Kur'an najveća greška

Sura 33:6 očinstvo Muhameda

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

----------------------------

 46. Kontradikcija u vezi očinstva Muhameda

 

Kur'an tvrdi da:

Sura 33:6 „Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su - kao majke njihove. A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira; prijateljima svojim možete oporukom nešto   ostaviti. To u Knjizi piše.

    Doslovan prijevod ovoga je: „Vjerovjesnik je bliži vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su majke njihove.“

    Zanimljivo, kasni prevoditelj Kur'ana Muhammad Asad je zapravo ubacio jednu varijantu u zagradu u svojem prijevodu Kur'ana:

„Prorok ima veće pravo na vjernike nego oni sami za sebe (jer on je njihov otac) i njegove žene su njihove majke…“

Još jedan renomirani muslimanski akademik iz prošlosti Kadi Ijad Musa al-Jahsubi je napisao:

 „…neobično čitanje Kur'ana uključuje: 'On je njihov otac' – ali se više ne recitira jer je konfliktno sa Osmanovom verzijom Kur'ana.“

    Primijetite kako ovaj izvor pokazuje da čak u 12. stoljeću (544. g. nakon Hidžre, odnosno 1149. g.) takva varijacija u Kur'anu je bila poznata i o tome se razgovaralo među muslimanima. Nadalje, to pokazuje da je takvo čitanje bilo izbačeno iz recitacije Kur'ana na osnovu toga što je u konfliktu sa Osmanovim tekstom. Tako, imamo muslimane koji indirektno priznaju da su stihovi namjerno izbačeni iz Kur'ana pod pretpostavkom da je Osmanov tekst pouzdaniji od drugih, a to je pozicija koju islamski podaci ne podržavaju. Nisu izbacili varijaciju na osnovu toga što je slabo prisutna u manuskriptima, nego pod pretpostavkom da je Osmanova iskrivljena verzija Kur'ana autentična po svakoj točki.

    Postoji možda drugi razlog zašto su muslimani izbacili takvu varijaciju iz Kur'ana iz standardiziranog teksta. U istom poglavlju nalazimo sljedeću izjavu:

Sura 33:40 „Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi (rijalun), nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik - a Allah sve dobro zna.“

Pažljivo, stavimo dvije izjave u kontrast:

        „i on (Muhamed) je otac njihov“

        „Muhamed nije roditelj nikome od vaših ljudi“

    Te izjave očigledno proturječe jedna drugoj, i zbog toga je vjerojatno varijacija izbačena iz recenzirane Osmanove verzije Kur'ana.

    Muslimani mogu reći da to uopće nije kontradikcija zato što se jedno odnosi na duhovnu vezu, a drugo na biološku. 

    Postoji više problema takvog objašnjenja. Prvo, kontekst daje utisak da Muhamedovo očinstvo sa njegovim proroštvom implicira duhovnu, a ne biološku vezu u vidu. Drugim riječima, tekst u osnovi govori da Muhamed nije duhovni otac nikome od vjernika, nego im je prorok i poslanik.

    I još više, zato što je Muhamed imao averziju prema duhovnom očinstvu i sinstvu (Isus je Sin Božji) – čini se da je želio da iskorijeni bilo kakav spomen takvog koncepta u Suri 33.40, da se osigura da se takva doktrina ne ušulja kroz zadnja vrata. Ipak, ako Muhamed može biti duhovni otac vjernicima – zašto to ne bi mogao biti i Allah? Muhamed (ili neki recitatori ili pisari koji su možda vidjeli taj problem) je ispustio drugu frazu iz Sure 33:6, jer je vjerojatno shvatio da vjera u duhovno očinstvo bi bi bila problem za njegove anti-kršćanske stavove, i također zbog tvrdnje u 33:40.

    Druga točka ovdje to da Kur'an koristi riječ rijal (ljudi) kada uključuje i muškarce i žene u kolektivu. Na primjer u Suri 33:23

Sura 33:23 „Ima vjernika (rijalun) koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju - nisu ništa izmijenili“

     Točniji prijevod bi bio: 'Među vjernicima ima ljudi…'

    To zasigurno uključuje i žene, osim ako ćemo se prepirati da žene vjernice ne moraju ispunjavati zavjete prema Allahu.

Sura 7:48 „Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude (rijalan), koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: "Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali?“

    Komentatori objašnjavaju taj stih da su ti ljudi zapravo muškarci i žene čija djela su ih držala izvan pakla, ali su ih njihovi grijesi držali izvan raja, i koji su čekali strpljivo da Allah presudi u njihovu korist.

Sura 72:6 „i bilo je ljudi (rijalun) koji su pomoć od džina tražili, pa su im tako obijest povećali;“ 

    Pošto žene također traž zaštitu od džina, očigledno je da je to još jedan primjer riječi 'rijal' koja se odnosi i na muškarce i žene. Svi ti primjeri indiciraju da riječ 'rijal' može uključivati i žene, kako je to često slučaj, osim ako će muslimani reći da se žene ne drže zavjeta prema Allahu, ili da ih nema u međuprostoru pakla i raja…

    U svjetlu toga, Sura 33:40 se može legitimno prevesti kao: „Muhamed nije otac nikoga od vas ljudi.“ S toga, reći da se to odnosi na biološko očinstvo je potpuno pogrešno, jer je Muhamed imao nekoliko kćerki, od kojih je Fatima čak nadživjela njega. Jasno je da Muhamedovo očinstvo u stihu 40. se mora odnositi na ono očinstvo duhovne prirode. Ali to čisto proturječi varijaciji u čitanju Sure 33:6, koja kaže da je Muhamed duhovni otac svih vjernika.

    Muslimanski izvori datiraju Suru 33. iz 627. g. – ili približno peta godina nakon migracije u Medinu. Sura je objavljena kada se dogodio Muhamedov brak sa razvedenom ženom od svojeg posvojenog sina, Zejnab. Al-Tabari je u slozi sa al-Maududijem rekao da je Muhamed oženio Zejnab u petoj godini poslije Hidžre (627. g.). Taj brak se dogodio ukratko nakon što se Muhamedov posvojeni sin Zejd razveo od nje. Kur'anski stih koji govori o toj situaciji je također objavljen u to vrijeme (33:36-38).

    Muhamedov brak sa razvedenom ženom od svojeg posvojenog sina je izazvao takav skandal u tadašnjoj muslimanskoj zajednici da je izazvao „slanje“ Sure 33:40 koja zabranjuje ljudima da zovu Zejda Muhamedovim sinom.

Tafsir ibn Katir: „Muhamed nije otac nikoga od vas ljudi“ – Nakon ovoga nije više bilo dozvoljeno reći Zejd ibn Muhammad, odnosno – on više nije bio njegov otac iako ga je posvojio. Niti jedno prorokovo dijete nije živjelo do puberteta. Kadija, neka Allah bude  zadovoljan s njom, rodila mu je Al-Kasima, At-Tajib i At-Tahir, ali oni su umrli u djetinjstvu. Marija Al-Kibtija mu je rodila Ibrahima, ali on je umro kao nedonošče. Imao je također i četiri kćeri od Kadije: Zejnab, Rukaja, Um Kultum i Fatima, neka Allah bude zadovoljan s njima svima. Tri od njih su umrle za vrijeme njegova života, Fatima je nadživjela njega, a zatim jer umrla šest mjeseci poslije njegove smrti.“

    S toga, Allah je očito bio u krivu kad je rekao da Muhamed nije ničiji biološki otac, jer je imao nekoliko kćeri u tom periodu, a čak je dobio i sina nedugo poslije toga, iako mu je sin umro nedugo nakon rođenja.

    Zbog toga imamo dodatan problem. Ako uzmemo pretpostavku da se Sura 33:40 odnosi samo na biološke sinove, i s toga isključuje kćeri, to bi samo značilo da je Allah izazvao da Ibrahim (koji je rođen 630. g.) umre da bi se osigurao da tvrdnja u Kur'anu nije pogrešna. Sjetite se da Kur'an kaže da Allah određuje kad će osoba da umre (Sura 30:40).

    Tako je Allah zakasnio, jer sin je već bio rođen i za kratko vrijeme je Muhamed zapravo bio otac mladom sinu, falsificirajući Allahovu izjavu!

    Nadalje, Kur'an i hadisi govore da je Allah taj koji određuje spol djeteta (Sura 22:5). U svjetlu toga, nije bilo potrebe da Allah daje Muhamedu sina i da ga zatim ubija. Bilo bi lagano za Allaha dati Muhamedu kći umjesto toga, što bi spriječilo svu tu tragediju i poštedilo Muhameda veliko boli i patnje oko gubitka sina. 

    Zanimljivo je da su Muhamedove bivše žene vidjele značaj iza smrti djeteta:

Povijest Al-Tabarija, vol. IX, stranica 136 – Poslanik Božji je oženio al-Šanbu Amr alGifariju, čije pleme je bilo saveznik od Banu Qurajza. Neki kažu da je ona bila Qurajza, ali njezino porijeklo nije poznato jer su Banu Qurajza nestali. Također je rečeno da je ona bila Kinanija. Menstruirala je kada je ušla u kuću poslanika Božjega, i prorokov sin Ibrahim je umro prije nego je ona obavila ritualno pranje pročišćenja. Ona je rekla: „Da je on bio prorok, osoba koja je njemu najdraža ne bi umrla.“ – I zbog toga što je to rekla, prorok se razveo od nje.“

 

Ovako govori Jahve Bog u Jeremija 23:13-34

Jeremija 23:13 „I u proroka Samarije vidjeh mnoge ludosti: prorokuju u Baalovo ime i zavode narod moj izraelski. Ali u proroka jeruzalemskih vidjeh strahote: preljub, prijevarne putove, jačaju ruke zločincima, te se nitko od zločina svojih ne obraća. Svi su mi oni kao Sodoma, a žitelji kao Gomora! I zato Jahve nad Vojskama ovako govori o prorocima: "Evo, nahranit ću ih pelinom i napojiti vodom zatrovanom, jer od proroka jeruzalemskih potječe pokvara u svoj zemlji. Ovako govori Jahve nad Vojskama: "Ne slušajte riječi proroka: oni vas obmanjuju, objavljuju viđenja srca svoga, a ne što dolazi iz usta Jahvinih; govore onima što preziru riječ Jahvinu: `Bit će s vama mir!` a onima što slijede glas svog srca okorjelog: `Nikakvo vas zlo neće snaći!` Ta tko bijaše na vijećanju Jahvinu, tko je vidio, tko slušao riječ njegovu? Tko ju je shvatio te je može objaviti? Gle, nevrijeme Jahvino: jarost provaljuje, razmahuje se vihor silan i svaljuje na glave bezbožničke. Jahvin se gnjev neće stišati, dok on ne izvrši i ne ispuni naume srca svojega. U dane posljednje jasno ćete to razumjeti. "Ne poslah ti proroka, a ipak trče! Ne govorih im, a ipak prorokuju! Jest, da bijahu na mom vijećanju, moje bi riječi narodu mom obznanili, i kušali ih svrnuti sa zla puta njihova i od zlodjela njihovih! Ta, zar sam ja Bog samo iz blizine - riječ je Jahvina - zar iz daljine nisam više Bog? Može li se tko skriti u skrovištima da ga ja ne vidim? - riječ je Jahvina. Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? - riječ je Jahvina. Čuo sam što govore proroci koji prorokuju laži u ime moje i tvrde: `Usnio sam! Usnio sam!` Dokle će među prorocima biti onih koji prorokuju laž i objavljuju prijevaru srca svojega? Misle da će svojim snima što ih jedan drugom pripovijedaju postići da narod moj zaboravi ime moje, kao što već oci njihovi zaboraviše ime moje uz Baala! Prorok koji je usnio san neka samo pripovijeda svoj san, a u koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju!" "Što je zajedničko slami i žitu? - riječ je Jahvina. Nije li riječ moja poput vatre - riječ je Jahvina - i nije li slična malju što razbija pećinu? Evo me stoga protiv proroka - riječ je Jahvina - koji jedan drugome kradu moje riječi. Evo me protiv proroka - riječ je Jahvina - koji mlate jezikom i proroštva kuju. Evo me protiv proroka - riječ je Jahvina - koji prorokuju izmišljene snove i pripovijedajući ih zavode narod moj izmišljotinama svojim i lažima. A ja ih nisam poslao, niti sam im što zapovjedio, niti su narodu ovome od kakve koristi - riječ je Jahvina. A ako te ovaj narod, ili prorok, ili svećenik, zapita: `Što je breme Jahvino?` odgovori im: `Vi ste breme Jahvino i ja vas odbacujem` - riječ je Jahvina. A reče li koji prorok ili svećenik, ili tko iz naroda: `Breme Jahvino`, kaznit ću toga čovjeka i dom njegov.“

   

Sveti Bog Jahve Svemogući govori da će lažnim prorocima dati otrova, i udarit će dom njihov. To su znakovi za muslimane koje ne treba lagano odbacit. Bog se ne šali.

    Da bismo pomogli čitačima da bolje razumiju probleme o kojima smo pisali, predstavit ćemo listu problema:

1. U mnogim antičkim verzijama Kur'ana postoji dodatak u Kur'anu u Suri 33:6 koji piše da je Muhamed bio otac svim vjernicima. To očigledno znači da je bio njihov duhovni otac, kao što su njegove žene bile njihove duhovne majke.

2. Sura 33:40 proturječi tom zapisu u Kur'anu jer govori da Muhamed nije otac od nikoga od ljudi.

3. Kontekst pokazuje da je Duhovno očinstvo ovdje u pitanju jer odmah spominje i poslaništvo Muhameda.

4. S toga, koristeći samo Kur'an kao vodstvo u razumijevanju tih stihova, zaključujemo da su ti citati kontradiktorni. To može objasniti zašto je ta rečenica izbačena iz Kur'ana (Sura 33:6) koji je danas u cirkuliranju.

5. Riječ za 'čovjeka' u Suri 33:40 'rijal' – može također uključivati žene. U svjetlu toga, tekst se može legitimno prevesti da Muhamed nije otac od nikoga od ljudi, bilo muškaraca bilo žena.

6. To nam daje dodatne dokaze da taj redak ima duhovno očinstvo u vidu jer rani islamski izvori tvrde da je Muhamed imao mnoge kćeri, i da je jedna od njegovih kćeri nadživjela njega. S toga, tekst mora da govori da Muhamed nije duhovni otac nikome.

7. Ali ako inzistiramo da tekst govori o biološkim odnosima, onda je to potpuno pogrešno u svjetlu toga što je Muhamed imao kćeri.

8. I još više, muslimanski izvori kažu da je Muhamed dobio sina ukratko nakon što je Sura 33:40 'poslana,' time falsificirajući izjavu Kur'ana da Muhamed nije otac nikome.

9. Šokantno, Allah je uzrokovao da Muhamedov sin umre dok je još bio vrlo mlad, vjerojatno da spasi svoje lice jer je rođenje sina dokazalo da Allah griješi.

10. Ali Allah je mogao izbjeći tu sramotu ne dopuštajući Muhamedovoj ženi da rodi sina, umjesto što je dopustio da se rodi sin da bi ga kasnije ubio.

11. Ako se želimo prepirati da se Sura 33:40 odnosi na Muhamedovu situaciju prije rođenja Ibrahima, u vremenu kada je ova stih bio 'poslan' – Muhamed nije imao sinove, onda nam ostaje problem sa Zejd ibn Harita. Zejd je bio zvan Muhamedovim sinom sve dok taj stih nije 'sišao.'

12. Tek nakon što je objavljen stih 33:40, muslimanima je bilo zabranjeno zvati Zejda Muhamedovim sinom. Zbog toga je očigledno da je Allah 'dao' taj stih samo da bi spasio Muhameda poniženja i sramote što je oženio ženu razvedenu od svojeg posvojenog sina, s toga Allah ukida posvajanje djece i oduzima Zejdu status Muhamedovog sina.