Stav Kur'ana i Sunneta prema kršćanskim spisima

​

​

​

​

Stav Kur'ana i Sunneta prema kršćanskim spisima

Antoin MacRuaidh

1. Uvod

Islam je proročko-otkrovačka religija čija se vjera i praksa usredotočuje na njegovu svetu knjigu, Kur'an. Muslimani vjeruju da su postojale stotine i četiri knjige otkrivenja - deset Adamu, pedeset Setu, trideset Enohu, deset Abrahamu, jedna Mojsiju, jedna Davidu, jedna Isusu i jedna Muhammedu. Svi osim Abrahama, Mojsija Davida, Isusa i Muhameda odvedeni su u Raj, a Abrahamova knjiga više ne postoji. Oni koji su ostali, osim toga od Muhameda, su oni koji otkriva Mojsiju je Tawrah (Tora), Davidu je Zabur (Psalmi), te da je dao Isusu, Injil (Evanđelja). Knjige o Mozaiku i Davidu spomenute u Kur'anu nalikuju židovskoj strukturiTenak (Stari zavjet) - Tora, Nebi'im i Kethubim - zakon, proroci i spisi, posljednji spomenuti često se naziva "psalmi" nakon prve knjige u odjeljku. Naravno, tu je u ne spominje Kur'an u Nebi'im, iako je islamska sveta knjiga ne odnosi na broj proroka spomenutih u Bibliji, niti postoji bilo kakvo pozivanje na Kethubim, a pozivanje na Psalmima davanje Davidu ukazuje da se radi samo o pojedinačnoj knjizi toga imena, a ne o cijelom dijelu Tenaka koji se ponekad označava tim pojmom.

Musliman, za razliku od Kur'anske, optužbe za korupciju protiv Biblije obično se odnosi na al-tahrif al-lafzi, mijenjajući stvarni tekst , umjesto na al-tahrif al-ma'nawi, pogrešno ih tumačeći . Na početku treba reći da nam nigdje ni Kur'an ni hadisi ne predstavljaju ideju da su Mojsijeve knjige, David i Isusove knjige izgubljene, uklonjene ili čak iskvarene, unatoč stavovima mnogih muslimana po tom pitanju. . Međutim, dok proučavamo izvore islamske objave, otkrivamo da iako postoje sličnosti između Židovsko-kršćanskih spisa i knjiga spomenutih u Kur'anu, postoje i važne razlike. Te razlike, zajedno s očitim razlikama u teologiji između Biblije i Kur'ana , leže u središtu kontroverze oko biblijskog identiteta između islama i kršćanstva.

2. Priroda i status Kur'ana

Najteži aspekt razumijevanja tradicionalnog muslimanskog pogleda na Kršćanske spise uzrokovan je različitim referentnim točkama. Očito, musliman gleda na Bibliju sa stajališta onoga s čime je upoznat - svoje svete knjige. Musliman koji prvi put dolazi u Bibliju teško je razumjeti s čime se susreće. Ne radi se samo o tome da su ga od djetinjstva neprestano radovali pričama o tome kako je Biblija promijenjena. To je prije svega zato što se priroda, struktura i učenje Biblije ne poklapaju s Kur'anom. Muslim, iz čitanja Kur'ana,ima fiksnu ideju ne samo o sadržaju božanske objave (tj. islamske doktrine), već i o njezinu obliku i karakteru. Bibliju gleda kroz leću Kur'ana, za koji vjeruje da je krajnje natpisano Božje otkrivenje. Sveta knjiga islama postavlja obrazac karakteristikama nadahnutog Pisma. Da bismo vidjeli zašto se među muslimanima pojavila optužba za korupciju protiv Biblije, prvo moramo razumjeti prirodu Kur'ana u islamu.

2.1 Priroda Kur'ana

Kur'an vjeruju suniti (iako ne šiije) biti vječna, nestvorena Riječ Božja. Izvor ovog vjerovanja nalazi se u samom Kur'anu , u konceptu da u Džennetu vječno postoji (i stoga je slobodan od ljudskog utjecaja) Očuvana ploča, ( Lawh-i-Mahfuz ), vječna Božja Riječ, s koje se otkrivenje spušta čovječanstvu. Nazvana je 'Majka knjige' ( Umm-ul-Kitab ). Muslimanski kur'anski prevodilac i komentator Jusuf Ali kaže:

Za: 43. 4

... Majka Knjige, Temelj Objave, sačuvana ploča (Lauh Mahfuz. Lxxxv. 22), srž je ili suština objave ... Majka Knjige je u Allahovoj prisutnosti ...

Islamski učenjak Mawdudi navodi:

'Umm al-Kitab': 'Izvorna knjiga': Knjiga iz koje su izvedene sve Knjige poslane prorocima. U suri Al Waqi'ah isto je opisano kao Kitab-um-Maknun (skrivena i sačuvana Knjiga), a u suri al-Buruj: 22 kao Lauh-i Mahfuz (sačuvana Ploča), odnosno Ploča čija pisanje se ne može izbrisati, što je sigurno od svake vrste uplitanja ... Allah je objavio različite knjige u različito doba ... donijeli su jedan te isti Din (religija). Razlog je bio taj što su im izvor i podrijetlo bili isti, samo su se riječi razlikovale ... imale su isto značenje i temu koja je upisana u Izvornu knjigu s Allahom, i kad god je postojala potreba,odgojio je proroka i poslao isto značenje i predmet odjeven u određenu dikciju prema okruženju i prigodi ...

Stoga, prema islamu, postoji određeni stupanj progresivnog otkrivenja, ali ne u kršćanskom smislu odvijajuće se drame otkupljenja kojom su supstituirani čisto privremeni fizički fenomeni poput Hrama, levitijskog svećenstva, političke države itd. od strane Crkve Novog zavjeta, zajedničkog svećenstva svih vjernika (na temelju vječnog Kristovog svećenstva po redu Melkisedeka) i sadašnje mesijanske vladavine, ili s obzirom na postupno otkrivanje mesijanskog proročanstva. Prema gledištu islama, svaka je knjiga donosila istu poruku, bez ikakvih tipoloških skela poput potencijalnih žrtava za grijeh itd., A glavna razlika između Knjiga islama je ta što su prethodni spisi predviđali dolazak Muhammeda, što je Kur'an anevidencija kao ispunjena. Dalje, priroda nadahnuća bila je ista, otkrivenje je 'spušteno' s Vječne ploče, pa su, kao što ćemo vidjeti u mom drugom radu Sastavljanje teksta Kur'ana i sunitsko-šiitski spor , muslimani prirodno potvrđuju da je i postupak kanonske kompilacije bio identičan.

Također treba imati na umu da Mawdudijeva poanta o proroku koji donosi '... predmet odjeven u određenu dikciju prema okruženju i prilikama ...' sama po sebi ukazuje na poteškoće koje muslimani doživljavaju s kršćanskim spisima. 'Veliko povjerenstvo' u Mateju 28: 18-20, gdje Isus zapovijeda sveopćem objavljivanju svoje poruke, proturječi islamskoj dogmi da su svi proroci prije Muhameda bili samo lokalni glasnici. Kako kaže jedan muslimanski autor,

... Bog je različitim narodima slao različite proroke. Isus je bio jedan od tih nacionalnih proroka.

Stoga je Njegovo Pismo nužno bilo samo lokalno i privremeno zabrinuto. U tom slučaju, daljnja poanta u vezi s tim koju muslimanski apologeti često ističu je jezik evanđelja. Znamo da je glavni razlog što je Novi zavjet bio na grčkom bio zato što je kršćanska poruka bila za čitavo čovječanstvo, a grčki je bio lingua francarimskog i bliskoistočnog svijeta, usporedivo sa suvremenim položajem engleskog danas. Nadalje, sama Palestina bila je snažno helenizirana još od vremena Aleksandra Velikog, kako je to pokazao Martin Hengel. Kad je Krist ušao u grčko govorno područje Tira i Sidona, Dekapolisa, ili razgovarao s rimskim dužnosnicima poput Centuriona ili Poncija Pilata, očito je govorio na grčkom, jer je najvjerojatnije da bi potonji posebno znao ili hebrejski Aramejski. Međutim, uobičajeno muslimansko stajalište je da je pravo evanđelje moralo biti na aramejskom, budući da je Isus bio čisto lokalni prorok, a protiv svih dokaza, muslimanski polemičari smatraju da Isus kao Palestinac ne bi znao grčki. Štoviše, muslimani drže da objava pati u prijevodu, pa otuda i razlog zašto prevodi uKur'an se uvijek kvalificira prema naslovima poput " Značenje Kur'ana slavnog" (naglasak moj). Stoga se smatra da su Evanđelja nepouzdana samo zato što nisu na hebrejskom ili aramejskom.

Međutim, Muhammed, budući da je bio pečat proroka, bio je univerzalni glasnik čovječanstva, S. 7: 159; 21: 107, a kako je njegova poruka u osnovi bio Kur'an, isto vrijedi i za njegov spis - on je jedini bio za cijelo čovječanstvo. Kako stoji Novi zavjet, Isusove vrhunske i univerzalne tvrdnje daju njemu, a time i samom Novom zavjetu, ono što muslimani drže u tom pogledu pripada Muhammedu i Kur'anu. U Novom zavjetu ne postoji teološka i eshatološka osnova za buduće proroke i spise. Iznimno od doktrinarnih problema koje ovo proizvodi, ono predstavlja sliku prethodnih Svetih pisama koja se ne podudara s islamskom idejom o karakteristikama ranije svete knjige. Biblija je samodostatna i cjelovito, konačno otkrivenje, te je stoga nespojiva s Kur'anom na ovoj osnovi.

2.2. Status Kur'ana

Slijedom ideje da Kur'an potječe s vječne Ploče u raju, možemo vidjeti da je glavni problem kršćansko-muslimanski dijalog nerazumijevanje usporedbe. Kršćani i muslimani Muhammeda često uspoređuju s Kristom, a Kur'an s Biblijom. Osobe i Sveta pisma uspoređuju se međusobno. S kršćanske strane ističemo da Biblija otkriva Krista - da ga otkriva kao Riječ Božju i vječnog Sina Božjega, te da kroz vjeru u Njega, a time i ono što se o njemu otkriva u Bibliji, mi primi vječni život, Ivan 20:31. ' Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama . ' , Ivan 1,14 i On' ... potekao je od Oca, pun milosti i istine.'Međutim, u islamu je Muhammed taj koji otkriva Kur'an , nestvorenu, vječnu Božiju Riječ, koja je postala Knjiga i koja se čita među nama.

Štoviše, Kur'an je , u njegovim uputama ljudima, ključ spoznaje spasenja - nužno tako, jer je to Božja objava koja im daje znak kako hodati Pravim putem pokornosti božanskoj volji - Islam. Muslimani često govore o Muhammedu da je 'njegov život bio Kur'an .' Vidljivo je da na toj osnovi Kur'an u kršćanskom shvaćanju nije točno ekvivalentan Bibliji: nego kao sredstvo spasenja stoji u islamu tamo gdje Isus stoji u kršćanstvu. Kao što kršćani vjeruju da prenošenje duhovnog života Kristovim Duhom omogućuje da hodimo u skladu s voljom Božjom, Rimljanima 8,9, tako i internalizacija Kur'anaomogućava muslimanu da živi životom savršene pokornosti Bogu, kao što je primjer Muhammeda. Pravi je kontrast između Muhammeda i Biblije s jedne strane i Isusa i Kur'ana s druge strane. Značajno je da islam naziva Isusa Kalimat'Allah ('Riječ od Boga') i Ruh'Allah ('Duh Božji'). Koncept je jasno povezan s idejom objave i proroka kao instrumenata ovoga. U tom pogledu je zanimljivo da se naslov "Duh Božji" također primjenjuje na Kur'an u hadisu . U tom slučaju, kršćani mogu shvatiti iz vlastitog koncepta Duha Svetoga kakva je priroda Kur'ana za muslimane.

Kur'an u svojim uputama za muškarce, je ključ za poznavanje spasenja - nužno tako, jer to je Božja objava dajući im znak kako hodati pravim putem poslušnosti prema božanskoj volji - Islam:

Sura: 2. Baqara Ayah: 135

135. Kažu: 'Postanite Židovi ili kršćani ako biste bili upućeni (ka spasenju).' Reci ti: 'Ne! (Radije bih) Abrahamovu vjeru istinitu i on se nije pridružio bogovima s Allahom. '

136. Recite vi: 'Vjerujemo u Allaha i objavu koja nam je dana i Abrahamu Ismailu Isaku Jakovu i plemenima, datoj Mojsiju i Isusu i datoj svim (svim) poslanicima od njihova Gospodara, ne pravimo razliku između jedan i drugi od njih i klanjamo se Allahu (u islamu). '

AL-MUWATTA imama Malika
Malika ibn Anasa
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Ostavio sam vam dvije stvari. Sve dok ih držite, nećete pogriješiti. Oni su Allahova knjiga i sunnet njegovog poslanika. '

To je evanđeoskim protestantima često teško razumjeti, s obzirom na njihovo vjerovanje u Izvorni grijeh, Slobodnu Milost i duhovnu obnovu koju je izvršio Duh Sveti na temelju Kristovog spasiteljskog djela na Križu. Budući da islam čovjeka ne smatra urođenom korumpiranošću, već prije moralno neutralnom, duhovna obnova je nepotrebna. Dalje, u islamu grijeh nije stvar nedostatka sukladnosti s Božjom prirodom, već konkretnih djela koja su u suprotnosti s božanskom voljom, kao što je otkriveno u islamskom zakonu (Šerijatu), koji se temelji na Kur'anu i Sunnetu. Na istoj su osnovi spasonosni učinci Krista na Kalvariji isto tako suvišni, jer Čovjek se, pokoravajući se islamskom zakonu, doista može 'spasiti' uz pomoć Boga uKur'an i sunnet . Iz toga slijedi da je ono što je potrebno čisto Božja objava koja podučava čovjeka kako treba hodati kako bi Stvoritelj htio da se ponaša. Otuda naglasak na Kur'anu kao vodiču za spas. U islamu nema osjećaja supstitucijskog pomirenja ili federalnog vodstva, jer ne postoji koncept da jedan spašava drugog. Niti postoji ista interakcija između Boga i Čovjeka na zemaljskoj sceni. Umjesto toga, transcendentno božanstvo šalje Božansko vodstvo na spašavanje putem anđeoskih i ljudskih posrednika, a ostalo je na čovjeku samom. Iz ovoga možemo zaključiti da konačni odgovor na muslimanske napade na Bibliju nije tekstualni, već kristološki.

U tom slučaju, može se razumjeti zašto musliman, gledajući kršćanske spise u svjetlu prirode Kur'ana, ne može dokučiti njihov karakter, posebno s obzirom na to da u Novom zavjetu nema 'legalizma'. U Kur'an ukazuje na sebe kao krajnji otkrivenje Boga i sredstava odnosu na njega, dok Biblija ukazuje na nešto - ili bolje rečeno netko - vanjski sebi u tom pogledu. S obzirom na prirodu svete knjige islama, musliman je dužan poštovati Kur'an . Možemo vidjeti zašto je knjiga Salmana Rushdieja, Sotonski stihovi , izazvala toliko uvrede - počinio je ekvivalent hule na Krista. Islamska pravna nauka navodi daS Kur'anom se ne smije postupati s nepoštovanjem, pa se u njemu ne smije pisati, niti stavljati na pod, itd.

Daljnja stvar vrijedna pažnje u ovom pogledu je da priroda i status Kur'ana proizlaze iz uvjerenja da je to čudo islama i Muhammeda. Kaže se da je Muhammad dobio otkrivenja tijekom transa, te da su s tim povezani neobični fenomeni, poput čudnih zvukova, hvatanja anđela, znojenja zimi itd. To ukazuje da su i čin nadahnuća i njegov sadržaj čudesan. Sam Muhammed je posebno poricao da je počinio neko čudo, osim što je prenio Kur'ansku objavu. Mnogi muslimani vjeruju da je nemoguće čitati Kur'an- barem na arapskom - bez prelaska na islam. Tvrdnje da je čudesno uglavnom se odnose na njegov jezik i stil (otuda je važnost čitanja na arapskom). To samo po sebi otežava muslimanu prihvaćanje Biblije kao istinitog Pisma, budući da se njezin stil na toliko mjesta razlikuje od njegove svete knjige. Za razliku od Biblije, Kur'an je napisan u svojevrsnoj ritmičkoj prozi. To navodno olakšava pamćenje. von Denffer koristi primjer sure 112 Al-Ikhlas:

Qul huwa llahu ah ad
Allahu sam ad
Lam yalid wa lam yul ad
wa lam yakun lahu kufuwan ah ad

Dakle, susret s Kur'anom sličan je Pavlovom iskustvu na putu u Damasku kada je Kristofanija (manifestacija Uskrsloga Krista) otkrila Božjeg Sina u svom životu, transformirajući ga u njemu. Kur'an je vlastiti self-autentičnosti čudo, dokaz da je islam Božja objava. Možemo usporediti način na koji je Isusovo uskrsnuće predstavljeno kao autentično Božje čudo koje pokazuje istinitost Njegovih zahtjeva za Božanskim Sinstvom, Rimljanima 1,4. Opet, muslimani ne vide da Biblija iznosi posve iste tvrdnje o sebi (iako Pavao za evanđelje tvrdi da je ona snaga spasenja, Rimljanima 1,16).

3. Priroda Mojsijevih knjiga, Davida i Isusa

3.1 Karakter nadahnuća i autorstva

Sadržaj ovog odjeljka na mnogo načina pripada pod prethodni naslov, jer su karakter i način nadahnuća Kur'ana presudni za razumijevanje zašto Mojsijeve knjige, David i Isusove knjige spomenute u Kur'anu nisu u skladu muslimanskom uzoru na Sveto pismo. Međutim, kako bismo imali neposredniju usporedbu s Kršćanskim spisima, važno je ovdje riješiti problem.

Iako u kršćanskim spisima postoje primjeri Božanskog diktata, osobito zapovijed za upis dekaloga, Izlazak 34: 27-28, to nije norma u odnosu na cijelu Bibliju. Kršćanski koncept svetopisamskog nadahnuća je teantropičan - zajedničko djelo Boga i čovjeka, potonji su zaštićeni od pogrešaka utjecajem Duha Svetoga, koncept koji se obično naziva nadzor, misleći na snishodljivost Boga u otkrivanju Njegovog uma i volje kroz ljudske instrumente i osobnost. Da bi se dala analogija iz glazbe, balada svirana na irskoj harfi daje zvuk žicama, ali melodija koju izražava je skladateljeva. Isto tako, isto vrijedi i za dirge istog skladatelja koji je na škotskim lulama izveo drugi igrač. Melodija, tema i izvođač mogu se u svakom slučaju razlikovati, a osobnost pojedinog glazbenika bit će očita u izvedbi, ali skladatelj je u oba slučaja isti, a s obzirom na Sveto pismo, možemo biti sigurni da Bog je odabrao adekvatne izvođače!

Sveta pisma su 'Bogom udahnuta ' ( qeopneusto s - theopneustos ) 2. Timoteju 3:16, ali istodobno su istinsko djelo ljudi, na što ukazuje referenca u 2. Petrova 3: 15-16 '... baš kao i naša dragi brat Paul također ti je napisao s mudrošću koju mu je Bog dao ... Njegova pisma sadrže neke stvari koje je teško razumjeti, a koje neuki i nestabilni ljudi iskrivljuju, kao što to čine i drugi spisi , na svoje uništenje. ' Stoga su i Bog i Pavao bili autori Pavlovih poslanica, a prva je natprirodno nadahnjivala druge. 2. Petrova 1,21 to savršeno izražava: 'Jer proročanstvo nikada nije imalo ishodišta u čovjekovoj volji, već su ljudi govorili od Bogakao što ih je nosio Duh Sveti . '

Ovaj pogled je muslimanima teško razumjeti. Kršćanska ideja nadzora analogna je konceptu hadisa u islamu - Poslanikove riječi, često s komentarom kazivača, istinite, božanski zaštićene od pogrešaka i izražavajući um i volju Uzvišenog, ali ne obično izravno otkrivenje iz Božjih usta. Stoga se za muslimana Matejevo evanđelje u najboljem slučaju čini miješanjem hadisa i izravne objave - riječi Boga Oca, Isusa i Povjesničara koji su napisali knjigu. Kršćanski pisac isprika William Campbell obraća se ovom problemu iznoseći kako bi, na primjer, Luka 8: 19-21 izgledao da je predstavljen na islamski način:

Prema Jakovu, Isusovom polubratu (neka je Bog zadovoljan s njim) prigoda za objavu iz Luke 8:21 bila je sljedeća,

Sada moja majka i braća i ja došao da vidi Isusa, ali mi nisu bili u mogućnosti doći blizu njega zbog mnoštva. Netko mu je rekao 'Tvoja majka i braća stoje vani i žele te vidjeti.'

A onda je objavljen stih: 'Moja majka i braća su oni koji čuju Božju riječ i provode je u djelo.'

Ovaj hadis prenijeli su Luka i Marko u svojim knjigama, koje su (zajedno s Matejem i Ivanom) najcjenjenije među zbirkama hadisa.)

Samo se dijelom podebljano smatrao Injil , a to bi se zabilježilo kao posebna knjiga od hadiskog materijala.

Ahmad Deedat, kojeg mnogi muslimani smatraju najučinkovitijim antikršćanskim apologetom, iznosi ideju o "tri stupnja dokaza" - Riječi Božjoj, Riječima Božjeg proroka i Riječima povjesničara. Dalje tvrdi

Glavnina Biblije svjedoči o ovoj TREĆOJ vrsti.

{Treba napomenuti da Deedat ignorira elemente u Kur'anu u kojima se, osim za Boga, drži da govore u prvom licu - klasični slučaj su Zechariah i Mary u suri 19 Maryam, kao i druge tekstove u kojima Iblis, džin koji su postali sotona, Kurejšije, prorok Isus, za kojeg islam poriče da je božanski, i drugi, svi govore. Štoviše, kao što je objašnjeno u mom drugom radu Sastavljanje teksta Kur'ana i sunitsko-šiitskog spora, sami muslimani drže da je Kur'an nepotpun bez sunneta , objavljeno u hadiskoj literaturi, koja komentira i objašnjava kur'anski tekst. Negirati središnji uvoz sunneta je hereza, kao što se može vidjeti iz riječi muslimanskog učenjaka na tu temu:

... onaj koji vjeruje u Kur'an ... mora se osloniti na ... ove izvještaje o Poslanikovim izrekama i djelima ... vrlo veliki broj ovih Tradicija čini dragocjenu objašnjenju Kur'ana.

Priroda hadisa paralelna je sa onim aspektima evanđelja (pa čak i poslanica) koje Deedat derogira - nadahnuti povijesni komentari i objašnjenja. Dok evanđeoski kršćani navode da je njihov izvor autoriteta je sama Biblija, muslimani uvijek odnosi na njihove izvore autoriteta kao Kur'anu i na Sunnetu . Dakle, potpuni autoritet za islam analogan je samoj Bibliji! Deedat je obješen o vlastiti petard .}

Što se tiče islamskog pogleda na nadahnuće Kur'ana , priroda i način nadahnuća je bio diktat , posredstvom arkanđela Gabrijela. U osnovi, način objavljivanja Muhammedu, osim kada mu se anđeo ukazao, obično je bio trans . Opet, možemo uočiti veliku razliku između kršćanskog i islamskog koncepta načina i prirode nadahnuća. Osim možda Apokalipse, kršćanski koncept je onaj u kojem je agent otkrivenja svjesnosudjelovao u oblikovanju spisa, iako pod božanskim vodstvom i zaštitom od pogrešaka. U islamskoj shemi, međutim, sama činjenica da je primatelj objave u transu ukazuje na to da je on samo pasivni instrument božanske volje, poput pera pisca, prirodno, jer stanje nalik transu isključuje svjesnu aktivnost . Sama riječ ' Kur'an ' vjerojatno potječe od karae - čitati ili recitirati; riječ iqraa - 'govoriti' je s njim povezana. Primjere za to vidimo u naredbi za čitanje ili recitovanje u samom tekstu, na primjer, prvi tekst koji je objavljen, Sura: 96. Iqraa Ayah: 2. Stoga je Poslanik samo recitirao ono što mu je bilo izdiktirano.

To se izravno odnosi na našu temu. Na mnogo načina suština islama je tvrdnja Muhammeda da je konačni prorok i apostol Boga, u liniji Adama i Abrahama. Kolegijalnost božanskih glasnika središnje je načelo islamske vjere. Priroda proročkog nadahnuća nužno je ista u odnosu na sve Božje glasnike, kao što sura 4 Nisaa Ayah 163 implicira (qv fusnote). Stoga, ako je Muhammed bio pasivno sredstvo u objavi Kur'ana , slijedi da je isto vrijedilo i za druge poslanike. Nisu sudjelovali u autorstvu Knjiga povezanih s njihovim imenima; nego su jednostavno recitirali ono što im je diktirano. To se može vidjeti u suri 57 Hadiid Ayah 27, sa referencom na to da je Isus dobio "evanđelje" (arapski aty'na)hu) na njega; imajte na umu i ulogu koju je Gabriel imao u donošenju objave Isusu:

Sura: 2. Baqara Ayah: 87

87. Dali smo Mojsiju Knjigu i slijedili ga slijedeći apostole;
Dali smo Isusu sinu Marijinu jasne (Znakove) i ojačali ga svetim duhom. .

Stoga je muslimanska ideja da je Gabriel, Duh Sveti, nadahnuo Isusa na isti način na koji je objavio Sveto pismo Muhammedu. Vidljivo je da veliku zabunu stvara kada kršćani i muslimani jedni drugima govore da oboje vjeruju da Sveto pismo dolazi nadahnućem Duha Svetoga; i priroda nadahnuća i identitet Duha Svetoga vrlo se razlikuju u različitim vjerskim shemama. Navodi o Mojsijevoj knjizi i Davidovim psalmima u Kur'anu također odražavaju ovaj koncept. Prema tome, za muslimane natpis u Psalmu 51 „Davidov psalam“, koji tvrdi da je autorstvo za samog Davida, a čiji tekst zapravo pokazuje ovu tvrdnju, ilustrira da, kakve god bile biblijske knjige, oni nisu tekstovi kojima Kur'anodnosi se. Na primjer, Ahmad Deedat navodi:

U Tauraat mi muslimani vjerujemo u nije „Tora” od Židova i kršćana ... Mojsije je bio ne autor „Knjige” pripisuju mu Židovima i kršćanima. Isto tako, vjerujemo da je Zaboor bio Božja objava darovana Hazrat Dawoodu (Davidu) ... ali da sadašnji Psalmi povezani s njegovim imenom nisu to otkriće ... Što je s Injeelom ? ... od 27 knjiga Novoga zavjeta, samo se mali djelić može prihvatiti kao Isusove riječi.

Mawdudi slično kaže:

Postoji uobičajena zabluda o Tori (Taurat) i Evanđelju (lnjil) jer ljudi općenito uzimaju Petoknjižje (prvih pet knjiga Starog zavjeta) za Toru i Evanđelja (prve četiri knjige Novoga zavjeta). ) za Injil. Zabluda stvara sumnje u samo Otkrivenje i postavlja se pitanje: 'Jesu li ove knjige stvarno Božja Riječ? I potvrđuje li Časni Kur'an zaista sav njihov sadržaj? ' Zapravo, Tore, što Kur'an potvrđuje, nije Petoknjižje, ali je u njemu sadržano, a Injil nije 'četiri evanđelja' već je u tim knjigama.

Taurat se sastoji od onih zapovijedi i zapovijedi koje su dane proroku Mojsijeu, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme njegovog poslanstva, koje je trajalo oko četrdeset godina. Od njih je bilo deset zapovijedi koje su bile ispisane na kamenim pločama i predane Mojsiju na gori Tur: što se tiče preostalih zapovijedi i zabrana koje je sam zapisao. Zatim je predao po jedan primjerak Tore svakom od dvanaest izraelskih plemena za vodstvo. Jedan primjerak povjeren je levitima na sigurno, koji su zajedno s kamenim pločama položeni u Arku.

Taj je Taurat ostao posve siguran i zvuk kao cijela knjiga do prvog uništenja Jeruzalema. Ali, Izraelci su polako postajali toliko ravnodušni prema njemu, bili su nemarni i nesvjesni da je, kad se Salomonov hram popravljao za vrijeme vladavine Jozije, Hilkiah, veliki svećenik slučajno naišao, ali nije znao da Tore; mislio je da je to samo knjiga iz zakona i predao je Kraljevskom pisaru kao kuriozitet. Potonji ga je predstavio kralju Jošiji koji je poderao odjeću i naložio Hilkiji i drugima da se posavjetuju s Vječnim o uvjetima knjige. (2. kraljevima, 22: 8-13). Takvo je bilo stanje Izraelaca kad je Nabukodonozor opljačkao Jeruzalem i uništio Hram, a zauvijek su izgubili i vrlo malo primjeraka Tore koji su dugo bili zanemareni u nekim zaboravljenim nišama.Stari zavjet sastavio je Ezra, kada su se Izraelci nakon zarobljeništva u Babilonu vratili kući u Jeruzalem i iznova sagradili Hram. Ezra je okupio neke istaknute ljude iz svoje zajednice i uz njihovu pomoć sastavio cijelu izraelsku povijest koja sada obuhvaća prvih 11 biblijskih knjiga. Od tih Izlaza Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon govore o povijesti života proroka Mojsija i uključuju one stihove stvarnog Taurata koji su postali dostupni Ezri i njegovim pomoćnicima, koji su ih ugradili u te knjige na prikladnim mjestima u kronološkom redoslijedu njihova otkrivanja. Stoga je očito da Petoknjižje u cjelini nije Taurat, ali ga uključuje. Pravi Taurat obuhvaća one stihove koji su razasuti po cijeloj životnoj priči proroka Mojsija,a ni danas ih nije teško pronaći i prepoznati. Takvi dijelovi u kojima autor kaže: "Bog je rekao Mojsiju" ili Mojsije rekao "Gospod Bog tvoj kaže", započinje Taurat, a tamo gdje se nastavlja pripovijest o životnoj priči, taj dio Taurata završava. Na ta je mjesta autor Biblije ubacio određene stvari objašnjenjem ili komentarom, a ovdje obični čitatelj ne uspijeva razlikovati pravi Taurat od komentara. Međutim, oni koji imaju uvid u prirodu Božanskih spisa, mogu do određene mjere točno razlikovati objašnjenja od objavljenih stihova.tu završava taj dio Taurata. Na ta je mjesta autor Biblije ubacio određene stvari objašnjenjem ili komentarom, a ovdje obični čitatelj ne uspijeva razlikovati pravi Taurat od komentara. Međutim, oni koji imaju uvid u prirodu Božanskih spisa, mogu do određene mjere točno razlikovati objašnjenja od objavljenih stihova.tu završava taj dio Taurata. Na ta je mjesta autor Biblije umetnuo određene stvari putem objašnjenja ili komentara, a ovdje obični čitatelj ne uspijeva razlikovati pravi Taurat od komentara. Međutim, oni koji imaju uvid u prirodu Božanskih spisa, mogu do određene mjere točno razlikovati objašnjenja od objavljenih stihova.

Prema Kur'anu, samo su takvi rasuti dijelovi u Petoknjižju Taurat i on ih samo potvrđuje. A to se može posvjedočiti sastavljanjem ovih ajeta i njihovom usporedbom s Kur'anom. Tu i tamo moglo bi se naići na manju razliku u njihovim pojedinostima, ali ne može se pronaći niti najmanja razlika između temeljnih učenja njih dvoje. I danas se jasno može vidjeti da oba Sveta pisma potječu iz istog izvora.

Isto tako, Injil je naziv onih nadahnutih govora i izreka koje je Isus (Allah neka je mir) izgovorio kao prorok tokom posljednjih nekoliko godina svog života. Sada ne možemo utvrditi jesu li ti pobožni izgovori zabilježeni i sastavljeni tijekom Isusova života. U uvodu svog prijevoda Biblije, Moffat kaže, 'Isus nije ništa napisao i neko vrijeme njegovi neposredni učenici nisu osjećali impuls da napišu bilo kakav račun o njemu. Podaci povijesnog Isusa stoga se temelje na živim sjećanjima i tradicijama primitivnih palestinskih učenika. Ne možemo reći koliko su brzo njihovi materijali dobili pisani oblik, ali barem je jedan pisani zapis o njima vjerojatno postojao oko 50. godine nove ere. ' U svakom slučaju, kad je, dugo nakon njegovog opoziva,Isusove su priče sastavljene u obliku četiri evanđelja (razdoblje Markova sastava, prvo je nastalo 65. - 75. godine nove ere), neke od njegovih pisanih ili nadahnutih izreka također su umetnute na odgovarajuća mjesta u povijesnom skice. Stoga je očito da prva četiri Evanđelja nisu Injil, Isusovi govori i izreke, ali ih sadrže. . Ne možemo ih prepoznati iz djela autora osim ovoga; Gdje god autori kažu: "Isus je to rekao ili naučio tako i tako", tamo započinje Injil i odakle nastavljaju pripovijedanje, tamo i završava. Prema Kur'anu, samo su takvi dijelovi Injil i to samo oni potvrđuju. Ako se ovi dijelovi sastave i uporede s Kur'anom, neće se naći ozbiljna razlika između njih, i,ako se negdje pojavi trivijalna razlika, ona se vrlo lako može ukloniti nepristranim razmišljanjem.

Međutim - i to se mora naglasiti - ovo uobičajeno vjerovanje među muslimanima o korupciji biblijskog teksta ne podržava sam Kur'an . Nigdje li Kur'an pravi razliku između Zabur i biblijske psalama David, ili između Tevratu i Petoknjižja, ili između Injil i Novog zavjeta. Nikada ne zagovara da su izvorne knjige proroka povezane s Mojsijem, Davidom i Isusom prestale postojati ili su bile tekstualno iskrivljene. Kao što ćemo vidjeti, Kur'anu cijelosti pretpostavlja da su knjige na koje se odnosi i dalje postojale i da su u posjedu Židova i kršćana i nastavljaju biti mjerodavni sveti spisi ranijih abrahamskih ispovijesti među kojima je rađala muslimanska zajednica. Bez obzira na prirodu i način objave i proročkog nadahnuća, Kur'an jasno drži da su knjige trojice poslanika zapravo bile knjige koje su ljudi u suvremenoj upotrebi.

3.2 Sadržaj proročkih knjiga

Kao što smo vidjeli, temeljno vjerovanje islama je jedinstvo proroka. Sura Al-i-Imran 3:67 tvrdi da je Abraham prije bio musliman, a ne Židov ili kršćanin. Budući da se Muhammad smatra Abrahamovim apostolom, usavršavajući, ali ponavljajući jezgru objave onima koji su došli prije njega, bitno je tvrditi da su svi proroci bili muslimani s identičnim porukama - posebno islamom, i da je ovo bila religija Patrijarsi (sura Baqara 2: 135-136). Muhammad je predstavljen kao da je u patrijarhalnoj tradiciji, a proroci se vide kao prototipi Posljednjeg proroka. S ovom idejom povezan je presudni koncept Muhammeda kao pečata proroka. Baš kao što su svi proroci donijeli istu poruku, slijedi da je osnovno učenje njihovih spisa isto. Ako je to slučaj,onda kada muslimani u Bibliji otkriju nešto što je u suprotnosti s islamom, u njihovim mislima nužno slijedi da su Židovi i kršćani promijenili svoje Pismo, budući da postoji jednoobraznost u božanskoj objavi, što se vidi iz kur'anskog izlaganja ministarstva određeni proroci. Muslimanu, što god je Muhammad propovijedao, u biti mora biti ono što su proklamirali Abraham, Mojsije i Isus. U njihovim porukama ne može biti razlike. Na primjer, svi su propovijedali o Antikristu (ono što su proklamirali Abraham, Mojsije i Isus. U njihovim porukama ne može biti razlike. Na primjer, svi su propovijedali o Antikristu (ono što su proklamirali Abraham, Mojsije i Isus. U njihovim porukama ne može biti razlike. Na primjer, svi su propovijedali o Antikristu (Ad-Dedžal el-Mesih ).

Ponekad u Kur'anu možemo čuti odjeke biblijskih tema i priča , ali razlike u sadržaju biografskog i kerigmatskog materijala u potonjem se ne podudaraju s prvim. Ključna razlika je koncept proročke besprijekornosti u islamu - 'isma - proroci su slobodni od grijeha. Suniti i Shia raspravljaju se o opsegu privilegija 'isme: prvi ga primjenjuju od trenutka kada proročanska služba započinje, dok ga drugi smatraju učinkovitim od rođenja. Svakako, međutim, bilo bi nemoguće da čovjek sagriješi kada je djelovala njegova proročka služba. Samo iz tog razloga, Psalam 51, koji je tekst pokajanja i molbe za oproštenje Davidovog grijeha u odnosu na Uriju Hetita, muslimanima je nerazumljiv. U Kur'anu se ne spominje Davidov preljub s Batsebom ili Urijino ubojstvo. Sama ideja užasava muslimane i koristi se u njihovoj propagandi protiv Biblije.

Najočitije je da ideja da je Isus tvrdio da je Božji Sin ili sam Bog očito proturječi Kur'anu koji izričito negira ove tvrdnje. Kur'an također sadrži materijal o Isusu nije prisutan u Novom zavjetu; na primjer, odnosi se na Isusova čuda kao novorođenčeta, poput stvaranja glinenih ptica, sura Al-i-Imran 3:49, i govoreći dok smo još bili u kolijevci, sura Maryam 19: 29-30. U kanonskim spisima nema podrške za ove tvrdnje. Moguće je da su ove ideje potekle posjetom Muhamedu kršćanske delegacije iz arapske države Najran. U siri(biografija Poslanika) Ibn Ishaka navodi se da je skupina bila šezdeset ljudi, a uključivala je političkog vođu Nadrana Abdu'l-Masiha, administratora zvanog al-Ayham i poznatog biskupa i teologa po imenu Abu Haritha. Mevdudi navodi da su u Medini u vrijeme posjete objavljeni stihovi 33-63 iz sure 3, El-i-Imran. Prema siri, obavijestili su muslimane da je Isus Bog; sin Božji; treća osoba Trojstva '... što je nauk kršćanstva.' Podržali su svoje tvrdnje ukazujući na njegova čuda. To je očito uključivalo izradu '... glinenih ptica i udisanje u njih tako da su odletjele; a sve je to bilo po zapovijedi Svemogućeg Boga: 'Učinit ćemo ga znakom ljudima.'

Izaslanstvo je istaknulo da Isus nije imao ljudskog oca i da je On "... govorio u kolijevci ..." Dalje, tvrdili su da je Isus "... treći od trojice u tome što Bog kaže: Mi smo to učinili, mi smo je zapovjedio ... da je On rekao bi da sam to učinio ... ali On je On i Isus i Marija. ' U tekstu se dalje kaže da je Kur'an (tj. Sura El-i-Imran) sišao kao odgovor na ove tvrdnje. Pozivi na „glinene ptice“ potječu iz apokrifnog Tominog evanđelja, a priča o „kolijevci“ preuzeta je iz takozvanog Evanđelja djetinjstva koje i samo ovisi o Evanđelju po Tomi .

Kur'an tvrdi da je sveti rat - džihad - što je izloženo i od sebe i od zakona i evanđelja. Iako su ratovi Božjeg naroda u Starom zavjetu donekle analogni ovom konceptu, posebno osvajanju Kanaana, ne postoji odgovarajuća novozavjetna ideja svetog fizičkog nasilja. Ideja „Križarskog rata“ ne podržava Novi zavjet i doista je zabranjena. Umjesto toga, kršćanski je "Sveti rat" posebno duhovne naravi - protiv demonskih sila, a ne protiv ljudi. Vjerovatno je najozbiljniji problem Kur'annavodi da je dolazak Muhameda prorečen u obje ranije svete knjige. Mnogi muslimani često tvrde da kršćani i Židovi znaju ovu istinu, ali su promijenili svoja Pisma kako bi sakrili Muhammedova predviđanja. Apelira se na tekstove koji ugrožavaju karakter Židova i kršćana s obrazloženjem da su oni izopačeni prijestupnici. Jusuf Ali iznosi ovu tvrdnju u svom komentaru. Uzimajući u obzir središnju važnost Muhammedovog poslaništva za islam, posebno u njegovoj ulozi u donošenju Kur'ana , možemo vidjeti koliko je to očit propust za muslimane.

Ipak, bez obzira na razlike između Kur'ana i Biblije, ne postoje dokazi da je bivši svjestan nikakve razlike između sadržaja ili identiteta kršćanskih svetih knjiga i kur'anskog Tevratu , Zabur i Injil .

3.3 Identitet Evanđelja

Suština ovog pitanja bit će obrađena u sljedećem odjeljku. Jedan je problem u tome što Kur'an govori o jednom Inđilu, no muslimani su često zbunjeni prisutnošću četiri evanđelja u Novom zavjetu, koja su sva pripisana evanđelistima, a ne izravno samom Isusu. To je samo po sebi navelo neke muslimane da vjeruju u tekstualnu korupciju Kršćanskih spisa. Na primjer, Yusuf Ali kaže u svom tekstualnom komentaru

Injil ... o kojem govori Kur-an nije Novi zavjet. Nisu četiri evanđelja sada primljena kao kanonska. To je jedinstveno Evanđelje koje je, poučava islam, objavljeno Isusu i koje je on poučavao.

Međutim, vjerojatno je da se izraz Injil koristio u tehničkom smislu za cijeli Novi zavjet, kao što se Tora može koristiti za cijeli Tenak . To je osobito vjerojatno kada uzmemo u obzir da su najraniji konačni kontakti Muhammeda s kršćanima bili s redovnikom u Siriji zvanim Bohira. Sirijska crkva imala je prijevod evanđelja na sirijski jezik, nazvan Diatessaron, koji je izradio Tatian Asirac oko 172. godine nove ere. Najvjerojatnije je da je postojanje jedinstvenog dokumenta s kojim je Muhamed bio upoznat odgovorno za Kur'an koji predstavlja kršćanski Sveta pisma u jednini.

U prolazu treba napomenuti da je Ahmad Deedat u tom pogledu počinio promašaj i čini se da zapravo proturječi Kur'anu . Kaže: "U svom životu Isus nikada nije napisao niti jednu riječ, niti je ikome naložio da to učini." Ipak, Kur'an implicira da je Injil doista bio sveden na pisani materijal, a budući da će muslimanski pogled na autorstvo tražiti ili Njega ili pomoćnika za pisanje da upiše objavu, čini se da će Deedat morati revidirati svoju tvrdnju.

4. Cjelovitost Biblije u Kur'anu i Hadisu

4.1 Kur'ansko svjedočanstvo o postojanju i cjelovitosti Biblije

Čini se da sva kur'anska pozivanja na Mojsijeve knjige, Davida i Isusa pretpostavljaju da je izvorno otkrivenje još uvijek bilo s ahl-i-kitabom . Nezamislivo je da su Ljudi knjige mogli čitati Sveto pismo ispravnim čitanjem ukoliko nisu posjedovali neiskvareni tekst. Jasno je da je ahl-i-kitab još uvijek posjedovao izvorne Božje objave - a to su sigurno bili tekstovi koje nazivamo Biblijom. Komentar Yusufa Alija kaže o suri 2 Baqara Ayah 87/89:

Židovi, koji su se pretvarali da su toliko superiorni nad ljudima bez vjere - poganima - trebali su prvi prepoznati novu Istinu - ili Istinu obnovljenu - koju je Muhammedova misija trebala donijeti jer je bila tako slična po obliku i jeziku onome što su već dobili. Ali imali su više arogancije nego vjere. Upravo ta nedostatak vjere donosi prokletstvo, tj. Lišava nas (ako zauzmemo takav stav) Božjih blagoslova.

Sličan stih iznosi istu stvar. Komentar Jusufa Alija govori o ovom ajetu

Mislim da se ovdje pod pojmom "Božja knjiga" podrazumijeva ne Kuran, već Knjiga koju su ljudi iz Knjige dobili, tj. Prethodna Otkrivenja. Argument je da je Muhammedova Poruka bila slična Objavama koje su oni već dobili i da su pošteno i iskreno pogledali vlastite Knjige, u njima bi pronašli dokaze koji pokazuju da je nova Poruka istinita i od Boga. Ali oni su ignorirali vlastite Knjige ili su ih uvrtali ili iskrivljavali prema vlastitim zamislima ...

Da bi ahl-i-kitab pogledao 'u svoje knjige iskreno i iskreno' i time otkrio 'dokaze' u njima, oni su još uvijek morali posjedovati izvorne istinske Božje knjige. Tekst nigdje ne ukazuje na to da su oni promijenili ili iskrivili Božju istinu, jednostavno da su ih ignorirali.

Sura 3: 113 odnosi se na ehl-i-kitaba koji su nastavili učiti 'Allahove objave'. Svakako, 'Allahova otkrivenja' koja su recitirali bile su židovske svete knjige, tj. Biblija (ili barem Stari zavjet - referenca je na židove Medine) - što ukazuje na postojanje Mojsijevih i Davidovih spisa. Jedva su učili Kur'an, inače se ne bi zvali ehl-i-kitab , jer bi postali muslimani . Kasnije, v119 navodi da muslimani vjeruju u 'cijelu Knjigu', koju Mawdudi čini ' ... svim otkrivenim Knjigama. ', ukazujući, kako on sam navodi, da se referenca odnosi na Toru. Koncept se osvrće na ideju Kur'anakao završetak postupka otkrivanja koji je darovao ranija Sveta pisma. Ovaj pogled na nastavak extancy potvrđuje tekstova koji ukazuju da su i Tevratu i Injil još bili u suvremenom postojanja u vrijeme Muhammeda, i još uvijek se koristi od strane ljudi iz knjige, najviše govori bića Sura 5 Maida Ayah 43ff. Tekst v43 implicira da je Tevrat dovoljan za presuđivanje, da mu nije potreban Kur'an i da je postojao '... oni imajuTore ... 'Štoviše, v44 ukazuje na to da je to bio isti tekst po kojem su narod prosuđivali proroci i drugi službenici izraelske religije. Govoreći to, prirodno je potvrditi da je suvremena sveta knjiga bila ista objava koja se koristila u biblijska vremena. Dalje, identificirano je kao ' Allahov spis '. Što se tiče v47, zasigurno je očito da bi kršćani na taj način 'sudili', istinsko Evanđelje još uvijek moralo biti u zajedničkom posjedu, pa stoga Injil mora biti ono na što kršćani nazivaju Novi zavjet. Imajte na umu da tekst kaže ' Evanđelje u kojem jestsmjernica i svjetlo '- što ukazuje na trajnu prisutnost istinskog Evanđelja. Slično tome, sura 5:69 žali zbog toga što se ljudi Knjige nisu držali Biblije. Da bi ehl-i-kitabda bi "čvrsto stajali" uz Toru i Evanđelje, takvi su morali postojati u svom izvornom obliku. Značajno je da Mawdudi reference na Toru identificira kao Levitski zakonik 26 i Ponovljeni zakon 28. Tekst ih napada zbog toga što u svom ponašanju nisu slijedili njihova otkrića, a ne zbog iskrivljavanja njihovog teksta. Zapravo, v71 nastavlja upozoravati Židove i kršćane da nemaju osnova na kojoj bi mogli stajati, osim ako ne slijede smjernice iz Tore i Evanđelja. S obzirom na činjenicu da moderne muslimanske polemike napadaju praktički sve značajne postavke Biblije i tvrdeći da su tekstovi oštećeni, moglo bi se očekivati ​​da Kur'an kaže da ehl-i-kitab neće imati sigurno tlo dok oni zanemariti smjernice u 'njihovim iskrivljenim'Tora i Evanđelje! Imperativ u kur'anskom tekstu nerazumljiv je da su Sveto pismo doista krivotvoreno.

Vrlo pokazan tekst u prilog biblijskoj cjelovitosti je sura 16 Nahl Ayah 43. Tekst poziva pogane da ispitaju posjednike ranijih božanskih objava o prorocima. Komentar Yusufa Alija 16. 43 kaže;

Ako su se pogani Arapi, koji nisu znali za vjersku i drugu povijest, pitali kako čovjek između sebe može dobiti nadahnuće i donijeti Allahovu poruku, neka pitaju Židove , koji su također ranije dobili Allahovu poruku preko Mojsija, je li Mojsije čovjek, ili anđeo, ili bog. Saznali bi da je Mojsije bio čovjek poput njih, ali nadahnut Allahom ...

Mawdudi se slaže s ovom interpretacijom:

'... ljudi koji imaju Opomenu' su učenjaci ljudi iz Knjiga i drugi, koji ... su imali dovoljno znanja o učenjima objavljenih Knjiga i bili su upoznati s pričama bivših proroka. '

Poanta je u tome da je Toru do tada oštetila, zasigurno ne bi bilo korisno tražiti pomoć od naroda Knjige u tom pogledu. Ono što je još zapanjujuće i još problematičnije za one muslimane koji se drže ideje biblijske korupcije je sura 10 Yunus Ayah 95, gdje je Muhammedu naloženo da ispituje ehl-i-kitab ako sumnja. Takva akcija ne bi imala smisla da Pisma koja su držali nisu istinita i da su u zajedničkom posjedu. Slično tome, ispovijedanje vjere u Knjige Božje u suri 29 Ankaboot Ayah 46 nerazumljivo je da je biblijski tekst bio iskrivljen.

Na nekoliko mjesta Kur'an optužuje barem neke od ehl-i-kitaba za prikrivanje istine iz Pisma, npr. 2: 101, 140, 146, 159, 174; 3:70, 71; 3: 187; 6:91, 92. Međutim, čini se da je naglasak u ovim tekstovima na tome da Izraelci u svom životu suzbijaju autoritet Svetog pisma svojim nedoličnim ponašanjem. Kršćani vjerojatno nisu tema u ovim stihovima. Tekst sure 6: 91-92 je po ovom pitanju značajan:

Sura: 6. En-aam Ayah: 91

91. To su oni kojima Allah upućuje, pa slijedi njihove upute. Reci (o Muhammede, čovječanstvu): Ne tražim od vas naknadu za to. Lo! to je samo podsjetnik na (Njegova) stvorenja.

92. I oni ne mjere Allahovu snagu svojom pravom mjerom kad kažu: Allah čovjeku ništa nije objavio. Recite (Židovima koji ovako govore): Tko je otkrio Knjigu koju je Mojsije donio, svjetlo i smjernicu za čovječanstvo, koju ste stavili na pergamente koje pokazujete, ali puno toga skrivate i po kojoj ste naučeni da koje niste znali ni sami, a ni oci (niste) to znali? Reci: Allahu. Zatim ih prepustite njihovoj igri kaviliranja.

Očito su Židovi još uvijek posjedovali Toru na pergamentima - što je bila njihova uobičajena praksa u biblijska vremena.

4.1.1 Promijenjene riječi?

Kakve se reference odnose na mijenjanje riječi, kao u 2:59; 2: 211; 7: 162; čini se da svi ukazuju na to da se djeca Izraelova nisu pridržavala onoga što je objavljeno, već su slijedila vlastite želje i u svakom slučaju se kaže da ih je Bog kaznio zbog toga. Sura 2 Baqara Ayah 58 je primjer za to. Komentar Jusufa Alija kaže:

To se vjerojatno odnosi na Shittim. Bio je to "grad akacije", istočno od Jordana, gdje su Izraelci bili krivi za razuzdanost i štovanje i žrtvovanje lažnih bogova (Br. Xxv. 1-2, također 8-9); uslijedila je stravična kazna, uključujući kugu od koje je umrlo 24.000. Riječ koju su prijestupnici promijenili možda je bila lozinka. U arapskom tekstu 'Hittatun' podrazumijeva poniznost i molitvu za oproštenje, prikladan amblem koji ih razlikuje od njihovih neprijatelja ...

Jedini 'Ayah' (ajet) koji može podržati ideju iskrivljenja je sura 4 Nisaa Ayah 44. Treba napomenuti da nigdje u ovom ajetu ne postoji tvrdnja o falsificiranju spisa; nego se, kako objašnjava komentar Jusufa Alija, poziva na Židove koji su se suprotstavili Muhammedu pogrešnim izgovaranjem riječi:

Trik Židova bio je izvrtati riječi i izraze kako bi se ismijali najsvečanija učenja Vjere. Tamo gdje su trebali reći: "Čujemo i pokoravamo se", rekli su naglas, "Čujemo" i šapnuli. "Ne pokoravamo se." Tamo gdje su trebali reći s poštovanjem. 'Čujemo', dodali su šapatom, 'da ne čujete', na podsmijeh. Tamo gdje su zahtijevali Poslanikovu pozornost, upotrijebili su dvosmislenu riječ naizgled bezazlenu, ali u svojoj namjeri s nepoštovanjem .... 'Raina' da se s poštovanjem koristi na arapski način, značilo bi 'Molim vas da nam se obratite. Vrtenjem jezika predložili su uvredljivo značenje, poput "O ti koji nas vodiš na pašu!" ili na hebrejskom. 'Naša loša!

Komentar Yusufa Alija na 2: 75ff kaže

Židovi su željeli zadržati znanje, ali kakvo su znanje imali? Mnogi od njih, čak i ako su mogli čitati, nisu bili ništa bolji od nepismenih, jer nisu znali vlastita istinita Pisma, već su im čitali ono što su željeli ili u najboljem slučaju svoja vlastita nagađanja. Planirali su vlastite spise za Božju poruku. Možda im je to zasad donijelo profit; ali bila bi jadna dobit ako bi 'stekli čitav svijet i izgubili vlastite duše' (Matej xvi. 26). 'Pisati vlastitim rukama' znači sami izmišljati knjige koje nisu imale božanski autoritet. '

Značajno je da Yusuf Ali ne tvrdi da su Židovi promijenili Toru. Umjesto toga, Kur'an izgleda podrazumijeva da su Židovi dodaje Pismu, i krivo protumačena kao. Štoviše, ovdje se nužno ne spominju svi Židovi (odnosi se na neke medinske Židove), a zasigurno se ne govori o kršćanima.

4.2 Svjedočanstvo sunneta o Bibliji

Svjedočanstvo sunneta važno je za naše razumijevanje Kur'ana , budući da na Muhammedov sunnet islamski teolozi gledaju kao na sveti i idealni model. Ovaj koncept izravno proizlazi iz Kur'ana . Nadalje, Muhamedov govor nije bio običan razgovor; nego je bio božanski nadahnut. Muhammed je dobio odgovornost da objasni Kur'an . Sunnet Muhammeda Zbog toga je donesen izlaganje o Kur'anu, bitna hermeneutika islamske Svete knjige. Stoga, odnos i praksa Muhammeda prema Svetim pismima koje su koristili Židovi i kršćani njegova vremena predstavljaju mjerodavnu izjavu o pouzdanosti ili na neki drugi način ovih objava.

4.2.1 Učenje Tore

Postoji nekoliko slučajeva kada se Muhammed poziva na suvremeno izgovaranje Tore. U tim tekstovima nema ničega što bi upućivalo na to da su Židovi i kršćani oštetili Bibliju. U jednom slučaju navod je jednostavno da oni ne izvršavaju ono što im je naloženo. Da bi ovaj hadis imao ikakvo značenje, ehl-i-kitab je još uvijek morao posjedovati neiskvarenu Bibliju. U drugom se Muhammed jednostavno poziva na činjenicu da su Židovi nastojali zaslijepiti Arape svojim znanjem Knjige na izvornom jeziku, a potonji zbog nje nisu mogli opovrgnuti svoja tumačenja. Ne kaže da je Knjiga koju su držali Židovi lažna - doista, naziva je Torom.

4.2.2 Prisutnost Tore

Postoji niz ahadisa koji se odnose na Muhammeda koji poziva na Toru i daje mu je pročitati. Muhammed je prepoznao svitke koji su pred njega bili predstavljeni kao Tawrat. Ovi hahaditisu nerazumljivi, osim ako je Tora još uvijek postojala i bila neiskvarena. Muhammad je čak uputio Židove da postupaju prema moralnom imperativu u Tori (kamenovanje zbog preljuba). Isto vrijedi i u sličnom slučaju. Poštovanje i poštovanje koje je Muhammed pokazivao prema Tori u ovoj situaciji isključuje bilo kakvu ideju da je to iskrivljena knjiga. Uistinu, svoju je vjeru izrazio u knjizi koja mu je predstavljena. U drugim slučajevima je jasno da su muslimani imali Toru u svom posjedu. Budući da je to tako, osim ako muslimani kasnije nisu izgubili pravu Toru, to je sigurno bila ista knjiga koju su koristili Židovi i kršćani. Dalje, ako je Tora bila iskvarena, čudno je da nisu iskoristili ovu priliku da razotkriju Židove zbog iskrivljenja teksta. Vidjeli smo da Kur'andrži da je Muhammed bio predviđen u Tori. Tradicija razrađuje ovo vjerovanje. Nije pitanje je li Muhammed doista opisan. Činjenica je da je istinska Tora još uvijek bila dostupna.

4.2.3 Prisutnost inzila

Najranija referenca na Evanđelje u Muhamedovoj proročkoj karijeri je priča o ujaku njegove supruge Waraqi, kršćaninu koji je preveo Evanđelje. Hatidža je dovela muža k ujaku kako bi ga uvjerila da njegove vizije nisu zablude ili početak ludila. Različita izlaganja ove priče pokazuju da je istinski Injil bio u posjedu kršćana u ovom razdoblju. Isto tako, priča o Salmanu, koji je predstavljen kao vjernik u dvije knjige, Indžil i Kur'an , jasno svjedoči o činjenici da je istinsko Evanđelje još postojalo u vrijeme Muhammeda. Islamska eshatologija podržava vjeru u Drugi Kristov dolazak, a tradicija kaže da će po povratku Isus suditi prema Kur'anu,nego Injil. Ovdje je naglasak na činjenici da Kur'an zamjenjuje Evanđelje, a ne na njegovoj izvornosti. Jedini tekst koji implicira korupciju je sljedeći:

Abdullah ibn Abbas SAHIH AL-BUKHARI

Ubejdullah ibn Abdullah je prenio da je Abdullah ibn Abbas rekao: 'O grupa muslimana! Kako možete pitati ljude iz Pisma o bilo čemu, dok vaša Knjiga koju je Allah objavio vašem Poslaniku, alejhi selam, sadrži najnovije Allahove vijesti i čista je i nije iskrivljena? Allah vam je rekao da su ljudi iz Pisma promijenili neke Allahove Knjige i iskrivili ih i svojim rukama nešto napisali i rekao: 'Ovo je od Allaha', kako bi za to imali manji dobitak.

Neće li vas znanje koje je došlo do vas spriječiti da ih pitate? Ne, tako mi Allaha, nikada nismo vidjeli muškarca od njih da vas pita o onome (Knjiga Kur'an) koja vam je objavljena. '

U islamskoj hermeneutici, kao i u kršćanskoj egzegetičkoj interpretaciji, vrijedi pravilo da se manje tumači u smislu veće, a mnogo je više ahadisa koji svjedoče o istinitosti i postojanju Tore i Injila od ovog koji takve može dovesti u pitanje. Moguće je da se referenca odnosi na suru 4:44, gdje se pojedini medinanski Židovi vrijeđaju zbog kvarenja izoliranih tekstova u svom govoru. Međutim, uobičajeno značenje korupcije možda najbolje objašnjava sljedeći tekst:

Abdullah ibn Amr ibn al-'As MISHKAT AL-MASABIH

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je kako se neki ljudi raspravljaju o Kur'anu. Na to je rekao: Zbog toga su poginuli oni koji su išli prije vas. Oni postavljaju dijelove knjiga protiv ostalih (dok je činjenica) da je objavljena Allahova knjiga s jednim dijelom koji potvrđuje ostale.

Stoga, ne krivotvorite neke dijelove s drugima i govorite samo ono što znate; ono što ne znate, uputite onome tko to dobro zna.

Prenijeli Ahmad i Ibn Madže.

Jasno je da se 'krivotvorenje' odnosi na pogrešno tumačenje Svetog pisma, posebno ako se radi o namjernom iskrivljenju, umjesto na oštećivanje samog teksta. Buhari u ar-Radu kaže:

'Korumpiraju riječ' znači 'mijenjaju ili mijenjaju njezino značenje'. ipak nitko nije u stanju promijeniti niti jednu riječ iz bilo koje Božje knjige. Značenje je da pogrešno tumače riječ.

Ovo potvrđuje činjenicu da su optužbe protiv kršćana u Kur'anu i Hadisu jednostavno u tome što su pogrešno razumjeli ili pogrešno prikazali doktrine Svetog pisma, a ne da su promijenili stvarni tekst.

4.3 Svjedočanstvo šerijata o Bibliji

Čini se da svjedočanstvo Šerijata prihvaća istinitost židovskih i kršćanskih svetih knjiga, budući da službena presuda kaže da su to Božje knjige. Isto tako, s obzirom na čudesno iscjeljenje, nezamislivo je da bi Židovi i kršćani koristili Kur'an , pa se "Allahova objava" mora odnositi na Toru i Evanđelje, koji stoga moraju postojati. Značajno je da službena praksa po tom pitanju nigdje ne navodi iskrivljenje Židovsko-kršćanskih spisa. Ako su se kršćani svjesno zaklinjali u iskvareno Pismo, dvojbeno je da bi muslimanski sud mogao ozbiljno shvatiti ponuđene dokaze.

4.4 Svjedočenje muslimanskih učenjaka

Muhammad 'Abduh (Egipat) - optužba za korupciju

... uopće nema smisla. Ne bi bilo moguće da se Židovi i kršćani posvuda dogovore o promjeni teksta. Čak i da su to radili oni u Arabiji, razlika između njihove knjige i knjige njihove braće, recimo u Siriji ili Europi, bila bi očita.

Mawlawi Muhammad Sa'id (Pakistan) -

Neki muslimani zamišljaju da je Indžil pokvaren. Ali ... niti jedan među svim ajetima Kur'ana ne spominje da su Indžil ili Tavrat pokvareni ... zapisano je da Židovi ...... ne kršćani ... mijenjaju značenje odlomaka iz Tawrat dok ih objašnjavaju. Barem su kršćani potpuno oslobođeni ove optužbe. Stoga Injil nije oštećen, a Tawrat nije oštećen ...

Sayyid Ahmad Husayn Shawkat Mirthi -

Obični muslimanski narod ... vjeruje iz druge ruke ... da je Injil oštećen, iako ne mogu naznačiti koji je prolaz oštećen, kada je oštećen i tko ga je oštetio. Postoji li neka vjerska zajednica ... čija je parcela toliko jadna da bi svojim rukama uništili svoju nebesku Knjigu ...? Reći da je Bog uzeo Indžil i Tawrat na nebo i ukinuo ih znači klevetati i klevetati Boga ...

5. Zaključak

Iz naše studije o izvorima islamske vlasti - Kur'anu , Hadisu i Šerijatu - može se vidjeti da je stajalište o Bibliji koje su proglasili neki muslimanski polemičari samo nagovještajna predrasuda, koja se nigdje ne podupire u svetim tekstovima Islam. Kur'an i Sunnet podržavati istinitost kršćanske pisma, a očito je da ono reference postoje u knjigama poznatih kao Tawrat, Zabur i Injil jasno odnose na kanonskim Stari i Novi zavjet. U stvari, ako musliman ne vjeruje u prethodne objave, on se efektivno apostatizira. Ipak, to je sama činjenica da muslimanski sveti spisi učinitismatraju Židovske i kršćanske spise istinitima što uzrokuje problem, budući da bilo koji musliman može reći da se ne slaže s Kur'anom ni u doktrini ni u formi . Otuda zaključak da su se Židovi i kršćani urotili da promijene svoje svete tekstove.

S naše strane, kršćani ponekad nisu uspjeli pravilno shvatiti prirodu i ulogu Kur'anau islamu i tako su neadekvatno odgovorili na muslimanske kritike Biblije. Budući da ne razumiju muslimansku referentnu točku, ne znaju odakle dolaze muslimani u svojim kritikama Biblije, i kao rezultat toga pati svaki odgovor na islamske polemike. Nužno je da se kršćanski znanstvenici upoznaju s pravilnim uvažavanjem muslimanskog koncepta Svetog pisma kako bi adekvatnije izrazili istinu biblijske objave. Ironija je u tome što muslimanski sveti tekstovi zapravo podržavaju istinitost kršćanskih spisa. Ovo je samo po sebi korisno što treba uputiti našim prijateljima muslimanima, posebno onima koji se bave apologetikom. Jedan od najvećih dokaza muslimanima da Biblija nije iskvarena je pretpostavka Kur'anada su 'prethodni spisi' i sačuvani i pouzdani. Napokon, ako je Evanđelje doista promijenjeno na Nikejskom saboru, izvanredno je što Kur'an gotovo tristo godina nakon događaja nikada na to ne aludira, niti kršćane tereti za korupciju teksta.

6. Bibliografija

A. Guillaume, Ibn Ishaqov Muhammedov život , 9. dojam, OUP, Pakistan, 1990

A. Yusuf Ali, Časni Kur'an: Tekst, prijevod i komentar , Leicester, Islamska zaklada, 1975.

Ajijola, Alhaj AD, Mit o križu , Islamic Publications Ltd., Lahore, 3. izdanje 1978.

Baagil, HM, Kršćansko-muslimanski dijalog , Islamski centar za propagandu, Birmingham, 1984

Campbell, William, Kur'an i Biblija u svjetlu povijesti i znanosti , Ministarstva arapskog svijeta, SAD, 1986.

Deedat, Ahmad, Je li Biblija Božja riječ ?, 1987. ponovno izdanje u Velikoj Britaniji, Islamski centar za propagandu, Birmingham

von Denffer, Ahmad, 'Ulum al-Qur'an , Islamska zaklada, Leicester, 1983

Dimashkiah, Abdul Rahman, Neka govori Biblija , Međunarodna islamska izdavačka kuća, Rijad, 1995.

Ghiyathuddin Adelphi i Hahn, Ernest , Cjelovitost Biblije prema Kur'anu i hadisima , Institut islamskih studija Henry Martyn, Hyderabad, Indija, 1977.

Gibb i Kramers, Kraća enciklopedija islama , EJ Brill, Leiden, 1974.

Hengel, Martin, judaizam i helenizam , SCM, London, 1974.

Mawdudi, S. Abul A'la, Značenje Kur'ana , Islamic Publications Ltd., Lahore, izdanje iz 1993.

Pickthall, Muhammad Marmaduke, Značenje slavnog Kur'ana , Nusrat Ali Nasri za Kitab Bhavan, 1784., Kalan Mahal, Daryaganj, New Delhi, New Delhi-110 002, Indija, 5. pretisak 1993. (prvi put objavljeno u Hyderabadu, 1930) .

Sveta Biblija, nova međunarodna verzija, New York International Bible Society, Zondervan Corporation, Grand Rapids, SAD, jedanaesti tisak srpanj 1980.

Tisdall, vlč. W. St. Clair, Izvori islama , T. i T Clark, Edinburgh

​