kurʾāna i prostora
da prvi muslimani doživjeli ne mogu biti objekt povijesnog
istraživanje. Sigurno iz istog razloga, kurʾansko značenje za
prvi slušatelji ne mogu se odvojiti od svog tijeka života u svom slobodnom
prostorima. Najveća greška koju su napravili neki mufassirūn i moderni
historičari trebaju izjednačiti povijesno znanje s izvornim srednjim
ing teksta.
Prostor se ne može svesti na mjesto. Kad govorimo o Mekki
i Medinu kao gradove proročkog vremena, obično ih nazivamo
kao mjesta, a tek rijetko kao prostori. Mjesto je fizičko područje ili con�
Dition to postaviti ili postaviti nešto. Prostor je vremensko područje ili a
horizont koji je otvorio čovjek ili nešto, i to uvijek
stoji u odnosu na ljudsku svijest. Na primjer, muzika
kal instrument se postavlja i svira unutar mjesta; ali stvara a
glazbeni prostor sve dok ga netko svira i sluša (za
na primjer sam igrač). Sukladno tome, mjesto može biti samo
fizičku dimenziju prostora.
Stoga, kada govorimo o odnosu između Kurʾāna
i prostor, ne mislimo samo na fizička područja ili mjesta.
Radije mislimo na vremensko otvaranje razmaka između teksta
i njezini čitatelji. Kur'ansko značenje uglavnom je povezano s ovim temporalnim
prostor i rijetko povezani sa samim mjestima. Na primjer, kada je
Kurʾān govori o Kaʾbi u Mekki, u osnovi skreće pažnju
svom duhovnom i društvenom prostoru kao jedinstvenom načinu komunikacije.
72 Burhanettin Tatar
Opet, kada Kurʾān pripisuje neke vrijednosti ovom svijetu, to
također daje značenje prostora otvorenog prema sljedećem svijetu i
zagrobni život. Slično, kada Kurʾān spominje nebo, oblake, brdu
mrlje, rijeke, neko voće i životinje, ne odnosi se samo na njih
kao bića unutar fizičkih mjesta; nego nas tjera da vidimo koliko se razlikuje
u čovjeku se otvaraju različiti intelektualni i teološki prostori
svijest upućivanjem na fizička mjesta.
Naša analiza prostora vodi nas do dinamičkih odnosa između
tekst i njegovi čitatelji. To je zato što je prostor uvijek smislen
za nas sve dok se otvara pred ljudskom sviješću. U
drugim riječima, otvara se sve dok je povezana s jezikom i tekstom.
Ukratko rečeno, prostor ima ontološku i lingvističku dimenziju.
Kad god govorimo o izgovorenoj riječi (Kalām Allāh kao Kurʾān),
mislimo i na jezičnu dimenziju teksta i na ontološku
struktura prostora u kojem se musliman može naći kao fac�
ing Boga. Dakle, Kurʾān kao tekst postaje vjerski spis kao
sve dok se otvori prostor kao ontološka struktura ispred a
ljudsko biće kao vjernik.
Kako bi se razumjeli odnosi između prostora i teksta
(Kurʾān), moramo obratiti pažnju na različite tekstualne dimenzije
Kurʾān. Kada se čita, pamti i sluša, otvara se sam
unutar ljudske svijesti i jezičnog prostora. Kao pisani tekst, to
otvara se na fizičkim mjestima. U vrijeme podnošenja zahtjeva u pravnom,
politički, moralni ili povijesni kontekst otvara se unutar društvenog
prostorima. Kao glavni vjerski tekst islamskog svijeta, otvara se sam
kao simbolički prostor. Kao što se može primijetiti, kada govorimo o
Kurʾān u njegovim različitim tekstualnim dimenzijama, već govorimo o njemu
odnosa prema različitim prostorima. Iz tog razloga znanstveni tzv
i povijesnu analizu koja tjera Kurʾān da bude tihi objekt u
ispred učenjaka, može predstaviti Kurʾān kao tekst koji je pri ruci,
da upotrijebim heideggerovski izraz. To jest, može se samo odražavati unutar sebe
intelektualni (konceptualni) prostor.
Uočavamo još jednu poteškoću u većini klasičnih egzegeta.
pristupa prema kurʾānskom tekstu. Kad traže njegovu bit-
Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 73
U tom smislu, pokušali su otkriti Božju namjeru (maqāsid
Allāh) iza usmenog ili pisanog teksta. Stoga su prihvatili
suštinski oblik kurʾānskog teksta kao teološkog svetog prostora (tj
um Božji). Oni su vjerovali da je to zarobljeno u Kurʾānu
izraz al-lawḥ al-maḥfūẓ. Napokon su idealizirali, izolirali, objektizirali
fided, a-historicized, i stoga mentalno konstruiran univerzalno carstvo
značenja.
Nužno je ova perspektiva izazvala jaz između teorije�
ološko (teološko, metafizičko) područje značenja i njegovo praktično
aplikacija i istovremeno je prikrio i maskirao svoje�
toričke i ontološke uloge vremena, prostora i čitatelja u emer�
gencija kurʾānskog značenja.
Znamo da je aktivna uloga čitatelja u procesu
čitanje je filozofski otkriveno u 20. stoljeću. U
U prošlosti je većina znanstvenika prihvaćala čitatelja u osnovi kao pokornika
tivno sredstvo na namjeru autora. Uspon postmodernizma
započela s otkrivanjem aktivne uloge čitatelja. Postmoderna
rasprave o ulogama čitatelja imale su kritički utjecaj
na našu intelektualnu svijest o pojmu čitanja i značenja.
Dakle, kada govorimo o Kurʾānu u njegovom različitom tekstu
prostora ili prostornih pojava, uvijek razmatramo ulogu
čitatelja u vremenskom ili povijesnom nastanku kurʾānskog značenja�
ing. Kada se promatra iz ove svijesti, možemo primijetiti da je
Recepcija Kurʾāna kao teksta u zapadnoj povijesti bila je opća
saveznik na temelju zapadnih shvaćanja odnosa između
teksta i čitatelja, a da ne spominjemo uloge vremena i prostora.
Ova situacija je neizbježan rezultat ljudskog razumijevanja
kao oblik primjene.6 Ljudski um može razumjeti bilo što
6 Riječ "primjena" koristi se za otkrivanje ontološkog karaktera
ljudsko razumijevanje unutar povijesti. Ljudsko razumijevanje odvija se po
primjenjujući se i na vlastito vrijeme i prostor i na projicirana vremena i
prostorima tekstova. Sukladno tome, prijava se odnosi na temeljne
situacija ljudskog razumijevanja u smislu koji nitko ne može razumjeti
bilo što u praznom vakuumu ili prostoru. Razumijevanje se uvijek ostvaruje i
ispunjen doživljajem živih osjetila vremena i prostora.
74 Burhanettin Tatar
sve dok ga primjenjuje na vlastito vrijeme, prostor i tekstualni jezik�
tički svijet. Stoga svaki čitatelj ima određenu odgovornost u tome
nastajanje značenja teksta koji čita. U povijesti od
Islam, većina muslimanskih učenjaka se nadala da će pronaći objektivan, standardiziran,
univerzalno valjano i primjenjivo značenje Kurʾāna kako bi se
izgraditi idealan muslimanski ummet, ali to je ostalo samo mentalno
građenje. Štoviše, znamo to biti vjernik ili nevjernik
zahtijeva aktivnu osobnu ulogu pred tekstualnom
čita. Drugim riječima, otkrivanje uključenosti čitatelja
u procesu čitanja doprinosi boljem razumijevanju
oba značenja "vjernik" i "nevjernik". Osim toga, to
pomaže nam vidjeti razlike među pojedinim čitateljima. Uloga od
svaki čitatelj u povijesnom nastanku tekstualnih značenjskih sila
da preispitamo Kurʾān u kontekstu razlike, i ne samo
u kontekstu identiteta.7
Zasigurno, prema gore iznesenom, čitatelji ovoga
papir može pretpostaviti oblik pluralističkog i perspektivističkog čitanja. Ovaj
za mene je potpuno prihvatljivo sve dok mislimo da razgovaramo
o istinski religioznom tekstu koji govori, poziva i tjera ga da čuje�
ers ili čitatelje da mijenjaju sebe prema horizontu
što znači da ukazuje. Tekst može biti vjerski tekst sve dok je
otvara slobodan prostor za svoje slušatelje ili čitatelje da donesu odluku o tome
njihovi životi. A to nužno zahtijeva prihvaćanje osobnog
odgovornost i slobodu mišljenja i odlučivanja. Eto�
prije svega, pluralističko čitanje je već univerzalni uvjet za tekst
biti vjerski tekst. Pluralističko čitanje je jedinstven način da se ima a
7 Iz tog razloga, po mom mišljenju, izvorno značenje Kurʾāna ne može biti
ograničeno na vrijeme objave. Dapače, dobiva svoje izvorno značenje kao
sve dok je moralno, teološki, estetski vezano uz tijek povijesti
bezobrazno. S ovog gledišta, to nalikuje riječi koja dobiva svoje izvorno značenje
sve dok se smisleno primjenjuje na povijesne uvjete koji se stalno mijenjaju
ons. Različiti povijesni uvjeti donose neku potencijalnost objave
do izražaja i tako ga aktualizirati iz različitih kutova. Dakle, u ovoj perspektivi
aktivno, koncept “izvornog značenja” odnosi se na izvornu aktivnost
tekst kroz povijest, kao rijeka koja neprestano izvire sve dok ona
otkriva se u različitim vremenima i mjestima.
Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 75
vjera u smislu vjerskog teksta. Drugim riječima, ne možemo odrediti
vjerski tekst kao tekst koji nam daje određeno znanje. Vjera je uvijek
problem horizonta značenja koji se ne može svesti na
znanje.
Ova situacija nas tjera da prihvatimo da tekst može biti religiozan
tekst sve dok ljudsko biće vjeruje da ima odnos licem u lice
s Bogom kroz ovaj tekst. Inače je vrlo teško razgovarati
o pluralističkim čitanjima, odnosno preuzimanju osobne odgovornosti
ispred Boga. Iz tog razloga, za muslimane je Kurʾān tekst koji
predstavlja oblik Božjeg Lica (Wajh Allāh) tako da imaju liv�
ing vremensko-povijesno-ontološki odnos s Bogom dopuštajući to
tekst se otvara u različitim prostorima u njihovim životima.
Konačno, kurʾānsko značenje ostaje originalno u smislu da
obnavlja se i ponovno pojavljuje u različitim vremenima i prostorima. Ovo je
drugi način da se kaže da nitko ne može tvrditi da posjeduje a
superiorno ili univerzalno značenje koje svatko mora prihvatiti i ostvariti
poslušati. Iznošenje ove vrste tvrdnji samo znači pogrešno značenje
za znanjem. Samo značenje se nikada ne može prenijeti na druge;
ono što se prenosi prije je dio znanja koji predstavlja samo
jezičnu i pojmovnu dimenziju ovog značenja.
Bibliografija
Rahman, Fazlur: Islam i modernost: transformacija intelektualca
Tradicija, Chicago: The University of Chicago Press, 1982.
— Islamska metodologija u povijesti, 2
nd reprint, Islamabad: Islamic
Istraživački institut, 1984.
Urheberrechtlich geschütztes Material
Two Hermeneutics – Unreconciled?
Some Observations about the Political Dimension1
of the Qurʾān
Angelika Neuwirth*
Abstract
The article advocates for a new contextualization of the Qurʾān.
A review of recent research shows that Western and inner-Is
lamic quranic studies are still isolated from each other by an
hermeneutical barrier. To bridge this gap, new more inclusive
models of quranic studies are required. One such model is the
re-embedding of the Qurʾān in its historical and cultural context
of development: the epistemic space of debates of late antiquity.
From this perspective, the text turns out to be a document of
a high level interaction with the theologies of its monotheistic
neighbors. This approach, which is recommended as a supple
ment to the approaches already pursued in Islam, promises inno
vation in two ways: it brings to light not only the religious but
also the epistemic revolution achieved with the Qurʾān but it
identifies the Qurʾān – at least in retrospect – to be a theological
challenge to Jewish-Christian European culture.
1 I use the term ‘political’ in the broader sense of ‘culturally and socially relevant’.
Sound academic work on the Qurʾān today bears a political dimension insofar
as it contributes to a badly needed cultural critique within Western society. In
my view the Qurʾān today has to be studied in a committed way.
* Seminar für Semitistik und Arabistik, Freie Universität Berlin.
46 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
1. Philology, the “host discipline” of Qurʾānic Studies
The Qurʾān until now has not been acknowledged as part of the
Western canon of theologically relevant knowledge – although it is
obviously a text that no less than the Jewish and Christian founding
documents firmly stands in the Biblical tradition. Indeed, it seems to
be the very fact of this close relationship that kindled the present con
troversy over the status of the Qurʾān: either as a religiously genuine
attestation of Biblical faith, a Fortschreibung, a “continuation” of the
Bible, adding to it new dimensions of meaning, or as a mere imita
tion, a theologically diffuse recycling of Biblical tradition. Although
new readings advocating a genuine relationship between the Bible
and the Qurʾān have lately been proposed2 scholars are still far from
recognizing the status of the Qurʾān as a new manifestation of Bibli
cal scripture.
This lament clearly expresses a particularly European position
vis-à-vis the Qurʾān. I won’t conceal my personal stance: I consider
the deficient acknowledgement of the Qurʾān’s status which was sus
tained through history as a regrettable failure to come to terms with
and benefit from an important counter-tradition to the prevailing
Christian interpretation of the intellectual heritage of Late Antiquity.
With our present Muslim-Christian co-habitation a new chance comes
to resume and reread our heritages to trace and compare what each
party has succeeded to develop out of the originally shared gamut of
traditions. One central question that arises here is that of the particu
lar hermeneutics involved in the Western and the Islamic perceptions
of the Qurʾān.
2 See the seminal new work of Griffith (2013). Not surprisingly, Griffith
concentrates on narrative texts, a genre which most easily bridges the gap
between Bible and Qurʾān. The focus needs however to be widened to
encompass other literary genres, argument in particular, to keep present the
Qurʾānic social setting as a live proclamation and debate, and to remain alert
to the diversity of Qurʾānic intertextuality which does not refer to the Biblical
tradition alone but equally resumes pagan Arabic poetry and Hellenistic
philosophy. The Qurʾān is not only a post-Biblical but a multifaceted and
thoroughly rhetorical text.
Two Hermeneutics – Unreconciled? 47
Urheberrechtlich geschütztes Material
In Islam the Qurʾān has at least three manifestations: in its oral,
recited appearance, as qurʾān, it is the backbone of Islamic liturgy, of
prayer and meditation. In its codified shape, mushaf, it is the basis of
learned exegesis. And last but not least, in its spiritual function, as
tanzil, it figures as the Word of God, the logos. There is no like of this
triple existence in the status of the Bible in Christianity which shares
only the first and second function, the third being occupied by the
incarnate Word, Jesus Christ. There is a marked unequality in the
two perceptions of Scripture then. But Scripture in Christianity not
only is transcended by the rank of Christ, it is also inseparable from
the historical human appearance of Jesus Christ whose life on earth
as a prophet and charismatic leader of his community is recorded in
Christian scripture. This observation is seldom reconnected with the
parallel Qurʾānic case. Yet, if we acknowledge the analogy Christ as
logos on the one hand and Qurʾān as logos on the other, we need to
provide an analogy for the messenger of the logos, the earthly Jesus
figuring in the Gospels, as well. This place is evidently held by the
proclaimer of the Qurʾān, Muhammad, who figures prominently in
it. Yet, Christian observers are reluctant to complete the compari
son and concede a Scriptural rank to Muhammad as well. This again
blurs the importance of the historical event of the Qurʾān which in
the Islamic perception is ever present. Not to accept the event of the
Qurʾān as a point of origin means not only to disregard early Islamic
history, it also blocks the understanding of the most important man
ifestation of the Qurʾān in daily life: the ritual recitation which is an
act of the believer’s mimesis of the Prophet. I will come back to this
problematic underestimation of the Qurʾān’s historical dimension.
2. Privileging intertexts over the text:
the de-contextualized Qurʾān
The Western perception of the Qurʾān thus seems to be curtailed: it
does not take notice of the recited Qurʾān nor usually of its status
48 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
as the logos but remains limited to its codified manifestation as the
mushaf. This distorted perception can only be explained historically,
a brief outline of the development of Western Qurʾānic studies seems
to be in place here.
It is noteworthy that while Jewish readings of the Bible by now
have received a place – though marginal – in theology, the Qurʾān
has remained a domain of philology, widely excluded from theologi
cal discourses. Western critical scholarship on the Qurʾān – liberated
from religious prejudices – started in the 19th century. Although the
Qurʾān had been appreciated esthetically by the Romanticists and
made accessible to European readers in various congenial transla
tions, in the 19th century, there was no comprehensive knowledge
about the epistemic achievement induced by the Qurʾān in its Arabian
milieu, let alone about its theological relationship to the other reli
gious traditions; pertinent disciplines such as the history of religions
or the study of Oriental cultures were still undeveloped. What was
to be the “host discipline” for the new object of study was philology.
Indeed, the birth of Western Qurʾānic studies occurred synchronously
with the emergence of philology as an academic discipline.
More precisely, it originated from an epistemic revolution in Bib
lical studies: the introduction of historical critical scholarship in the
18th and 19th centuries, an approach which turned the Bible from
a religious foundational text into a historical text detached from its
liturgical and doctrinal embeddings in the service of the Church or
the Synagogue. Historical critical scholarship was widely welcomed
as a momentous renewal in academic theology which – synchro
nously with the emergence of the discipline of archaeology – relo
cated the Bible into the historical spaces of the Ancient Orient and
Mediterranean Late Antiquity respectively. It was this academic con
text in which Qurʾānic scholarship emerged. What was a renewal in
Biblical studies, however, in the case of the Qurʾān was not a renewal
but the very start of its academic investigation. Thus an important
methodological step was overleapt: Whereas in the case of the Bible
the dissection of the text into small units for analysis was a step that
Two Hermeneutics – Unreconciled? 49
Urheberrechtlich geschütztes Material
complemented rather than superseded the earlier holistic reading
of the text, with the Qurʾān, which had not yet been made famil
iar to the Western reader in its entirety before, this was the initial
procedure. There is a momentous gap between the perception of the
Bible and the Qurʾān then: What Northrup Frye has made visible to
us, the omnipresence of the Bible in Western tradition, its function
as a virtual subtext of innumerable literary and art works of West
ern pre-modernity, mutatis mutandis applies no less to the Qurʾān for
Islamic culture. To realize this epistemically overarching dimension
demands however to look at the Qurʾān as a unity. Northrup Frye
who titled the Bible “The Great Code”3, highlights the holistic aspect
of its reception: “…what matters is that ‘the Bible’ has traditionally
been read as a unity, and has influenced Western imagination as a
unity” (Frye 1982: XIII). It is this holistic perception which in West
ern scholarship has been missing until now.
The Qurʾān occupies a comparable position in Islamic culture.
Yet, what mattered in early Western Qurʾānic scholarship was not its
status nor its theological dimension, but the Qurʾān as a textual arti
fact. It was to be included into the realm of scriptural texts that had
been severed from their traditional contexts to be submitted to a new
reading according to the new historical critical approach. Viewed as
an intellectual venture Abraham Geiger’s4 path-breaking work from
1833 “Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen?”
(Geiger 2005 [1833]), which initiated the historical critical scholar
ship in the Qurʾān looks impressive. It offered a pivotal revalorization
of the Qurʾān positioning it not – as had been usual – in the cultural
backwater of the Arabian peninsula, but in a pluricultural milieu of
3 See Frye 1982. He explains: “… here is a book that has had a continuous
fertilizing influence on English literature from Anglo-Saxon writers to poets
younger than I and yet no one would say that the Bible is a work of Literature.
Even Blake who went much farther than anyone else in his days in identifying
religion and human creativity, did not call it that: he said ‘The Old and New
Testament are the Great Code of Art’, a phrase I have used for my title after
pondering its implications for many years” (ibid: xvi).
4 See for Geiger and the Wissenschaft des Judentums: Hartwig et al. 2008.
50 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
Late Antique debates – a perspective that we are presently striving
to re-establish. Due to a few grave preconceptions, the result of his
study, however, was highly ambivalent. Qurʾānic studies started with
a surgical operation of the text which was looked upon as a collection
of isolated paraenetical and doctrinal statements rather than a com
prehensive prophetical message. Historical critical scholarship is not
least a quest for the urtexts of Scripture – a quest that for the Bible
had resulted in the unearthing of a large number of Ancient Oriental
and Late Antique traditions. These texts were apt to throw light on
the historical setting of the Bible, but could rarely ever compete seri
ously with their far more sophisticated counterparts, shaped by the
Biblical authors. In the Qurʾānic case, however, the opposite seemed
to be true: what was discovered as the lower layer of the text was not
an “inferior earlier tradition”, but the most prestigious ancient text
imaginable: the Hebrew Bible itself. And since deviation from such
an authoritative urtext was tantamount to a distortion, the Qurʾān
emerged as a rather unsuccessful attempt to rival the Bible and was
to remain stigmatized as an epigonal text until this very day.
After the violent disruption of historical critical scholarship with
the expulsion of Jewish scholars from German universities in the
1930s through Nazi terror – no more than 100 years after Geiger’s
work – Qurʾānic studies took a new and far less ambitious course, fol
lowing a trend in the vein of the then en vogue Leben-Jesu-Forschung,
focusing the person of the prophet as a figure within Arabian cul
ture (Fück 1936: 509–525). By repositioning the Qurʾānic event into
a local Arabian pre-Islamic milieu the new scholarship forfeited a
major achievement of its predecessor: the contextualization of the
Qurʾān with the late antique knowledge of its milieu. Nor did the pro
ponents of the Muhammad scholarship succeed to come up to their
New Testament Studies model, the Leben Jesu-Forschung. They have
been blamed for not critically questioning their traditional Islamic
sources enough whose status as documents of a later epoch they did
not sufficiently look through. The Qurʾānic text which was read pri
marily to provide information about the psychological development
Two Hermeneutics – Unreconciled? 51
Urheberrechtlich geschütztes Material
of the Prophet, disappeared from the fore as an object of philology for
several decades.
To valorize the epistemic dimension of this shift in interest, it
is worth remembering a model lately proposed by Sheldon Pollock
(2009: 931–961) who regards philology as a tripartite venture: a
query for “textual meaning”, an investigation into the text’s tradi
tional understanding, its “contextual meaning”, and finally a re-think
ing of one’s own scholarly preconceptions and responsibilities, the
“philologist’s meaning”. Pollock does not present this differentiation
between textual and contextual meaning as a new discovery, but
rather as a reprise of a pre-modern distinction established not only in
European but almost synchronously in Indian philology as well. The
Renaissance thinker Giambattista Vico5 who introduced the duality of
approaches into European literary criticism abbreviated them under
the labels of the verum, the “truth” to be gleaned from the text as such
and the certum, what the recipients were upholding as the “certain”
meaning. In the earliest phase of Qurʾānic study we are still primarily
with the verum, the focus on the text as such including its historical
layers. It is true that the earliest scholars did accept the traditionally
established context of the Qurʾān as a given: the Prophet Muham
mad’s ministry in Mecca and Medina during the period of 610–632.
Yet, this milieu was not dealt with as a challenge that the Qurʾān was
responding to. Rather, their gaze was turned backward: The Qurʾān
was regarded as part of a vernacular Biblical tradition, the vast realm
of Aggadah6, orally transmitted post-Biblical lore comprising most
diverse exegetical readings of the Bible. Although the early schol
ars were aware of a dynamic tradition, a kind of vernacularisation,
this did not involve the text of the Qurʾān itself, whose reflections of
the older religious lore was not accepted as serious re-interpretations
but often dismissed as mistaken or distorted readings of it. What was
5 See Vico 1725.
6 The Aggadah, the undefined corpus of orally transmitted post-Biblical lore
has been classified by Heller 1934, XXIV: 418ff.
52 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
contextualized then was not the Qurʾān itself but its lower subtextual
layers which were reconnected to the earlier scriptures.
The subsequent “Muhammad scholarship” as against that was
purely context-oriented. The new sira-based readings of the Qurʾān
positively contributed to increase and promulgate knowledge about
the until then marginalized event of the Qurʾān. Its representation,
however, – limited by the perspective of the traditional reports that
tended to downplay the theological challenges exerted by the syncre
tistic, Jewish and Christian opponents on the Prophet and his com
munity – obscured the relevance of the Qurʾānic intervention into the
late antique debates and thus blurred the innovations of the Qurʾānic
world view. It did not either comply with the standards of the time
which had seen important archaeological and epigraphic discover
ies. The attempt to rely on one single method borrowed from Bibli
cal studies, the Leben-Jesu-Forschung, while neglecting the progress
that was taking place in the various subdisciplines of the field proved
insufficient7.
To fill that gap, to update Qurʾānic studies by introducing another
methodologically momentous new approach, John Wansbrough in
1977 presented a comprehensive study on the Qurʾān as text, Qur’anic
Studies: Sources and Methods of Scriptural Interpretation8. Underlying
his work is Rudolf Bultmann’s form criticism, the classification of
units of scripture by literary pattern to determine the historical con
text of each unit’s literary tradition, a method that led him to what
is known as the de-mythologisation, Entmythologisierung, of Scripture
(Bultmann 1921). The New Testament scholar Bultmann held that
the narratives of the life of Jesus were offering theology in narra
tive form where lessons were taught in the then familiar language of
myth. It was myth – a myth typologically closely related to that laid
out by Bultmann for the Gospels – that Wansbrough claimed to dis
cover in the narrative of Muhammad’s life and ministry. Superimpos
7 A harsh critique of this sira-oriented scholarship, the allegation of blind
credulence, has been put forward by al-Azmeh 2014.
8 See the discussion of his approach by al-Azmeh 2014.
Two Hermeneutics – Unreconciled? 53
Urheberrechtlich geschütztes Material
ing the model on the Qurʾān, Wansbrough carried historical criticism
to extremes, explaining the text as a later, anonymous compilation. A
priori rejecting the traditional historical setting of the Qurʾān,9 Wans
brough imagined the text not as the self-expression of the emerging
community at Mecca and Medina, but as the manifesto of an already
extant Jewish-Christian community, a Jewish-Christian apocryph so
to say, written to provide that community with an Arabian myth of
origin. The Qurʾānic text thus appeared as virtually inaccessible to
historical investigation.
With Wansbrough a complete detachment of the text from its
transmitters and its recipients took place for the first time. Not only
are verum and certum rigorously disconnected, there has also occurred
a supersession of the verum, of the recipients’ reading. Its place has
been appropriated by the researcher who presents a counter model
of his own imagination to the traditionally transmitted milieu of the
Qurʾān. A solipsistic hypothesis has replaced a widely accepted image
of history. While earlier historical critical scholarship never isolated
the text from Muhammad, but – imagining him as a kind of author
who premeditated the project of the foundation of Islam – grossly
overstated his personal function in the genesis of the Qurʾān, Wans
brough and his school, who became known as the revisionist scholars,
move in the opposite direction. They regard the Prophet as a non-his
torical figure invented by the compilers of the Qurʾān to endow the
later emerging Islamic community with a mythical Arabian land of
origin. This thesis which denies the Prophet Muhammad and his com
munity any role in the emergence of the new religion with a single
stroke cancels the entire rationale of the genesis of the Arabic Islamic
culture. It is unsurprising that Wansbrough’s work not only caused
a schism in the western scholarly community, but at the same time
precipitated the estrangement of the Muslim scholarly community – a
grotesque situation that still prevails until this day.
9 A new critique of the Wansbrough school, deconstructing its “hyper-scepti
cism” has been put forward by al-Azmeh 2014.
54 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
It is not least this malaise, the until now still widely missing con
sciousness of the implications of daring textual experiments carried
out on the Qurʾān, experiments not only incompatible with estab
lished historical facts but also liable to be falsified by epigraphic and
manuscript data, that calls for new reflection. What should Qurʾānic
studies be about and what role should philology, the guardian disci
pline of the Qurʾān in Western academia, play to re-array the stage?
It is “the philologist’s meaning”, his intellectual vision and capability
to discern the highly complex preconditions of sound Qurʾānic schol
arship that has to be involved in the work on the Qurʾān.
3. Privileging language over history:
an ocean of meanings?
It is important to throw a glance at the approach followed in Islamic
scholarship. The fact that pre-modern Islamic tradition has – for evi
dent reasons – shown little interest in the reconstruction of the gen
esis of the text has set the course for a hermeneutic of its own. It is
true that it has always been admitted that the text entails a host of
disputes fought out between the nascent community and their imme
diate neighbors, be they pagans, Jews or Christians, over particular
religious traditions. Yet, due to the early emerging opinion that the
Qurʾān has abrogated the previous scriptures, the older traditions
that we find debated in the Qurʾān have been turned into no longer
valid, obsolete, paradigms of meaning. Other aspects of the Qurʾān
appeared far more relevant. The canonization of the Qurʾān set off
a literary as well as a religious revolution. For early Muslims, Peter
Heath holds, “it caused the virtual demise of any pre-Islamic Ara
bian pagan religious texts and relegated the Torah and the Gospels
to positions of marginal importance. Jewish and Christian religious
traditions as well as pre-Islamic poetry and prose became instead
resources, secondary materials to draw upon for understanding the
lexical, grammatical, or historical context of the one text that mat-
Two Hermeneutics – Unreconciled? 55
Urheberrechtlich geschütztes Material
tered” (Heath 1989: 173–210). One of the most significant conse
quences of this preference of the Qurʾān over the earlier traditions
concerns the valorization of the form, of its verbal “appropriateness”,
its pertinence. In other words, the signifier, the form, gains equal
weight with the signified, the semantic contents. To return once
again to Peter Heath: “Each word becomes a trigger for interpretive
processes, stemming from what Tvetan Todorov has termed the ‘Prin
ciple of Pertinence’. In accordance with this principle, every word or
phrase in the Qur’an acquires enormous power for eliciting herme
neutic responses.” (Heath: ibid) Since the text is viewed as having
a single meaning but many significances, each word can attract as
many readings as interpreters can identify. The Qurʾān has become
an ocean of significances, a bahr min al-maʿani, a view that tends to
establish a distinct boundary between the Qurʾān as a self-sufficient
text and the epistemic milieu of its origin, a view that is often based
on a Qurʾānic verse – 18:109: “Say: if the ocean were ink to write out
the words of my Lord – sooner would the ocean be exhausted than
would the words of my Lord, even if we added another ocean like
it – for its aid”. Not this verse in itself, but its reading as a reference
to the infiniteness of textual meanings, tends to establish a distinct
boundary between the Qurʾān as a self-sufficient text and the epis
temic milieu of its origin.
The Qurʾān’s “enormous power for eliciting hermeneutic
responses” and in particular the exegetes’ rating of the signifier above
the signified, are not least due to the Qurʾānic orality. According to
William Graham the intrinsic orality and abiding oral presence of the
Qurʾān can hardly be overstated. “Perceived as God’s ipsissima vox,
the vocally transmitted text is memorized, internalized, and repeated
as divine speech, and expected to live on the lips and in the hearts
of the faithful.10 Although Graham refers to his own, modern, expe
rience, his descriptions seem to apply to the earliest reception of the
Qurʾān as well. His observation of the Qurʾānic “intrinsic orality” has
10 William Graham is quoted by Kelber (2013: 304).
56 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
been corroborated in literary scholarship. The impact of orality on the
exegetic privileging of the signifier, the focusing of small and smallest
speech units instead of more extended semantically relevant state
ments, however, has not yet been investigated. Should it have been
the omnipresence of the orally recited Qurʾān (which can be assumed
to date back to the very origins of the Qurʾān’s proclamation), that
invited a multiplicity of listeners to ponder on individual words or
phrases appearing obscure to them thus generating a multiplicity of
explanations of those small speech units? A comparable interest in
larger text units – entire narratives or more lengthy arguments – did
not arise in exegesis. There is almost no interest in the explanation
of entire suras as units. Such an interest would rather presuppose the
study of a text conceived as a written document11.
There is then, in traditionalist Islamic exegesis a prevailing inter
est in the “certum”, the received “significances” that are warranted
by trusted transmitters. Their “truth” vis-à-vis the text itself is – at
least in non-linguistic commentary – widely sidelined. The abstinence
from dogmatic decisions displayed here may be considered part of
the “culture of ambiguity” that Thomas Bauer (2011) has claimed for
pre-modern Islamic culture as such.
11 Thus, in spite of their very different assumptions concerning the contextual
embedding of the Qurʾān, revisionist Western scholars share traditional
Muslim preference of the mushaf over the “live dispute” of the proclamation,
mirrored in the text. The revisionist stance is due to a kind of epistemic
pessimism, on the distrust vis-à-vis the extant written testimonies. Muslim
exegetes as against that, equally overleaping the oral scenario of “live
interaction”, proceed from a stage of development where the Qurʾān has
already congealed into a fixed written text. They thus project the Qurʾān into
the post-prophetical milieu where the theological voices of the communities
involved in the Qurʾānic debate have already been muted, where the new
paradigm of “Islam” has already come to prevail as the community’s identity.
Two Hermeneutics – Unreconciled? 57
Urheberrechtlich geschütztes Material
4. Why do we need Late Antiquity as the historical
backdrop for the Qurʼan?
It is often ignored that those who first listened to the Qurʾān were
not Muslims yet, their Muslim identity only emerged in the course of
their “Qurʾānic education”, their listening to and debating the pro
phetic proclamation. During the period of this process they are best
described as individuals familiar with late antique traditions. “Late
Antiquity” – it must be admitted – is a contested concept. Though
allowing for an understanding in the sense of a historical epoch
(whose delimitation, however, is controversial among historians), it
is, in our context, not politically determined.12 Rather, the term is
used to denote an “epistemic space” where particular textual prac
tices were developed to induce a new understanding of the diverse
heritages (or the diverse “antiquities”, so to say). Among the multi
ple heritages constantly discussed and reinterpreted in the Qurʾānic
milieu were both the Biblical traditions that had for several centuries
been revisited by Jewish and Christian exegetes alike, and pre-Islamic
Arabian lore documented in ancient Arabic poetry. New readings of
older traditions in the Arabic language did not exclusively originate
with the Qurʾān but had several precedents, not least in pre-Islamic
poetry, such as in the poems of al-Aʾshā, ʿAdi ibn Zayd or Umayya ibn
Abi l-Salt. Jāhiliyya, the pre-Islamic culture, should therefore not be
viewed – as it often is – as the essential other (the opposite) of Islam
12 A new perspective on the conventional distinction of epochs is overdue. A
challenging new model has been developed by Garth Fowden, Before and
after Muhammad: The First Millennium Refocused (forthcoming). Extending the
scope of Late Antiquity into Islam underlies a new research project presently
being pursued in the programme “From Logos to Kalam”, which forms part of
the larger research project “Episteme in Motion” (Special Research Unit at the
Freie Universität Berlin). Our particular concept of Late Antiquity primarily
as an epistemic space is also indebted to the University of Göttingen’s Courant
Research Centre “Education and Religion. From Early Imperial Roman Times
to the Classical Period of Islam (EDRIS)” and particularly to its speaker, Prof.
Peter Gemeinhardt, who in February 2013 convened an interdisciplinary
workshop to discuss the concept of Late Antiquity from the perspectives of
Classical Philology, Church History, Philosophy and Islamic studies.
58 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
but, rather, as a vast space of debate involving diverse cultures, a
space out of which the Qurʾān as well as other types of early Arabic
literature emerged.13 Typically, late antique re-readings interpreted
earlier texts and traditions according to novel ethical terms in com
pliance with the new tenet of “care of the self” (epimeleia heautou), a
concept that originated in late antique philosophy. This tenet – fore
grounded by Guy Stroumsa (2009)14 as having been a major driver
of innovation in Late Antiquity – encouraged the perception of the
soul and the body as inseparable constituents of the individual. This
new perception allowed for more inclusive psychic and, thus also,
emotional expressions in poetry, thereby for the first time placing the
realm of the “other”, the female, the aged and even the dead, on an
equal footing with the masculine sphere that earlier on had been the
natural vantage point of the poet. Even the animal “other” occasion
ally was given a voice in the newly widened mental space described
by the poets.15 Such an extension of scope has been highlighted in
a number of important studies on ancient Arabic poetry,16 without,
however, having been related to the wider context of late antique
thinking, let alone to the evidence of such thinking in the Qurʾān,
where the care of parents and dependent individuals is encouraged
and the status of women is paid new attention.17
Due to a host of new textual and material findings, we have more
recently gained new insights into the general knowledge and cultural
practices of the first/seventh century.18 We can no longer proceed
from the image of the Hijaz as a culturally barren region that was
13 This insight is the focus of the research project entitled “From Ruins to
Resurrection” presently being carried out by Ghassan El Masri (Freie Univer
sität Berlin).
14 See also Stroumsa 2014.
15 See Ullmann 1981; Jacob 1914, 1915.
16 See in particular Jacobi 1997: 3–99; Borg 1997; Dmitriev 2008; Seidensticker
1992.
17 For more on this, see the discussion of the Qurʾānic Decalogue in “A Discov
ery of Evil in the Qurʾan? Revisiting Qurʾanic Versions of the Decalogue in the
Context of Pagan Arab Late Antiquity”, in Neuwirth 2014.
18 See Franke et al. 2011.
Two Hermeneutics – Unreconciled? 59
Urheberrechtlich geschütztes Material
propelled into an age of cultural florescence only with the advent of
Islam; on the contrary, we must assume that an extensive transfer
of knowledge had already taken place and that a broad scope of not
only local but also Biblical and post-Biblical traditions was familiar to
Muhammad’s audience. These, however, were in no way immediately
adopted by them but negotiated at length – the Qurʾān reflects a most
rigorous sifting, revision and ultimately supersession of basic Jewish
and Christian traditions. To fully understand the achievement of the
Qur’ān – not only in religious terms but in the broader perspective of
intellectual world history and the history of knowledge – we must not
ignore the significant process of cultural translation that took place
there.
The instrument of this cultural translation was rhetoric. It is in
this respect that the Qurʾān shares decisive characteristics with core
texts of its late antique milieu. To start with the Talmud, which is
roughly contemporaneous though hardly related to the Qurʾān genet
ically, there are distinctive traits that both corpora have in common –
as seen, for instance, not only in their dialogical structure but in the
striking use of pastiche of different literary genres in the same nar
row context
19 to evoke always changing reactions in the listeners.
One might think here of the exuberant-sounding introductory oath
clusters, characteristic of the early suras, that are followed by sober,
objective statements about the human condition.20 This juxtaposition
of contrasting forms and ideas in the early Qurʾānic texts – as much as
in the Talmud – obviously has a discomfiting effect. What is further
noteworthy is the peculiar combination of textual extracts from dif
ferent heritage traditions: not unlike the Midrashic contextualisations
of Biblical texts from different Biblical corpora, the Qurʾānic suras
combine almost verbatim quotations from Arabic poetry with sum
maries from prominent Biblical prophetical texts (see Sūrat al-Balad,
Q. 90, as an example). Heritage (“antiquity”) in the Qurʾānic case is
19 These traits were recently studied by Daniel Boyarin (2009).
20 See “Images and Metaphors in the Introductory Sections of the Meccan
Suras”, in Neuwirth 2014.
60 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
less homogeneous than in the Rabbinic case; it is at least twofold,
comprising both the pagan Arab and the Biblical or post-Biblical her
itage. No surprise, then, that there is an unmistakably forensic dimen
sion to the Qurʾān. The individual suras widely consist of debates
interspersed with questions and answers, caveats, retractions and
concessions – all pointing to a lively negotiation of current traditions.
The Qurʾān, judged upon its literary appearance, presents itself as the
transcript of an ongoing debate of the theological problems that were
present in Late Antiquity.21
Already, the Qurʾān’s rhetoric and conceptual lexicon should suf
fice to prove that it did not simply – as Peter Brown (2002) claims
for early Islamic culture per se – develop “under the umbrella” of late
antique Christian culture, merely slipping on the guise of Christian
models. Far from being only a contemporaneous phenomenon, the
Qurʾān in many respects featured as an active and creative player
in the culture of Late Antiquity, first and foremost in the theological
realm. Within its Arabian homeland, the Qurʾān triggered the new
activity of theoretical reflection as it initiated the newly cherished
cultural practice of writing.22 However, its innovative power goes
beyond that. One has to remember that the Qurʾān was not just in
conversation with earlier traditions, but submitted these traditions
to a new authority: that of writing. The new centrality of the word
of God, propelled by the Qurʾān, was warranted by the image of a
“divine writing”. Writing (and thus language) according to the Qurʾān
was there before creation; indeed, creation according to the Qurʾān
obeys linguistic rules – a theological breakthrough that transcends
local Arabian dimensions of relevance. It is tantamount to a challenge
of the Christian logos theology which in the Qurʾān is countered by a
new hypostasis of the word, the hypostasis of “language”.
21 Such debates and negotiations are strongly reminiscent of the stratagems of
persuasion that Peter Brown has highlighted for the Christian culture of Late
Antiquity; see Brown 1992.
22 See Neuwirth: “The ‘Discovery of Writing’ in the Qur’an: Tracing an Epis
temic Revolution in Late Antiquity”, in Nuha al-Shaar, ed., Qur’an and Adab
(Oxford, forthcoming).
Two Hermeneutics – Unreconciled? 61
Urheberrechtlich geschütztes Material
Bibliography
al-Azmeh, Aziz: The Arabs and Islam in Late Antiquity. A Critique of
approaches to Arabic Sources, Berlin: Gerlach-Press, 2014.
Bauer, Thomas: Die Kultur der Ambiguität. Eine andere Geschichte des
Islams, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011.
Borg, Gert: ‘Mit Poesie vertreibe ich den Kummer meines Herzens’:
Eine Studie zur altarabischen Trauerklage der Frau (Ufarriǧ hamm
ṣadrī bi-l-qarīḍ), Leiden: Nederlands Historisch-Archaeologisch
Instituut te Istanbul, 1997.
Boyarin, Daniel: Socrates and the Fat Rabbis, Chicago: The University
of Chicago Press, 2009.
Brown, Peter: Power and Persuasion in Late Antiquity: Towards a Chris
tian Empire, Madison: WI, 1992.
— The World of Late Antiquity: AD 150–750, London: W. W. Norton &
Company, 2002.
Bultmann / Rudolf: Die Geschichte der synoptischen Tradition, Göttin
gen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1921.
Dmitriev, Kirill: Das poetische Werk des Abū Ṣaḫr al-Huḏalī: Eine litera
turanthropologische Studie, Wiesbaden: Harrassowitz, 2008.
Fowden, Garth: Before and after Muhammad: The First Millennium Refo
cused, Princeton: Princeton University Press, 2013.
Franke, Ute et al. (eds.): Roads of Arabia: The Archaeological Treasures
of Saudi Arabia. Berlin: Wasmuth, 2011.
Frye, Northrup: The Great Code. The Bible and Literature, San Diego:
Mariner Books, 1982.
Fück, Johann: “Die Originalität des arabischen Propheten”. In:
Zeitschrift der Deutschen Morgenländischen Gesellschaft, Nr. 90 /
1936, pp. 509–25.
Geiger, Abraham: Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenom
men?, Berlin: Reprint, 2005 (1st ed. 1833).
Griffith, Sidney: The Bible in Arabic, Princeton: Princeton University
Press, 2013.
62 Angelika Neuwirth
Urheberrechtlich geschütztes Material
Hartwig, Dirk et al. (eds.): ‘Im vollen Licht der Geschichte’: Die Wis
senschaft des Judentums und die Anfänge der Koranforschung,
Würzburg: Ergon, 2008.
Heath, Peter: “Creative Hermeneutics. A comparative analysis of
three approaches”. In: Arabica, no. 36 / 1989, pp. 173–210.
Heller, Bernhard: “Ginzberg’s Legends of the Jews”. In: JQR N.S., no.
xxiv / 1934, xxv / 1934.
Jacob, Georg: Schanfarà-Studien, Bd. 1: Der Wortschatz der Lâmîja
nebst Übersetzung und beigefügtem Text, Munich: Verl. der Bayer.
Akad. der Wiss., 1914.
— Schanfarà-Studien, Bd. 2: Parallelen und Kommentar zur Lâmîja,
Schanfará-Bibliographie, Munich: Verl. der Bayer. Akad. der Wiss.,
1915.
Jacobi, Renate: “Bemerkungen zur frühislamischen Trauerpoesie”. In:
Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, no. 87 / 1997,
pp. 3–99.
Kelber, Werner H.: Imprints, Coiceprints & Footprints of Memor, Atlanta:
Society of Biblical Literature, 2013.
Neuwirth, Angelika: Scripture, Poetry and the Making of a Community.
Reading the Qurʾan as a Literary Text, Oxford: Oxford University
Press, 2014.
— “The ‘Discovery of Writing’ in the Qurʾan: Tracing an Epistemic
Revolution in Late Antiquity”. In: Qurʾan and Adab. Ed. by Nuha
al-Shaar. Oxford: Oxford University Press, forthcoming.
Pollock, Sheldon: “Future Philology? The Fate of a Soft Science in a
Hard World”. In: Critical Inquiry, no. 33 / 2009, pp. 931–961.
Seidensticker, Tilman: Altarabisch ‘Herz’ und sein Wortfeld, Wiesbaden:
Harrassowitz, 1992.
Stroumsa, Guy G.: Das Ende des Opferkults: Die religiösen Mutationen
der Spätantike, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011 (french
1st ed. 2005).
— The End of Sacrifice: Religious Transformations in Late Antiquity,
Chicago: IL, 2009 (french 1st ed. 2005).
Two Hermeneutics – Unreconciled? 63
Urheberrechtlich geschütztes Material
Ullmann, Manfred: Das Gespräch mit dem Wolf, Munich: Bayerische
Akademie der Wissenschaft, 1981.
Vico, Giambattista: Scienza nuova, Naples: n. p., 1725.
Wansbrough, John E.: Quranic Studies: Sources and Methods of Scrip
tural Interpretation, Oxford: Prometheus Books, 1977.
64 Angelika Neuwirth
Relations Between Time, Space, Text and Reader
in Qurʾānic Hermeneutics
Burhanettin Tatar*
Abstract
This paper makes the following claim: Qurʾānic meaning can
not be restricted to an epistemological (ideal) level, because
Qurʾānic meaning is not a “pure object” of human consciousness;
rather, it is an event of historical and ontological (time-space)
relations which happens at the time of the encountering between
text and reader. Qurʾānic meaning cannot be separated from the
free space where a reader is invited to re-consider and change
himself/herself by reading the text. Therefore, every reader who
desires to understand the Scripture becomes a temporal part of
Qurʾānic meaning.
In the history of Qurʾānic exegesis, interpreting the Qurʾān has been
mostly taken as an epistemological problem of reaching the “truth”,
intended and indicated via āyāt (signs, verses) in the Scripture. For
that reason, the fundamental ontological status of time, space, text
and readers has been considered a possibility or an instrument for
reaching the truth which surpasses the limits of these fundamentals.
However, this viewpoint has forced exegetes (mufassirūn) to assume
or construct an ideal, isolated, a-historical, abstract, objective mean
ing which can be apprehended basically at the level of the linguisti
cally mediated human consciousness.
This is another way of saying that most of the mufassirūn asked
the question “How can I know the essential meaning of the Qurʾān?”
by disregarding the more basic ontological questions behind it, which
* Faculty of Theology, Ondokuz Mayıs University, Samsun, Turkey.
66 Burhanettin Tatar
Urheberrechtlich geschütztes Material
can be put as follows: What is happening when the Qurʾān is being
understood? What are the ontological-historical conditions which
make the Qurʾān meaningful for Muslims and relevant to ever-chang
ing contexts of history? Therefore, what roles do time, space, text,
and reader have in the historical emergence of the meaning of Scrip
ture?
In this contribution, I will make the following claim: Qurʾānic
meaning cannot be restricted to an epistemological (ideal) level,
because Qurʾānic meaning is not a “pure object” of human conscious
ness; rather, it is an event of historical and ontological (time-space)
relations which happens at the time of the encountering between text
and reader. Qurʾānic meaning cannot be separated from the “free
space”1 where a reader is invited to re-consider and change himself/
herself by the text. Therefore, every reader who desires to understand
the Scripture becomes a temporal part of Qurʾānic meaning. Finally,
Qurʾānic meaning becomes the partial emergence of the “Face of
God” (Wajh Allāh) which speaks, invites, gives a word (promises) and
waits for a response from a human being that is able to understand
and turn to Him. In other words, Qurʾānic meaning is a form of face
to-face confrontation between God and human beings.
In order to present the basic sense of our claim, we should try to
disclose the conditions of application of the conceptions we employ
above regarding the historical situation of the Qur’ān at the time
of Prophet Muhammad. In other words, when disclosing ontologi
cal and historical aspects of interpretation of the Qur’ān at the time
of Prophet Muhammad, we should test the legitimacy of the above
mentioned conceptions and claims. In doing so, we should pay close
1 “Free space” is a philosophical term which I attempt to develop in this paper
in the sense of an “open space”. It designates the condition of the reader or
hearer in front of the text or scripture: In my view, a reader or hearer is free
to accept or reject the claims of the text. The reader should have a distance
to the world of the text in order to see and understand what is said. This
distance which is theoretically necessary to understand the meaning of a text
creates an open space where readers can enjoy the freedom of thinking, dis
cussing, accepting or rejecting the claims of the text. Hence this space is free
from any outer restriction or coercion.
Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 67
Urheberrechtlich geschütztes Material
attention to the roles of time, space, text and reader in the structure
of this form of interpretation. When reading the Qurʾān in the light
of historical information about this specific time or period, we find
ourselves facing a complex set of relations between time, space, text
and reader.
For delineating this complex set of relations, we should first ask
the following question: What is the meaning of “time” in the process
of understanding the Qurʾānic meaning? By determining the histori
cal context or temporal occasion of the revelation, historians of Islam
and exegetes of the Qurʾān have provided us with a sense of time that
is both calculable and measurable. In their accounts, time plays a
reasonable role in determining the eventful character of the Qurʾānic
meaning. To put it in other words: In their perspective, time becomes
a moment of connection between revelation and historical context.
Consequently, through this connection, the revelation acquires a
sense of temporality. It becomes a spoken word or a word applied to
a specific course of time. Finally, time becomes the time of applica
tion of the Qurʾānic verses to historical events. Fazlur Rahman refers
to this historical situation as the response of God to the questions
posed by human beings at the time of revelation (cf. Rahman 1982:
7, 1984: 10).
However, we should pay attention to the difference between
classical mufassirūn2 and proponents of the modern historical-critical
method of analysis of the Qurʾān when it comes to the meaning of
the concept of “spoken word” with regard to the time of application.
Even if most of the classical mufassirūn attribute an epistemological
value to the time of application as a part of the occasion of revelation
2 By “classical mufassirūn”, I refer to the exegetes of the Qurʾān who follow
the general path of interpretation by providing first linguistic and historical
knowledge regarding the verses and then, by presenting different meanings
given by previous exegetes, developing their own preferences. This general
path of interpretation can be observed from aṭ-Ṭabarī (d. 923) to Elmalılı
Muhammed Hamdi Yazır (1878–1942). The general characteristic of this path
is to interpret the Qurʾān verse by verse from the beginning of the Scripture to
its end. Accordingly we leave the mystical and philosophical interpretations
of some verses of the Qurʾān aside, like those of Ibn Sīnā and Ibn ʿArabī.
68 Burhanettin Tatar
Urheberrechtlich geschütztes Material
(asbāb an-nuzūl), they differentiate critically the universal (essential)
sense of the Qurʾānic word from the temporal event itself. The reason
behind this differentiation is their prioritizing of the Qurʾān’s theo
logical sense over its historical sense.
To put it more bluntly, most of the classical mufassirūn take the
Qurʾānic verses as a spoken word indicating the intention (maqsad) of
God. Therefore, knowing God’s intention is the most crucial moment
of understanding the theological meaning as a living connection
between God and human beings. Finally, in their eyes, the time of
revelation becomes an “occasion of occasion of this living connec
tion”. This view reminds somewhat of the Platonic motto for a work
of art as a copy of a copy, that is, as the third removal from reality.
The classical mufassirūn had been searching for ways of knowing the
universal intention of Allah with the Qurʾān as His spoken word.
Proponents of the historical-critical method of analysis3 approach
the spoken word as a mirror reflecting, or a window showing the
text’s historical senses and temporal conditions. In other words, they
search for a relatively hidden history behind the word. Therefore, in
their eyes, the time of revelation is the time of the genesis and the
completion of a purely historical text. In this view, to know what
happened and how it happened is also to know the original – that
means the correct – meaning of the text.
We can thus easily discern that, while for the classical mufassirūn
the time of revelation is a starting point of the historical movement4
of the universal sense of the Qurʾān, for proponents of the histori
3 By “proponents of the historical-critical method” I refer to scholars who see
this form of analysis as a condition to reveal the historically correct meaning
of the Qurʾān. Fazlur Rahman and Muhammad Arkoun can be named among
them to some degree. However I refer basically to the non-Muslim scholars
who make a contribution to Orientalistic studies in terms of solely historical
ways of understanding the Qurʾān.
4 I use the term “movement” in order to show that the Qur’ān as a text has been
gaining its sense in terms of moving with over time and spacial contexts. It is
not a mere object standing there; rather it has a movement by the power of
its claims and the interpretations of it.
Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 69
Urheberrechtlich geschütztes Material
cal-critical method (i. e., modern historicists) the time of revelation is
the terminal point of the historical movement of the text.
At this point, we can raise the following questions: Do these two
perspectives on time give us a full sense of time as a part of the histor
ical emergence of the Qurʾānic meaning? Is taking time in its measur
able and calculable sense paving a way for creating a measured and
calculated meaning?5 Thus, is time becoming a way of determining
an a-temporal (a-historical) limit or border for the sense of the text?
Finally, is not time, in this perspective, a timeless (ready to hand)
tool for human reason to have universal control over the text? If this
is the case, how can we call it “time” as long as it negates its original
sense and annihilates itself?
In my view, both the mufassirūn and modern historicists take
the “time of revelation” as something given, something which can
be represented in historical knowledge. Therefore, they elevate it to
the epistemological level by disregarding its ontological status. Nev
ertheless, when we read carefully the early history of Islam from a
philosophical perspective, we see that the time of revelation cannot
be an object of pure historical research. This is because in this histor
ical period, “time” is at the same time a moment of creation of a free
space between the Qurʾān and its hearers. It is a moment of re-con
sidering the potentials of human beings and their world. In this sense,
time is not something given or calculable; rather it is a moment of
making decisions regarding those potentials.
From this viewpoint, the expression “time of revelation” does not
merely signify the revelation of Qurʾānic verses; perhaps it designates
the revelation of the human world from different angles. The reason
for this is that the first hearers of the Qurʾān and the first Muslims
found themselves not only under the pressure of the spoken word,
but also under the pressure of tradition, language, physical and met
5 By “measured and calculated meaning” I refer to a positivistic concept of
meaning which takes determinable objects, a calculable sense of time and a
measurable sense of space as reference points of meaning. In this viewpoint,
meaning is treated like an object standing out there in the context of history.
70 Burhanettin Tatar
Urheberrechtlich geschütztes Material
aphysical worldviews. This is because the Qurʾānic revelation paved
a way for semantic change of language (thus, worldview, tradition
etc.) and invited people to think and believe differently by regarding
themselves responsible for all their actions in front of God’s word.
Thus, for them, the time of revelation was a time of encountering a
relatively new being and changes in the world surrounding them.
This is another way of saying that time for them was the process
of creating new spaces, a new language, different modes of being,
and finally a new society. When we read historical accounts of this
early period of Islam, we just find fragments of time isolated from its
temporality. For that reason, it seems impossible to me to know the
original sense of the Qurʾān for its first hearers and believers. Histori
cal knowledge and early texts can give us some insight into the events
of that time, but this information cannot be identified as the original
meaning of the Qurʾān. From a philosophical perspective, we are just
able to describe the ontological historical conditions of the meaning
which the first hearers and believers would have experienced.
A short analysis of the problem of space can show us the diffi
culties in determining the original sense of the Qurʾān at the time of
revelation. Historians of Islam and modern historicists generally take
“space” as something measurable and calculable regarding its phys
ical dimensions as represented on the map. Thus, the names Makka
and Madina, for instance, are taken to be reliable references of the
spaces which the first generations of Muslims experienced. Neverthe
less one of the great problems with this view of space is that it gives
us only the geometrical coordinates of the physical realms and does
not say anything about the spatiality of a space.
As already mentioned, when the first hearers and believers of
the Qurʾān found themselves under the pressure of the spoken word
(Kalām Allāh, God’s speech), of the tradition, language, diverging
worldviews, etc., they were faced with the problem of finding new
directions for having a better life. This is to say that the space which
they were familiar with for a long time could not be a reliable point of
reference to cope with the new potentials of changing history. Accord-
Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 71
Urheberrechtlich geschütztes Material
ingly, space for them does not refer only to the physical places they
live in; rather it is basically a problem of seeing the right thing, mak
ing correct decisions, having good relations with God, metaphysical
and physical beings. Shortly said, the problem of space for them is
the problem of giving a response to respectively finding an answer for
their existential, theological, social, moral, political or economic ques
tions. In this sense, it is basically a free space of many possibilities. It
opens itself temporally when human beings have a course of life.
We can notice at this level that language cannot represent the
ontological character of this free space as experienced in the course of
life. For that reason, the relation between the Qurʾān and the spaces
that the first Muslims experienced cannot be an object of historical
research. Surely for the same reason, the Qurʾānic meaning for the
first hearers cannot be separated from their course of life in their free
spaces. The greatest mistake done by some mufassirūn and modern
historicists is to equate historical knowledge with the original mean
ing of the text.
Space cannot be reduced to a place. When we talk about Makka
and Madina as cities of the Prophetic time, we usually refer to them
as places, and only rarely as spaces. Place is a physical realm or con
dition to place or posit something. Space is a temporal realm or a
horizon opened by a human being or by something, and it always
stands in relation to human consciousness. For instance, a musi
cal instrument is placed and played within a place; but it creates a
musical space as long as it is played and listened to by someone (for
instance the player him- or herself). Accordingly, a place can only be
the physical dimension of space.
Therefore, when we talk about the relation between the Qurʾān
and space, we are not referring merely to physical realms or places.
Rather we mean the temporal opening of spaces between the text
and its readers. Qurʾānic meaning is mostly related to this temporal
space and rarely related to places themselves. For instance, when the
Qurʾān talks about the Kaʾba in Makka, it draws attention basically
to its spiritual and social space as a unique mode of communication.
72 Burhanettin Tatar
Urheberrechtlich geschütztes Material
Again, when the Qurʾān attributes some values to this world, it
also gives the meaning of a space opened toward the next world and
afterlife. Similarly, when the Qurʾān mentions skies, clouds, moun
tains, rivers, some fruits and animals, it does not merely refer to them
as beings within physical places; rather it forces us to see how dif
ferent intellectual and theological spaces are opened up in human
consciousness by referring to physical places.
Our analysis of space takes us to the dynamic relations between
the text and its readers. This is because space is always meaningful
for us as long as it opens itself in front of human consciousness. In
other words, it opens itself as long as it is related to language and text.
Briefly said, space has both ontological and linguistic dimensions.
Whenever we talk about the spoken word (Kalām Allāh as Qurʾān),
we mean both the linguistic dimension of text and the ontological
structure of the space where a Muslim can find him- or herself as fac
ing God. Thus, the Qurʾān as a text becomes a religious scripture as
long as a space is opened up as an ontological structure in front of a
human being as a believer.
In order to understand the relations between space and the text
(Qurʾān), we must pay attention to different textual dimensions of the
Qurʾān. When it is being read, memorized, and heard, it opens itself
within human consciousness and linguistic space. As a written text, it
opens itself upon physical places. At the time of application in legal,
political, moral or historical contexts it opens itself within social
spaces. As the main religious text of the Islamic world, it opens itself
as a symbolic space. As can be observed, when we talk about the
Qurʾān in its different textual dimensions, we already talk about its
relations to different spaces. For that reason, the so-called scientific
and historical analysis which forces the Qurʾān to be a silent object in
front of scholars, can represent the Qurʾān as a text present at hand,
to use a Heideggerian term. That is, it can merely reflect itself within
the intellectual (conceptual) space.
We observe another difficulty in most of classical exegetes’
approaches towards the Qurʾānic text. When they search for its essen-
Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 73
Urheberrechtlich geschütztes Material
tial meaning, they attempted to discover God’s intention (maqāsid
Allāh) behind the oral or written text. Therefore, they accepted the
essential form of the Qurʾānic text as a theological sacred space (i. e.
the mind of God). This they believed to be captured in the Qurʾānic
expression al-lawḥ al-maḥfūẓ. Finally they idealized, isolated, objecti
fied, a-historicized, and hence mentally constructed a universal realm
of meaning.
Necessarily, this perspective caused a gap between the theoret
ical (theological, metaphysical) realm of meaning and its practical
application and at the same time has concealed and masked the his
torical and ontological roles of time, space, and reader in the emer
gence of the Qurʾānic meaning.
We know that the active role of the reader in the process of
reading was discovered philosophically in the 20th century. In the
past, most scholars were accepting the reader basically as a submis
sive agent to the intention of the author. The rise of post-modernism
started with the discovery of the active role of the reader. Postmodern
discussions on the roles of the readers have had a critical influence
on our intellectual awareness of the concept of reading and meaning.
Hence, when we talk about the Qurʾān in its different textual
spaces or spatial appearances, we always consider the role of the
reader in the temporal or historical emergence of the Qurʾānic mean
ing. When viewed from this consciousness, we can observe that the
reception of the Qurʾān as a text in Western history has been gener
ally based on Western understandings of the relations between the
text and the reader, not to mention the roles of time and space.
This situation is the inescapable result of human understanding
as a form of application.6 The human mind can understand anything
6 The word “application” is employed to disclose the ontological character of
human understanding within history. Human understanding takes place by
applying itself to both its own time and space and the projected times and
spaces of the texts. Accordingly, the application refers to the fundamental
situation of human understanding in the sense that nobody can understand
anything in an empty vacuum or space. Understanding is always effected and
filled with the experience of living senses of time and space.
74 Burhanettin Tatar
Urheberrechtlich geschütztes Material
as long as it applies it to its own time, space, and textual-linguis
tic world. Therefore, every reader has some responsibility in the
emergence of the meaning of the text he/she reads. In the history of
Islam, most Muslim scholars hoped to find an objective, standardized,
universally valid and applicable meaning of the Qurʾān in order to
construct an ideal Muslim Ummah, but this remained only a mental
construction. Moreover, we know that to be a believer or unbeliever
requires to have an active personal role in the face of the text one
reads. In other words, the discovery of the involvement of the reader
in the reading process makes a contribution to a better understanding
of both the meanings of “believer” and “unbeliever”. In addition, it
helps us to see the differences between individual readers. The role of
each reader in the historical emergence of the textual meaning forces
us to reconsider the Qurʾān in the context of difference, and not only
in the context of identity.7
Surely, from what has been presented above, readers of this
paper can surmise a form of pluralistic and perspectivist reading. This
is totally acceptable for me as long as we think that we are talking
about a truly religious text which speaks, invites, and forces its hear
ers or readers to change themselves according to the horizon of the
meaning that it indicates. A text can be a religious text as long as it
opens a free space for its listeners or readers to make a decision about
their lives. And this requires necessarily an acceptance of personal
responsibility and freedom of thinking and decision-making. There
fore, pluralistic reading is already a universal condition for a text to
be a religious text. Pluralistic reading is a unique mode of having a
7 For that reason, in my view, the original meaning of the Qurʾān cannot be
restricted to the time of revelation. Rather, it gains its original meaning as
long as it is related to the course of history morally, theologically, aestheti
cally. In this viewpoint, it resembles to a word which gains its original mea
ning as long as it is applied meaningfully to ever-changing historical conditi
ons. Different historical conditions bring some potentiality of the revelation
to the fore and thus actualize it from different angles. Hence, in this perspe
ctive, the concept of “original meaning” refers to the originating activity of
the text through history, like a river which constantly originates as long as it
reveals itself in different times and places.
Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 75
Urheberrechtlich geschütztes Material
faith in terms of a religious text. In other words, we cannot determine
a religious text as a text giving us definite knowledge. Faith is always
a problem of the horizon of meaning which cannot be reduced to
knowledge.
This situation forces us to accept that a text can be a religious
text as long as a human being believes to have a face to face relation
with God through this text. Otherwise it seems very difficult to talk
about pluralistic readings, that is, taking personal responsibility in
front of God. For that reason, for Muslims the Qurʾān is a text which
represents a form of Face of God (Wajh Allāh) so that they have a liv
ing temporal-historical-ontological relation with God by letting this
text open itself in different spaces in their lives.
Finally, Qurʾānic meaning remains original in the sense that
it renews itself and reappears in different times and spaces. This is
another way of saying that no one can claim to be in possession of a
superior or universal meaning which everybody has to accept and to
obey to. Making this type of claim merely means mistaking meaning
for knowledge. The meaning itself can never be transferred to others;
what is transferred is rather a piece of knowledge that represents only
the linguistic and conceptual dimension of this meaning.
Bibliography
Rahman, Fazlur: Islam and Modernity: Transformation of an Intellectual
Tradition, Chicago: The University of Chicago Press, 1982.
— Islamic Methodology in History, 2
nd reprint, Islamabad: Islamic
Research Institute, 1984.