Novo svjetlo u povijesti kur’anskog teksta?

Novo svjetlo u povijesti kur’anskog teksta?

  Joseph EB Lumbard , Dopr

Docentica arapskog i prevodilačkog studija, Američko sveučilište u Sharjahu

 

New Light on the History of the Quranic Text?

https://www.huffpost.com/entry/new-light-on-the-history-_b_7864930?guccounter=1&guce_referrer=aHR0cHM6Ly93d3cuZ29vZ2xlLmRlLw&guce_referrer_sig=AQAAALMcOjKqu_byW8E2lzN2PiRAZwSYYmyF8rCl6uknbGOGVpBo8_n87poRBlejpIjUL7CQiT6gOudWGcSbzdlt_Hb9azyr441ScgC9rcKZzc_XtWrAwC4KQpabz1bPYOvOw0E14mOua2g-Zl89MA81iu5vfZ_BojnsWOiRfb8H5hNt

 

Novo svjetlo u povijesti kur’anskog teksta?

24.07.2015 16:42 ET Ažurirano 24. srpnja 2016

Nedavno otkriće ranog rukopisa Kur’ana privuklo je veliku medijsku pažnju, pojavljujući se na BBC-u , CNN-u, pa čak i iznad nabora na naslovnoj stranici New York Timesa . Ali u širem kontekstu nedavnog učenja o ranim rukopisima Kur’ana, Birmingham M 1572 ne radikalno mijenja polje. U kombinaciji s drugim rukopisima, međutim, to doprinosi sve većem broju dokaza da rani islamski izvori, kako primjećuje Carl Ernst, “još uvijek pružaju uvjerljiviji okvir za razumijevanje Kur’ana od bilo koje druge predložene alternative.”

Posljednjih godina područje Kur’anskih studija na Zapadu prolazi kroz promjenu paradigme uzrokovano otkrićem i znanstvenom analizom najranijih kur’anskih rukopisa. Najnovija znanstvena analiza najranijih dostupnih kur’anskih rukopisa koje je izveo Behnam Sadeghi sa Sveučilišta Stanford pokazuje da veliki dio onoga što danas znamo da je Kur’an, može datirati u godinu 670. ili prije. Kako je najraniji rukopis podvrgnut opsežnoj analizi, datiranje radiokarbona daje “68% vjerojatnosti da će pripadati razdoblju između 614. do 655. AD AD. Ima 95% vjerojatnosti da će pripadati razdoblju između 578. i 669. AD AD”.

Behnam Sadeghi je također otkrio da ti rukopisi imaju raniji “ispod teksta”, odnosno tekst koji je izbrisan iz pergamenta na kojem je napisan tekst najranijih rukopisa. S obzirom na troškove i rad za proizvodnju pergamenta u Arabiji ranog sedmog stoljeća, kad je napisan novi tekst, često je bilo svrsishodnije i isplativije isprati starije tekstove iz pergamenta i započeti iznova. Budući da je tinta korištena u sedmom stoljeću na bazi metala, ostatak koji se sada može očitati podvrgavanjem postojećeg pergamenta infracrvenim fotografijama. Ovo je “ispod teksta”. Za sanaske rukopise ona otkriva povremene varijacije u redoslijedu sura (ili poglavlja) Kur’ana i male varijacije u čitanju koje odgovaraju varijacijama koje su sačuvane u opsežnom islamskom materijalu koji detaljno opisuje čitanja Kur’an. Ali sve su te varijacije već bile zabilježene u islamskoj historiografskoj tradiciji. Drugim riječima, analiza teksta “ispod teksta” potvrđuje točnost rane islamske historiografije.

To mijenja polje kur’anskih studija, jer pruža empirijsku potporu točnosti tradicionalnih islamskih zapisa za koje su mnogi zapadni učenjaci ranije tvrdili da su anahronski i nepouzdani, poput postojanja varijantnih rukopisa Kur’ana prije uspostavljanja teksta u 650. Nadalje, statistička analiza inačica unutar najranijih rukopisa sugerira da je konačna verzija koja je postala prihvaćeni tekst Kur’ana “općenito bolja reprodukcija zajedničkog izvora”. Čak i manje tekstualne varijacije o kojima su izvještavali rani islamski učenjaci i koje su prenesene u tradiciji komentara Kur’ana nalaze potkrijepljenje u “pod tekstom” najranijih rukopisa Kur’ana.

Pored toga, nedavna istraživanja pokazala su da je najranija islamska literatura o inačicama čitanja Kur’ana većinom pouzdana i da je povijesnost primljenih podataka, kako primjećuje Michael Cook sa Sveučilišta Princeton, “svjedočanstvo o kontinuiranoj točnosti prijenos varijanti. “ Takvi nalazi odgovaraju najnovijim antropološkim studijama koje potvrđuju povijesnu pouzdanost tradicija usmenog prijenosa.

Ovi nedavni empirijski nalazi su od temeljne važnosti. Utvrđuju da su, s obzirom na široke obrise povijesti sastavljanja i kodifikacije kur’anskog teksta, klasični islamski izvori daleko pouzdaniji nego što se dosad pretpostavljalo. Ovakvi nalazi čine ogromnu većinu zapadnjačkih revizionističkih teorija o povijesnom porijeklu Kur’ana neizdrživima.

Prema ranim islamskim izvorima, Kur’an je otkriven u razdoblju od dvadeset tri godine između AD 610-632., A konsonantalni kostur ili rasm teksta koji danas imamo uporedio je sa 650 650 AD. Napori na utvrđivanju alternativnih povijesnih porijeklo za Kur’an dovelo je do mnoštva nespojivih i oprečnih teorija, u rasponu od ideje da se veći dio Kur’ana razvio kao proto siro-aramejski tekst prije razdoblja koje su muslimanski historiografi uspostavili do ideje da se nije razvijao do kasnog osmog ili početka devetog stoljeća. Većina revizionističkih teorija razvija razvoj teksta neko vrijeme u osmo stoljeće, pod kalijem Umayyad ʿAbd al-Malik b. Marwān (685-705). Iako su takve hipoteze pokrenule opsežnu raspravu, one često zanemaruju velik dio dostupnih povijesnih podataka i ne temelje se na najranijim postojećim rukopisima Kur’ana. Kao takvi, prečesto su prikrivali radije nego da su pojasnili upravo ona pitanja na koja žele odgovoriti.

Kao što piše njemački učenjak Harald Motzki, uspoređujući klasične islamske iskaze povijesti Kur’ana s izvorno-kritičkim analizama Kur’ana promoviranim u zapadnoj nauci,

Muslimanski računi su mnogo ranije i prema tome mnogo bliži vremenu navodnih događaja nego što se dosad pretpostavljalo u zapadnjačkoj nauci. Doduše, ti računi sadrže neke pojedinosti koje izgledaju nevjerojatno ili, opreznije, čekaju objašnjenje, ali zapadnjački stavovi koji tvrde da ih zamjenjuju vjerodostojnijim i povijesnijim pouzdanijim računima očito su daleko od onoga što sami čine biti . (naglasak je moj)

Suvremena tekstualna analiza kritična prema izvorima pokušava odgovoriti na pitanje: “Odakle je došao ovaj tekst?” Tako je i islamska eksegetička tradicija opsjednuta ovim pitanjem od svojih najranijih dana. Kao rezultat toga, klasični islamski izvori razvili su opsežnu tradiciju kritičko-kritičke analize koja se u svojim glavnim konturama izvlačila na ispitivanje. Kao što Montgomery Watt primjećuje u odnosu na klasičnu muslimansku povijesnu tradiciju, “ako je dosljedna, ona daje grubu predodžbu o kronologiji Kur’ana; i svaki moderan pokušaj pronalaska osnova za izlazak mora u velikoj mjeri biti u saglasnosti s tradicionalni pogledi, čak i ako im se u jednoj ili dvije točke suprotstavljaju. “ Slično tome, Neal Robinson tvrdi da rana islamska biografska literatura pruža „vjerodostojan kronološki okvir za otkrivenja“.

 Zaista, pitanje kako je nastao tekst Kur’ana za vrijeme Muhammedovog života i kako je zapisan i kodificiran nakon Muhamedove smrti islamski učenjaci raspravljali su ne samo kao pitanje vjere, već i kao pitanje historiografija. Veliki dio ovog materijala sačuvan je u komentarskoj tradiciji i islamskoj historiografskoj građi, ali prečesto je odbačen u akademskom proučavanju Kur’ana na zapadu. Analizirajući argumente učenjaka koji osporavaju račun islamskih izvora, Nicolai Sinai sa Sveučilišta Oxford primjećuje da bi epigrafski podaci i povijesni dokazi “omogućili da uzmemo većinu onoga što islamski izvori kažu po nominalnoj vrijednosti, i nije jasno zašto. , ako nema uvjerljivih dokaza za suprotno, to ne bi trebao biti naš zadani stav. “

Konačno, ono što učimo iz ovog najnovijeg otkrića rukopisa u Birminghamu i analize nekoliko prethodno otkrivenih rukopisa je da su islamska historiografska i egzegetička tradicija pružila iskrene i točne podatke u vezi s poviješću teksta Kur’ana. Kao i svi povijesni izvještaji i on mora biti predmet analize. Ali da bi imali koristi od njih, zapadne akademije moraju, kako primjećuje Nicholai Sinai, nadići onu “hermeneutiku sumnje koja je postala tako instinktivni dio modernih znanstvenih navika čitanja” i prestati prilaziti islamskim materijalima s predrasudom koja često dovodi do odabiru ikonoklastičnih alternativa.

Ako zapadnjačka stipendija želi uspostaviti održiv empirijski pristup povijesnosti i značenju kur’anskog teksta, mora prvo objasniti veliku literaturu o tim temama u klasičnoj islamskoj tradiciji. Sve manje je akademski neodgovorno. Ako moderna stipendija ne u potpunosti uključi rezultate više od tisuću godina kritičkog povijesnog i filološkog angažmana s Kur’anskim tekstom, onda odakle bi trebala započeti stipendija? Kakve temelje može tvrditi da ima?