Interna kritika Kur'ana

​

​

​

"Je li Kur'an Božja riječ?" - 2. dio

Kliknite ovdje da biste preuzeli verziju ove stranice za Windows 'Write'.

 

C: Unutarnja kritika Kur'ana

Iako muslimani imaju visoko stajalište prema svim spisima, uključujući Stari i Novi zavjet, oni traže jedinstveni i vrhovni položaj za Kur'an, tvrdeći da ima prevlast nad svim ostalim spisima, jer, prema njima, u početku on nikada nije napisan dolje od muškaraca i tako nikada nije bio uprljan mislima ili stilovima muškaraca. Iz takvih razloga često se naziva "Majkom knjiga" (preuzeto iz sure 43: 3-4).

 

C1: Šminka Kur'ana

Muslimani tvrde da je superiornost Kur'ana nad svim ostalim objavama posljedica njegove sofisticirane strukture i rječitog književnog stila. Citiraju iz sura 10: 37-38, 2:23 ili 17:88, koje kažu:

"Hoće li reći da je Muhammed to krivotvorio?" Odgovor: Donesite dakle poglavlje slično tome i pozovite koga osim Allaha u pomoć ako govorite istinu. ' Ova hvalisavost odjekuje u hadisu (Mishkat III, str. 664), koji kaže: Kur'an je najveće čudo među svjetskim čudima ... Ova knjiga je drugačija u svijetu prema jednoglasnoj odluci učenih ljudi u pitanjima dikcije, stila, retorike, misli i valjanosti zakona i propisa koji oblikuju sudbine čovječanstva. "

 

C1a: Neponovljivost

Muslimani zaključuju da, budući da ne postoji književni ekvivalent, ovo dokazuje da je Kur'an čudo poslano od Boga, a ne da ga je jednostavno napisao bilo koji čovjek. Upravo ta neponovljivost (jedinstvenost), nazvana ijaz na arapskom, za koju muslimani vjeruju dokazuje njegovo božansko autorstvo, a time i status čuda, te potvrđuje Muhamedovu ulogu kao i istinitost islama (Rippin 1990: 26).

Ipak, sam Kur'an sumnja u njegovu ranu formulaciju i sigurno stvara sumnju u pogledu njegove neponovljivosti. Zapravo znamo da je tek krajem desetog stoljeća ideja o neponovljivosti dobila svoj puni izraz, uglavnom kao odgovor na kršćanske polemičke spise toga doba (Rippin 1990: 26).

Postoje određeni muslimani koji se pitaju je li pitanje neponovljivosti uopće primjereno Kur'anu. CG Pfander, učenjak o islamu, istaknuo je 1835. godine da, "Nipošto nije univerzalno mišljenje nepristrasnih arapskih učenjaka da je književni stil Kur'ana superiorniji od svih ostalih knjiga na arapskom jeziku. Neki sumnjam da li u rječitosti i poeziji nadmašuje Mu'allaqat Imraul Quaisa ili Maqamat Hariri, iako je u muslimanskim zemljama malo ljudi dovoljno hrabro da izrazi takvo mišljenje. " (Pfander 1835: 264)

Pfander razrađuje uspoređujući Kur'an s Biblijom. Izjavljuje: "Kad Stari zavjet čitamo na izvornom hebrejskom, mnogi učenjaci smatraju da je rječitost Izaije, Ponovljenog zakona i mnogih Psalama, na primjer, veća od bilo kojeg dijela Kur'ana. Teško da je itko ali musliman bi to poricao i vjerojatno nijedan musliman koji je dobro znao i arapski i hebrejski ne bi to mogao poreći. " (Pfander 1835: 266)

 

C1b: Strukturne slabosti

Usporedba s Biblijom otkriva i druge probleme. Kad netko tko je upoznat s Biblijom počne čitati Kur'an, odmah je očito da je Kur'an sasvim druga vrsta literature, bez obzira na njegove poetske zasluge.

Iako Biblija sadrži mnogo povijesnih pripovijesti, Kur'an sadrži vrlo malo. Dok se Biblija trudi objasniti nepoznatu terminologiju ili teritorij, Kur'an ostaje nijem. Zapravo, sama struktura Biblije, koja se sastoji od knjižnice od 66 knjiga, napisanih u razdoblju od 1500 godina, otkriva da je uređena prema kronologiji, temi i temi.

Kur'an, s druge strane, više sliči na zbrkanu i zbunjenu zbirku izjava i ideja, od kojih mnoge nemaju previše veze s prethodnim poglavljima i ajetima. Mnogi učenjaci priznaju da je Kur'an toliko slučajan u svom sastavu da zahtijeva krajnji osjećaj dužnosti da bi ga bilo tko preorao!

Njemački svjetovni učenjak Salomon Reinach u svojoj prilično oštroj analizi navodi da:

"S književne točke gledišta, Kuran ima malo zasluga. Deklaracija, ponavljanje, puerilnost, nedostatak logike i koherentnosti pogađaju nespremnog čitatelja na svakom koraku. Ponižavajuće je za ljudski intelekt pomisliti da je ova osrednja literatura tema bezbrojnih komentara i da milijuni muškaraca još uvijek gube vrijeme upijajući ga. " (Reinach 1932: 176)

U sličnom smislu, McClintock i Strong's enciklopedija tvrdi da:

"Stvar [Korana] krajnje je nesuvisla i senzibilna, jer je knjiga očito bez ikakvog logičnog redoslijeda mišljenja bilo u cjelini bilo u njezinim dijelovima. To se slaže sa sumnjičavim i slučajnim načinom na koji se kaže da je imala (McClintock i Strong 1981: 151)

 

C1c: Književni nedostaci

Čak se i bivši muslimanski učenjak Dashti žali zbog književnih nedostataka Kur'ana, govoreći: "Nažalost, Kur'an je loše uređen i njegovi sadržaji su vrlo neuredno uređeni." Zaključuje da se, "Svi učenici Kur'ana pitaju zašto se urednici nisu koristili prirodnom i logičnom metodom naređivanja prema datumu objave, kao u Ali ibn Talebovoj izgubljenoj kopiji teksta." (Dashti 1985: 28)

Čitajući sure Kur'ana ubrzo se shvaća da ona nije kronološka. Prema tradiciji, najduža poglavlja koja su na početku su ona koja su isporučena kasnije, a najkraća poglavlja pronađena na kraju smatraju se najstarijima. Ipak, iste te tradicije govore nam da postoje određene sure koje sadrže i rana i kasna otkrića. Stoga je teško znati je li bilo koja izjava u Kur'anu rana ili kasna.

Drugi je problem ponavljanja. Kur'an su, kažu nam, trebali naučiti napamet oni koji su bili nepismeni i neobrazovani. Stoga sudjeluje u načelu beskonačnog ponavljanja istog materijala (Morey 1992: 113). Sve ovo dovodi do dobre zabune kod čitatelja početnika i čini se da upućuje na stil koji podsjeća na ranije spomenute pripovjedače.

Kur'an ima i drugih književnih poteškoća. "Predmet u pojedinim poglavljima preskače s jedne teme na drugu, s dupliciranjima i očitim nedosljednostima u gramatici, zakonu i teologiji" (Rippin 1990: 23). Jezik je polupoetičan, dok je njegova gramatika zbog izostavljanja toliko eliptična da je često nejasna i dvosmislena. Postoje gramatički nesklad (poput upotrebe glagola množine s jedninskim subjektima) i varijacije u postupanju prema imenima roda (za primjere vidi sure 2: 177; 3:59; 4: 162; 5:69; 7: 160; i 63:10) (Rippin 1990: 28). Mnogo puta rečenice izbacuju glagole, a pretpostavlja se da je čitatelj dobro informiran. Ima malo objašnjenja i stoga je teško čitati.

To nisu jedini strukturni problemi. Patricia Crone ističe da, "unutar blokova stihova trivijalne dislokacije su iznenađujuće česte. Bog se može pojaviti u prvom i trećem licu u istoj rečenici. Mogu postojati propusti koji, ako se interpretacijom ne poprave, čine smisao nerazumljivim . " (Cook 1983: 68)

Kao odgovor na ove optužbe, teolog-gramatičar al-Rummani (um. 996. g. N. E.) Tvrdio je da su elipse i gramatičke nepravilnosti zaista pozitivne retoričke naprave, a ne dokaz žurbenog ili aljkavog pisanja (Rippin 1990: 27). Takvu je vrstu argumenta gotovo nemoguće procijeniti, zbog nedostatka suvremene svjetovne literature s kojom bi se mogli uspoređivati. Ostavlja "argument dogmatskim ... ali onim koji djeluje (kao i mnogi drugi vjerski argumenti) samo u pretpostavci islama." (Rippin 1990: 27)

Ipak, bilo je pokušaja nemuslimana da pobiju gornju tvrdnju izlažući pravi razlog tih nepravilnosti. Al-Kindi, kršćanski polemičar zaposlen na dvoru Kalifala, imao je razgovore s muslimanima već 830. godine nove ere (dakle ubrzo nakon onoga što smatram kanonizacijom Kur'ana). Činilo se da razumije dnevni red muslimana u to vrijeme. Predviđajući tvrdnju muslimana da je sam Kur'an dokaz božanske inspiracije, odgovorio je rekavši:

"Rezultat svega ovog [procesa kroz koji je Kur'an nastao] očigledan je vama koji ste pročitali svete spise i vidjeli kako se u vašoj knjizi sve povijesti miješaju i miješaju; dokaz da ima mnogo različitih ruku su tamo radili i uzrokovali neslaganja dodajući ili izrezujući sve što im se sviđalo ili ne. Jesu li takvi uvjeti otkrivenja poslanog s neba? " (Muir 1882: 18-19,28)

Zanimljivo je da se izjava Al-Kindija već u devetom stoljeću slaže sa zaključkom Wansbrougha preko tisuću stotina godina kasnije; oboje tvrdeći da je Kuran rezultat slučajne kompilacije kasnijih redaktora stoljeće ili više nakon događaja (Wansbrough 1977: 51).

 

C1d: Univerzalnost

Druga poteškoća s Kur'anom je njegov opseg. Neki stihovi navode da je to knjiga samo za Arape (Sure 14: 4; 42: 7; 43: 3 i 46:12), dok drugi stihovi impliciraju da je to otkriće za sve ljude i sva vremena (Sura 34:28 ; 33:40). Je li ova univerzalna primjena došla kasnije, dodana nakon širenja islama u strane zemlje i među strane narode? Ako je to slučaj, to dovodi do dodatne sumnje u njegovu pouzdanost kao ranog izvora.

 

C1e: Interpolacija

U Kur'anu također postoje jasni slučajevi interpolacije. Primjer na koji ukazuje Michael Cook nalazi se u pedeset trećoj suri, gdje se "osnovni tekst sastoji od jednoliko kratkih stihova u nadahnutom stilu, ali na dva je mjesta prekinut prozaičnim [nemaštovitim] i proliksnim [verbose, dosadno] pojačanje koje je stilski sasvim neprikladno. " (Cook 1983: 69) Jesu li oni iz istog izvora i pripadaju li uopće u ovoj suri?

Druga značajna karakteristika je učestalost pronalaska alternativnih verzija istog odlomka u različitim dijelovima Kur'ana. Ista se priča može ponoviti s malim varijacijama u različitim surama. Kada se stave jedna pored druge, ove različite verzije često pokazuju istu vrstu varijacija koje bi se mogle naći između paralelnih verzija usmenih predaja (Cook 1983: 69). Opet se suočavamo s još jednim primjerom knjige koju nije napisao jedan autor, već knjige koju je kasnije sastavio niz pojedinaca.

Ovaj problem postaje jasniji kada pogledamo neke navodne "biblijske" podatke koje nalazimo u Kur'anu.

 

C2: Talmudski izvori u Kur'anu

Moguće da su najveća zagonetka za kršćane koji pokupe Kur'an i pročitaju ga brojne naoko biblijske priče koje imaju malo sličnosti s biblijskim izvještajima. Kur'anske priče uključuju mnoga iskrivljenja, dopune i neke bizarne dodatke poznatim pričama koje smo znali i naučili. Pa, otkud ove priče, ako ne iz prethodnih svetih spisa?

Srećom, imamo mnogo židovske apokrifne literature (većinu iz Talmuda), koja datira iz drugog stoljeća nove ere s kojom možemo usporediti mnoge od ovih priča. Kada to učinimo, nalazimo izvanredne sličnosti između ovih basni ili narodnih priča i priča koje se prepričavaju u Kur'anu (napomena: Talmudski materijal preuzet iz Feinburg 1993: 1162-1163).

Talmudski su spisi sastavljeni u drugom stoljeću nove ere, iz usmenih zakona (Mišna) i tradicija tih zakona (Gemara). Ti su zakoni i tradicije stvoreni kako bi Mojsijev zakon (Toru) prilagodili promjenjivim vremenima. Također su uključivali tumačenja i rasprave o zakonima (Halakhah i Haggadah itd.). Mnogi Židovi talmudske spise ne smatraju mjerodavnima, ali ih ipak čitaju sa zanimanjem zbog svjetla koje su bacali na vrijeme u kojem su napisani.

Pa kako su se ovi neautoritativni židovski talmudski spisi uvrstili u Kur'an? Između sedmog i devetog stoljeća na Arapskom poluotoku (poznatom kao Hidžaz) mogle su se naći mnoge židovske zajednice. Oni su bili dio dijaspore koja je pobjegla iz Palestine nakon razaranja Jeruzalema 70. godine nove ere. Veliki broj tih Židova vodio se tim talmudskim spisima koji su se generacijama prenosili s oca na sina. Svaka je generacija uljepšavala račune ili je ponekad ugrađivala lokalni folklor, tako da je bilo teško znati što sadrže izvorne priče. Bilo je čak i onih među Židovima koji su vjerovali da su ti talmudski spisi dodani na "sačuvane ploče" (tj. Deset zapovijedi i Toru koje su se čuvale u Kovčegu saveza),i vjerovalo se da su replike nebeske knjige (Feinburg 1993: 1163).

Neki učenjaci vjeruju da su, kad su kasniji islamski sastavljači izašli na scenu, u osmom do devetom stoljeću, oni samo dodali ovu literaturu u nastali kur'anski materijal. Stoga ne iznenađuje da su kasniji redaktori nenamjerno prihvatili niz tih tradicija iz judaizma i ugradili ih u svete spise 'islama.

Postoji podosta priča koje svoje korijene vuku korijeni iz židovske apokrifne literature. Ovdje ću pogledati samo tri, a zatim na kraju ovog odjeljka spomenuti druge:

 

C2a: Priča o Kainu i Abelu

Priča (pronađena u suri 5: 30-32) započinje jednako kao i u biblijskom izvještaju s tim da je Kain ubio svog brata Abela (iako oni nisu navedeni u kur'anskom izvještaju). Ipak, 31. aya, nakon što je Cain ubio Abela, priča se mijenja i više ne slijedi biblijski izvještaj. Odakle je mogao doći ovaj kur'anski račun? Je li ovo povijesni zapis koji je biblijskim piscima bio nepoznat?

Zapravo je i bilo, jer je izvor za ovaj izvještaj nastao dugo nakon što je Stari zavjet proglašen svetim i nakon što je Novi zavjet napisan. Zapravo postoje tri izvora iz kojih se ovaj izvještaj mogao preuzeti: Targum Jonathan-ben-Uzziah, Targum iz Jeruzalema i knjiga pod nazivom Pirke-rabin Eleazar (Shorrosh 1988: 144). Sva ova tri dokumenta su židovski spisi iz Talmuda, koji su bili usmena predaja između 150. i 200. godine nove ere. Ove priče komentiraju Biblijske zakone, no poznato je da ne sadrže ništa više od hebrejskih mitova i basni.

Dok čitamo ovu određenu priču iz Kur'ana (slijeva), nalazimo zapanjujuću paralelu s tri talmudska izvora (s desne strane):

Kur'an-sura 5:31

"Tada je Allah poslao gavrana koji se ogrebao po zemlji kako bi mu pokazao kako sakriti sramotu svog brata. 'Jao meni!' rekao je: "Zar nisam mogao biti ni ovaj gavran, ni sakriti sram svoga brata?" Tada je postao pun žaljenja. "

Targum od Jonathan-ben-Ozije

"Adam i Eva, sjedeći kraj leša, plakali su ne znajući što učiniti, jer još uvijek nisu znali za pokop. Gavran je došao, uzeo mrtvo tijelo svog druga i ogrebao zemlju, zakopao je tako pred njihovim očima. Adam je rekao: "Slijedimo primjer gavrana", uzevši Abelovo tijelo i odmah ga zakopavši. "

Osim kontrasta između toga tko je koga pokopao, dvije su priče inače nevjerojatno slične. Možemo samo zaključiti da je odavde Muhammad ili kasniji sastavljač dobio njegovu priču. Tako nalazimo da se židovska bajka, mit, u Kur'anu ponavlja kao povijesna činjenica.

Ipak, to nije sve, jer kada nastavimo čitati suru 5, u slijedećem aya 32 (slijeva), nalazimo daljnji dokaz plagijarizma iz apokrifne židovske literature; ovaj put židovski Mishnah Sanhedrin 4: 5 (zdesna).

Kur'an-sura 5:32

"Na taj račun: Odredili smo za Izraelsku djecu da ako netko ubije neku osobu - osim ako nije ubojstvo ili širenje nevolja u zemlji - to bi bilo kao da je pobio cijeli narod: i ako je netko spasio život, bilo bi kao da je spasio život cijelom narodu ... "

Mišna Sanhedrin 4: 5

"Nalazimo da je u slučaju Kaina koji je ubio svog brata rečeno, glas krvi vašeg brata vapi '[ovo je posljednji citat iz Biblije, 1. Mojsijeva 4:10], a on kaže, ne kaže da ima krv u jednini, ali krv u množini. ' Stvoren si samac da bi pokazao da onome tko ubije pojedinca treba računati da je ubio cijelu rasu, ali onome tko je sačuvao život pojedinca, računa se da je sačuvao cijela utrka.

Ne postoji veza između prethodnog stiha (aya 31) i onoga koji nalazimo u aya 32 (gore). Kajne Kainovo ubojstvo Abela s ubojstvom ili spašavanjem cijelog naroda? Ništa. Ironično, ova aya 32, zapravo, podupire osnovu starozavjetne nade za završeno Isusovo djelo, koji je trebao ukloniti grijehe svijeta (vidi Ivan 1:29). Ipak, to ne proizlazi iz stiha koji mu je prethodio. Pa zašto je ovdje?

Ako bismo se ponovno okrenuli židovskom Talmudu, ovaj put Mišni Sanhendrinu, poglavlje 4, stih 5, naći ćemo odakle je autor nabavio svoj materijal i zašto ga je ovdje uključio.

U ovom izvještaju čitamo Rabinove komentare, gdje on riječ "krv" tumači u značenju "njegova vlastita krv i krv njegova sjemena." Zapamtite, ovo nije ništa drugo doli komentar Rabina. To je njegovo vlastito tumačenje, i to vrlo špekulativno.

Stoga je prilično zanimljivo da on dalje komentira množinu riječi za krv. ' Ipak se ovi Rabinovi komentari ponavljaju gotovo od riječi do riječi u Kur'anu, u aji 32. sure 5! Kako to da Rabinovi komentari na biblijski tekst, muze pukog čovjeka postanu kur'anska sveta knjiga i pripisuju se Bogu?

Jedini zaključak je da su kasniji sastavljači ovu opomenu naučili iz ovog Rabinova spisa, jer ne postoji veza između pripovijesti o ubojstvu Kajina u Kur'anu (aya 31) i narednog ajeta o cijeloj rasi (aya 32 ).

Tek kada čitamo Mišnu Sanhedrin 4: 5, nalazimo vezu između ove dvije priče: rabinovo izlaganje biblijskog stiha i temeljne riječi. Razlog zašto ovoj povezanosti nedostaje u Kur'anu sada je prilično lako razumjeti. Autor sure 5 jednostavno nije znao kontekst u kojem je Rabbi govorio, pa stoga nije bio svjestan da su to samo komentari na biblijski tekst, a ne iz same Biblije. Jednostavno ih je dodao u Kur'an, ponavljajući ono što je čuo ne razumijevajući implikacije.

 

C2b: Priča o Abrahamu

U suri 21: 51-71 nalazimo priču o Abrahamu. U Kur'anskom izvještaju Abraham se suočava sa svojim narodom i ocem zbog mnogih idola kojima se oni klanjaju. Nakon svađe između Abrahama i naroda, oni odlaze i Abraham razbija manje idole, a veće ostavlja netaknutima. Kad ljudi to vide, nazovu Abrahama i pitaju je li odgovoran, na što on odgovara da su to možda bili veći idoli koji su uništili. Izaziva ih da zatraže od većih idola da to saznaju, na što oni odgovaraju: "Ti dobro znaš da ti (idoli) ne govore!" (aya 65). Daje mu podsmiješnu repliku, a oni ga zatim bacaju u vatru. Ali u aji 69. Allah zapovijeda da vatra bude hladna, čineći je sigurnom za Abrahama, i on čudesno izlazi neozlijeđen.

U našoj Bibliji nema paralela s ovom pričom. Međutim, postoji paralela u knjizi židovskih bajki iz drugog stoljeća pod nazivom Midrash Rabbah. U ovom izvještaju Abraham ruši sve idole, osim najvećeg. Njegov otac i ostali izazvali su ga zbog toga, a s humorom uklonjenim s kur'anskog izvještaja, Abraham odgovara da je najvećem idolu dao vola za sve idole da jedu, ali zato što su mali idoli išli naprijed i jeli, ne pokazujući poštovanje, veći je idol razbio manje. Razjareni otac nije vjerovao Abrahamovom izvještaju i odveo ga je do čovjeka po imenu Nimrod, koji ga je jednostavno bacio u vatru. Ali Bog mu je učinio cool i on je neozlijeđen izašao.

Sličnost između ove dvije priče je nepogrešiva. Židovska basna iz drugog stoljeća, folklor i mit ponavljaju se u "svetom Kur'anu". Sasvim je očito da je sastavljač ovog izvještaja čuo otmice biblijskih pripovijesti od posjeta Židovima i pod pretpostavkom da potječu iz istog izvora nesvjesno upisujući židovski folklor u Kur'an.

Neki muslimani tvrde da je ovaj mit, a ne biblijski izvještaj, u stvari prava Božja riječ. Oni tvrde da su ga Židovi jednostavno protjerali kako ne bi odgovarao kasnijim kur'anskim izvještajima. Bez pokušaja objašnjenja kako bi Židovi znali izbaciti ovu određenu priču, budući da se Kur'an trebao pojaviti tek stoljećima kasnije, ipak se moramo zapitati odakle potječe taj folklor?

Odgovor nam daje sama Biblija. U 1. Mojsijevoj 15: 7 Gospodin govori Abrahamu da je upravo on izveo Abrahama iz Ura Kaldejskog. Ur je mjesto koje se također spominje u Postanku 11:31. Imamo dokaze da je židovski prepisivač po imenu Jonathan Ben Uziel pogrešno uzeo hebrejsku riječ "Ur" za hebrejsku riječ koja znači "vatra". Tako u komentaru ovog stiha piše: "Ja sam Gospodin koji sam vas izveo iz vatre kaldejske."

Slijedom toga, zbog ovog nesporazuma i zbog pogrešnog čitanja biblijskog stiha u ovo doba postala je popularna basna koja je glasila da je Bog izveo Abrahama iz vatre.

S ovim podacima u ruci možemo, dakle, razaznati odakle potječe židovska basna: iz pogrešnog razumijevanja jedne riječi u biblijskom stihu od strane jednog zabludnog prepisivača. Ipak, nekako je ovo zabludjelo shvaćanje našlo put u Kur'an.

Iz ovih primjera je očito da je sastavljač Kur'ana jednostavno ponovio ono što je čuo, a ne mogavši ​​razlikovati ono što je čuo i ono što je biblijska istina, jednostavno ih je uveo rame uz rame u Kur'an.

 

C2c: Priča o Salomonu i Shebi

U suri 27: 17-44 čitamo priču o Salomonu, ptici Hoopoo i kraljici od Sabe. Nakon čitanja kur'anskog izvještaja o Salomonu u suri 27 (slijeva), bilo bi korisno usporediti ga s izvještajem (desno) preuzetim iz židovskog folklora, II Targum of Esther, koji je napisan u drugo stoljeće poslije Krista, gotovo petsto godina prije stvaranja Kur'ana (Tisdall 1904: 80-88; Shorrosh 1988: 146-150):

Kur'an-sura 27: 17-44

(aya 17) "I prije nego što su Salomon marširali svoje domaćine - džinove, ljude i ptice, i svi su se držali reda i redova.
(aya 20) I uzeo je sabir ptica; i rekao je: 'Zašto je li to ne vidim Hoopoea ili je on među odsutnima?
(aya 21) Svakako ću ga kazniti strogom kaznom ili pogubiti, osim ako mi ne donese jasan razlog (za odsutnost).
(aya 22) Ali Hoopoe se zadržao nedaleko: on je (prišao i rekao) rekao: 'Prošao sam (teritorij) koji nisi ti, a došao sam k tebi iz Sabe s istinitom
viješću . (aya 23) Pronašao sam (tamo) ženu vladajući nad njima i opskrbljen svim potrebnim stvarima, a ona ima veličanstveno prijestolje ...
(aya 27) (Salomon) je rekao: 'Uskoro ćemo vidjeti jeste li rekli istinu ili lagali!
(aya 28) Idi ti, s ovim mojim pismom, i predaj im ih: zatim se povuci od njih i (pričekaj) da vidiš kakav će odgovor vratiti. "
(aya 29) (Kraljica) je rekla:" Vi poglavice ! Ovdje mi je dostavljeno pismo vrijedno poštovanja.
(aya 30) To je od Salomona i (kako slijedi U ime Allaha, Samilosnog i Samilosnog: Ne budite oholi prema meni, već mi priđite u pokornosti (istinskoj Religiji). '"
(aya 32) Rekla je: "Šefovi! Savjetujte me u (ovoj) mojoj aferi: ni u jednoj aferi nisam odlučio osim u vašem prisustvu."
(Aya 33) Rekli su: "Opskrbljeni smo snagom i predani žestokom ratu: ali zapovijed je kod tebe; zato razmisli što zapovijedaš. "
(aya 35) Rekla je ... "Ali ja ću mu poslati poklon i (pričekati) da vidim s kojim (odgovorom) će se vratiti (moji) ambasadori."
(aya 42) Kad je stigla, (aya 44), zamolili su je da uđe u uzvišenu palaču: ali kad ga je vidjela, pomislila je da je to jezero s vodom, i ona je (podvukla suknje) otkrila noge. Rekao je: "Ovo je samo palača popločana glatkim staklenim pločama."

II Targum iz Estere

"Salomon ... naredio je ... Poslat ću kralja i vojske protiv tebe ... (od) Genii [jinn] zvijeri sa zemlje ptice nebeske.

Upravo tada Crvenokoš (ptica), koji uživa, nije mogao biti pronađen; Kralj Salomon rekao je da ga trebaju ugrabiti i donijeti na silu, i doista ga je pokušao ubiti.

Ali baš tada, pijetao se pojavio u nazočnosti kralja i rekao: "Vidio sam da cijeli svijet (i) poznaje grad i kraljevstvo (Šebu) koji ti nisu podložni, moj gospodaru kralju. Njima vladaju žena zvana kraljica od Sabe. Tada sam pronašao utvrđeni grad u Eastlandsu (Sheba) i oko njega na ulicama kamenje od zlata i srebra. " Slučajno je kraljica od Sabe izišla ujutro klanjajući se moru, pisari su pripremili pismo koje je stavljeno pod krilo ptice i odletjelo i (stiglo) do tvrđave od Sabe. Vidjevši pismo pod svojim krilom (Šeba) otvori ga i pročita.

"Kralj Salomon šalje vam svoje Salaame. Ako vam se sviđa da dođete i zatražite moju dobrobit, postavit ću vas visoko iznad svih. Ali ako vam se ne svidi, poslat ću kraljeve i vojske protiv vas."

Kraljica od Sabe to je čula, poderala je odjeću i slala po nju Plemiće, pitala ih je za savjet. Nisu poznavali Salomona, ali savjetovali su joj da pošalje brodove uz more, pune prekrasnih ukrasa i dragulja ... također da mu pošalje pismo.

Kad je napokon došla, Solomon je poslao glasnika ... u susret ... Salomon je, čuvši da je došla, ustao i sjeo u staklenu palaču. Kad je to vidjela kraljica od Sabe, pomislila je da je stakleni pod voda i zato je pri prijelazu podigla odjeću. Kad je Salomon vidio dlaku na njezinim nogama, (On) joj je zavapio ... "

Prilično je očito, nakon što ste pročitali gornja dva izvještaja, gdje je sastavljač priče o Salomonu i Šebi u Kur'anu došao do njegovih podataka. Sadržajem i stilom kur'anska priča gotovo je identična izvještaju iz židovskog Targuma, napisanom u drugom stoljeću nove ere, gotovo petsto godina prije stvaranja Kur'ana. Dvije su priče nevjerojatno slične; džini, ptice, a posebno ptica glasnica, koju Salomon u početku nije mogao pronaći, ali zatim je koristio kao vezu između sebe i kraljice od Sabe, zajedno sa slovom i staklenim podom, jedinstveni su za ova dva računa. Te paralele uopće neće naći u biblijskim odlomcima. Još jednom se moramo zapitati kako se židovski folklor iz drugog stoljeća nove ere našao u Kur'anu?

Postoje i drugi slučajevi u kojima unutar kur'anskog teksta nalazimo i apokrifnu židovsku i kršćansku literaturu. Račun Mt. Podizanje i držanje Sinaja nad glavama Židova kao prijetnja odbacivanjem zakona (sura 7: 171) dolazi iz židovske apokrifne knjige iz drugog stoljeća, Abodah Sarah. Neobični zapisi o ranom Isusovom djetinjstvu u Kur'anu mogu se pronaći u brojnim kršćanskim apokrifnim spisima: Palma koja pruža tjeskobu Marije nakon Isusova rođenja (sura 19: 22-26) potječe iz knjige "Izgubljeni". Knjige Biblije; dok izvještaj o djetetu Isusu koji stvara ptice od gline (sura 3:49) potječe iz Tomina evanđelja o djetinjstvu Isusa Krista. Priča o djetetu Isusu kako govori (sura 19:29-33) može se pratiti do arapske apokrifne basne iz Egipta nazvane Prvo evanđelje djetinjstva Isusa Krista.

U suri 17: 1 imamo izvještaj o Muhamedovom noćnom putovanju od svete džamije do najudaljenije džamije. ' Iz kasnijih tradicija znamo da se ova aja odnosi na Muhammeda koji se uspinjao do sedmog neba, nakon čudesnog noćnog putovanja (Mi'radž) iz Meke u Jeruzalem, na "konju" zvanom Buraq. Više detalja nam je ponuđeno u Mishkat al Masabih. Priču možemo pratiti do izmišljene knjige koja se naziva Abrahamov zavjet, napisane oko 200. pne. U Egiptu, a zatim prevedene na grčki i arapski jezik. Drugi analogni prikaz je onaj o Tajnama Enoha (poglavlje 1: 4-10 i 2: 1), koji prethodi Kur'anu za četiri stoljeća. Ipak je daljnji sličan prikaz u velikoj mjeri po uzoru na priču sadržanu u staroj perzijskoj knjizi pod naslovom Arta-i Viraf Namak,govoreći kako se pobožni mladi zoroastrijanac uspinjao do neba i, po povratku, pripovijedao o onome što je vidio ili za koji se izjasnio da ga vidi (Pfander 1835: 295-296).

Kur'anski opis pakla nalikuje opisima pakla u Efraimovim homilijama, nestorijanskom propovjedniku šestog stoljeća (Glubb 1971: 36)

Autor Kur'ana u surama 42:17 i 101: 6-9 vjerovatno je koristio Abrahamov zavjet da bi naučio da će se vaga ili vaga koristiti na dan suda za vaganje dobrih i loših djela kako bi se utvrdilo hoće li ide se u raj ili u pakao.

Opis Raja u surama 55: 56-58 i 56: 22-24,35-37, koji govori o tome da su pravednici nagrađivani satima širokih očiju koji imaju oči poput bisera, ima zanimljive paralele u zoroastrijskoj religiji Perzije, gdje naziv za djevojke nije houris, već Paaris.

Važno je zapamtiti da pravovjerni Židovi tog razdoblja talmudske račune nisu smatrali autentičnima iz jednog vrlo dobrog razloga: nisu postojali na saboru Jamnije 80. godine poslije Krista kada je Stari zavjet proglašen svetim. Niti su se kršćanski apokrifni materijali smatrali kanonskim, jer nisu bili potvrđeni kao mjerodavni ni prije ni nakon sabora u Niceji 325. godine poslije Krista. Stoga su ovi izvještaji i židovski i kršćanski pravoslavni vjernici i pismeni uvijek bili heretični. Iz tog razloga smatramo duboko sumnjičavim da su apokrifni zapisi trebali ući u knjigu koja tvrdi da je posljednja objava Boga Abrahama, Izaka i Jakova.

 

C3: Znanstvene posebnosti u Kur'anu

Sada smo došli do posljednjeg područja poteškoće koje uočavamo čitajući Kur'an; to su znanstvene osobitosti. S gledišta moderne znanosti sada možemo promatrati ono što izgleda kao grube znanstvene greške u kur'anskom tekstu. Neki od njih puka su proturječja s ranijim biblijskim izvještajima, kao što su: (a) priča o Mojsijevom usvojenju od strane Faroine žene u Kur'anu (sura 28: 9), dok Biblija navodi da je to bila Faroina kći (Izlazak 2 : 10); ili (b) tvrdnju da je ime Yahya jedinstveno za prvo stoljeće Ivan Krstitelj u suri 19: 7, dok se to ime spominje mnogo ranije u 2. Kraljevima 25:23; ili (c) uključivanje u definiciju kršćanskog trojstva Marijine osobe u suri 5: 116,što je u suprotnosti ne samo s biblijskim izvještajem već s vjerovanjem koje je gotovo cijelo kršćansko stanovništvo imalo posljednjih 2000 godina.

Zanimljivo je da je beznačajna i heretička sekta koja se zvala holorijci držala ovog stava i živjela je na Bliskom Istoku u vrijeme sastavljanja Kur'ana. Može li to biti izvor tako grube pogreške? Svakako bi sveznajući Bog znao takvo osnovno načelo kristove vjere.

Postoje i unutarnja proturječja, poput Marijine zbrke, zabilježene kao Aaronova sestra i Imranova kći (biblijski Amran), kao i Isusova majka, premda su dvije Marije živjele u razmaku od 1.570 godina (sure 18:28 ; 66:12; i 20: 25-30).

Još jedan težak, ali dobro poznat odlomak je onaj koji se odnosi na Hamana. U Kur'anu se Haman spominje kao faraonov sluga, koji je sagradio visoku kulu da se uspne do Boga Mojsijeva (sura 28:38; 29:38; 40: 25,38). Ipak, kula Babel javlja se 750 godina ranije (Postanak 11), a ime Haman točno se nalazi u priči o Esteri u Babilonu, 1100 godina nakon faraona. Yusuf Ali vjeruje da se ovdje jednostavno govori o drugom Hamanu, no ime Haman nije egipatsko, već jedinstveno babilonsko (Pfander 1835: 283-284).

Iako ovi primjeri ne dovode nužno u pitanje bilo kakva znanstvena otkrića, oni ističu nepoznavanje ranijih spisa. To govori o određenom izolacionizmu, koji bi se mogao očekivati ​​da su se priče prenosile usmeno u okruženju udaljenom od onoga u kojem su nastale.

O ozbiljnijoj poteškoći svjedoče one sure koje su u suprotnosti s vidljivim svjetovnim povijesnim i znanstvenim podacima. U Kur'anu se može naći popriličan broj, ali radi kratkoće pozvat ću se na samo neke.

Prema Kur'anu (sura 20: 85-87, 95-97) Samaritanac je oblikovao tele na gori Horeb, iako je pojam Samaritanac nastao tek nekoliko stotina godina kasnije, 722. pne. (Pfander 1835: 284). Ime Issa pogrešno se primjenjuje na Isusa, kada bi ispravan arapski naziv za Isusa trebao biti Yesuwa. Posebno su zanimljivi prilično neobični iskazi u surama 16:15; 21:31 31:10; 78: 6-7; 88:19 tvrdeći da se planine koriste kao klinovi za šatore da se zemlja ne trese. Sada iz studija geologije znamo da su planine rezultat ili vulkanske aktivnosti ili sudara dviju tektonskih ploča o drugu (Campbell 1989: 170-173). Ironično, oba ova razloga dokazuju da je postojanje planina dokaz nestabilnosti u zemljinoj kori, a ne obrnuto.

U suri 7: 124 Faraon opominje svoje vračeve prijeteći im smrću na križu. U suri 12:41 pekaru iz priče o Josipu kaže se da će biti razapet. Međutim, u to doba nije bilo križeva (da se ne bi zamijenili s egipatskim ankhom koji je bio predmet plodnosti i života, a ne instrument smrti). Razapinjanje su prvo prakticirali Feničani i Kartažani, a potom su ga Rimljani uvelike posudili blizu Kristova doba, 1700 godina nakon faraona!

Postoje i druge uočljive znanstvene nedosljednosti, poput tvrdnje u Suri 41: 9-11 da su nebesa stvorena od dima (arapska riječ koja se koristi Dukhan), nasuprot biblijskom prikazu stvaranja koje je nastalo vodom (Postanak 1: 1- 2). Neuman i Eckelmann, dva ugledna fizičara tvrde da dim, koji se sastoji od organskih čestica, nije mogao postojati u prvobitnom stanju, dok je voda (hebrejska riječ mayim) najvjerojatnije bila prisutna jer nam nova istraživanja o maglicama u razvoju pokazuju potreba za prisutnošću vodika i kisika (ili H2O) u prvobitnom stanju (Neuman / Eckelmann 1977: 71-72 i Campbell 1989: 22-25). Ironično je da je Biblija, a ne Kur'an, bliža modernim znanstvenim saznanjima.

Meteori, pa čak i zvijezde, prema Kur'anu, kažu da su projektili ispaljeni na prisluškivanje sotona i džina koji žele slušati čitanje Kur'ana na nebu, a zatim ono što čuju prenose ljudima (sure 15 : 16-18; 37: 6-10; 55: 33-35; 67: 5; 72: 6-9 i 86: 2-3). Kako da razumijemo ove sure? Vjerujemo li da Allah baca meteore (materijalne materije) koji se sastoje od ugljičnog dioksida ili željeza-nikla na nematerijalne vragove koji ukradu saslušanje na nebeskom vijeću? A kako objasniti činjenicu da mnogi meteori na zemlji dolaze u pljuskovima koji potom putuju paralelnim stazama? Moramo li razumjeti da ti paralelni putovi impliciraju da su svi vragovi poredani u redove u istom trenutku (Campbell 1989: 175-177)?

Još jedan favorit modernih muslimana odnosi se na faze u formiranju fetusa (vidi sure 2: 259; 22: 5; 23: 12-14; 40:67; 75: 37-39; i 96: 1-2) . Prema tim surama fetus prolazi kroz četiri faze, počevši od sperme koja postaje Alaqa. Iako se čini da nitko ne zna što tačno znači ta riječ, mnogi su pokušali tvrdeći da je riječ o bilo čemu, od nečega što se lijepi, do ugruška ili adhezije, embrionalne nakupine, pa čak i sažvaćenog mesa itd. postaje kosti koje je meso konačno prekrilo (Rahman 1979: 13).

Međutim, s tim surama postoji niz poteškoća. Prije svega nema faze zgrušavanja tijekom formiranja fetusa (Campbell 1989: 185). Nadalje, spermija ne postaje "adhezija" ili oplođena jajna stanica bez neoplođene jajne stanice. Jedno treba drugo. Drugo, "ono što se lijepi" ne prestaje se lijepiti da bi postalo "žvačeno meso", ali ostaje prilijepljeno 8,5 mjeseci! I konačno, kostur se ne formira prije mesa (ili mišića), jer se mišići i prethodnici hrskavice kostiju počinju stvarati istovremeno (Campbell 1989: 188). Ustvari, prema dr. TW Sadler PhD., Autoru Langmanove medicinske embriologije, iz osobnog pisma dr. Campbellu 1987. godine, dokazano je da mišići nastaju nekoliko tjedana prije nego što postoje kalcificirane kosti,umjesto da stigne kasnije kako Kur'an implicira (Campbell 1989: 188).

Ironično je čuti gore spomenute izvještaje koje su kao dokaz naveli suvremeni apologeti nepovredivosti Kur'ana, jer zapravo, kad se istina sazna, to je upravo ona znanost za koju se nadaju da će iskoristiti svoj cilj koji se pokazuje kao poništavanje .

 

C4: Moguće rješenje ("Povijest spasa")

Islam nam govori da je objave za Kur'an primio Muhammed, a u konačni pisani oblik sastavio ih je Zaid ibn Thabit, između 646. i 650. godine nove ere, pod pokroviteljstvom trećeg halife, Osmana (Glasse 1991: 230). Povjesničari zauzimaju dva stava kao odgovor na ovu tvrdnju muslimanske tradicije.

Prva skupina, koju najbolje podržava povjesničar John Burton, donekle se slaže s muslimanskom tradicijom, tvrdeći da je Kur'an uspoređen tijekom ili ubrzo nakon Muhammedova života. Burton se u svojoj obrani koristi pravnim tekstovima kako bi datirao Kur'an oko prorokovog života. Međutim, na zapadu je malo onih koji se slažu s Burtonom. Mnogi smatraju da je njegova teorija prilično nelogična jer postoji tako malo napisanog teksta na kojem se mogu temeljiti čvrsti zaključci (Rippin 1985: 154).

Druga pozicija se suočava s muslimanskom tradicijom, a najbolje je podržava John Wansbrough sa SOAS-a (Sveučilište u Londonu). Da bi došao do svojih zaključaka, koristi se povijesnom analizom sličnom analizi biblijske kritike (Wansbrough 1977: 9). Wansbrough tvrdi da Kur'an, kakav poznajemo sa svim doslovnim i strukturnim problemima, nije mogao postojati sve do 800. godine nove ere (Wansbrough 1977: 160-163). Kur'an, sugerira on, nije tekst koji je svijetu predan preko jedne osobe, već je uključivao rad različitih pisaca otprilike iz devetog stoljeća (Wansbrough 1977: 51).

Wansbrough proširuje ovu tvrdnju tvrdeći da se čitav korpus ranoislamske dokumentacije mora promatrati kao "Povijest spasa", povijest koja "nije povijesni prikaz spašavanja događaja otvorenih za proučavanje povjesničara, jer se povijest spasenja nije dogodila , jer je to književna forma koja ima svoj povijesni kontekst. " (Thompson 1974: 328) Drugim riječima, napisan je imajući na umu dnevni red. Dakle, književni zapisi povijesti spasenja, iako se predstavljaju kao suvremeni s događajima koje opisuju, kao što smo ranije spomenuli, zapravo pripadaju razdoblju i nakon takvih događaja, što sugerira da su napisani prema kasnijoj interpretaciji u kako bi odgovarao etosu tog kasnijeg vremena. Stvarna "povijest" u smislu "što se stvarno dogodilo"je, dakle, postao sumiran u kasnijoj interpretaciji i gotovo je, ako ne i potpuno, neodvojiv od njega (Crone 1987: 213-215; Rippin 1985: 156).

Pitanje postoji li temeljno "zrno povijesne istine" ovdje zabrinjava. Čak i ako priznamo da postoji "jezgra" povijesne istine, postaje je gotovo nemoguće identificirati.

Wansbrough tvrdi da su Kur'an, Tefsir i Sira svi dijelovi islamske povijesti spasenja, za koje sugerira da su napisani kako bi ukazali na Božju ulogu u usmjeravanju svjetovnih poslova čovječanstva, posebno u vrijeme Muhammedova života (Rippin 1985: 154).

Tvrdi da ne znamo i vjerojatno nikada nećemo znati što se stvarno dogodilo. Sve što možemo znati je ono što su kasnije ljudi vjerovali da se dogodilo, kao što je zabilježeno u povijesti spasenja. Poanta povijesti islamskog spasenja, sugerira on, bila je u formuliranju specifično arapskog vjerskog identiteta. To je postignuto usvajanjem i prilagođavanjem ideja i priča iz dobro uspostavljenog skupa židovsko-kršćanskih religioznih tema, čiji bi se početak tada mogao smjestiti u Arabiju sedmog stoljeća. Wansbrough se poziva na dokaze unutar Kur'ana koji ukazuju na njihovu ekstrapolaciju iz judeo-kršćanskog konteksta: na primjer, proročku liniju koja završava pečatom proroka, slijed spisa, pojam uništenih zajednica i zajedničko pripovjedni motivi (Rippin 1985: 157).

Ako je Wansbroughhova analiza točna, postaje sve teže održavati Kur'an kao točan izvor islama ili kao izvor muslimanske tradicije, posebno u svjetlu činjenice da bi on mogao datirati same tradicije. Iako je datiranje Kur'ana značajno odvraćajuće za njegovu autentičnost, to nipošto nije jedino.

Kao odgovor na to, postoje mnogi muslimanski učenjaci koji tvrde da je kontinuirana prisutnost određenog broja ljudi koji su u cijelosti naučili Kur'an zadržala njegovu vjerodostojnost. Ti su se ljudi zvali hafizi. Bila su to spremišta Kur'ana na koja su se kasniji sastavljači mogli obratiti ako se pojave neka pitanja (Glasse 1991: 143,230).

Danas imamo popriličan broj hafiza koji žive na Bliskom Istoku i u Aziji (čak postoji jedan koji studira na SOAS-u). Znamo jesu li Kur'an napamet naučili napamet, jer se možemo pozivati ​​na napisani tekst u svojim rukama i utvrđivati ​​slijedi li ono što se odnosi na njega. Na što su se pozivali raniji sastavljači kako bi utvrdili ispravnost hafiza svog vremena? Gdje su im dokumenti?

U osnovi se vraćamo na isti problem o kojem smo raspravljali u prethodnom odjeljku. Rani hafizi 'morali su imati dokumente iz kojih bi ih mogli pamtiti, jer vjerodostojnost bilo kojeg hafiza proizlazi iz sličnosti njegove recitacije s dokumentom za koji tvrdi da ga poznaje; a ne obrnuto. Jesu li ti dokumenti ikad postojali? Ako su jednostavno zapamtili ono što su čuli od drugih pojedinaca kao neku vrstu usmene predaje, tada njihova recitacija postaje još sumnjivija, jer je usmena predaja, posebno vjerska usmena predaja, po svojoj prirodi sklona pretjerivanju, uljepšavanju i posljedično korupciji.

Što bismo onda trebali učiniti s unutarnjim problemima koje nalazimo u Kur'anu? Kako objasniti strukturne i književne probleme, kao i lažne prikaze i znanstvene osobitosti koje su se našle na njegovim stranicama? Čini se da ove poteškoće upućuju na božansko autorstvo i upućuju na vjerojatniji scenarij da Kur'an nije ništa drugo nego zbirka različitih izvora posuđenih iz okolnih dijelova literature, narodnih priča ili usmenih predaja. 'u to vrijeme i slučajno cijepljen nesuđenim kasnijim sastavljačima.

Zbog sumnjivog datiranja Kur'ana, činjenice da ne postoji značajna dokumentacija prije 750. godine nove ere, i različitih izvora iz kojih potječe, kao i njegove specifične arapske primjene, smatra da ga ne smijemo koristiti kao izvor u utvrđivanju vlastite autentičnosti. U osnovi nam je ostalo vrlo malo ranoislamskog materijala iz kojeg bismo mogli razgraničiti bilo koji autoritet za Kur'an ili za porijeklo islama.

Gdje onda moramo ići kako bismo pronašli pravo porijeklo islama ako su sumnjive i tradicija i Kur'an?

 

 

Prethodna stranica | Povratak na sadržaj | Sljedeća stranica