top of page

ENG 2 temen 

vidi

DE anfang

 

Dvije hermeneutike – nepomirene?

Neka zapažanja o političkoj dimenziji1 Kurʾāna

Angelika Neuwirth*

Sažetak

Članak se zalaže za novu kontekstualizaciju Kurʾāna.

Pregled nedavnih istraživanja pokazuje da zapadno i unutarnje-Je

lamičke kur'anske studije još su izolirane jedna od druge od strane an

hermeneutička barijera. Kako bi se premostio ovaj jaz, novi inkluzivniji

potrebni su modeli studija Kur'ana. Jedan takav model je

ponovno ugrađivanje Kurʾāna u njegov povijesni i kulturni kontekst

razvoja: epistemički prostor rasprava kasne antike.

Iz ove perspektive, tekst se ispostavlja kao dokument o

interakcija visoke razine s teologijama svoje monoteističke

Komšije. Ovaj pristup, koji se preporučuje kao fleksibilan�

S obzirom na pristupe koji se već primjenjuju u islamu, obećava inno�

vanje na dva načina: izvlači na vidjelo ne samo religiozno nego

također epistemička revolucija postignuta Kurʾānom ali je

identificira Kurʾān – barem retrospektivno – kao teološki

izazov židovsko-kršćanskoj europskoj kulturi.

1 Koristim izraz 'politički' u širem smislu 'kulturno i društveno relevantan'.

Dobar akademski rad o Kurʾānu danas ima političku dimenziju

jer pridonosi prijeko potrebnoj kulturnoj kritici unutar zapadnog društva. U

moje gledište Kurʾān danas se mora predano proučavati.

* Seminar für Semitistik und Arabistik, Freie Universität Berlin.

46 Angelika Neuwirth

1. Filologija, “disciplina domaćin” studija Kurʾāna

Kurʾān do sada nije bio priznat kao dio

Zapadni kanon teološki relevantnog znanja – iako jest

očito tekst koji ni manje ni više nego židovsko i kršćansko utemeljenje

dokumenti čvrsto stoji u biblijskoj tradiciji. Doista, čini se

biti sama činjenica ovog bliskog odnosa koji je zapalio sadašnji spoj

spor oko statusa Kurʾāna: bilo kao vjerski istinski

potvrda biblijske vjere, Fortschreibung, "nastavak"

Bibliju, dodajući joj nove dimenzije značenja, ili kao puko oponašanje

cija, teološki difuzno recikliranje biblijske tradicije. Iako

nova čitanja koja zagovaraju istinski odnos između Biblije

a Kurʾān su u posljednje vrijeme predloženi2 učenjaci su još daleko od toga

priznajući status Kurʾāna kao nove manifestacije Biblije

cal sveto pismo.

Ova jadikovka jasno izražava posebno europsko stajalište

vis-à-vis Kurʾāna. Neću kriti svoj osobni stav: smatram

manjkavo priznanje statusa Kurʾāna koji je bio sus�

obilježeno kroz povijest kao žalosni neuspjeh s kojim se treba pomiriti

i imati koristi od važne protutradicije prevladavajućoj

Kršćansko tumačenje intelektualne baštine kasne antike.

S našim sadašnjim muslimansko-kršćanskim suživotom dolazi nova prilika

ponoviti i ponovno pročitati naše naslijeđe kako bismo ušli u trag i usporedili što svaki

stranka se uspjela razviti iz izvorno zajedničkog raspona

tradicije. Jedno središnje pitanje koje se ovdje postavlja je ono o particu�

larna hermeneutika uključena u zapadnjačku i islamsku percepciju

Kurʾāna.

2 Vidi ključno novo djelo Griffitha (2013). Nije iznenađujuće, Griffith

koncentrira se na narativne tekstove, žanr koji najlakše premošćuje jaz

između Biblije i Kurʾāna. Fokus ipak treba proširiti na

obuhvaćaju druge književne žanrove, posebice argumentaciju, kako bi održali prisutnost

Kurʾānski društveni ambijent kao živi navještaj i debata, te ostati na oprezu

na raznolikost kurʾānske intertekstualnosti koja se ne odnosi na biblijsku

tradicija sama ali podjednako nastavlja pogansku arapsku poeziju i helenističku

filozofija. Kurʾān nije samo post-biblijski, već i višeznačan i

temeljito retorički tekst.

Dvije hermeneutike – nepomirene? 47

U islamu Kurʾān ima najmanje tri očitovanja: u svom usmenom,

recitirani izgled, kao kurʾān, to je okosnica islamske liturgije, od

molitva i meditacija. U svom kodificiranom obliku, mushafu, on je osnova

naučena egzegeza. I na kraju, ali ne i najmanje važno, u svojoj duhovnoj funkciji, kao

tanzil, figurira kao Riječ Božja, logos. Ovako nema

trostruko postojanje u statusu Biblije u kršćanstvu koje dijeli

samo prva i druga funkcija, a treću zauzimaju

utjelovljena Riječ, Isus Krist. Postoji izrazita nejednakost u

dakle dvije percepcije Svetog pisma. Ali Sveto pismo u kršćanstvu ne

samo je nadilazio čin Krista, također je neodvojiv od

povijesna ljudska pojava Isusa Krista čiji život na zemlji

kao prorok i karizmatični vođa svoje zajednice zabilježen je u

kršćanski spis. Ovo opažanje rijetko se ponovno povezuje s

paralelni kurʾānski slučaj. Ipak, ako priznamo analogiju Krist kao

logos s jedne strane i Kurʾān kao logos s druge strane, moramo

pružiti analogiju za glasnika logosa, zemaljskog Isusa

figurira i u evanđeljima. Ovo mjesto očito drži

navjestitelj Kurʾāna, Muhamed, koji je istaknut u

to. Ipak, kršćanski promatrači nerado dovršavaju usporedbu

sina i prepusti biblijski čin i Muhammedu. Opet ovo

zamagljuje važnost povijesnog događaja Kurʾāna koji u

islamska percepcija je uvijek prisutna. Ne prihvatiti događaj od

Kurʾān kao ishodište znači ne samo zanemariti rani islam

povijesti, blokira i razumijevanje najvažnijeg čovjeka�

manifestacija Kurʾāna u svakodnevnom životu: obredno učenje koje je an

čin vjerničke mimeze Poslanika. Vratit ću se na ovo

problematično podcjenjivanje povijesne dimenzije Kurʾāna.

2. Privilegiranje interteksta nad tekstom:

dekontekstualizirani Kurʾān

Čini se da je zapadnjačka percepcija Kurʾāna smanjena: to

ne obazire se na učeni Kurʾān niti obično na njegov status

48 Angelika Neuwirth

kao logos, ali ostaje ograničen na svoju kodificiranu manifestaciju kao

mushaf. Ova iskrivljena percepcija može se objasniti samo povijesno,

čini se kratak pregled razvoja zapadnih studija Kurʾāna

biti na mjestu ovdje.

Važno je napomenuti da dok židovska čitanja Biblije do sada

dobili su mjesto – iako marginalno – u teologiji, Kurʾānu

ostala je domena filologije, uvelike isključena iz teologije

kalnih diskursa. Zapadna kritička nauka o Kurʾānu – oslobođena

od vjerskih predrasuda – započeto u 19. stoljeću. iako

Kurʾān su estetski cijenili romantičari i

učinili dostupnim europskim čitateljima u raznim korisnim prijevodima

cije, u 19. stoljeću, nije bilo sveobuhvatnog znanja

o epistemičkom postignuću koje je potaknuo Kurʾān na svom arapskom jeziku

miljeu, a kamoli o njegovom teološkom odnosu prema drugom reli�u

divne tradicije; relevantne discipline poput povijesti religija

ili proučavanje orijentalnih kultura još uvijek nije bilo razvijeno. Što je bilo

biti "disciplina domaćin" za novi predmet studija bila je filologija.

Doista, rođenje zapadnih studija Kur'ana dogodilo se sinkrono

s pojavom filologije kao akademske discipline.

Točnije, proizašla je iz epistemičke revolucije u Bib

likalne studije: uvođenje povijesne kritičke znanosti u

18. i 19. stoljeće, pristup koji je odvratio Bibliju od

vjerski temeljni tekst u povijesni tekst odvojen od svoje

liturgijske i doktrinarne ugradnje u službu Crkve odn

sinagoga. Povijesna kritička znanost bila je nadaleko dobrodošla

kao značajna obnova u akademskoj teologiji koja – sinkro�

no s pojavom discipline arheologije – relo�

uveo Bibliju u povijesne prostore Starog Orijenta i

sredozemna kasna antika odnosno. Bio je to ovaj akademski kon�

tekst u kojem se pojavila učenost Kurʾāna. Što je bila obnova u

Međutim, biblijske studije u slučaju Kurʾāna nisu bile obnova

ali sam početak svoje akademske istrage. Stoga važan

metodološki korak je preskočio: Dok je u slučaju Biblije

seciranje teksta na male cjeline za analizu bio je korak koji

Dvije hermeneutike – nepomirene? 49

nadopunjuju, a ne zamjenjuju ranije holističko čitanje

teksta, s Kurʾānom, koji još nije bio poznat

Za zapadnog čitatelja u cijelosti prije, ovo je bio početni

postupak. Postoji značajan jaz između percepcije

Biblija i Kurʾān dakle: Ono čemu je Northrup Frye učinio vidljivim

nas, sveprisutnost Biblije u zapadnoj tradiciji, njezinu funkciju

kao virtualni podtekst nebrojenih književnih i umjetničkih djela Zapada�

U doba predmodernosti, mutatis mutandis se ne odnosi manje na Kurʾān jer

islamska kultura. Shvatiti ovu epistemički sveobuhvatnu dimenziju

zahtijeva međutim da se na Kurʾān gleda kao na jedinstvo. Northrup Frye

koji je Bibliju naslovio “Veliki kod”3, ističe holistički aspekt

njezine recepcije: “...važno je da 'Biblija' tradicionalno ima

čitao se kao jedinstvo i utjecao je na zapadnjačku maštu kao a

jedinstvo” (Frye 1982: XIII). To je holistička percepcija koja je na Zapadu�

ernova stipendija je do sada nedostajala.

Kurʾān zauzima sličan položaj u islamskoj kulturi.

Ipak, ono što je bilo važno u ranoj zapadnoj kurʾanskoj učenosti nije bilo ono

status niti njegova teološka dimenzija, već Kurʾān kao tekstualna umjetnost

činjenica. Trebalo je biti uključeno u područje biblijskih tekstova koji su imali

bili odvojeni od svojih tradicionalnih konteksta kako bi bili podvrgnuti novom

čitanje prema novom povijesnom kritičkom pristupu. Gledano kao

intelektualni pothvat 4 prijelomni rad Abrahama Geigera iz

1833. "Je li hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen?"

(Geiger 2005 [1833]), koji je pokrenuo povijesnog kritičara

brod u Kurʾānu izgleda impresivno. Ponudio je ključnu revalorizaciju

Kurʾāna koji ga ne pozicionira – kao što je bilo uobičajeno – u kulturnom

rukavac arapskog poluotoka, ali u plurikulturnom miljeu od

3 Vidi Frye 1982. On objašnjava: “... evo knjige koja je imala neprekinuto

oplođujući utjecaj na englesku književnost od anglosaksonskih pisaca do pjesnika

mlađi od mene, a opet nitko ne bi rekao da je Biblija književno djelo.

Čak i Blakea koji je otišao mnogo dalje od bilo koga drugog u svoje dane u identificiranju

religiju i ljudsko stvaralaštvo, nije to tako nazvao: rekao je 'Staro i novo

Testament su Veliki kod umjetnosti', izraz koji sam upotrijebio za svoj naslov poslije

razmišljajući o njegovim implikacijama dugi niz godina” (ibid: xvi).

4 Vidjeti za Geigera i Wissenschaft des Judentums: Hartwig et al. 2008.

50 Angelika Neuwirth

Kasnoantičke rasprave – perspektiva kojoj trenutno težimo

ponovno uspostaviti. Zbog nekoliko teških predrasuda, rezultat njegova

studija je, međutim, bila vrlo ambivalentna. Studije Kurʾāna započele su s

kirurška operacija teksta na koji se gledalo kao na zbirku

izoliranih paraenetičkih i doktrinarnih izjava, a ne kom�

opsežna proročka poruka. Povijesna kritička znanost nije

barem potraga za urtekstovima Svetog pisma – potraga za Biblijom

rezultiralo je otkrivanjem velikog broja drevnih istočnjaka

i kasnoantičke tradicije. Ovi su tekstovi bili prikladni za rasvjetljavanje

povijesno okruženje Biblije, ali rijetko se moglo natjecati seri�

zajedno sa svojim daleko sofisticiranijim kolegama, oblikovanim od strane

Biblijski autori. U kurʾanskom slučaju, međutim, izgledalo je suprotno

istina: ono što je otkriveno kao donji sloj teksta nije

“inferiorna ranija tradicija”, ali najprestižniji antički tekst

zamislivo: sama hebrejska Biblija. A budući da odstupanje od takvog

autoritativni urtekst bio je jednak iskrivljavanju, Kurʾānu

pojavio se kao prilično neuspješan pokušaj pariranja Bibliji i bio je

ostati stigmatiziran kao epigonalni tekst sve do danas.

Nakon nasilnog narušavanja povijesne kritičke znanosti s

izbacivanje židovskih učenjaka s njemačkih sveučilišta u

1930-ih kroz nacistički teror – ne više od 100 godina nakon Geigerovog

rad – studije Kurʾāna krenule su novim i daleko manje ambicioznim smjerom, fol�

snižavajući trend u duhu tadašnje modne Leben-Jesu-Forschung,

fokusirajući osobu proroka kao figuru unutar arapske kulture

ture (Fück 1936: 509–525). Premještanjem kurʾanskog događaja u

lokalni arapski predislamski milje nova je stipendija izgubila a

glavno postignuće svog prethodnika: kontekstualizacija

Kurʾān s kasnoantičkim poznavanjem njegovog miljea. Niti pro�

zagovornici Muhamedove stipendije uspijevaju doći do svojih

Model studija Novog zavjeta, Leben Jesu-Forschung. Oni imaju

okrivljeni što nisu kritički propitivali njihov tradicionalni islamski

dovoljno izvora čiji su status kao dokumenti kasnije epohe učinili

nedovoljno progledati. Kurʾānski tekst koji je pročitan pri�

marily dati informacije o psihičkom razvoju

Dvije hermeneutike – nepomirene? 51

Poslanika, nestao iz prvog plana kao predmet filologije za

nekoliko desetljeća.

Kako bi se valorizirala epistemička dimenzija ovog pomaka u interesu, to

vrijedi se prisjetiti modela koji je nedavno predložio Sheldon Pollock

(2009: 931–961) koji filologiju smatra tripartitnim pothvatom: a

upit za “tekstualno značenje”, istraživanje tradicije teksta

nacionalno razumijevanje, njegovo “kontekstualno značenje” i konačno ponovno promišljanje�

ing vlastitih znanstvenih predodžbi i odgovornosti,

"filologov smisao". Pollock ne predstavlja ovu diferencijaciju

između tekstualnog i kontekstualnog značenja kao novog otkrića, ali

nego kao repriza predmoderne distinkcije uspostavljene ne samo u

europski ali gotovo sinkrono i u indijskoj filologiji. The

Renesansni mislilac Giambattista Vico5 koji je uveo dvojnost

pristupi europskoj književnoj kritici skratili su ih pod

oznake veruma, "istine" koju treba izvući iz teksta kao takvog

i certum, ono što su primatelji smatrali "izvjesnim"

značenje. U najranijoj fazi proučavanja Kurʾāna još uvijek smo primarno

s verumom, fokus na tekst kao takav uključujući i njegov povijesni

slojeva. Istina je da su najraniji znanstvenici prihvatili tradicionalno

utvrđeni kontekst Kurʾāna kao datosti: Poslanik Muham

madova služba u Meki i Medini u razdoblju 610–632.

Ipak, ovaj milje nije tretiran kao izazov kao Kurʾān

odgovaram. Umjesto toga, njihov je pogled bio okrenut unatrag: Kurʾān

smatrao se dijelom narodne biblijske tradicije, ogromnog područja

iz Aggade6, usmeno prenesena post-biblijska predaja koja obuhvaća većinu

raznolika egzegetska čitanja Biblije. Iako je rana škol

bili su svjesni dinamične tradicije, svojevrsne vernakularizacije,

ovo nije uključivalo sam tekst Kurʾāna, čiji su odrazi

starija vjerska predaja nije bila prihvaćena kao ozbiljna reinterpretacija

ali se često odbacuju kao pogrešna ili iskrivljena čitanja toga. Što je bilo

5 Vidi Vico 1725.

6 Aggadah, nedefinirani korpus usmeno prenesenih post-biblijskih predanja

je klasificirao Heller 1934, XXIV: 418 i dalje.

52 Angelika Neuwirth

kontekstualiziran tada nije bio sam Kurʾān nego njegov niži podtekstual

slojeva koji su bili ponovno povezani s ranijim spisima.

Naknadna "Muhamedova stipendija" nasuprot tome bila je

isključivo kontekstualno orijentiran. Nova čitanja Kurʾāna temeljena na sirama

pozitivno pridonijela povećanju i širenju znanja o

do tada marginalizirani događaj Kurʾāna. Njegovo predstavljanje,

međutim, – ograničeno perspektivom tradicionalnih izvješća koja

sklon umanjivanju teoloških izazova koje stvara sinkr�

statistic, židovski i kršćanski protivnici na Poslanika i njegove kom�

općina – zamaglila je važnost kurʾanske intervencije u

kasnoantičke rasprave i tako zamaglili inovacije Kurʾāna

pogled na svijet. Nije odgovarao ni tadašnjim standardima

koja je doživjela važna arheološka i epigrafska otkrića

godine. Pokušaj oslanjanja na jednu jedinu metodu posuđenu iz Biblije

cal studija, Leben-Jesu-Forschung, zanemarujući napredak

koji se odvijao u različitim poddisciplinama polja dokazano

nedovoljno 7.

Da popunimo tu prazninu, ažuriramo studije Kur'ana uvođenjem drugog

metodološki važan novi pristup, John Wansbrough u

1977. predstavila je opsežnu studiju o Kurʾānu kao tekstu, kur'anskom

Studije: Izvori i metode tumačenja Svetog pisma8. U podlozi

njegovo djelo je kritika oblika Rudolfa Bultmanna, klasifikacija od

jedinice Svetoga pisma po književnom obrascu kako bi se odredio povijesni kon�

tekst književne tradicije svake jedinice, metoda koja ga je dovela do čega

poznata je kao demitologizacija, Entmythologisierung, Svetog pisma

(Bultmann 1921). Novozavjetni učenjak Bultmann je to smatrao

pripovijesti o Isusovom životu nudile su teologiju u pripovijedanju

tivni oblik u kojem se nastava izvodila na tada poznatom jeziku

mit. Bio je to mit – mit tipološki blisko povezan s položenim

Bultmanna za Evanđelja – za koje je Wansbrough tvrdio da ih otkriva

naslovnica u pripovijesti o Muhamedovom životu i službi. Superimpos�

7 Oštra kritika ove učenosti usmjerene na siru, navod o slijepim

lakovjernost, iznio je al-Azmeh 2014.

8 Vidi raspravu o njegovom pristupu od strane al-Azmeha 2014.

Dvije hermeneutike – nepomirene? 53

Po uzoru na Kurʾān, Wansbrough je nosio povijesnu kritiku

do krajnosti, objašnjavajući tekst kao kasniju, anonimnu kompilaciju. A

priori odbacujući tradicionalni povijesni okvir Kurʾāna,9 Wans�

brough je zamišljao tekst ne kao samoizražavanje nastajanja

zajednice u Meki i Medini, ali kao manifest već

postojeća židovsko-kršćanska zajednica, židovsko-kršćanski apokrif tako

reći, napisano da toj zajednici pruži arapski mit o

podrijetlo. Stoga se kur'anski tekst činio praktički nedostupnim

povijesno istraživanje.

Uz Wansbrough potpuno odvajanje teksta od svoje

odašiljača i njegovih primatelja po prvi put. Ne samo

su verum i certum rigorozno nepovezani, također se dogodilo

zamjenu veruma, čitanja primatelja. Njegovo mjesto ima

prisvojio je istraživač koji predstavlja protumodel

vlastite mašte na tradicionalno prenošen milje

Kurʾān. Solipistička hipoteza zamijenila je široko prihvaćenu sliku

povijesti. Dok ranija povijesna kritička znanost nikada nije izolirana

tekst od Muhameda, ali – zamišljajući ga kao svojevrsnog autora

koji je predumišljao projekt utemeljenja islama – grubo

precijenio svoju osobnu funkciju u nastanku Kurʾāna, Wans

Brough i njegova škola, koji su postali poznati kao revizionistički znanstvenici,

kretati u suprotnom smjeru. Oni Poslanika smatraju nenjegovim

torična figura koju su izmislili sastavljači Kurʾāna kako bi obdarili

kasnije nastajala islamska zajednica s mitskom arapskom zemljom od

podrijetlo. Ova teza koja negira proroka Muhammeda i njegove kom

općina bilo kakvu ulogu u nastanku nove religije s jednom

moždani udar poništava cjelokupno obrazloženje nastanka arapskog islamskog

Kultura. Nije iznenađujuće da Wansbroughov rad nije samo uzrokovao

raskol u zapadnoj znanstvenoj zajednici, ali u isto vrijeme

ubrzao otuđenje muslimanske učene zajednice – a

groteskna situacija koja još uvijek vlada sve do danas.

9 Nova kritika škole Wansbrough, dekonstruirajući njezine “hiper-skeptecism”

iznio je al-Azmeh 2014.

54 Angelika Neuwirth

Ne samo da je ta slabost, do sada još uvijek uvelike nedostajuća stvar

svijest o implikacijama odvažnih tekstualnih eksperimenata koji su se provodili

na Kurʾānu, eksperimenti ne samo da su nespojivi s estab�

likovane povijesne činjenice ali i podložne krivotvorenju epigrafskim i

rukopisnih podataka, koji zahtijevaju novo promišljanje. Što bi trebao Kurʾān

studija se bavi i kakvom bi se ulogom trebala baviti filologija, disci�

podloga Kurʾāna u zapadnoj akademiji, igra za preuređenje pozornice?

To je “filologovo značenje”, njegova intelektualna vizija i sposobnost

da se razaznaju vrlo složeni preduvjeti zdrave kurʾānske škole

arship koji mora biti uključen u rad na Kurʾānu.

3. Privilegiranje jezika nad poviješću:

ocean značenja?

Važno je baciti pogled na pristup koji slijedi u islamu

stipendija. Činjenica da predmoderna islamska tradicija ima – za evi�

dent razlozi – pokazao malo zanimanja za rekonstrukciju gen�

suština teksta postavila je kurs za vlastitu hermeneutiku. to je

istina da se oduvijek priznavalo da tekst podrazumijeva mnoštvo

sporovi koji su se vodili između novonastale zajednice i njihove imme�

dijatskim susjedima, bili oni pogani, Židovi ili kršćani, nad pojedinim

vjerske tradicije. Ipak, zbog ranog pojavljivanja mišljenja da je

Kurʾān je ukinuo prethodne svete spise, starije tradicije

o kojima nalazimo da se raspravlja u Kurʾānu više nisu pretvoreni

valjane, zastarjele, paradigme značenja. Drugi aspekti Kurʾāna

izgledalo daleko relevantnije. Krenula je kanonizacija Kurʾāna

književna kao i vjerska revolucija. Za prve muslimane, Petar

Heath smatra, “to je uzrokovalo praktički nestanak bilo koje predislamske Ara�

bian poganske vjerske tekstove i odbacio Toru i Evanđelja

na pozicije marginalne važnosti. židovski i kršćanski religiozni

tradicije kao i predislamska poezija i proza ​​postali su umjesto njih

resurse, sekundarne materijale koje treba koristiti za razumijevanje

leksički, gramatički ili povijesni kontekst jednog teksta koji odgovara

Dvije hermeneutike – nepomirene? 55

tered” (Heath 1989: 173–210). Jedna od najznačajnijih posljedica�

posljedice ove preferencije Kurʾāna nad ranijim predajama

tiče se valorizacije oblika, njegove verbalne "prikladnosti",

njegovu relevantnost. Drugim riječima, označitelj, oblik, postaje jednak

težine sa označenim, semantičkim sadržajima. Da se jednom vratim

opet Peteru Heathu: “Svaka riječ postaje okidač za interpretaciju

procesa, koji proizlaze iz onoga što je Tvetan Todorov nazvao 'Prin�

princip pertinencije'. U skladu s tim načelom svaka riječ odn

izraz u Kur'anu dobiva ogromnu moć za izazivanje herme�

neutični odgovori.” (Heath: ibid) Budući da se na tekst smatra da ima

jedno značenje, ali mnogo značenja, svaka riječ može privući kao

mnoga čitanja koja tumači mogu prepoznati. Kurʾān je postao

ocean značenja, bahr min al-maʿani, pogled koji teži ka

uspostaviti jasnu granicu između Kurʾāna kao samodostatnog

teksta i epistemičkog miljea njegova nastanka, gledište koje se često temelji

o kurʾānskom ajetu – 18:109: “Reci: kad bi ocean bio mastilo za ispisivanje

riječi moga Gospodina – prije bi se ocean iscrpio nego

bi li riječi moga Gospodina, čak i kad bismo dodali još jedan ocean poput

to – za njegovu pomoć”. Ne ovaj stih sam po sebi, već njegovo čitanje kao referenca

do beskonačnosti tekstualnih značenja, nastoji uspostaviti različita

granica između Kurʾāna kao samodovoljnog teksta i epis�

temičkom miljeu svog nastanka.

Kurʾānova “ogromna moć za izazivanje hermeneutike

odgovori”, a posebno ocjena egzegeta gornjeg označitelja

označeni, ne samo zbog kurʾanske usmenosti. Prema

Williama Grahama intrinzičnu oralnost i trajnu oralnu prisutnost

Kurʾān se teško može precijeniti. “Shvaćen kao Božji ipsissima vox,

glasovno preneseni tekst se pamti, internalizira i ponavlja

kao božanski govor, i očekuje se da će živjeti na usnama i u srcima

vjernika.10 Iako se Graham poziva na vlastitu, modernu, expe�

rience, čini se da se njegovi opisi odnose na najraniju recepciju

Kurʾān također. Njegovo promatranje kurʾānske “unutarnje usmenosti” ima

10 Williama Grahama citira Kelber (2013: 304).

56 Angelika Neuwirth

potvrđeno je u literarnoj znanosti. Utjecaj usmenosti na

egzegetsko privilegiranje označitelja, fokusiranje malog i najmanjeg

govorne jedinice umjesto proširenog semantički relevantnog stanja�

međutim, još uvijek nije istražen. Je li trebalo biti

sveprisutnost usmenog recitiranja Kurʾāna (što se može pretpostaviti

da sežu do samih početaka Kurʾānove objave), da

pozvao mnoštvo slušatelja na razmišljanje o pojedinim riječima ili

fraze koje im se čine nejasnim stvarajući tako mnoštvo

objašnjenja tih malih govornih jedinica? Usporedivo zanimanje za

veće tekstualne jedinice – cijele pripovijesti ili poduži argumenti – jesu

ne nastaju u egzegezi. Za objašnjenje gotovo da i nema interesa

cijelih sura kao jedinica. Takav interes prije bi pretpostavljao

proučavanje teksta zamišljenog kao pisani dokument11.

Zatim, u tradicionalističkoj islamskoj egzegezi prevladava inter�

est u "certumu", primljena "značenja" koja su zajamčena

od provjerenih odašiljača. Njihova "istina" naspram samog teksta je - na

najmanje u nejezičnom komentaru – široko postranceno. Apstinencija

iz dogmatskih odluka prikazanih ovdje može se smatrati dijelom

“kultura dvosmislenosti” za koju tvrdi Thomas Bauer (2011).

predmoderna islamska kultura kao takva.

11 Dakle, unatoč njihovim vrlo različitim pretpostavkama o kontekstualnom

ugrađivanje Kurʾāna, revizionistički zapadni znanstvenici dijele tradicionalne

Muslimanska prednost mushafa nad "živim sporom" proglasa,

zrcali u tekstu. Revizionistički stav je posljedica svojevrsne epistemije

pesimizma, o nepovjerenju prema postojećim pisanim svjedočanstvima. muslimanski

egzegeti nasuprot tome, jednako nadilazeći usmeni scenarij “uživo

interakcija”, krenuti od faze razvoja u kojoj Kurʾān ima

već zgusnuti u fiksni napisani tekst. Oni tako projiciraju Kurʾān u

postproročanski milje gdje teološki glasovi zajednica

uključeni u raspravu o Kurʾānu već su prigušeni, gdje je nova

paradigma “islama” već je prevladala kao identitet zajednice.

Dvije hermeneutike – nepomirene? 57

4. Zašto nam treba kasna antika kao povijesna

pozadina za Kur'an?

Često se ignorira da su oni koji su prvi slušali Kurʾān

još nisu muslimani, njihov muslimanski identitet pojavio se tek tijekom

njihovo “kurʾansko obrazovanje”, njihovo slušanje i raspravljanje o pro�

fetička proklamacija. Tijekom razdoblja ovog procesa oni su najbolji

opisani kao pojedinci upoznati s kasnoantičkim tradicijama. "Kasno

Antika” – mora se priznati – sporan je koncept. Iako

dopuštajući razumijevanje u smislu povijesne epohe

(čije je razgraničenje, međutim, kontroverzno među povjesničarima), it

u našem kontekstu nije politički determiniran.12 Pojam jest

koristi se za označavanje “epistemskog prostora” u kojem je određena tekstualna praksa

razvijene su kako bi potaknule novo razumijevanje različitog

baštine (ili raznolike "starine", da tako kažem). Među multi�

mnogo nasljeđa o kojima se neprestano raspravlja i reinterpretira u Kur'ānu

miljeu bile su i biblijske tradicije koje su kroz nekoliko stoljeća

ponovno su ga posjećivali i židovski i kršćanski egzegeti, i predislamski

Arapsko predanje dokumentirano u drevnoj arapskoj poeziji. Nova čitanja od

starije tradicije na arapskom jeziku nisu isključivo nastale

s Kurʾānom, ali je imao nekoliko presedana, ne samo u predislamskom

poezija, kao što je u pjesmama al-Aʾshā, ʿAdi ibn Zeyd ili Umayya ibn

Ebi l-sol. Jāhiliyya, predislamska kultura, stoga ne bi trebala biti

promatrana – kao što to često jest – kao bitno drugo (suprotno) islamu

12 Novi pogled na konvencionalno razlikovanje epoha je zakasnio. A

Novi izazovni model razvio je Garth Fowden, Prije i

poslije Muhameda: Prvo tisućljeće refokusirano (u pripremi). Proširivanje

opseg kasne antike u islamu trenutno je temelj novog istraživačkog projekta

koji se provodi u programu “Od Logosa do Kalama”, koji je dio

veći istraživački projekt “Episteme in Motion” (Specijalna istraživačka jedinica pri

Freie Universität Berlin). Naš poseban koncept kasne antike prvenstveno

kao epistemički prostor dužan je i Courant Sveučilišta u Göttingenu

Istraživački centar “Obrazovanje i religija. Iz ranog carskog rimskog doba

klasičnom razdoblju islama (EDRIS)”, a posebno njegovom govorniku, prof.

Peter Gemeinhardt, koji je u veljači 2013. sazvao interdisciplinarni

radionicu za raspravu o konceptu kasne antike iz perspektive

Klasična filologija, povijest Crkve, filozofija i islamski studiji.

58 Angelika Neuwirt

nego, radije, kao golem prostor debate koji uključuje različite kulture, a

prostor iz kojeg Kurʾān kao i druge vrste ranog arapskog

pojavila se literatura.13 Tipično, kasnoantička prečitanja interpretirana

raniji tekstovi i tradicije prema novim etičkim pojmovima u kom�

usklađenost s novim načelom “brige o sebi” (epimeleia heautou), a

koncept koji je nastao u kasnoantičkoj filozofiji. Ovo načelo – ispred

kojeg je Guy Stroumsa (2009.)14 utemeljio kao glavni pokretač

inovacija u kasnoj antici – potaknuo je percepciju

duša i tijelo kao neodvojivi sastojci pojedinca. Ovaj

nova percepcija omogućila je inkluzivniju psihičku, a time i

emocionalne ekspresije u poeziji, čime se po prvi put plasiraju

carstvo "drugog", ženskog, ostarjelog, pa čak i mrtvaca, na an

ravnopravan s muškom sferom koja je ranije bila

prirodno vidikovo mjesto pjesnika. Čak i životinjska "druga" prilika�

saveznik je dobio glas u opisanom novo proširenom mentalnom prostoru

od strane pjesnika.15 Takvo proširenje opsega istaknuto je u

niz važnih studija o staroj arapskoj poeziji,16 bez,

međutim, budući da je u vezi sa širim kontekstom kasne antike

razmišljanja, a kamoli o dokazima takvog razmišljanja u Kurʾānu,

gdje se potiče briga o roditeljima i uzdržavanim osobama

a statusu žena posvećuje se nova pažnja.17

Zbog mnoštva novih tekstualnih i materijalnih saznanja imamo ih više

nedavno stekao nove uvide u opća znanja i kulturne

prakse prvog/sedmog stoljeća.18 Ne možemo više nastaviti

od slike Hidžaza kao kulturno neplodnog kraja koji je

13 Ovaj uvid u fokusu je istraživačkog projekta pod nazivom „Od ruševina do

Uskrsnuće” koju trenutno provodi Ghassan El Masri (Freie Univer�

sität Berlin).

14 Vidi također Stroumsa 2014.

15 Vidi Ullmann 1981; Jakova 1914, 1915.

16 Vidi posebno Jacobi 1997: 3–99; Borg 1997; Dmitriev 2008; Seidensticker

1992. godine.

17 Za više o tome, pogledajte raspravu o kurʾanskom dekalogu u “A Discoveri zla u Kur'anu? Ponovno razmatranje kur'anskih verzija Dekaloga u

Kontekst poganske arapske kasne antike”, u Neuwirthu 2014.

18 Vidi Franke i sur. 2011.

Dvije hermeneutike – nepomirene? 59

potjerao u doba kulturnog procvata tek s dolaskom

Islam; naprotiv, moramo pretpostaviti da ekstenzivni prijenos

znanja se već dogodila i da širok opseg ne

samo lokalne, ali i biblijske i post-biblijske tradicije bile poznate

Muhamedova publika. To, međutim, nije bilo odmah

usvojeni od strane njih, ali o njima opširno pregovarani – Kurʾān odražava većinu

rigorozno prosijavanje, revizija i u konačnici zamjena osnovnog židovskog

i kršćanske tradicije. Za potpuno razumijevanje postignuća

Kur'an – ne samo u vjerskom smislu nego iu široj perspektivi

intelektualna svjetska povijest i povijest znanja – ne smijemo

zanemariti značajan proces kulturnog prevođenja koji se dogodio

tamo.

Instrument ovog kulturnog prijevoda bila je retorika. Unutra je

ovo poštovanje da Kurʾān dijeli odlučujuće karakteristike sa sržom

tekstovi svoje kasnoantičke sredine. Za početak s Talmudom, koji je

otprilike istodoban, iako jedva povezan s kur'anskim genet

Naime, postoje karakteristične osobine koje oba korpusa imaju zajedničke –

kao što se vidi, na primjer, ne samo u njihovoj dijaloškoj strukturi nego i u

upečatljiva upotreba pastisa različitih književnih žanrova u istoj nar�

kontekst reda

19 da izazove uvijek promjenjive reakcije kod slušatelja.

Ovdje bi se moglo pomisliti na uvodnu zakletvu koja zvuči bujno

grozdovi, karakteristični za rane sure, nakon kojih slijede trijezni,

objektivne izjave o ljudskom stanju.20 Ova jukstapozicija

suprotstavljenih oblika i ideja u ranim kurʾānskim tekstovima – koliko god

u Talmudu – očito ima neugodan učinak. Što je dalje

vrijedna pažnje je osebujna kombinacija tekstualnih izvoda iz razl

različite tradicije naslijeđa: ne za razliku od midraških kontekstualizacija

biblijskih tekstova iz različitih biblijskih korpusa, kurʾānskih sura

kombinirati gotovo doslovne citate iz arapske poezije sa zbrojem

Marije iz istaknutih biblijskih proročkih tekstova (vidi Sūrat al-Balad,

P. 90, kao primjer). Naslijeđe (“starina”) u kurʾānskom slučaju je

19 Ove osobine nedavno je proučavao Daniel Boyarin (2009).

20 Vidjeti “Slike i metafore u uvodnim dijelovima Mekanskog

Suras”, u Neuwirthu 2014.

60 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Materijal

manje homogena nego u rabinskom slučaju; barem je dvostruko,

koji obuhvaća i pogansku arapsku i biblijsku ili post-biblijsku her�

itage. Stoga ne čudi da postoji nedvojbena forenzička dimenzija�

sion Kurʾānu. Pojedinačne sure se uglavnom sastoje od rasprava

prošaran pitanjima i odgovorima, upozorenjima, povlačenjima i

ustupci – svi ukazuju na živo pregovaranje o trenutnim tradicijama.

Kurʾān, sudeći po njegovom književnom izgledu, predstavlja se kao

transkript tekuće rasprave o teološkim problemima koji su

prisutna u kasnoj antici.21

Retorika i konceptualni leksikon Kurʾāna već bi trebali zadovoljiti�

može dokazati da nije jednostavno – kako tvrdi Peter Brown (2002).

za ranu islamsku kulturu per se – razvijati “pod kišobranom” kasno

antičke kršćanske kulture, koja je samo klizila pod krinkom kršćanske

modeli. Daleko od toga da je to samo suvremeni fenomen,

Kurʾān se u mnogim aspektima predstavljao kao aktivan i kreativan igrač

u kulturi kasne antike, prije svega u teološkoj

carstvo. Unutar svoje arapske domovine, Kurʾān je pokrenuo novo

djelatnost teorijske refleksije kao što je pokrenula novonastalo

kulturna praksa pisanja.22 Međutim, njegova inovativna snaga ide

izvan toga. Treba zapamtiti da Kurʾān nije bio samo unutra

razgovor s ranijim tradicijama, ali je podnio ove tradicije

novom autoritetu: autoritetu pisanja. Novo središte riječi

od Boga, potaknut Kurʾānom, bio je opravdan slikom a

"božanskog spisa". Pisanje (a time i jezik) prema Kurʾānu

bio tamo prije stvaranja; doista, stvaranje prema Kurʾānu

pokorava se jezičnim pravilima – teološki proboj koji nadilazi

lokalne arapske dimenzije relevantnosti. To je jednako izazovu

kršćanske logosne teologije kojoj se u Kurʾānu suprotstavlja a

nova hipostaza riječi, hipostaza “jezika”.

21 Takve rasprave i pregovori snažno podsjećaju na strategije o

uvjerenje koje je Peter Brown istaknuo za kršćansku kulturu kasnog

Antika; vidi Brown 1992.

22 Vidi Neuwirth: “'Otkriće pisanja' u Kur'anu: Tragiranje epizode

temička revolucija u kasnoj antici”, u Nuha al-Shaar, ur., Kur'an i Adab

(Oxford, uskoro).

Dvije hermeneutike – nepomirene? 61

Bibliografija

al-Azmeh, Aziz: Arapi i islam u kasnoj antici. Kritika od

pristupi arapskim izvorima, Berlin: Gerlach-Press, 2014.

Bauer, Thomas: Die Kultur der Ambiguität. Eine andere Geschichte des

Islami, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011.

Borg, Gert: 'Mit Poesie vertreibe ich den Kummer meines Herzens':

Eine Studie zur altarabischen Trauerklage der Frau (Ufarriǧ hamm

ṣadrī bi-l-qarīḍ), Leiden: Nederlands Historisch-Archaeologisch

Institut za Istanbul, 1997.

Boyarin, Daniel: Sokrat i debeli rabini, Chicago: Sveučilište

Chicago Press, 2009.

Brown, Peter: Moć i uvjeravanje u kasnoj antici: prema Chrisu

Tian Empire, Madison: WI, 1992.

— Svijet kasne antike: 150.–750. AD, London: WW Norton &

Tvrtka, 2002.

Bultmann / Rudolf: Die Geschichte der synoptischen Tradition, Göttin�

Gen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1921.

Dmitriev, Kirill: Das poetische Werk des Abū Ṣaḫr al-Huḏalī: Eine litera�

turanthropologische Studie, Wiesbaden: Harrassowitz, 2008.

Fowden, Garth: Prije i poslije Muhameda: Prvi milenijski Refo�

cused, Princeton: Princeton University Press, 2013.

Franke, Ute i sur. (ur.): Roads of Arabia: The Archaeological Treasures

Saudijske Arabije. Berlin: Wasmuth, 2011.

Frye, Northrup: Veliki kod. Biblija i književnost, San Diego:

Mariner Books, 1982.

Fück, Johann: “Die Originalität des Arabischen Propheten”. U:

Zeitschrift der Deutschen Morgenländischen Gesellschaft, Nr. 90 /

1936., str. 509–25.

Geiger, Abraham: Bio je hat Muhammed aus dem Judenthume aufgenom�

muškarci?, Berlin: Reprint, 2005. (1. izd. 1833.).

Griffith, Sidney: Biblija na arapskom, Princeton: Sveučilište Princeton

Press, 2013. (monografija).

62 Angelika Neuwirth

Hartwig, Dirk i sur. (ur.): 'Im vollen Licht der Geschichte': Die Wis�

senschaft des Judentums und die Anfänge der Koranforschung,

Würzburg: Ergon, 2008.

Heath, Peter: “Kreativna hermeneutika. Komparativna analiza

tri pristupa”. U: Arabica, br. 36 / 1989, str. 173–210.

Heller, Bernhard: “Ginzbergove legende o Židovima”. U: JQR NS, br.

xxiv / 1934, xxv / 1934.

Jakov, Georg: Schanfarà-Studien, Bd. 1: Der Wortschatz der Lâmîja

nebst Übersetzung und beigefügtem Text, München: Verl. der Bayer.

Akad. der Wiss., 1914.

— Schanfarà-Studien, Bd. 2: Parallelen und Kommentar zur Lâmîja,

Schanfará-Bibliographie, München: Verl. der Bayer. Akad. der Wiss.,

1915. godine.

Jacobi, Renate: “Bemerkungen zur frühislamischen Trauerpoesie”. U:

Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, br. 87 / 1997,

str. 3–99.

Kelber, Werner H.: Otisci, Coiceprints & Footprints of Memor, Atlanta:

Društvo biblijske književnosti, 2013.

Neuwirth, Angelika: Sveto pismo, poezija i stvaranje zajednice.

Čitanje Kur'ana kao književnog teksta, Oxford: Sveučilište Oxford

Press, 2014. (monografija).

— „'Otkriće pisanja' u Kur'anu: praćenje epistemije

Revolucija u kasnoj antici”. U: Kur'an i Adab. Ed. od Nuhe

al-Shaar. Oxford: Oxford University Press, uskoro.

Pollock, Sheldon: „Filologija budućnosti? Sudbina meke znanosti u a

Tvrdi svijet”. U: Kritički upit, br. 33 / 2009, str. 931–961.

Seidensticker, Tilman: Altarabisch 'Herz' und sein Wortfeld, Wiesbaden:

Harrassowitz, 1992.

Stroumsa, Guy G.: Das Ende des Opferkults: Die religiösen Mutationen

der Spätantike, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011. (franc.

1. izd. 2005.).

— Kraj žrtvovanja: religijske transformacije u kasnoj antici,

Chicago: IL, 2009. (francusko 1. izdanje 2005.).

Dvije hermeneutike – nepomirene? 63

Urheberrechtlich geschütztes Materijal

Ullmann, Manfred: Das Gespräch mit dem Wolf, München: Bayerische

Akademie der Wissenschaft, 1981.

Vico, Giambattista: Scienza nuova, Napulj: np, 1725.

Wansbrough, John E.: Kur'anske studije: izvori i metode spisa�

tural Interpretation, Oxford: Prometheus Books, 1977.

64 Angelika Neuwirth

Odnosi između vremena, prostora, teksta i čitatelja

u kurʾānskoj hermeneutici

Burhanettin Tatar*

Sažetak

Ovaj rad iznosi sljedeću tvrdnju: kurʾānsko značenje može�

ne biti ograničen na epistemološku (idealnu) razinu, jer

Kurʾānsko značenje nije “čisti objekt” ljudske svijesti;

nego je to povijesni i ontološki događaj (vreme-prostor)

odnosa koji se događaju u trenutku susreta između

teksta i čitatelja. Kur'ansko značenje se ne može odvojiti od

slobodan prostor gdje se čitatelj poziva na ponovno razmatranje i promjenu

sebe čitanjem teksta. Stoga svaki čitatelj koji

želja za razumijevanjem Svetog pisma postaje vremenski dio

Kurʾānsko značenje.

U povijesti kurʾānske egzegeze, tumačenje Kurʾāna je bilo

uglavnom uzet kao epistemološki problem dosezanja “istine”,

namijenjeno i naznačeno putem āyāta (znakova, stihova) u Svetom pismu. Za

taj razlog, temeljni ontološki status vremena, prostora, teksta

a čitatelji se smatrali mogućnošću ili instrumentom za

dostizanje istine koja nadilazi granice ovih temelja.

Međutim, ovo gledište natjeralo je egzegete (mufassirūn) da pretpostave

ili konstruirati idealno, izolirano, a-povijesno, apstraktno, objektivno sredstvo�

što se u osnovi može shvatiti na razini lingvistike

kalno posredovanu ljudsku svijest.

Ovo je još jedan način da se kaže da je većina mufassirūna pitala

pitanje "Kako mogu znati bitno značenje Kur'ana?"

zanemarujući temeljnija ontološka pitanja koja stoje iza toga

* Teološki fakultet Sveučilišta Ondokuz Mayıs, Samsun, Turska.

66 Burhanettin Tatar

može se staviti na sljedeći način: Ono što se dešava kada je Kurʾān bitak

razumio? Koji su ontološko-povijesni uvjeti koji

učiniti Kurʾān značajnim za muslimane i relevantnim da se stalno

mijenja kontekstu povijesti? Dakle, koje uloge imaju vrijeme, prostor, tekst,

a čitatelj imaju u povijesnom nastanku značenja Skriptature?

U ovom prilogu iznijet ću sljedeću tvrdnju: Kurʾānic

značenje se ne može ograničiti na epistemološku (idealnu) razinu,

jer kurʾānsko značenje nije “čisti objekt” ljudske svijesti

nost; nego je to povijesni i ontološki događaj (vreme-prostor)

odnosa koji se događaju u trenutku susreta između teksta

i čitatelj. Kurʾānsko značenje ne može se odvojiti od “slobodnog”.

prostor”1 gdje se čitatelj poziva da se preispita i promijeni/

sama po tekstu. Stoga, svaki čitatelj koji želi razumjeti

Sveto pismo postaje vremenski dio kurʾānskog značenja. Konačno,

Kur'ansko značenje postaje djelomično pojavljivanje “Lice

Bog” (Wajh Allāh) koji govori, poziva, daje riječ (obećava) i

čeka odgovor od ljudskog bića koje je sposobno razumjeti

i obrati se Njemu. Drugim riječima, kurʾānsko značenje je oblik lica

suočavanje između Boga i ljudi.

Da bismo iznijeli osnovni smisao naše tvrdnje, trebali bismo pokušati

otkriti uvjete primjene koncepcija koje koristimo

gore u vezi s povijesnom situacijom Kur'ana u to vrijeme

poslanika Muhammeda. Drugim riječima, prilikom otkrivanja ontologije�

kalnih i povijesnih aspekata tumačenja Kur'ana u to vrijeme

Poslanika Muhammeda, trebali bismo testirati legitimnost gore navedenog

spomenute koncepcije i tvrdnje. Pritom bismo trebali platiti blizu

1 “Slobodan prostor” je filozofski pojam koji pokušavam razviti u ovom radu

u smislu “otvorenog prostora”. Označava stanje čitatelja odn

slušatelj ispred teksta ili spisa: Po mom mišljenju, čitatelj ili slušatelj je slobodan

prihvatiti ili odbaciti tvrdnje teksta. Čitatelj bi trebao imati distancu

u svijet teksta kako bi vidjeli i razumjeli rečeno. Ovaj

udaljenost koja je teoretski neophodna za razumijevanje značenja teksta

stvara otvoreni prostor u kojem čitatelji mogu uživati ​​u slobodi mišljenja, dis�

psovanje, prihvaćanje ili odbijanje tvrdnji teksta. Stoga je ovaj prostor slobodan

od bilo kakvog vanjskog ograničenja ili prisile.

Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾānskoj hermeneutici 67

pozornost na uloge vremena, prostora, teksta i čitatelja u strukturi

ovog oblika tumačenja. Prilikom čitanja Kurʾāna u svjetlu

nalazimo povijesnih podataka o ovom određenom vremenu ili razdoblju

suočavamo se sa složenim skupom odnosa između vremena, prostora, teksta

i čitatelj.

Za ocrtavanje ovog složenog skupa odnosa, prvo bismo se trebali pitati

sljedeće pitanje: Što znači “vrijeme” u procesu

razumijevanja kurʾānskog značenja? Određivanjem historije

kalni kontekst ili vremenska prilika objave, povjesničari islama

a egzegeti Kurʾāna pružili su nam osjećaj vremena koji

je i izračunljiv i mjerljiv. U njihovim računima vrijeme igra a

razumnu ulogu u određivanju sadržajnog karaktera Kurʾāna

značenje. Drugim riječima: u njihovoj perspektivi, vrijeme postaje

trenutak veze između objave i povijesnog konteksta.

Posljedično, kroz ovu vezu, otkrivenje dobiva a

osjećaj za temporalnost. Postaje izgovorena riječ ili riječ na koju se primjenjuje

specifičan tijek vremena. Konačno, vrijeme postaje vrijeme primjene

cija kurʾānskih ajeta na povijesne događaje. Fazlur Rahman upućuje

na ovu povijesnu situaciju kao Božji odgovor na pitanja

koje predstavljaju ljudska bića u vrijeme objave (usp. Rahman 1982:

7, 1984: 10).

Međutim, treba obratiti pažnju na razliku između

klasični mufassirūn2 i zagovornici modernog povijesno-kritičkog

metoda analize Kurʾāna kada je riječ o značenju

koncept "izgovorene riječi" s obzirom na vrijeme primjene.

Čak i ako većina klasičnih mufassirūna pripisuje epistemološki

vrijednost za vrijeme primjene kao dio prigode objave

2 Pod "klasičnim mufassirūnom" mislim na egzegete Kurʾāna koji slijede

opći put tumačenja pružajući prvo lingvističke i povijesne

znanje o stihovima, a zatim, iznošenjem različitih značenja

koje su dali prethodni egzegeti, razvijajući vlastite sklonosti. Ovaj general

put tumačenja može se promatrati od aṭ-Ṭabarī (u. ​​923.) do Elmalılıja

Muhammed Hamdi Yazır (1878–1942). Opća karakteristika ovog puta

je tumačiti kurʾānski ajet po ajet od početka Svetog pisma do

njegov kraj. U skladu s tim ostavljamo mistična i filozofska tumačenja

na stranu neke stihove Kurʾāna, poput onih od Ibn Sīne i Ibn ʿArabīja.

68 Burhanettin Tatar

(asbāb an-nuzūl), oni kritički razlikuju univerzalno (esencijalno)

smisao kurʾanske riječi iz samog vremenskog događaja. Razlog

iza ove diferencijacije je njihovo davanje prioriteta Kurʾānovom teoriju

logičkog smisla nad svojim povijesnim smislom.

Da budemo otvorenije, većina klasičnih mufassirūna uzima

Kur'anski ajeti kao izgovorena riječ koja ukazuje na namjeru (maqsad)

Bog. Stoga je poznavanje Božje nakane najvažniji trenutak

razumijevanja teološkog značenja kao žive veze

između Boga i ljudi. Konačno, u njihovim očima, vrijeme od

otkrivenje postaje „prilika ove žive veze

cija”. Ovaj pogled donekle podsjeća na platonov moto za djelo

umjetnosti kao kopiju kopije, odnosno kao treće uklanjanje iz stvarnosti.

Klasični mufassirūn je tražio načine spoznaje

univerzalna Allahova namjera s Kurʾānom kao Njegovom izgovorenom riječju.

Zagovornici povijesno-kritičke metode analize3 pristupa

izgovorena riječ kao ogledalo koje se odražava ili prozor koji pokazuje

povijesna osjetila i vremenska stanja teksta. Drugim riječima, oni

tražiti relativno skrivenu povijest iza riječi. Stoga, u

njihovim očima, vrijeme objave je vrijeme postanka i

završetak čisto povijesnog teksta. U ovom pogledu, da se zna što

dogodilo i kako se dogodilo također je znati original – to

znači ispravno – značenje teksta.

Tako to možemo lako uočiti, dok za klasični mufassirūn

vrijeme objave polazište je povijesnog kretanja4

univerzalnog smisla Kurʾāna, za zagovornike historije

3 Pod “pobornicima povijesno-kritičke metode” mislim na znanstvenike koji vide

ovaj oblik analize kao uvjet za otkrivanje povijesno ispravnog značenja

Kurʾāna. Među njima se mogu navesti Fazlur Rahman i Muhammad Arkoun

ih u određenoj mjeri. Međutim, ja se u osnovi odnosim na nemuslimanske učenjake

koji daju doprinos orijentalističkim studijama u smislu isključivo povijesnih

načine razumijevanja Kurʾāna.

4 Koristim izraz "pokret" kako bih pokazao da je Kur'an kao tekst bio

dobiva smisao u smislu kretanja s vremenom i prostornim kontekstima. to je

ne puki predmet koji tu stoji; nego ima kretanje snagom

njegove tvrdnje i njihova tumačenja.

Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 69

kal-kritičke metode (tj. modernih historičara) vrijeme objave je

krajnja točka povijesnog kretanja teksta.

U ovom trenutku možemo postaviti sljedeća pitanja: Učinite ovo dvoje

perspektive na vrijeme daju nam potpuni osjećaj vremena kao dijela povijesti�

kalna pojava kurʾanskog značenja? Uzima vrijeme u svojoj mjeri�

sposoban i uračunljiv smisao koji utire put za stvaranje odmjerenog i

izračunato značenje?5 Dakle, postaje li vrijeme način određivanja

a-vremenska (a-povijesna) granica ili granica za smisao teksta?

Konačno, nije vrijeme, u ovoj perspektivi, bezvremensko (spremno za ruku)

alat za ljudski razum da ima univerzalnu kontrolu nad tekstom? Ako ovo

je to slučaj, kako ga možemo nazvati “vrijeme” sve dok negira svoj izvornik

osjetiti i poništiti sebe?

Po mom mišljenju, i mufassirūn i moderni historicisti uzimaju

“vrijeme objave” kao nešto dato, nešto što može

biti zastupljena u povijesnom znanju. Stoga ga uzdižu na

epistemološku razinu zanemarujući njezin ontološki status. Nev�

ipak, kada pažljivo čitamo ranu povijest islama od a

filozofske perspektive, vidimo da vrijeme objave ne može

biti predmet čistog povijesnog istraživanja. To je zato što u ovoj povijesti�

U tom razdoblju, “vrijeme” je ujedno i trenutak stvaranja slobodnog

prostor između Kurʾāna i njegovih slušatelja. To je trenutak ponovnog spajanja

promatranje potencijala ljudskih bića i njihovog svijeta. U tom smislu,

vrijeme nije nešto dano ili izračunljivo; nego je trenutak od

donošenje odluka o tim potencijalima.

S ove točke gledišta, izraz “vrijeme objave” nije

samo označavaju objavu kurʾānskih ajeta; možda označava

otkrivanje ljudskog svijeta iz različitih kutova. Razlog

jer to je da prvi slušaoci Kurʾāna i prvi muslimani

našli su se ne samo pod pritiskom izgovorene riječi,

ali i pod pritiskom tradicije, jezika, fizičkog i met�

5 Pod "izmjerenim i izračunatim značenjem" mislim na pozitivistički koncept

značenje koje uzima odredive objekte, izračunljiv osjećaj za vrijeme i a

mjerljivi osjećaj prostora kao referentne točke značenja. U ovom pogledu,

značenje se tretira kao predmet koji stoji tamo u kontekstu povijesti.

70 Burhanettin Tatar

afizički svjetonazori. To je zato što je kurʾanska objava popločala

način semantičke promjene jezika (dakle, svjetonazora, tradicije

itd.) i pozivao ljude da misle i vjeruju drugačije obzirom

sami odgovorni za sva svoja djela pred Božjom riječju.

Stoga je za njih vrijeme objave bilo vrijeme susreta s a

relativno novo biće i promjene u svijetu koji ih okružuje.

Ovo je još jedan način da se kaže da je vrijeme za njih bio proces

stvaranja novih prostora, novog jezika, različitih načina postojanja,

i konačno novo društvo. Kad čitamo povijesne izvještaje o tome

ranog razdoblja islama, nalazimo samo fragmente vremena izolirane od njegovog

temporalnost. Iz tog razloga mi se čini nemogućim poznavati

izvorni smisao Kurʾāna za njegove prve slušaoce i vjernike. Povijest

kalno znanje i rani tekstovi mogu nam dati neki uvid u događaje

tog vremena, ali se taj podatak ne može identificirati kao izvornik

značenje Kurʾāna. Iz filozofske perspektive, mi smo pravedni

sposoban opisati ontološke povijesne uvjete značenja

što bi doživjeli prvi slušatelji i vjernici.

Kratka analiza problema prostora može nam pokazati razliku

kultova u određivanju izvornog smisla Kurʾāna u vrijeme

otkrivenje. Povjesničari islama i moderni historičari općenito uzimaju

“prostor” kao nešto mjerljivo i izračunljivo s obzirom na njegovu fiziku

ical dimensions kao što je prikazano na karti. Dakle, imena Makka

i Madina, na primjer, smatraju se pouzdanim referencama

prostore koje su doživjele prve generacije muslimana. Nikada�

manje je jedan od velikih problema s ovim pogledom na prostor to što daje

nam samo geometrijske koordinate fizičkih područja i čini

ne reći ništa o prostornosti prostora.

Kao što je već spomenuto, kada su prvi slušatelji i vjernici od

Kurʾān se našao pod pritiskom izgovorene riječi

(Kalām Allāh, Božji govor), tradicije, jezika, razilaženja

svjetonazori itd. bili su suočeni s problemom pronalaženja novog

upute za bolji život. Time se želi reći da prostor koji

dugo su bili poznati ne mogu biti pouzdana točka

pozivanje na suočavanje s novim potencijalima promjenjive povijesti. Sporazum-

Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 71

u stvari, prostor za njih se ne odnosi samo na fizička mjesta na kojima se nalaze

živjeti u; nego je u osnovi problem vidjeti pravu stvar, mak�

donošenje ispravnih odluka, dobre odnose s Bogom, metafizičke

i fizička bića. Ukratko, problem prostora za njih je

problem davanja odgovora odnosno pronalaženja odgovora za

njihova egzistencijalna, teološka, ​​socijalna, moralna, politička ili ekonomska pitanja

cije. U tom smislu, to je u osnovi slobodan prostor mnogih mogućnosti. To

otvara se vremenski kada ljudska bića imaju tijek života.

Na ovoj razini možemo primijetiti da jezik ne može predstavljati

ontološki karakter ovog slobodnog prostora kakav se doživljava tijekom

život. Iz tog razloga, odnos između Kurʾāna i prostora

da prvi muslimani doživjeli ne mogu biti objekt povijesnog

istraživanje. Sigurno iz istog razloga, kurʾansko značenje za

prvi slušatelji ne mogu se odvojiti od svog tijeka života u svom slobodnom

prostorima. Najveća greška koju su napravili neki mufassirūn i moderni

historičari trebaju izjednačiti povijesno znanje s izvornim srednjim

ing teksta.

Prostor se ne može svesti na mjesto. Kad govorimo o Mekki

i Medinu kao gradove proročkog vremena, obično ih nazivamo

kao mjesta, a tek rijetko kao prostori. Mjesto je fizičko područje ili con�

Dition to postaviti ili postaviti nešto. Prostor je vremensko područje ili a

horizont koji je otvorio čovjek ili nešto, i to uvijek

stoji u odnosu na ljudsku svijest. Na primjer, muzika

kal instrument se postavlja i svira unutar mjesta; ali stvara a

glazbeni prostor sve dok ga netko svira i sluša (za

na primjer sam igrač). Sukladno tome, mjesto može biti samo

fizičku dimenziju prostora.

Stoga, kada govorimo o odnosu između Kurʾāna

i prostor, ne mislimo samo na fizička područja ili mjesta.

Radije mislimo na vremensko otvaranje razmaka između teksta

i njezini čitatelji. Kur'ansko značenje uglavnom je povezano s ovim temporalnim

prostor i rijetko povezani sa samim mjestima. Na primjer, kada je

Kurʾān govori o Kaʾbi u Mekki, u osnovi skreće pažnju

svom duhovnom i društvenom prostoru kao jedinstvenom načinu komunikacije.

72 Burhanettin Tatar

Opet, kada Kurʾān pripisuje neke vrijednosti ovom svijetu, to

također daje značenje prostora otvorenog prema sljedećem svijetu i

zagrobni život. Slično, kada Kurʾān spominje nebo, oblake, brdu

mrlje, rijeke, neko voće i životinje, ne odnosi se samo na njih

kao bića unutar fizičkih mjesta; nego nas tjera da vidimo koliko se razlikuje

u čovjeku se otvaraju različiti intelektualni i teološki prostori

svijest upućivanjem na fizička mjesta.

Naša analiza prostora vodi nas do dinamičkih odnosa između

tekst i njegovi čitatelji. To je zato što je prostor uvijek smislen

za nas sve dok se otvara pred ljudskom sviješću. U

drugim riječima, otvara se sve dok je povezana s jezikom i tekstom.

Ukratko rečeno, prostor ima ontološku i lingvističku dimenziju.

Kad god govorimo o izgovorenoj riječi (Kalām Allāh kao Kurʾān),

mislimo i na jezičnu dimenziju teksta i na ontološku

struktura prostora u kojem se musliman može naći kao fac�

ing Boga. Dakle, Kurʾān kao tekst postaje vjerski spis kao

sve dok se otvori prostor kao ontološka struktura ispred a

ljudsko biće kao vjernik.

Kako bi se razumjeli odnosi između prostora i teksta

(Kurʾān), moramo obratiti pažnju na različite tekstualne dimenzije

Kurʾān. Kada se čita, pamti i sluša, otvara se sam

unutar ljudske svijesti i jezičnog prostora. Kao pisani tekst, to

otvara se na fizičkim mjestima. U vrijeme podnošenja zahtjeva u pravnom,

politički, moralni ili povijesni kontekst otvara se unutar društvenog

prostorima. Kao glavni vjerski tekst islamskog svijeta, otvara se sam

kao simbolički prostor. Kao što se može primijetiti, kada govorimo o

Kurʾān u njegovim različitim tekstualnim dimenzijama, već govorimo o njemu

odnosa prema različitim prostorima. Iz tog razloga znanstveni tzv

i povijesnu analizu koja tjera Kurʾān da bude tihi objekt u

ispred učenjaka, može predstaviti Kurʾān kao tekst koji je pri ruci,

da upotrijebim heideggerovski izraz. To jest, može se samo odražavati unutar sebe

intelektualni (konceptualni) prostor.

Uočavamo još jednu poteškoću u većini klasičnih egzegeta.

pristupa prema kurʾānskom tekstu. Kad traže njegovu bit-

Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 73

U tom smislu, pokušali su otkriti Božju namjeru (maqāsid

Allāh) iza usmenog ili pisanog teksta. Stoga su prihvatili

suštinski oblik kurʾānskog teksta kao teološkog svetog prostora (tj

um Božji). Oni su vjerovali da je to zarobljeno u Kurʾānu

izraz al-lawḥ al-maḥfūẓ. Napokon su idealizirali, izolirali, objektizirali

fided, a-historicized, i stoga mentalno konstruiran univerzalno carstvo

značenja.

Nužno je ova perspektiva izazvala jaz između teorije�

ološko (teološko, metafizičko) područje značenja i njegovo praktično

aplikacija i istovremeno je prikrio i maskirao svoje�

toričke i ontološke uloge vremena, prostora i čitatelja u emer�

gencija kurʾānskog značenja.

Znamo da je aktivna uloga čitatelja u procesu

čitanje je filozofski otkriveno u 20. stoljeću. U

U prošlosti je većina znanstvenika prihvaćala čitatelja u osnovi kao pokornika

tivno sredstvo na namjeru autora. Uspon postmodernizma

započela s otkrivanjem aktivne uloge čitatelja. Postmoderna

rasprave o ulogama čitatelja imale su kritički utjecaj

na našu intelektualnu svijest o pojmu čitanja i značenja.

Dakle, kada govorimo o Kurʾānu u njegovom različitom tekstu

prostora ili prostornih pojava, uvijek razmatramo ulogu

čitatelja u vremenskom ili povijesnom nastanku kurʾānskog značenja�

ing. Kada se promatra iz ove svijesti, možemo primijetiti da je

Recepcija Kurʾāna kao teksta u zapadnoj povijesti bila je opća

saveznik na temelju zapadnih shvaćanja odnosa između

teksta i čitatelja, a da ne spominjemo uloge vremena i prostora.

Ova situacija je neizbježan rezultat ljudskog razumijevanja

kao oblik primjene.6 Ljudski um može razumjeti bilo što

6 Riječ "primjena" koristi se za otkrivanje ontološkog karaktera

ljudsko razumijevanje unutar povijesti. Ljudsko razumijevanje odvija se po

primjenjujući se i na vlastito vrijeme i prostor i na projicirana vremena i

prostorima tekstova. Sukladno tome, prijava se odnosi na temeljne

situacija ljudskog razumijevanja u smislu koji nitko ne može razumjeti

bilo što u praznom vakuumu ili prostoru. Razumijevanje se uvijek ostvaruje i

ispunjen doživljajem živih osjetila vremena i prostora.

74 Burhanettin Tatar

sve dok ga primjenjuje na vlastito vrijeme, prostor i tekstualni jezik�

tički svijet. Stoga svaki čitatelj ima određenu odgovornost u tome

nastajanje značenja teksta koji čita. U povijesti od

Islam, većina muslimanskih učenjaka se nadala da će pronaći objektivan, standardiziran,

univerzalno valjano i primjenjivo značenje Kurʾāna kako bi se

izgraditi idealan muslimanski ummet, ali to je ostalo samo mentalno

građenje. Štoviše, znamo to biti vjernik ili nevjernik

zahtijeva aktivnu osobnu ulogu pred tekstualnom

čita. Drugim riječima, otkrivanje uključenosti čitatelja

u procesu čitanja doprinosi boljem razumijevanju

oba značenja "vjernik" i "nevjernik". Osim toga, to

pomaže nam vidjeti razlike među pojedinim čitateljima. Uloga od

svaki čitatelj u povijesnom nastanku tekstualnih značenjskih sila

da preispitamo Kurʾān u kontekstu razlike, i ne samo

u kontekstu identiteta.7

Zasigurno, prema gore iznesenom, čitatelji ovoga

papir može pretpostaviti oblik pluralističkog i perspektivističkog čitanja. Ovaj

za mene je potpuno prihvatljivo sve dok mislimo da razgovaramo

o istinski religioznom tekstu koji govori, poziva i tjera ga da čuje�

ers ili čitatelje da mijenjaju sebe prema horizontu

što znači da ukazuje. Tekst može biti vjerski tekst sve dok je

otvara slobodan prostor za svoje slušatelje ili čitatelje da donesu odluku o tome

njihovi životi. A to nužno zahtijeva prihvaćanje osobnog

odgovornost i slobodu mišljenja i odlučivanja. Eto�

prije svega, pluralističko čitanje je već univerzalni uvjet za tekst

biti vjerski tekst. Pluralističko čitanje je jedinstven način da se ima a

7 Iz tog razloga, po mom mišljenju, izvorno značenje Kurʾāna ne može biti

ograničeno na vrijeme objave. Dapače, dobiva svoje izvorno značenje kao

sve dok je moralno, teološki, estetski vezano uz tijek povijesti

bezobrazno. S ovog gledišta, to nalikuje riječi koja dobiva svoje izvorno značenje

sve dok se smisleno primjenjuje na povijesne uvjete koji se stalno mijenjaju

ons. Različiti povijesni uvjeti donose neku potencijalnost objave

do izražaja i tako ga aktualizirati iz različitih kutova. Dakle, u ovoj perspektivi

aktivno, koncept “izvornog značenja” odnosi se na izvornu aktivnost

tekst kroz povijest, kao rijeka koja neprestano izvire sve dok ona

otkriva se u različitim vremenima i mjestima.

Vrijeme, prostor, tekst i čitač u kurʾanskoj hermeneutici 75

vjera u smislu vjerskog teksta. Drugim riječima, ne možemo odrediti

vjerski tekst kao tekst koji nam daje određeno znanje. Vjera je uvijek

problem horizonta značenja koji se ne može svesti na

znanje.

Ova situacija nas tjera da prihvatimo da tekst može biti religiozan

tekst sve dok ljudsko biće vjeruje da ima odnos licem u lice

s Bogom kroz ovaj tekst. Inače je vrlo teško razgovarati

o pluralističkim čitanjima, odnosno preuzimanju osobne odgovornosti

ispred Boga. Iz tog razloga, za muslimane je Kurʾān tekst koji

predstavlja oblik Božjeg Lica (Wajh Allāh) tako da imaju liv�

ing vremensko-povijesno-ontološki odnos s Bogom dopuštajući to

tekst se otvara u različitim prostorima u njihovim životima.

Konačno, kurʾānsko značenje ostaje originalno u smislu da

obnavlja se i ponovno pojavljuje u različitim vremenima i prostorima. Ovo je

drugi način da se kaže da nitko ne može tvrditi da posjeduje a

superiorno ili univerzalno značenje koje svatko mora prihvatiti i ostvariti

poslušati. Iznošenje ove vrste tvrdnji samo znači pogrešno značenje

za znanjem. Samo značenje se nikada ne može prenijeti na druge;

ono što se prenosi prije je dio znanja koji predstavlja samo

jezičnu i pojmovnu dimenziju ovog značenja.

Bibliografija

Rahman, Fazlur: Islam i modernost: transformacija intelektualca

Tradicija, Chicago: The University of Chicago Press, 1982.

— Islamska metodologija u povijesti, 2

nd reprint, Islamabad: Islamic

Istraživački institut, 1984.

Urheberrechtlich geschütztes Material

Two Hermeneutics – Unreconciled?

Some Observations about the Political Dimension1

of the Qurʾān

Angelika Neuwirth*

Abstract

The article advocates for a new contextualization of the Qurʾān.

A review of recent research shows that Western and inner-Is￾

lamic quranic studies are still isolated from each other by an

hermeneutical barrier. To bridge this gap, new more inclusive

models of quranic studies are required. One such model is the

re-embedding of the Qurʾān in its historical and cultural context

of development: the epistemic space of debates of late antiquity.

From this perspective, the text turns out to be a document of

a high level interaction with the theologies of its monotheistic

neighbors. This approach, which is recommended as a supple￾

ment to the approaches already pursued in Islam, promises inno￾

vation in two ways: it brings to light not only the religious but

also the epistemic revolution achieved with the Qurʾān but it

identifies the Qurʾān – at least in retrospect – to be a theological

challenge to Jewish-Christian European culture.

1 I use the term ‘political’ in the broader sense of ‘culturally and socially relevant’.

Sound academic work on the Qurʾān today bears a political dimension insofar

as it contributes to a badly needed cultural critique within Western society. In

my view the Qurʾān today has to be studied in a committed way.

* Seminar für Semitistik und Arabistik, Freie Universität Berlin.

46 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

1. Philology, the “host discipline” of Qurʾānic Studies

The Qurʾān until now has not been acknowledged as part of the

Western canon of theologically relevant knowledge – although it is

obviously a text that no less than the Jewish and Christian founding

documents firmly stands in the Biblical tradition. Indeed, it seems to

be the very fact of this close relationship that kindled the present con￾

troversy over the status of the Qurʾān: either as a religiously genuine

attestation of Biblical faith, a Fortschreibung, a “continuation” of the

Bible, adding to it new dimensions of meaning, or as a mere imita￾

tion, a theologically diffuse recycling of Biblical tradition. Although

new readings advocating a genuine relationship between the Bible

and the Qurʾān have lately been proposed2 scholars are still far from

recognizing the status of the Qurʾān as a new manifestation of Bibli￾

cal scripture.

This lament clearly expresses a particularly European position

vis-à-vis the Qurʾān. I won’t conceal my personal stance: I consider

the deficient acknowledgement of the Qurʾān’s status which was sus￾

tained through history as a regrettable failure to come to terms with

and benefit from an important counter-tradition to the prevailing

Christian interpretation of the intellectual heritage of Late Antiquity.

With our present Muslim-Christian co-habitation a new chance comes

to resume and reread our heritages to trace and compare what each

party has succeeded to develop out of the originally shared gamut of

traditions. One central question that arises here is that of the particu￾

lar hermeneutics involved in the Western and the Islamic perceptions

of the Qurʾān.

2 See the seminal new work of Griffith (2013). Not surprisingly, Griffith

concentrates on narrative texts, a genre which most easily bridges the gap

between Bible and Qurʾān. The focus needs however to be widened to

encompass other literary genres, argument in particular, to keep present the

Qurʾānic social setting as a live proclamation and debate, and to remain alert

to the diversity of Qurʾānic intertextuality which does not refer to the Biblical

tradition alone but equally resumes pagan Arabic poetry and Hellenistic

philosophy. The Qurʾān is not only a post-Biblical but a multifaceted and

thoroughly rhetorical text.

Two Hermeneutics – Unreconciled? 47

Urheberrechtlich geschütztes Material

In Islam the Qurʾān has at least three manifestations: in its oral,

recited appearance, as qurʾān, it is the backbone of Islamic liturgy, of

prayer and meditation. In its codified shape, mushaf, it is the basis of

learned exegesis. And last but not least, in its spiritual function, as

tanzil, it figures as the Word of God, the logos. There is no like of this

triple existence in the status of the Bible in Christianity which shares

only the first and second function, the third being occupied by the

incarnate Word, Jesus Christ. There is a marked unequality in the

two perceptions of Scripture then. But Scripture in Christianity not

only is transcended by the rank of Christ, it is also inseparable from

the historical human appearance of Jesus Christ whose life on earth

as a prophet and charismatic leader of his community is recorded in

Christian scripture. This observation is seldom reconnected with the

parallel Qurʾānic case. Yet, if we acknowledge the analogy Christ as

logos on the one hand and Qurʾān as logos on the other, we need to

provide an analogy for the messenger of the logos, the earthly Jesus

figuring in the Gospels, as well. This place is evidently held by the

proclaimer of the Qurʾān, Muhammad, who figures prominently in

it. Yet, Christian observers are reluctant to complete the compari￾

son and concede a Scriptural rank to Muhammad as well. This again

blurs the importance of the historical event of the Qurʾān which in

the Islamic perception is ever present. Not to accept the event of the

Qurʾān as a point of origin means not only to disregard early Islamic

history, it also blocks the understanding of the most important man￾

ifestation of the Qurʾān in daily life: the ritual recitation which is an

act of the believer’s mimesis of the Prophet. I will come back to this

problematic underestimation of the Qurʾān’s historical dimension.

2. Privileging intertexts over the text:

the de-contextualized Qurʾān

The Western perception of the Qurʾān thus seems to be curtailed: it

does not take notice of the recited Qurʾān nor usually of its status

48 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

as the logos but remains limited to its codified manifestation as the

mushaf. This distorted perception can only be explained historically,

a brief outline of the development of Western Qurʾānic studies seems

to be in place here.

It is noteworthy that while Jewish readings of the Bible by now

have received a place – though marginal – in theology, the Qurʾān

has remained a domain of philology, widely excluded from theologi￾

cal discourses. Western critical scholarship on the Qurʾān – liberated

from religious prejudices – started in the 19th century. Although the

Qurʾān had been appreciated esthetically by the Romanticists and

made accessible to European readers in various congenial transla￾

tions, in the 19th century, there was no comprehensive knowledge

about the epistemic achievement induced by the Qurʾān in its Arabian

milieu, let alone about its theological relationship to the other reli￾

gious traditions; pertinent disciplines such as the history of religions

or the study of Oriental cultures were still undeveloped. What was

to be the “host discipline” for the new object of study was philology.

Indeed, the birth of Western Qurʾānic studies occurred synchronously

with the emergence of philology as an academic discipline.

More precisely, it originated from an epistemic revolution in Bib￾

lical studies: the introduction of historical critical scholarship in the

18th and 19th centuries, an approach which turned the Bible from

a religious foundational text into a historical text detached from its

liturgical and doctrinal embeddings in the service of the Church or

the Synagogue. Historical critical scholarship was widely welcomed

as a momentous renewal in academic theology which – synchro￾

nously with the emergence of the discipline of archaeology – relo￾

cated the Bible into the historical spaces of the Ancient Orient and

Mediterranean Late Antiquity respectively. It was this academic con￾

text in which Qurʾānic scholarship emerged. What was a renewal in

Biblical studies, however, in the case of the Qurʾān was not a renewal

but the very start of its academic investigation. Thus an important

methodological step was overleapt: Whereas in the case of the Bible

the dissection of the text into small units for analysis was a step that

Two Hermeneutics – Unreconciled? 49

Urheberrechtlich geschütztes Material

complemented rather than superseded the earlier holistic reading

of the text, with the Qurʾān, which had not yet been made famil￾

iar to the Western reader in its entirety before, this was the initial

procedure. There is a momentous gap between the perception of the

Bible and the Qurʾān then: What Northrup Frye has made visible to

us, the omnipresence of the Bible in Western tradition, its function

as a virtual subtext of innumerable literary and art works of West￾

ern pre-modernity, mutatis mutandis applies no less to the Qurʾān for

Islamic culture. To realize this epistemically overarching dimension

demands however to look at the Qurʾān as a unity. Northrup Frye

who titled the Bible “The Great Code”3, highlights the holistic aspect

of its reception: “…what matters is that ‘the Bible’ has traditionally

been read as a unity, and has influenced Western imagination as a

unity” (Frye 1982: XIII). It is this holistic perception which in West￾

ern scholarship has been missing until now.

The Qurʾān occupies a comparable position in Islamic culture.

Yet, what mattered in early Western Qurʾānic scholarship was not its

status nor its theological dimension, but the Qurʾān as a textual arti￾

fact. It was to be included into the realm of scriptural texts that had

been severed from their traditional contexts to be submitted to a new

reading according to the new historical critical approach. Viewed as

an intellectual venture Abraham Geiger’s4 path-breaking work from

1833 “Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen?”

(Geiger 2005 [1833]), which initiated the historical critical scholar￾

ship in the Qurʾān looks impressive. It offered a pivotal revalorization

of the Qurʾān positioning it not – as had been usual – in the cultural

backwater of the Arabian peninsula, but in a pluricultural milieu of

3 See Frye 1982. He explains: “… here is a book that has had a continuous

fertilizing influence on English literature from Anglo-Saxon writers to poets

younger than I and yet no one would say that the Bible is a work of Literature.

Even Blake who went much farther than anyone else in his days in identifying

religion and human creativity, did not call it that: he said ‘The Old and New

Testament are the Great Code of Art’, a phrase I have used for my title after

pondering its implications for many years” (ibid: xvi).

4 See for Geiger and the Wissenschaft des Judentums: Hartwig et al. 2008.

50 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

Late Antique debates – a perspective that we are presently striving

to re-establish. Due to a few grave preconceptions, the result of his

study, however, was highly ambivalent. Qurʾānic studies started with

a surgical operation of the text which was looked upon as a collection

of isolated paraenetical and doctrinal statements rather than a com￾

prehensive prophetical message. Historical critical scholarship is not

least a quest for the urtexts of Scripture – a quest that for the Bible

had resulted in the unearthing of a large number of Ancient Oriental

and Late Antique traditions. These texts were apt to throw light on

the historical setting of the Bible, but could rarely ever compete seri￾

ously with their far more sophisticated counterparts, shaped by the

Biblical authors. In the Qurʾānic case, however, the opposite seemed

to be true: what was discovered as the lower layer of the text was not

an “inferior earlier tradition”, but the most prestigious ancient text

imaginable: the Hebrew Bible itself. And since deviation from such

an authoritative urtext was tantamount to a distortion, the Qurʾān

emerged as a rather unsuccessful attempt to rival the Bible and was

to remain stigmatized as an epigonal text until this very day.

After the violent disruption of historical critical scholarship with

the expulsion of Jewish scholars from German universities in the

1930s through Nazi terror – no more than 100 years after Geiger’s

work – Qurʾānic studies took a new and far less ambitious course, fol￾

lowing a trend in the vein of the then en vogue Leben-Jesu-Forschung,

focusing the person of the prophet as a figure within Arabian cul￾

ture (Fück 1936: 509–525). By repositioning the Qurʾānic event into

a local Arabian pre-Islamic milieu the new scholarship forfeited a

major achievement of its predecessor: the contextualization of the

Qurʾān with the late antique knowledge of its milieu. Nor did the pro￾

ponents of the Muhammad scholarship succeed to come up to their

New Testament Studies model, the Leben Jesu-Forschung. They have

been blamed for not critically questioning their traditional Islamic

sources enough whose status as documents of a later epoch they did

not sufficiently look through. The Qurʾānic text which was read pri￾

marily to provide information about the psychological development

Two Hermeneutics – Unreconciled? 51

Urheberrechtlich geschütztes Material

of the Prophet, disappeared from the fore as an object of philology for

several decades.

To valorize the epistemic dimension of this shift in interest, it

is worth remembering a model lately proposed by Sheldon Pollock

(2009: 931–961) who regards philology as a tripartite venture: a

query for “textual meaning”, an investigation into the text’s tradi￾

tional understanding, its “contextual meaning”, and finally a re-think￾

ing of one’s own scholarly preconceptions and responsibilities, the

“philologist’s meaning”. Pollock does not present this differentiation

between textual and contextual meaning as a new discovery, but

rather as a reprise of a pre-modern distinction established not only in

European but almost synchronously in Indian philology as well. The

Renaissance thinker Giambattista Vico5 who introduced the duality of

approaches into European literary criticism abbreviated them under

the labels of the verum, the “truth” to be gleaned from the text as such

and the certum, what the recipients were upholding as the “certain”

meaning. In the earliest phase of Qurʾānic study we are still primarily

with the verum, the focus on the text as such including its historical

layers. It is true that the earliest scholars did accept the traditionally

established context of the Qurʾān as a given: the Prophet Muham￾

mad’s ministry in Mecca and Medina during the period of 610–632.

Yet, this milieu was not dealt with as a challenge that the Qurʾān was

responding to. Rather, their gaze was turned backward: The Qurʾān

was regarded as part of a vernacular Biblical tradition, the vast realm

of Aggadah6, orally transmitted post-Biblical lore comprising most

diverse exegetical readings of the Bible. Although the early schol￾

ars were aware of a dynamic tradition, a kind of vernacularisation,

this did not involve the text of the Qurʾān itself, whose reflections of

the older religious lore was not accepted as serious re-interpretations

but often dismissed as mistaken or distorted readings of it. What was

5 See Vico 1725.

6 The Aggadah, the undefined corpus of orally transmitted post-Biblical lore

has been classified by Heller 1934, XXIV: 418ff.

52 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

contextualized then was not the Qurʾān itself but its lower subtextual

layers which were reconnected to the earlier scriptures.

The subsequent “Muhammad scholarship” as against that was

purely context-oriented. The new sira-based readings of the Qurʾān

positively contributed to increase and promulgate knowledge about

the until then marginalized event of the Qurʾān. Its representation,

however, – limited by the perspective of the traditional reports that

tended to downplay the theological challenges exerted by the syncre￾

tistic, Jewish and Christian opponents on the Prophet and his com￾

munity – obscured the relevance of the Qurʾānic intervention into the

late antique debates and thus blurred the innovations of the Qurʾānic

world view. It did not either comply with the standards of the time

which had seen important archaeological and epigraphic discover￾

ies. The attempt to rely on one single method borrowed from Bibli￾

cal studies, the Leben-Jesu-Forschung, while neglecting the progress

that was taking place in the various subdisciplines of the field proved

insufficient7.

To fill that gap, to update Qurʾānic studies by introducing another

methodologically momentous new approach, John Wansbrough in

1977 presented a comprehensive study on the Qurʾān as text, Qur’anic

Studies: Sources and Methods of Scriptural Interpretation8. Underlying

his work is Rudolf Bultmann’s form criticism, the classification of

units of scripture by literary pattern to determine the historical con￾

text of each unit’s literary tradition, a method that led him to what

is known as the de-mythologisation, Entmythologisierung, of Scripture

(Bultmann 1921). The New Testament scholar Bultmann held that

the narratives of the life of Jesus were offering theology in narra￾

tive form where lessons were taught in the then familiar language of

myth. It was myth – a myth typologically closely related to that laid

out by Bultmann for the Gospels – that Wansbrough claimed to dis￾

cover in the narrative of Muhammad’s life and ministry. Superimpos￾

7 A harsh critique of this sira-oriented scholarship, the allegation of blind

credulence, has been put forward by al-Azmeh 2014.

8 See the discussion of his approach by al-Azmeh 2014.

Two Hermeneutics – Unreconciled? 53

Urheberrechtlich geschütztes Material

ing the model on the Qurʾān, Wansbrough carried historical criticism

to extremes, explaining the text as a later, anonymous compilation. A

priori rejecting the traditional historical setting of the Qurʾān,9 Wans￾

brough imagined the text not as the self-expression of the emerging

community at Mecca and Medina, but as the manifesto of an already

extant Jewish-Christian community, a Jewish-Christian apocryph so

to say, written to provide that community with an Arabian myth of

origin. The Qurʾānic text thus appeared as virtually inaccessible to

historical investigation.

With Wansbrough a complete detachment of the text from its

transmitters and its recipients took place for the first time. Not only

are verum and certum rigorously disconnected, there has also occurred

a supersession of the verum, of the recipients’ reading. Its place has

been appropriated by the researcher who presents a counter model

of his own imagination to the traditionally transmitted milieu of the

Qurʾān. A solipsistic hypothesis has replaced a widely accepted image

of history. While earlier historical critical scholarship never isolated

the text from Muhammad, but – imagining him as a kind of author

who premeditated the project of the foundation of Islam – grossly

overstated his personal function in the genesis of the Qurʾān, Wans￾

brough and his school, who became known as the revisionist scholars,

move in the opposite direction. They regard the Prophet as a non-his￾

torical figure invented by the compilers of the Qurʾān to endow the

later emerging Islamic community with a mythical Arabian land of

origin. This thesis which denies the Prophet Muhammad and his com￾

munity any role in the emergence of the new religion with a single

stroke cancels the entire rationale of the genesis of the Arabic Islamic

culture. It is unsurprising that Wansbrough’s work not only caused

a schism in the western scholarly community, but at the same time

precipitated the estrangement of the Muslim scholarly community – a

grotesque situation that still prevails until this day.

9 A new critique of the Wansbrough school, deconstructing its “hyper-scepti

cism” has been put forward by al-Azmeh 2014.

54 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

It is not least this malaise, the until now still widely missing con￾

sciousness of the implications of daring textual experiments carried

out on the Qurʾān, experiments not only incompatible with estab￾

lished historical facts but also liable to be falsified by epigraphic and

manuscript data, that calls for new reflection. What should Qurʾānic

studies be about and what role should philology, the guardian disci￾

pline of the Qurʾān in Western academia, play to re-array the stage?

It is “the philologist’s meaning”, his intellectual vision and capability

to discern the highly complex preconditions of sound Qurʾānic schol￾

arship that has to be involved in the work on the Qurʾān.

3. Privileging language over history:

an ocean of meanings?

It is important to throw a glance at the approach followed in Islamic

scholarship. The fact that pre-modern Islamic tradition has – for evi￾

dent reasons – shown little interest in the reconstruction of the gen￾

esis of the text has set the course for a hermeneutic of its own. It is

true that it has always been admitted that the text entails a host of

disputes fought out between the nascent community and their imme￾

diate neighbors, be they pagans, Jews or Christians, over particular

religious traditions. Yet, due to the early emerging opinion that the

Qurʾān has abrogated the previous scriptures, the older traditions

that we find debated in the Qurʾān have been turned into no longer

valid, obsolete, paradigms of meaning. Other aspects of the Qurʾān

appeared far more relevant. The canonization of the Qurʾān set off

a literary as well as a religious revolution. For early Muslims, Peter

Heath holds, “it caused the virtual demise of any pre-Islamic Ara￾

bian pagan religious texts and relegated the Torah and the Gospels

to positions of marginal importance. Jewish and Christian religious

traditions as well as pre-Islamic poetry and prose became instead

resources, secondary materials to draw upon for understanding the

lexical, grammatical, or historical context of the one text that mat-

Two Hermeneutics – Unreconciled? 55

Urheberrechtlich geschütztes Material

tered” (Heath 1989: 173–210). One of the most significant conse￾

quences of this preference of the Qurʾān over the earlier traditions

concerns the valorization of the form, of its verbal “appropriateness”,

its pertinence. In other words, the signifier, the form, gains equal

weight with the signified, the semantic contents. To return once

again to Peter Heath: “Each word becomes a trigger for interpretive

processes, stemming from what Tvetan Todorov has termed the ‘Prin￾

ciple of Pertinence’. In accordance with this principle, every word or

phrase in the Qur’an acquires enormous power for eliciting herme￾

neutic responses.” (Heath: ibid) Since the text is viewed as having

a single meaning but many significances, each word can attract as

many readings as interpreters can identify. The Qurʾān has become

an ocean of significances, a bahr min al-maʿani, a view that tends to

establish a distinct boundary between the Qurʾān as a self-sufficient

text and the epistemic milieu of its origin, a view that is often based

on a Qurʾānic verse – 18:109: “Say: if the ocean were ink to write out

the words of my Lord – sooner would the ocean be exhausted than

would the words of my Lord, even if we added another ocean like

it – for its aid”. Not this verse in itself, but its reading as a reference

to the infiniteness of textual meanings, tends to establish a distinct

boundary between the Qurʾān as a self-sufficient text and the epis￾

temic milieu of its origin.

The Qurʾān’s “enormous power for eliciting hermeneutic

responses” and in particular the exegetes’ rating of the signifier above

the signified, are not least due to the Qurʾānic orality. According to

William Graham the intrinsic orality and abiding oral presence of the

Qurʾān can hardly be overstated. “Perceived as God’s ipsissima vox,

the vocally transmitted text is memorized, internalized, and repeated

as divine speech, and expected to live on the lips and in the hearts

of the faithful.10 Although Graham refers to his own, modern, expe￾

rience, his descriptions seem to apply to the earliest reception of the

Qurʾān as well. His observation of the Qurʾānic “intrinsic orality” has

10 William Graham is quoted by Kelber (2013: 304).

56 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

been corroborated in literary scholarship. The impact of orality on the

exegetic privileging of the signifier, the focusing of small and smallest

speech units instead of more extended semantically relevant state￾

ments, however, has not yet been investigated. Should it have been

the omnipresence of the orally recited Qurʾān (which can be assumed

to date back to the very origins of the Qurʾān’s proclamation), that

invited a multiplicity of listeners to ponder on individual words or

phrases appearing obscure to them thus generating a multiplicity of

explanations of those small speech units? A comparable interest in

larger text units – entire narratives or more lengthy arguments – did

not arise in exegesis. There is almost no interest in the explanation

of entire suras as units. Such an interest would rather presuppose the

study of a text conceived as a written document11.

There is then, in traditionalist Islamic exegesis a prevailing inter￾

est in the “certum”, the received “significances” that are warranted

by trusted transmitters. Their “truth” vis-à-vis the text itself is – at

least in non-linguistic commentary – widely sidelined. The abstinence

from dogmatic decisions displayed here may be considered part of

the “culture of ambiguity” that Thomas Bauer (2011) has claimed for

pre-modern Islamic culture as such.

11 Thus, in spite of their very different assumptions concerning the contextual

embedding of the Qurʾān, revisionist Western scholars share traditional

Muslim preference of the mushaf over the “live dispute” of the proclamation,

mirrored in the text. The revisionist stance is due to a kind of epistemic

pessimism, on the distrust vis-à-vis the extant written testimonies. Muslim

exegetes as against that, equally overleaping the oral scenario of “live

interaction”, proceed from a stage of development where the Qurʾān has

already congealed into a fixed written text. They thus project the Qurʾān into

the post-prophetical milieu where the theological voices of the communities

involved in the Qurʾānic debate have already been muted, where the new

paradigm of “Islam” has already come to prevail as the community’s identity.

Two Hermeneutics – Unreconciled? 57

Urheberrechtlich geschütztes Material

4. Why do we need Late Antiquity as the historical

backdrop for the Qurʼan?

It is often ignored that those who first listened to the Qurʾān were

not Muslims yet, their Muslim identity only emerged in the course of

their “Qurʾānic education”, their listening to and debating the pro￾

phetic proclamation. During the period of this process they are best

described as individuals familiar with late antique traditions. “Late

Antiquity” – it must be admitted – is a contested concept. Though

allowing for an understanding in the sense of a historical epoch

(whose delimitation, however, is controversial among historians), it

is, in our context, not politically determined.12 Rather, the term is

used to denote an “epistemic space” where particular textual prac￾

tices were developed to induce a new understanding of the diverse

heritages (or the diverse “antiquities”, so to say). Among the multi￾

ple heritages constantly discussed and reinterpreted in the Qurʾānic

milieu were both the Biblical traditions that had for several centuries

been revisited by Jewish and Christian exegetes alike, and pre-Islamic

Arabian lore documented in ancient Arabic poetry. New readings of

older traditions in the Arabic language did not exclusively originate

with the Qurʾān but had several precedents, not least in pre-Islamic

poetry, such as in the poems of al-Aʾshā, ʿAdi ibn Zayd or Umayya ibn

Abi l-Salt. Jāhiliyya, the pre-Islamic culture, should therefore not be

viewed – as it often is – as the essential other (the opposite) of Islam

12 A new perspective on the conventional distinction of epochs is overdue. A

challenging new model has been developed by Garth Fowden, Before and

after Muhammad: The First Millennium Refocused (forthcoming). Extending the

scope of Late Antiquity into Islam underlies a new research project presently

being pursued in the programme “From Logos to Kalam”, which forms part of

the larger research project “Episteme in Motion” (Special Research Unit at the

Freie Universität Berlin). Our particular concept of Late Antiquity primarily

as an epistemic space is also indebted to the University of Göttingen’s Courant

Research Centre “Education and Religion. From Early Imperial Roman Times

to the Classical Period of Islam (EDRIS)” and particularly to its speaker, Prof.

Peter Gemeinhardt, who in February 2013 convened an interdisciplinary

workshop to discuss the concept of Late Antiquity from the perspectives of

Classical Philology, Church History, Philosophy and Islamic studies.

58 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

but, rather, as a vast space of debate involving diverse cultures, a

space out of which the Qurʾān as well as other types of early Arabic

literature emerged.13 Typically, late antique re-readings interpreted

earlier texts and traditions according to novel ethical terms in com￾

pliance with the new tenet of “care of the self” (epimeleia heautou), a

concept that originated in late antique philosophy. This tenet – fore￾

grounded by Guy Stroumsa (2009)14 as having been a major driver

of innovation in Late Antiquity – encouraged the perception of the

soul and the body as inseparable constituents of the individual. This

new perception allowed for more inclusive psychic and, thus also,

emotional expressions in poetry, thereby for the first time placing the

realm of the “other”, the female, the aged and even the dead, on an

equal footing with the masculine sphere that earlier on had been the

natural vantage point of the poet. Even the animal “other” occasion￾

ally was given a voice in the newly widened mental space described

by the poets.15 Such an extension of scope has been highlighted in

a number of important studies on ancient Arabic poetry,16 without,

however, having been related to the wider context of late antique

thinking, let alone to the evidence of such thinking in the Qurʾān,

where the care of parents and dependent individuals is encouraged

and the status of women is paid new attention.17

Due to a host of new textual and material findings, we have more

recently gained new insights into the general knowledge and cultural

practices of the first/seventh century.18 We can no longer proceed

from the image of the Hijaz as a culturally barren region that was

13 This insight is the focus of the research project entitled “From Ruins to

Resurrection” presently being carried out by Ghassan El Masri (Freie Univer￾

sität Berlin).

14 See also Stroumsa 2014.

15 See Ullmann 1981; Jacob 1914, 1915.

16 See in particular Jacobi 1997: 3–99; Borg 1997; Dmitriev 2008; Seidensticker

1992.

17 For more on this, see the discussion of the Qurʾānic Decalogue in “A Discov

ery of Evil in the Qurʾan? Revisiting Qurʾanic Versions of the Decalogue in the

Context of Pagan Arab Late Antiquity”, in Neuwirth 2014.

18 See Franke et al. 2011.

Two Hermeneutics – Unreconciled? 59

Urheberrechtlich geschütztes Material

propelled into an age of cultural florescence only with the advent of

Islam; on the contrary, we must assume that an extensive transfer

of knowledge had already taken place and that a broad scope of not

only local but also Biblical and post-Biblical traditions was familiar to

Muhammad’s audience. These, however, were in no way immediately

adopted by them but negotiated at length – the Qurʾān reflects a most

rigorous sifting, revision and ultimately supersession of basic Jewish

and Christian traditions. To fully understand the achievement of the

Qur’ān – not only in religious terms but in the broader perspective of

intellectual world history and the history of knowledge – we must not

ignore the significant process of cultural translation that took place

there.

The instrument of this cultural translation was rhetoric. It is in

this respect that the Qurʾān shares decisive characteristics with core

texts of its late antique milieu. To start with the Talmud, which is

roughly contemporaneous though hardly related to the Qurʾān genet￾

ically, there are distinctive traits that both corpora have in common –

as seen, for instance, not only in their dialogical structure but in the

striking use of pastiche of different literary genres in the same nar￾

row context

19 to evoke always changing reactions in the listeners.

One might think here of the exuberant-sounding introductory oath

clusters, characteristic of the early suras, that are followed by sober,

objective statements about the human condition.20 This juxtaposition

of contrasting forms and ideas in the early Qurʾānic texts – as much as

in the Talmud – obviously has a discomfiting effect. What is further

noteworthy is the peculiar combination of textual extracts from dif￾

ferent heritage traditions: not unlike the Midrashic contextualisations

of Biblical texts from different Biblical corpora, the Qurʾānic suras

combine almost verbatim quotations from Arabic poetry with sum￾

maries from prominent Biblical prophetical texts (see Sūrat al-Balad,

Q. 90, as an example). Heritage (“antiquity”) in the Qurʾānic case is

19 These traits were recently studied by Daniel Boyarin (2009).

20 See “Images and Metaphors in the Introductory Sections of the Meccan

Suras”, in Neuwirth 2014.

60 Angelika Neuwirth

Urheberrechtlich geschütztes Material

less homogeneous than in the Rabbinic case; it is at least twofold,

comprising both the pagan Arab and the Biblical or post-Biblical her￾

itage. No surprise, then, that there is an unmistakably forensic dimen￾

sion to the Qurʾān. The individual suras widely consist of debates

interspersed with questions and answers, caveats, retractions and

concessions – all pointing to a lively negotiation of current traditions.

The Qurʾān, judged upon its literary appearance, presents itself as the

transcript of an ongoing debate of the theological problems that were

present in Late Antiquity.21

Already, the Qurʾān’s rhetoric and conceptual lexicon should suf￾

fice to prove that it did not simply – as Peter Brown (2002) claims

for early Islamic culture per se – develop “under the umbrella” of late

antique Christian culture, merely slipping on the guise of Christian

models. Far from being only a contemporaneous phenomenon, the

Qurʾān in many respects featured as an active and creative player

in the culture of Late Antiquity, first and foremost in the theological

realm. Within its Arabian homeland, the Qurʾān triggered the new

activity of theoretical reflection as it initiated the newly cherished

cultural practice of writing.22 However, its innovative power goes

beyond that. One has to remember that the Qurʾān was not just in

conversation with earlier traditions, but submitted these traditions

to a new authority: that of writing. The new centrality of the word

of God, propelled by the Qurʾān, was warranted by the image of a

“divine writing”. Writing (and thus language) according to the Qurʾān

was there before creation; indeed, creation according to the Qurʾān

obeys linguistic rules – a theological breakthrough that transcends

local Arabian dimensions of relevance. It is tantamount to a challenge

of the Christian logos theology which in the Qurʾān is countered by a

new hypostasis of the word, the hypostasis of “language”.

21 Such debates and negotiations are strongly reminiscent of the stratagems of

persuasion that Peter Brown has highlighted for the Christian culture of Late

Antiquity; see Brown 1992.

22 See Neuwirth: “The ‘Discovery of Writing’ in the Qur’an: Tracing an Epis

temic Revolution in Late Antiquity”, in Nuha al-Shaar, ed., Qur’an and Adab

(Oxford, forthcoming).

Two Hermeneutics – Unreconciled? 61

Urheberrechtlich geschütztes Material

Bibliography

al-Azmeh, Aziz: The Arabs and Islam in Late Antiquity. A Critique of

approaches to Arabic Sources, Berlin: Gerlach-Press, 2014.

Bauer, Thomas: Die Kultur der Ambiguität. Eine andere Geschichte des

Islams, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011.

Borg, Gert: ‘Mit Poesie vertreibe ich den Kummer meines Herzens’:

Eine Studie zur altarabischen Trauerklage der Frau (Ufarriǧ hamm

ṣadrī bi-l-qarīḍ), Leiden: Nederlands Historisch-Archaeologisch

Instituut te Istanbul, 1997.

Boyarin, Daniel: Socrates and the Fat Rabbis, Chicago: The University

of Chicago Press, 2009.

Brown, Peter: Power and Persuasion in Late Antiquity: Towards a Chris￾

tian Empire, Madison: WI, 1992.

— The World of Late Antiquity: AD 150–750, London: W. W. Norton &

Company, 2002.

Bultmann / Rudolf: Die Geschichte der synoptischen Tradition, Göttin￾

gen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1921.

Dmitriev, Kirill: Das poetische Werk des Abū Ṣaḫr al-Huḏalī: Eine litera￾

turanthropologische Studie, Wiesbaden: Harrassowitz, 2008.

Fowden, Garth: Before and after Muhammad: The First Millennium Refo￾

cused, Princeton: Princeton University Press, 2013.

Franke, Ute et al. (eds.): Roads of Arabia: The Archaeological Treasures

of Saudi Arabia. Berlin: Wasmuth, 2011.

Frye, Northrup: The Great Code. The Bible and Literature, San Diego:

Mariner Books, 1982.

Fück, Johann: “Die Originalität des arabischen Propheten”. In:

Zeitschrift der Deutschen Morgenländischen Gesellschaft, Nr. 90 /

1936, pp. 509–25.

Geiger, Abraham: Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenom￾

men?, Berlin: Reprint, 2005 (1st ed. 1833).

Griffith, Sidney: The Bible in Arabic, Princeton: Princeton University

Press, 2013.

62 Angelika Neuwirth

 

Urheberrechtlich geschütztes Material

Hartwig, Dirk et al. (eds.): ‘Im vollen Licht der Geschichte’: Die Wis￾

senschaft des Judentums und die Anfänge der Koranforschung,

Würzburg: Ergon, 2008.

Heath, Peter: “Creative Hermeneutics. A comparative analysis of

three approaches”. In: Arabica, no. 36 / 1989, pp. 173–210.

Heller, Bernhard: “Ginzberg’s Legends of the Jews”. In: JQR N.S., no.

xxiv / 1934, xxv / 1934.

Jacob, Georg: Schanfarà-Studien, Bd. 1: Der Wortschatz der Lâmîja

nebst Übersetzung und beigefügtem Text, Munich: Verl. der Bayer.

Akad. der Wiss., 1914.

— Schanfarà-Studien, Bd. 2: Parallelen und Kommentar zur Lâmîja,

Schanfará-Bibliographie, Munich: Verl. der Bayer. Akad. der Wiss.,

1915.

Jacobi, Renate: “Bemerkungen zur frühislamischen Trauerpoesie”. In:

Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes, no. 87 / 1997,

pp. 3–99.

Kelber, Werner H.: Imprints, Coiceprints & Footprints of Memor, Atlanta:

Society of Biblical Literature, 2013.

Neuwirth, Angelika: Scripture, Poetry and the Making of a Community.

Reading the Qurʾan as a Literary Text, Oxford: Oxford University

Press, 2014.

— “The ‘Discovery of Writing’ in the Qurʾan: Tracing an Epistemic

Revolution in Late Antiquity”. In: Qurʾan and Adab. Ed. by Nuha

al-Shaar. Oxford: Oxford University Press, forthcoming.

Pollock, Sheldon: “Future Philology? The Fate of a Soft Science in a

Hard World”. In: Critical Inquiry, no. 33 / 2009, pp. 931–961.

Seidensticker, Tilman: Altarabisch ‘Herz’ und sein Wortfeld, Wiesbaden:

Harrassowitz, 1992.

Stroumsa, Guy G.: Das Ende des Opferkults: Die religiösen Mutationen

der Spätantike, Berlin: Verlag der Weltreligionen, 2011 (french

1st ed. 2005).

— The End of Sacrifice: Religious Transformations in Late Antiquity,

Chicago: IL, 2009 (french 1st ed. 2005).

Two Hermeneutics – Unreconciled? 63

Urheberrechtlich geschütztes Material

Ullmann, Manfred: Das Gespräch mit dem Wolf, Munich: Bayerische

Akademie der Wissenschaft, 1981.

Vico, Giambattista: Scienza nuova, Naples: n. p., 1725.

Wansbrough, John E.: Quranic Studies: Sources and Methods of Scrip￾

tural Interpretation, Oxford: Prometheus Books, 1977.

64 Angelika Neuwirth

Relations Between Time, Space, Text and Reader

in Qurʾānic Hermeneutics

Burhanettin Tatar*

Abstract

This paper makes the following claim: Qurʾānic meaning can￾

not be restricted to an epistemological (ideal) level, because

Qurʾānic meaning is not a “pure object” of human consciousness;

rather, it is an event of historical and ontological (time-space)

relations which happens at the time of the encountering between

text and reader. Qurʾānic meaning cannot be separated from the

free space where a reader is invited to re-consider and change

himself/herself by reading the text. Therefore, every reader who

desires to understand the Scripture becomes a temporal part of

Qurʾānic meaning.

In the history of Qurʾānic exegesis, interpreting the Qurʾān has been

mostly taken as an epistemological problem of reaching the “truth”,

intended and indicated via āyāt (signs, verses) in the Scripture.  For

that reason, the fundamental ontological status of time, space, text

and readers has been considered a possibility or an instrument for

reaching the truth which surpasses the limits of these fundamentals.

However, this viewpoint has forced exegetes (mufassirūn) to assume

or construct an ideal, isolated, a-historical, abstract, objective mean￾

ing which can be apprehended basically at the level of the linguisti￾

cally mediated human consciousness.

This is another way of saying that most of the mufassirūn asked

the question “How can I know the essential meaning of the Qurʾān?”

by disregarding the more basic ontological questions behind it, which

* Faculty of Theology, Ondokuz Mayıs University, Samsun, Turkey.

66 Burhanettin Tatar

 

 

Urheberrechtlich geschütztes Material

can be put as follows: What is happening when the Qurʾān is being

understood? What are the ontological-historical conditions which

make the Qurʾān meaningful for Muslims and relevant to ever-chang￾

ing contexts of history? Therefore, what roles do time, space, text,

and reader have in the historical emergence of the meaning of Scrip￾

ture?

In this contribution, I will make the following claim: Qurʾānic

meaning cannot be restricted to an epistemological (ideal) level,

because Qurʾānic meaning is not a “pure object” of human conscious￾

ness; rather, it is an event of historical and ontological (time-space)

relations which happens at the time of the encountering between text

and reader. Qurʾānic meaning cannot be separated from the “free

space”1 where a reader is invited to re-consider and change himself/

herself by the text. Therefore, every reader who desires to understand

the Scripture becomes a temporal part of Qurʾānic meaning. Finally,

Qurʾānic meaning becomes the partial emergence of the “Face of

God” (Wajh Allāh) which speaks, invites, gives a word (promises) and

waits for a response from a human being that is able to understand

and turn to Him. In other words, Qurʾānic meaning is a form of face￾

to-face confrontation between God and human beings.

In order to present the basic sense of our claim, we should try to

disclose the conditions of application of the conceptions we employ

above regarding the historical situation of the Qur’ān at the time

of Prophet Muhammad. In other words, when disclosing ontologi￾

cal and historical aspects of interpretation of the Qur’ān at the time

of Prophet Muhammad, we should test the legitimacy of the above

mentioned conceptions and claims. In doing so, we should pay close

1 “Free space” is a philosophical term which I attempt to develop in this paper

in the sense of an “open space”. It designates the condition of the reader or

hearer in front of the text or scripture: In my view, a reader or hearer is free

to accept or reject the claims of the text. The reader should have a distance

to the world of the text in order to see and understand what is said. This

distance which is theoretically necessary to understand the meaning of a text

creates an open space where readers can enjoy the freedom of thinking, dis￾

cussing, accepting or rejecting the claims of the text. Hence this space is free

from any outer restriction or coercion.

Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 67

Urheberrechtlich geschütztes Material

attention to the roles of time, space, text and reader in the structure

of this form of interpretation. When reading the Qurʾān in the light

of historical information about this specific time or period, we find

ourselves facing a complex set of relations between time, space, text

and reader.

For delineating this complex set of relations, we should first ask

the following question: What is the meaning of “time” in the process

of understanding the Qurʾānic meaning? By determining the histori￾

cal context or temporal occasion of the revelation, historians of Islam

and exegetes of the Qurʾān have provided us with a sense of time that

is both calculable and measurable. In their accounts, time plays a

reasonable role in determining the eventful character of the Qurʾānic

meaning. To put it in other words: In their perspective, time becomes

a moment of connection between revelation and historical context.

Consequently, through this connection, the revelation acquires a

sense of temporality. It becomes a spoken word or a word applied to

a specific course of time. Finally, time becomes the time of applica￾

tion of the Qurʾānic verses to historical events. Fazlur Rahman refers

to this historical situation as the response of God to the questions

posed by human beings at the time of revelation (cf. Rahman 1982:

7, 1984: 10).

However, we should pay attention to the difference between

classical mufassirūn2 and proponents of the modern historical-critical

method of analysis of the Qurʾān when it comes to the meaning of

the concept of “spoken word” with regard to the time of application.

Even if most of the classical mufassirūn attribute an epistemological

value to the time of application as a part of the occasion of revelation

2 By “classical mufassirūn”, I refer to the exegetes of the Qurʾān who follow

the general path of interpretation by providing first linguistic and historical

knowledge regarding the verses and then, by presenting different meanings

given by previous exegetes, developing their own preferences. This general

path of interpretation can be observed from aṭ-Ṭabarī (d. 923) to Elmalılı

Muhammed Hamdi Yazır (1878–1942). The general characteristic of this path

is to interpret the Qurʾān verse by verse from the beginning of the Scripture to

its end. Accordingly we leave the mystical and philosophical interpretations

of some verses of the Qurʾān aside, like those of Ibn Sīnā and Ibn ʿArabī.

68 Burhanettin Tatar

Urheberrechtlich geschütztes Material

(asbāb an-nuzūl), they differentiate critically the universal (essential)

sense of the Qurʾānic word from the temporal event itself. The reason

behind this differentiation is their prioritizing of the Qurʾān’s theo￾

logical sense over its historical sense.

To put it more bluntly, most of the classical mufassirūn take the

Qurʾānic verses as a spoken word indicating the intention (maqsad) of

God. Therefore, knowing God’s intention is the most crucial moment

of understanding the theological meaning as a living connection

between God and human beings. Finally, in their eyes, the time of

revelation becomes an “occasion of occasion of this living connec￾

tion”. This view reminds somewhat of the Platonic motto for a work

of art as a copy of a copy, that is, as the third removal from reality.

The classical mufassirūn had been searching for ways of knowing the

universal intention of Allah with the Qurʾān as His spoken word.

Proponents of the historical-critical method of analysis3 approach

the spoken word as a mirror reflecting, or a window showing the

text’s historical senses and temporal conditions. In other words, they

search for a relatively hidden history behind the word. Therefore, in

their eyes, the time of revelation is the time of the genesis and the

completion of a purely historical text. In this view, to know what

happened and how it happened is also to know the original – that

means the correct – meaning of the text.

We can thus easily discern that, while for the classical mufassirūn

the time of revelation is a starting point of the historical movement4

of the universal sense of the Qurʾān, for proponents of the histori￾

3 By “proponents of the historical-critical method” I refer to scholars who see

this form of analysis as a condition to reveal the historically correct meaning

of the Qurʾān. Fazlur Rahman and Muhammad Arkoun can be named among

them to some degree. However I refer basically to the non-Muslim scholars

who make a contribution to Orientalistic studies in terms of solely historical

ways of understanding the Qurʾān.

4 I use the term “movement” in order to show that the Qur’ān as a text has been

gaining its sense in terms of moving with over time and spacial contexts. It is

not a mere object standing there; rather it has a movement by the power of

its claims and the interpretations of it.

Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 69

Urheberrechtlich geschütztes Material

cal-critical method (i. e., modern historicists) the time of revelation is

the terminal point of the historical movement of the text.

At this point, we can raise the following questions: Do these two

perspectives on time give us a full sense of time as a part of the histor￾

ical emergence of the Qurʾānic meaning? Is taking time in its measur￾

able and calculable sense paving a way for creating a measured and

calculated meaning?5 Thus, is time becoming a way of determining

an a-temporal (a-historical) limit or border for the sense of the text?

Finally, is not time, in this perspective, a timeless (ready to hand)

tool for human reason to have universal control over the text? If this

is the case, how can we call it “time” as long as it negates its original

sense and annihilates itself?

In my view, both the mufassirūn and modern historicists take

the “time of revelation” as something given, something which can

be represented in historical knowledge. Therefore, they elevate it to

the epistemological level by disregarding its ontological status. Nev￾

ertheless, when we read carefully the early history of Islam from a

philosophical perspective, we see that the time of revelation cannot

be an object of pure historical research. This is because in this histor￾

ical period, “time” is at the same time a moment of creation of a free

space between the Qurʾān and its hearers. It is a moment of re-con￾

sidering the potentials of human beings and their world. In this sense,

time is not something given or calculable; rather it is a moment of

making decisions regarding those potentials.

From this viewpoint, the expression “time of revelation” does not

merely signify the revelation of Qurʾānic verses; perhaps it designates

the revelation of the human world from different angles. The reason

for this is that the first hearers of the Qurʾān and the first Muslims

found themselves not only under the pressure of the spoken word,

but also under the pressure of tradition, language, physical and met￾

5 By “measured and calculated meaning” I refer to a positivistic concept of

meaning which takes determinable objects, a calculable sense of time and a

measurable sense of space as reference points of meaning. In this viewpoint,

meaning is treated like an object standing out there in the context of history.

70 Burhanettin Tatar

Urheberrechtlich geschütztes Material

aphysical worldviews. This is because the Qurʾānic revelation paved

a way for semantic change of language (thus, worldview, tradition

etc.) and invited people to think and believe differently by regarding

themselves responsible for all their actions in front of God’s word.

Thus, for them, the time of revelation was a time of encountering a

relatively new being and changes in the world surrounding them.

This is another way of saying that time for them was the process

of creating new spaces, a new language, different modes of being,

and finally a new society. When we read historical accounts of this

early period of Islam, we just find fragments of time isolated from its

temporality. For that reason, it seems impossible to me to know the

original sense of the Qurʾān for its first hearers and believers. Histori￾

cal knowledge and early texts can give us some insight into the events

of that time, but this information cannot be identified as the original

meaning of the Qurʾān. From a philosophical perspective, we are just

able to describe the ontological historical conditions of the meaning

which the first hearers and believers would have experienced.

A short analysis of the problem of space can show us the diffi￾

culties in determining the original sense of the Qurʾān at the time of

revelation. Historians of Islam and modern historicists generally take

“space” as something measurable and calculable regarding its phys￾

ical dimensions as represented on the map. Thus, the names Makka

and Madina, for instance, are taken to be reliable references of the

spaces which the first generations of Muslims experienced. Neverthe￾

less one of the great problems with this view of space is that it gives

us only the geometrical coordinates of the physical realms and does

not say anything about the spatiality of a space.

As already mentioned, when the first hearers and believers of

the Qurʾān found themselves under the pressure of the spoken word

(Kalām Allāh, God’s speech), of the tradition, language, diverging

worldviews, etc., they were faced with the problem of finding new

directions for having a better life. This is to say that the space which

they were familiar with for a long time could not be a reliable point of

reference to cope with the new potentials of changing history. Accord-

Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 71

Urheberrechtlich geschütztes Material

ingly, space for them does not refer only to the physical places they

live in; rather it is basically a problem of seeing the right thing, mak￾

ing correct decisions, having good relations with God, metaphysical

and physical beings. Shortly said, the problem of space for them is

the problem of giving a response to respectively finding an answer for

their existential, theological, social, moral, political or economic ques￾

tions. In this sense, it is basically a free space of many possibilities. It

opens itself temporally when human beings have a course of life.

We can notice at this level that language cannot represent the

ontological character of this free space as experienced in the course of

life. For that reason, the relation between the Qurʾān and the spaces

that the first Muslims experienced cannot be an object of historical

research. Surely for the same reason, the Qurʾānic meaning for the

first hearers cannot be separated from their course of life in their free

spaces. The greatest mistake done by some mufassirūn and modern

historicists is to equate historical knowledge with the original mean￾

ing of the text.

Space cannot be reduced to a place. When we talk about Makka

and Madina as cities of the Prophetic time, we usually refer to them

as places, and only rarely as spaces. Place is a physical realm or con￾

dition to place or posit something. Space is a temporal realm or a

horizon opened by a human being or by something, and it always

stands in relation to human consciousness. For instance, a musi￾

cal instrument is placed and played within a place; but it creates a

musical space as long as it is played and listened to by someone (for

instance the player him- or herself). Accordingly, a place can only be

the physical dimension of space.

Therefore, when we talk about the relation between the Qurʾān

and space, we are not referring merely to physical realms or places.

Rather we mean the temporal opening of spaces between the text

and its readers. Qurʾānic meaning is mostly related to this temporal

space and rarely related to places themselves. For instance, when the

Qurʾān talks about the Kaʾba in Makka, it draws attention basically

to its spiritual and social space as a unique mode of communication.

72 Burhanettin Tatar

Urheberrechtlich geschütztes Material

Again, when the Qurʾān attributes some values to this world, it

also gives the meaning of a space opened toward the next world and

afterlife. Similarly, when the Qurʾān mentions skies, clouds, moun￾

tains, rivers, some fruits and animals, it does not merely refer to them

as beings within physical places; rather it forces us to see how dif￾

ferent intellectual and theological spaces are opened up in human

consciousness by referring to physical places.

Our analysis of space takes us to the dynamic relations between

the text and its readers. This is because space is always meaningful

for us as long as it opens itself in front of human consciousness. In

other words, it opens itself as long as it is related to language and text.

Briefly said, space has both ontological and linguistic dimensions.

Whenever we talk about the spoken word (Kalām Allāh as Qurʾān),

we mean both the linguistic dimension of text and the ontological

structure of the space where a Muslim can find him- or herself as fac￾

ing God. Thus, the Qurʾān as a text becomes a religious scripture as

long as a space is opened up as an ontological structure in front of a

human being as a believer.

In order to understand the relations between space and the text

(Qurʾān), we must pay attention to different textual dimensions of the

Qurʾān. When it is being read, memorized, and heard, it opens itself

within human consciousness and linguistic space. As a written text, it

opens itself upon physical places. At the time of application in legal,

political, moral or historical contexts it opens itself within social

spaces. As the main religious text of the Islamic world, it opens itself

as a symbolic space. As can be observed, when we talk about the

Qurʾān in its different textual dimensions, we already talk about its

relations to different spaces. For that reason, the so-called scientific

and historical analysis which forces the Qurʾān to be a silent object in

front of scholars, can represent the Qurʾān as a text present at hand,

to use a Heideggerian term. That is, it can merely reflect itself within

the intellectual (conceptual) space.

We observe another difficulty in most of classical exegetes’

approaches towards the Qurʾānic text. When they search for its essen-

Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 73

Urheberrechtlich geschütztes Material

tial meaning, they attempted to discover God’s intention (maqāsid

Allāh) behind the oral or written text. Therefore, they accepted the

essential form of the Qurʾānic text as a theological sacred space (i. e.

the mind of God). This they believed to be captured in the Qurʾānic

expression  al-lawḥ al-maḥfūẓ. Finally they idealized, isolated, objecti￾

fied, a-historicized, and hence mentally constructed a universal realm

of meaning.

Necessarily, this perspective caused a gap between the theoret￾

ical (theological, metaphysical)  realm of meaning and its practical

application and at the same time has concealed and masked the his￾

torical and ontological roles of time, space, and reader in the emer￾

gence of the Qurʾānic meaning.

We know that the active role of the reader in the process of

reading was discovered philosophically in the 20th century. In the

past, most scholars were accepting the reader basically as a submis￾

sive agent to the intention of the author. The rise of post-modernism

started with the discovery of the active role of the reader. Postmodern

discussions on the roles of the readers have had a critical influence

on our intellectual awareness of the concept of reading and meaning.

Hence, when we talk about the Qurʾān in its different textual

spaces or spatial appearances, we always consider the role of the

reader in the temporal or historical emergence of the Qurʾānic mean￾

ing. When viewed from this consciousness, we can observe that the

reception of the Qurʾān as a text in Western history has been gener￾

ally based on Western understandings of the relations between the

text and the reader, not to mention the roles of time and space.

This situation is the inescapable result of human understanding

as a form of application.6 The human mind can understand anything

6 The word “application” is employed to disclose the ontological character of

human understanding within history. Human understanding takes place by

applying itself to both its own time and space and the projected times and

spaces of the texts. Accordingly, the application refers to the fundamental

situation of human understanding in the sense that nobody can understand

anything in an empty vacuum or space. Understanding is always effected and

filled with the experience of living senses of time and space.

74 Burhanettin Tatar

Urheberrechtlich geschütztes Material

as long as it applies it to its own time, space, and textual-linguis￾

tic world. Therefore, every reader has some responsibility in the

emergence of the meaning of the text he/she reads. In the history of

Islam, most Muslim scholars hoped to find an objective, standardized,

universally valid and applicable meaning of the Qurʾān in order to

construct an ideal Muslim Ummah, but this remained only a mental

construction. Moreover, we know that to be a believer or unbeliever

requires to have an active personal role in the face of the text one

reads. In other words, the discovery of the involvement of the reader

in the reading process makes a contribution to a better understanding

of both the meanings of “believer” and “unbeliever”. In addition, it

helps us to see the differences between individual readers. The role of

each reader in the historical emergence of the textual meaning forces

us to reconsider the Qurʾān in the context of difference, and not only

in the context of identity.7

Surely, from what has been presented above, readers of this

paper can surmise a form of pluralistic and perspectivist reading. This

is totally acceptable for me as long as we think that we are talking

about a truly religious text which speaks, invites, and forces its hear￾

ers or readers to change themselves according to the horizon of the

meaning that it indicates. A text can be a religious text as long as it

opens a free space for its listeners or readers to make a decision about

their lives. And this requires necessarily an acceptance of personal

responsibility and freedom of thinking and decision-making. There￾

fore, pluralistic reading is already a universal condition for a text to

be a religious text. Pluralistic reading is a unique mode of having a

7 For that reason, in my view, the original meaning of the Qurʾān cannot be

restricted to the time of revelation. Rather, it gains its original meaning as

long as it is related to the course of history morally, theologically, aestheti￾

cally. In this viewpoint, it resembles to a word which gains its original mea￾

ning as long as it is applied meaningfully to ever-changing historical conditi￾

ons. Different historical conditions bring some potentiality of the revelation

to the fore and thus actualize it from different angles. Hence, in this perspe￾

ctive, the concept of “original meaning” refers to the originating activity of

the text through history, like a river which constantly originates as long as it

reveals itself in different times and places.

Time, Space, Text and Reader in Qurʾānic Hermeneutics 75

Urheberrechtlich geschütztes Material

faith in terms of a religious text. In other words, we cannot determine

a religious text as a text giving us definite knowledge. Faith is always

a problem of the horizon of meaning which cannot be reduced to

knowledge.

This situation forces us to accept that a text can be a religious

text as long as a human being believes to have a face to face relation

with God through this text. Otherwise it seems very difficult to talk

about pluralistic readings, that is, taking personal responsibility in

front of God. For that reason, for Muslims the Qurʾān is a text which

represents a form of Face of God (Wajh Allāh) so that they have a liv￾

ing temporal-historical-ontological relation with God by letting this

text open itself in different spaces in their lives.

Finally, Qurʾānic meaning remains original in the sense that

it renews itself and reappears in different times and spaces. This is

another way of saying that no one can claim to be in possession of a

superior or universal meaning which everybody has to accept and to

obey to. Making this type of claim merely means mistaking meaning

for knowledge. The meaning itself can never be transferred to others;

what is transferred is rather a piece of knowledge that represents only

the linguistic and conceptual dimension of this meaning.

Bibliography

Rahman, Fazlur: Islam and Modernity: Transformation of an Intellectual

Tradition, Chicago: The University of Chicago Press, 1982.

— Islamic Methodology in History, 2

nd reprint, Islamabad: Islamic

Research Institute, 1984.

bottom of page