top of page

Günter Lüling 1 Izazov islamu za reformaciju

A Challenge to Islam for Reformation.jpg

Günter Lüling 1 Izazov islamu za reformaciju

  Izazov islamu za reformaciju


 Günter Lüling
 http://www.christoph-heger.de/ar-rabbaniyun.htm

 

A Challenge to Islam for Reformation

The Rediscovery and Reliable Reconstruction of a Comprehensive 
pre-Islamic Christian Hymnal hidden in the Koran under earliest Islamic Reinterpretations

 

 




 Rabbânîya , rabbânîyûn u Kuranu, 
izvadak iz: GÜNTER LÜLING, Izazov islamu za reformaciju.  

Ponovno otkriće i pouzdana obnova sveobuhvatnog predislamskog kršćanskog himna skrivenog u Koranu pod najranijim islamskim ponovnim tumačenjima, Delhi (Motilal Banarsidass Publishers) 2003, str.71-87


 

Trad. Tekst Sura 96:18            sa-nad'u  z- zabâniyata             سندع  ۱ لزّبانية

 
Trad. interpret.:            Pozvat ćemo (sa svoje strane) izvršitelje (pakla) (?). (Rudi Paret)
      Nazvat ćemo im pakao.                                              (Richard Bell)

 

Na ovaj stih Richard Bell daje komentar: " Zabâniya , riječ čija smisao nije jasna; obično se uzima kao oznaka čuvara pakla; ili anđela koji na smrt odvode dušu." Doista je to znatiželjna, čak i zagonetna riječ. Prema arapskim leksikografima, riječ zabâniya kaže se u množini zibniya , isto tako neobična riječ, čije je značenje parafrazirano kao "policijski vojnik, čuvar". No, čini se da ovo objašnjenje nije toliko teorija koliko bijeg mašte, jer prema pravilima arapske tvorbe riječi riječ oblik zabâniya izgleda upravo poput tvorbe apstrakta (slično engleskom sažetku stvorenom produžetkom riječi - brod) od osnovne riječi zabân . Ali takav je osnovni zabân nepoznat na arapskom, starom ili novom. Iza Kurana, ova riječ zibnija je zabânija izuzetno rijetka. U samom Kuranu ova dvojbena „pluralna“ zabanjanija pojavljuje se samo u našem stihu Sura 96:18 i stoga je koranski hapax legomenon kako teolozi nazivaju riječ koja se u cijeloj Bibliji pojavljuje samo jednom. Kad islamska tradicija shvati ovaj osobni "plural" (iako se čini apstraktnim) anđeli čuvari pakla, ovo tumačenje se samo po sebi ne smije odbiti, jer u ajetu staro Arapske pjesnikinje al-Hansâ " (Aghânî XIII.136,7) gdje se može pronaći ova stvarno rijetka zabânija (ako njezin rasm nije mnogo bolje čitati se na isti način kao što ga rekonstruiramo za Sura 96:18: rabbâniya ) označava najvjerojatnije montirane ratničke anđele na konjima (usporedi također Ibn Hishâm, ed. Wüstenfeld (Pustinjsko polje), I, 201,4). [73]

Ipak, iako opći smjer tradicionalne islamske interpretacije - naime da je množinski objekt glagola "pozivati" u S.96:18 , "anđeli" - čini se da približno odgovara kontekstu, ovo tradicionalno značenje, uzimajući u obzir naše dosad konačna i vjerodostojna rekonstrukcija Sure nije prikladna. Umjesto zlobnih anđela pakla, za naš dosad rekonstruirani scenarij trebamo suprotno: anđeli dobronamjerni i korisni prema pobožnim vjernicima, ako anđele uopće treba tražiti u ovom odlomku. Ali doista, riječ nâdî , "Visoko vijeće Božjih najviših anđela kao njegovih savjetnika " iz Sure 96:17 , plače za tim visokim. dobroćudni i mirni Božji anđeli koji će se pojaviti u S. 96,18.

Nije slučajna slučajnost da upravo ova riječ az- zabâniya   ۱لزّبانية  od S.96:18 sumnjičav je jer je tako rijedak - prema neodrživom okvirnom pripovijedanju koji navodno znači „anđeli čuvari pakla“. Ipak, vrlo lagana promjena dijakritičke interpunkcije rasme ove riječi otkriva upravo ono što je potrebno za nastavak misaone rekonstruirane Sure 96 od 1. stiha do naše ključne točke 96:18 ako čitamo, uklanjanje jedne točke i postavljanje jednog dodatnog znaka za udvostručavanje,  
ar-râbbaniya لرّّبّانية , [74] imamo ove „vladajuće ili vladajuće ili moćne anđele“ (kratki njemački izraz 
„Herrschaftsengel“ čini se najprikladnijim) pred nama koji se obično naziva rabbânîyûn (množina) „veliki ili majstorski“ izraz koji odgovara grčkom izrazu NT kyrioi "Gospodari". Može se računati kao mali, ali bez obzira na daljnji element u našem dokazu da se ovi " Herrschaftsengel " pojavljuju u s.96:18 u tvorbi riječi apstraktno ili kolektivno imenica: "Upravljajući-anđeo-brod" koji dobro uklapa u kolektivni izraz nâdiyah "Njegovo (Božje) Visoko vijeće (najviših anđela) "iz stiha s. 96:17. Za tradicionalnu zabâniju "imps ili izvršitelji pakla" morali smo odbaciti gramatički abstrakt jer u pravilu ne postoje institucionalna vijeća ili grupe ili klase palih anđela ili impova ili vragova pakla poznatih iz biblijske literature i šire, dok su anđeli nebeski institucionalno raspoređeni u posebne klase i legije itd. Stoga samo za nebeske anđele, a posebno za "Herrschaftsengel",rabbânîyûn, apstraktni rabbâniya, što znači institucija ovih " Herrschaftsengel "(AndjeoskoGospodarstvo), sam po sebi je dolikujući izraz.
I samo je ovaj sažetak prikladan da se shvati kao hipostaza ili sinonim Boga, koji se odnosi na istu stvar, kao što se čini u Sura 96:18.

Excursus na rabbânîyûn, Anđele Visokog Božjeg vijeća u ranoj bliskoistočnoj teologiji i Kur'anu, kao i u ranoj islamskoj religioznoj literaturi.

Jasno nije moguće podnijeti angelologiju Kur'ana, kao i angelologije prethodnih religija, judaizam i kršćanstvo u cjelini, temeljitim kritičkim istraživanjima samo na temelju naših otkrića o korištenju Sure 96:18. To je tim više jer desetljećima nije bilo ambicioznih istraživanja na ovu temu, a posebno ne s gledišta liberalne historico - i dogmatske kritike. Dakle, možemo samo ukazati na neke bitne uvide koji daju vjerodostojnost našem predloženom tumačenju Sure 96:18 .

Samo zbog prevlasti trinitarnih kršćanskih konfesija na našim teološkim fakultetima na svim sveučilištima zanemaruju se jasni dokazi zašto se (grčki) naslov kyrios „Gospod-Gospodar“ primjenjuje na Mesiju. To je naslov koji izvorno drži samo zbog svog statusa jednog (najvišeg) vladajućih anđela. [75] Čak se i grčka transkripcija aramejskog i arapskog naslova Anđeo Visokog Božijeg vijeća rabbouni susreće dva puta u NZ-u (Marko 10,51 i Ivan 20,16) kada se obrati Isusu Kristu. [76] Crkveno-teološka zapreka ovom uvidu u poseban kristološki aspekt opće angelologije, - ako je Krist anđeo, on je stvoreno biće; aspekt koji se mora isključiti iz trinitarnog kršćanstva - istodobno je prepreka većem interesu za opću angelologiju. Tek u suženim točkama, gdje crkveno- dogmatički interes nije odmah ugrožen, stvari su relativno jasne i nesporne (ali i u smislu da se ne osporavaju), naime da kasni judaizam („Spätjudentum“) i ur-kršćanstvo razumiju svijet anđela kao svijet određenih klasa anđela i da oni imenuju i prizivaju najvišu klasu od njih (na grčkom jeziku) abstraktnim kyriotäs "Gospodstvo, Herrschaft " (vidi npr. Ef 1,21; Kol 1,16; 2.Petar 2,10; Jude 8). Svaki je član ovog apstraktnog kyriotäs "gospodstva" kyrios "Lord" čiji su arapski ekvivalenti očito rabbâniya (collectivum) i rabbânî (jednina), rabbânîyûn (množina).

Od tih daljnjih klasa anđela [77] samo je to relevantno za naš problem, čiji se članovi u grčkom NT exousiai nazivaju "vlastima ili silama" (vidjeti Ef 3,10; 6,12; Kol 1,16; 2,15; Tit 3,1; 1.Pet. 3,22 ) . Očito se ovi NT exousiai pojavljuju i u Kuranu, tako, na primjer, u Sura 30:35  am anzalnâ ' alaihim sultânan fa huwa yatakallamu bi mâ kânû bihi yusrikûn "ili smo im na njih poslali moć / autoritet, govorio bi o onome što su s njim družili? " Ako detaljno proučimo ovaj tekst, nesporno je da se sultân "moć ili autoritet" shvaća kao osoba koja govori, iako islamska i zapadnjačka orijentalistička tradicija prelaze ovu datu posebnost . Nesumnjivo, u ovom arapskom sultân "Moć" (u Sura 69:29 koji se pojavljuju i u obliku sažetka: sultâniya), što odgovara grčkoj egzusi , pred nama je daljnji trag posljednjih betonskih ostataka Kasna judajska i ur-kršćanska angelologija opipljiva u Kuranu.

No, vratimo se sada ponovo našoj riječi rabbânîya. Taj se apstrakt ne pojavljuje u Kuranu osim u Suri 96:18 jer smo ga sasvim razumno rekonstruirali. Ali postoje tri mjesta (Sura 3:79;  5:44;  5:63) gdje se pojavljuje kognati rabbânîyûn, a ovom se rabbânîyûn mora dodati hapax legomenon ribbîyûn (S.3:146). Ako se netko pristupi tim referencama iz radne hipoteze " rabbanîyûn = kyrioi =" Anđeli Visokog Božijeg vijeća "(u smislu kasne judejske i ur- kršćanske angelologije), ispada da su ovi odlomci očito izvorno imali ovu specifičnu angelološku što znači kasnije, islamska redakcija je kasnije reinterpretirana i znatno prepravljena. Od ova četiri teksta najizvjerojatnije je rekonstruirati onaj Sura 3:79f.  Prije, u s.3:78, tema "falsificiranja Svetoga pisma od strane Židova i kršćana" jest Zatim, s.3:79f, tekst glasi (stavili smo svoju rekonstrukciju ogledalo-simetrično suprotno tradicionalnom tekstu i njegovom tumačenju) :

Zrcalno-simetrični prikaz Sure 3:79-80

rekonstrukcija

stihovi

Tradicionalno tumačenje

ما كان لبشر أن يؤتيه ألكتاب والحكم والنبوّة

(a) 79

ما كان لبشر أن يؤتيه ألكتاب و الحكم و النبوّة

ثمّ يقول للناس كونو عبادا لى من دون الله

(b)

ثمّ يقول للناس كونو عبادا لى من دون الله

ولكن كانوا ربّنيّن بما كنتم تَعَلَّمُون الكتاب وبما كنتم تَدَرَّسُون

(A)

ولكن كونوا ربّنيّن بما كنتم تَُعَلَّمُون الكتاب وبما كنتم تدْرُسُون

ولا يأمركم أن تتّخذوا الملئكة وانّبيّن أربابا

(B) 80

ولا يأمركم أن تتّخذوا الملئكة وانّبيّن أربابا

  (vidi engl. strnicu)

Tekst smo složili u odjeljcima ab i AB kako bi · logička struktura ovog teksta bila transparentna. Za rekonstrukciju moramo promijeniti samo ono što se tiče rasmskog teksta, كونو ili (neispravno napisano) كنو kûnû „biti ti (imperativ množine)“ u prvom retku (A) na desnoj strani, to jest islamske reinterpretacije, što je očigledno „izmjena“ izvornog teksta, jer je izvorni tekst (vidi prvi red s lijeve strane) od A) nesumnjivo je imao na ovom mjestu, kao što ćemo vidjeti, كان ili كن kâna "bilo je" ili još bolje كانوا ili كنوا kânû "bili su" kao logično potreban nastavak Kanade ili كن kâna "bila je" prvog retka od (a) (prva linija desno i lijevo). Mi ćemo se ovom pitanju vratiti kasnije.

 
Prijevod Sura 3:79-80

rekonstrukcija

stihovi

Tradicionalno tumačenje

Nije bilo ljudsko biće da mu Allah dade knjigu i ovlasti prosuđivanja i proročkog ureda

(a) 79

Nije bilo ljudsko biće da mu Allah dade knjigu i ovlasti prosuđivanja i proročkog ureda

i taj bi čovjek mogao tada reći ljudima: "Budite mi sluge osim Allaha!"

(b)

i onaj čovjek tada kaže narodu: 
"Budite mi sluge osim Allaha",

Bilo je / bilo [78] radije vladajući anđeli
od koga ste naučili Knjigu [79]
i koga ste podučili,

(A)

Budite više rabini
u čemu učite Knjigu 
i u onome što učite,

A On (Bog) vam ne zapovijeda da anđele i proroke uzmete kao (svoje) gospodare.

(B) 80

A On (Bog) vam ne zapovijeda da anđele i proroke uzmete kao (svoje) gospodare.

  (vidi engl. strnicu)

Da bi razumio ovaj tekst, čitatelj se mora sjetiti sličnih odlomaka iz NT: Djela 7:53  "Primili ste zakon koji su dali Božji anđeli ..." Djela 7:38 "(Prorok poput mene ...) Upravo je on držao društvo s anđelom, koji mu je govorio na brdu Sinaj i s našim precima, i primio je živu Božju izreku da nam prenese. „; Ga1. 3:19  "(Zakon ...) i zaredili su ga anđeli u ruci posrednika"; Heb.2:2 "Jer ako je Božja riječ izgovorena kroz anđele imala takvu silu da ...". Ali vidi i Suru 83:20f "Knjiga s natpisom Sredovječnih (anđeli) svjedoče."

Naša se rekonstrukcija pokazala ispravnom ako slijedimo ovu jasnu misaonu ideju: Ideja (a) da čovjeku nije dopušteno primiti Knjigu, a moći ispravnog prosuđivanja i proročanstva od Boga izravno se uravnotežuju u (A) pozitivnom izjavom u vezi s tim: da su samo Visoki Anđeli oni koji svu tu snagu dobivaju izravno od Boga pomoću koje poučavaju čovječanstvo. Ista jasna logička struktura svojstvena je rečenicama (b) i (B): U (b) je objašnjeno zašto je Bog odabrao svoje Visoke Anđele za podučavanje čovječanstva, naime zato što bi u protivnom ljudsko biće dodijeljeno tim moćima moglo postati lukavo i željeti biti štovan od svojih bližnjih. Ova ideja se nastavlja u (B) u smislu da se ni ljudska bića ni anđeli ne bi trebali klanjati, čak i ako su, u skladu sa snagom ispravnog suda i proročanstva, naučili čovječanstvo Knjizi. (Ovo je očito svjesna suprotnost kršćanskoj trinitarnoj koncepciji Isusa Krista!)

Ove strukturno uredne misli misli podučavaju nas potpuno istoj središnjoj ideji poruke proroka Muhameda: da se Kristu ne treba štovati kao Bogu iako je Krist, prema Isusovom samorazumijevanju i ur- kršćanstvu i ur-Koraniku vjerovanje, Anđeo Visokog Božijeg vijeća, ideja koja je izražena i u Sura 4:172, mada se u ovom stihu iz Korana mnogo češće ponavlja ( arapska 8 puta u arapskoj ) arapska riječ koristi za anđele Visokog Božijeg vijeća. al-muqarrabûn "oni koji su postavljeni u blizini (Bog)". [80] S druge strane, izjava Sura 3:79f predstavlja i prikaz najranijeg islamskog shvaćanja proročatologije (svaki je prorok bio i još uvijek je anđeo; vidjeti AJ Wensinck , Muhammed und die Propheten . Acta Orientalia II [1924] ,168 -198) [81] kao i što je bio credo proroka Muhameda u pogledu vlastitog proročanstva: On je nesumnjivo vjerovao, kao što smo već istaknuli (vidi ovdje, str. 28f, uz napomenu 3) , da je on sam Anđeo Visokog Božijeg vijeća, postojao u ovom Visokom Božjem vijeću prije njegova života i suđeno da se vrati na to istaknuto mjesto u zagrobnom životu ( vidi H. Wehr, Muhammads letzte Worte . WZKM 51 [1952], 283-2286). Ovom je konceptu nestalo rastuće islamsko pravoslavlje i konačno zamijenjeno slikom proroka Muhameda kao pukog ljudskog bića. Gledajući tekst Sure 3:79f s ove točke gledišta, nemoguće je da je sam prorok Muhammed bio urednik koji je odjenuo originalnu verziju ovog teksta s.3:79f i ostavio nas lepršavim neusklađenim rečenicama od s.3:79f  čitajte sada prema ortodoksnoj islamskoj i zapadnjačkoj islamističkoj tradiciji.

Koliko je korumpiran tradicionalni tekst, lako se vidi iz činjenice da su nakon što su ti kasni urednici riječ rabbânîyîn „vladajući arhanđeli“ interpretirali kao „rabin“, u smislu izuzetno eruditiranog ljudskog bića, bilo koji razlog za završnu riječ „i On ( Bože) ne zapovijeda da Anđele i Proroke uzmete da su (vaši) Gospodari "nestali. Nakon što su se ovi urednici odrekli smislene suprotnosti između (a) "Nije to bilo za ljudsko biće ..." i (A) "To su bili više Anđeli Visokog Božijeg vijeća ...", konstruirali su svoje novo i odstupanje kontrasta promjenom raste -teksta jer su načinjeni od izvornog كان kâna "bilo je" ili كانوا kânû "bio je(množina)" imperativ كونوا kûnû "budi ti" što bi trebalo biti u skladu s imperativom iz točke (b) "budite mi sluge". Ta promjena rask- teksta (vidi kasnije isti postupak prepravljanja u Sura 2:65 i s.7:166 ovdje, str. 86f, s napomenom 92) nije toliko ozbiljna kao što se moglo isprva pomisliti, jer iz najstarijih Kuranskih kodeksa znamo da u najstarije razdoblje pisanja tekstova Kur'ana samoglasnici su u sredini riječi bili neispravno napisani, to jest bez matres lectionis . da je bez umetanja rasma- znak ا za dugo - kao i za و za dugo -û i ي dugo - î . [82] Dakle, ove su riječi ovdje izvorno bile napisane كن i كنوا , U našem su slučaju oba ova različita čitanja kânû (aktivno glasovno savršeno vrijeme) i kûnû (imperativ) obično bila napisana s istim rasmom: كنوا , Bilo je lako pročitati iz ovog osipa ono značenje koje je netko bio sklon. Ali kad je pisanje dugih samoglasnika unutar riječi matres lectionis (ا و ى) postalo je obvezno, čitanje je već jednom bilo fiksirano, iako u ovom slučaju pogrešno.

Dakle, kada su urednici Kur'ana namjerno čitali rabbânîyûn -Angele (A) eruditskih rabina ili teologa ili pismoznanaca, suprotstavili su se ovim rabinima (A) lukavim ljudskim bićima iz (b) koja su, zbog svoje slabe ljudske prirode, obično su skloni yeamu štovati ga zbog svoje obdarenosti presudom i proročanstvom. No, ovaj je novi kontrast vrlo sporan otkad su ga izmislili [83] rabini iz (A) su ljudska bića poput lukavih ljudskih bića koja se žele klanjati zbog svog pretpostavljenog ispravnog suda i proročanstva kako je prikazano u (b). Ne postoji li u islamskoj reinterpretaciji samo ta opasnost, koju izvorna proročka verzija ovog teksta teži egzorcizmu, da rabini / ' ulamâ ' kako ljudska bića žele, zbog svog znanja i "ispravne prosudbe ", ako ne budu obožavani (iako se to ponekad i događa!) , ipak, biti svrstani viši od svojih sugrađana i suvjernika? U ovom kontekstu, imajte na umu osudu rabina i stav koji je Isus Krist pozvao prema njima, kako je to artikulirano u Mat. 23:7 od kojih se ovde može citirati samo stih Mat. 23:7f: "Vole da ih na tržnicama pozdravljaju s poštovanjem i da ih ljudi zovu" Rabbi! Rabbi! ". Ali nemojte vas zvati Rabbi, jer samo je jedan vaš gospodar i svi vi su braća. " S ovog gledišta, suštinska poruka grube ortodoksne islamske reinterpretacije izvornog, očito proročkog teksta Sura 3,79f čini se da je u njezinom jezgri od istog značaja kao i ona koja je sadržana u dijametralnom preokretu izvornog značenja Sure 35:28. gdje je izvorna rečenica "Evo, za svoje sluge Bog je najviše zabrinut (zabrinut da ne bi zaradio raj!) Zbog 'ulamâ '(= rabina)" koji je bio neoborivim uređivačkim uređajima (premda ne mijenjajući osip ) preinačen u očigledno pogrešan i, do sada, nesporan oblik: "Evo, među njegovim slugama su teolozi koji se boje (= uvažavati; iako pod arapskim glagolom znači jasno" brinuti se za ") Boga najviše" (o tome ćemo raspravljati očito poslije- Muhamedova reinterpretacija kasnije u širem kontekstu). Daljnja jasna okolnost koja svjedoči protiv ortodoksnog islamskog tumačenja Sure 35:28 je da u vrijeme proroka još nije bilo islamskog „ulamâ“ = teologa, tako da je izvorni tekst proroka Muhammeda , nesumnjivo, bio usmjeren protiv kršćanina ili židovskih teologa ('ulamâ') njegova dana. Ali to nije ometalo ove rane ortodoksne islamske Kur'anske stručnjake koji se krive pohvale zbog ove neodobravajuće izreke svog Poslanika, sigurno protiv njegove namjere. Prorok je držao Isusov položaj kako je gore navedeno.

Iza ovih argumenata, našu interpretaciju potkrepljuje i najstarija islamska nauka o Kuranu: U svojoj zbirci nekanonske varijante Korana, u kojoj je čitao poznati arapski filolog Ibn Hâlawaih (umro 370 H. / 980. CE), navodi se kao stara prenesena varijanta čitajući naš tekst Sura 3:79 umjesto tradicionalnog i stoga kanonskog aktivnog glasa bi-mâ kuntum tu'allimûna l-kitâba wa bi-mâ kuntum tadrusûn" u onome što vi (rabini!) predajete Knjizi i u onome što vi proučavate "upravo ovo nekadašnje čitanje pasivnog glasa: bi-mâ kuntum ta'allamûna l-kitâba wa bi-mâ kuntum tadarassûn " po tome što / koga ste učili Knjigu i prema onome / kome ste dobili lekcije ", [84] Stoga je ovo čitanje navedeno kao stara verzija teksta bez ikakve sumnje upravo ono čitanje koje smo dužni da čitamo tekst rasma, ako želimo zadržati ispravno staro razumijevanje rabbânîyûna kao "Anđela Visokog Božijeg vijeća.” Usput: za ta rana čitanja varijanti nismo znali dugo vremena nakon uspostavljanja rekonstrukcije teksta s već prikazanim logičkim, gramatičkim i teološkim argumentima. Međutim, sve dok je vrijedilo ovo ranije čitanje, ovaj raniji tekst morao je imati i napise كان kâna ili كانوا kânû "Bilo je / bili (vladajući anđeli)" umjesto imperativnog كونوا kûnû „ budi ti (rabini)“ kasnije odstupanja i očito pogrešnog ortodoksnog islamskog tumačenja (vidi gore o ranijem manjkavom pisanju obiju ovih varijanti kao كنوا ).

Ovo je prvi put da se u našim kritičko- eksgegetskim istraživanjima pojavljuje potkrepljujuće, alternativno, ne-kanonsko čitanje problematičnog dijela teksta Kur'ana, a zabilježile su ga pouzdane stare islamske vlasti. U sadržaju je ur- islamski, proročki i pre-pravoslavni. Islamsko pravoslavlje namjerno zanemaruje njegovo osnovno značenje i od tada više nikada nije prepoznato kao njegovo značenje za ur- islamsku i proročku dogmu. Mnogobrojna čitanja teksta iz Kurana koje nam je prenijela islamska nauka o Kuranu smatraju se od vremena ortodoksne islamske kanonizacije teksta Kur'ana pukim ortografskim kripcima olovke. [85] Ali u mnogim slučajevima naše dogmatske rekonstrukcije, koju tek treba izvesti, postat će jasno da u velikom dijelu ove prenesene varijante Korana čitamo marke pouzdane starijem, a po svom dogmatskom sadržaju u osnovi drugi Koran: vidi, iako ovdje ne možemo detaljno rješavati problem, da su one varijante čitanja, koje su prenesene ili su uopće preživjele unutar toka prijenosa, one koje daju najmanje uvida u prijašnje značenje dotičnih problematičnih odlomaka. a pogotovo ne dogma bivšeg kršćanskog ur -Korana općenito. To postaje očigledno posebno kada naiđemo na niz sličnih odstupajućih reinterpretacija određenog, što je tema jednog i istog skupa tekstualnih problema koji uključuju niz tekstova razbacanih po cijelom Kuranu. Ako postoji uopšte prenesena varijanta čitanja, ona se uvijek prenosi samo za onaj sličan tekst ove serije tekstova iste teme, gdje ovo čitanje s prenesenom varijantom ima najmanje smisla ili daje najmanje uvida u izvorno značenje ovog tekst (vidi posebno ovo poglavlje III, 2 ). Stoga nije iznenađujuće da ovdje imamo tekst Sura 3:79 čitanje pasivnih glasova („bili ste naučeni i dobili su vam lekcije) koji se prenose kao čitanje stare varijante, iako ovo staro čitanje nema smisla, osim ako ovaj tekst nije pročitajte i s varijantom كان kâna ili كانوا "bilo je / bili (vladajući anđeli)" umjesto kasnijeg pravoslavnog islamskog čitanja (كونوا kûnû „ biti ti (rabini)“. Ali ovo je sigurno jednom postojeća varijanta koja čita كان ili كابوا umjesto današnje كونوا nije preneseno muslimanskom tradicijom, razumljivo, jer je ovdje uspostavljeno islamsko pravoslavlje, kao i svugdje, željelo isticati nekadašnji kršćanski strofički oblik i nekadašnje kršćansko značenje znatnih dijelova Kurana i blokirati svaku mogućnost ponovnog otkrića ovoga Christian Koran i povratak na njega. I kasnije ćemo uvijek vidjeti da su najvažnije varijante čitanja, što se tiče njihove vrijednosti za otkrivanje zamišljenog islamskog reinterpretacije izvornog teksta Kur'ana, uvijek namjerno ukinute i ne prenesene. Uvijek su manje važne ili čak beznačajne i zanemarive stare varijante koje su se po mogućnosti prenosile sve do našeg današnjeg vremena. No, srećom oni su u principu dovoljni kao dokaz za rekonstrukciju izvornog teksta.

Sura 3:79f je, dakle, nesumnjivo imala posla s rabbânîyûn , s „Anđelima Visokog Božijeg vijeća“, iako se riječ rabânîyûn ne pojavljuje nepretumačeno u Kuranu i izvan njega, s posljedicom da je velika nacionalna arapska leksika (vidi na primjer, Lane sv .) obično za ovog rabina nabraja samo značenje "onaj koji se posvećuje vjerskim službama; koji posjeduje znanje o Bogu", jer ga je identificirao sa židovskim izrazom Rabbi (ali vidi ovdje bilješku 83) . Ali ako se savjetujemo s kritičkom europskom leksikom arapskog jezika, izvorno angelološko značenje jasno dolazi do izražaja, kao kad Reinhart Dozy u svom " Supplement aux Dictionnaires Arabes " navede sljedeća značenja: rabbânî = " transcendentni "(tri puta): hikmat rabbânîya = "providnost;  al-qudrat ar-rabbânîya = simpatija"; as-sirr ar-rabbânî = "simpatija"; ilhâm rabbânî = "nadahnuće céleste ";rabbânîyât =" cantiques a la louange du Seigneur "I pod riječju root bsbs E. Fagnan citira u svom " Additions aux Dictionnaires Arabes "značenje at-tabasbus ar-rabbânî "la faveur božansko". Ove reference na riječ rabbânî prikupljene iz arapske literature izvan Korana jasno pokazuju, iako neizravno, da rabbânî nije ljudsko, već anđeosko, nebesko ili čak božansko pitanje. Mi taj dokaz nazivamo neizravnim jer u tim kritičkim europskim leksikama također ne postoji jasna identifikacija: rabbânî = "Anđeo Visokog Božijeg vijeća". Ali to nije čudo s obzirom da je kasno judajska i ur- kršćanska angelologija bila potisnuta srednjovjekovnim pravoslavnim islamom, koliko je postojala u urbanoj Koreji. A još brže je potisnuo judaizam i samo kršćanstvo - u kršćanstvu je izbrisati arijanski anđeo-kristologiju u korist nove imperijalističke trinitarne dogme kršćanskog carstva. I ova srednjovjekovna situacija traje: Tamo gdje su reakcionarni teološki fakulteti do danas, slijedeći crkveno-političke taktike, bili sposobni prikriti sve susjedne fakultete i posebne grane znanosti, kao i intelektualnu javnost općenito, rezultate dogmatskih kritičnih istraživanja 19. i prve polovice 20. stoljeća rezultirajući činjenicom da je Krist nesumnjivo izvorno bio shvaćen kao najviši anđeo Visokog Božijeg vijeća - i time stvoreno biće - sve dok ta istina nije ugašena. od strane imperijalističkog helenističkog i rimskoga kršćanstva - tamo je to slučaj, ne može se očekivati ​​da bi se zapadnjački orijentalisti (i islamisti ), koji se od 1920-ih nisu pokazali zainteresirani za teološka i dogmatski kritična pitanja, bavili ozbiljna istraživanja istodobno cvjetajuće, ali kasnije istisnute anđeoske kozmologije religija Bliskog Istoka. Kao posljedica ove apatične ravnodušnosti još uvijek nedostaju znanstveni alati (izdanja tekstova, indeksa itd.) Koji bi omogućili brzu zbirku svih referenci, npr. Izraza rabbânîyûn i etimoloških kongenera u ranom arapskom i mirnom jeziku starije židovske i kršćansko-aramejske literature, gdje se ovi pojmovi u pravilu pojavljuju i samo kao u međuvremenu pogrešno protumačene riječi. Stoga ne možemo očekivati ​​više od siromašnih i korumpiranih ostataka nekada veličanstvene angelološke kozmologije o kojoj ovdje možemo navesti neke odlomke: U Targumu Pseudojonathan do  
Deut. 34;6 postoje četiri anđeoska učitelja mudrosti koji se jasno nazivaju חכמתא רבני " rabbânîm mudrosti" (= Sofija חכמה )”. [86]  
Što se Novog zavjeta može primijetiti, grčki izraz kyriotäs " Herrschaft , gospodstvo" u 2.Pet. 2:10 prikazano je u starom arapskom rukopisu iz samostana sv. Katarine u Brdo Sinaj kao الرّبّونية ar-rabbôniya . [87] Vrlo zanimljiva referenca su Djela apostolska 26:5 u istoj verziji starog arapskog jezika NT. Čitamo tamo da je apostol Pavao odgajan i podučavan bi afdala ' ilm il-rabbôniyîn [88] (ili: rabbônîn ) "po najboljem znanju Majstorskih Anđela (Visokog Božijeg Savjeta)", umjesto onoga što čitamo u helenističkoj grčkoj tradiciji teksta na ovom mjestu. Djela 26:5  "Ja (Pavao) sam pripadao najstroža skupina u našoj religiji: bio sam farizej. " Ako priznamo s jedne strane da je helenistički razvoj kršćanstva značio stvaranje i dovršavanje trinitarne tvorevine, kao i istodobno istrebljenje kasnog judajskog i 
ur-(staro) kršćanskog poimanja Mesije kao ''anđela Visokog Božijeg vijeća"(anđeo-kristologija), kao popratna pojava popraćeno demontažom složene opće angelologije, a ako s druge strane priznamo da je semitsko (aramejsko i posebno arapsko kršćanstvo bilo preferencijalno područje povlačenje za progonjenim i zato smanjujućim pristašama ur -kršćanskog anđeo-kristologije i angelologije (njihov posljednji pokret koji vodi u podrijetlo islama), tada moramo ozbiljno uzeti u obzir da su stare arapske verzije biblijskih tekstova, poput one iz Na gore spomenutoj planini Sinaj vjerojatno će se naći najbolja, najstarija i stoga najmanje uznemirena čitanja, posebno što se tiče posebno anđeološke kristologije i angelologije uopće. s njegovog stajališta gotovo je sigurno da je staro arapsko čitanje  Djela 26:5 koja se odnosi na apostola Pavla i njegove arhanđeoske učitelje (Visokog Božjeg vijeća) najstarija, istinita biblijska verzija te biblijske rečenice. Helenistička slika Pavla kao bivšeg farizeja, koja do danas nije bila osporavana trinitarnim kršćanstvom, zapravo je zabludna reinterpretacija ovog angelološkog izraza rabbânîyûn / rabbônîyûn / rabbônîn prevodeći ovaj angelološki pojam kao da je sinonim „rabina“ ili pismoznanaca. To je upravo ono što smo vidjeli (ali u mnogo kasnijim vremenima) od urednika post- Muhamedanskih Kur'ana. ili , kao što je slučaj s ranim helenističkim urednicima biblije. kao da je rabbônîn sinonim za „ farizeje “. [89] Čitava stara priča da je i sam apostol Pavao nekad bio farizej čini se da vjerojatno nije bila ništa drugo do jednostavna i sadržajno znatiželjna posljedica tendenciozne (anti-anđeo-kristološke i anti- angelološke) helenističke reinterpretacije izvorno angelološke Izjava koja je unutar semitske tradicije sigurno prenesena, naime prevedena je s izvornog aramejskog jezika na arapsku verziju Acta Apostolorum. A slika ekstatika, koju su učili anđeli, mnogo bolje odgovara osobnom izgledu apostola Pavla nego da ga promatra kao bivšeg erudita židovskog farizeja (vidi također H. Detering, Der gefälschte  Paulus, Düsseldorf 1995).

Još jedan stari arapski tekst pokazuje da je izvorno značenje rabbânîyûn-a živjelo u krugovima muslimanskog misticizma koje pravoslavni islam često optužuje da su heretički. Knjiga Sûfî Abu Sa'îd Ahmed Ibn Îsâ al-Harrâz al-Bagdâdî s naslovom Kitâb as-Sirr (Knjiga Tajne) bila je osuđena, - tako da se nije srušila k nama - i bio je dužan emigrirati u Transoksaniju, a kasnije u Egipat gdje je umro 286. H./899. No, neke izreke njegove osuđene knjige prenose kasniji autori. I tako nalazimo u knjizi ' Abdallâh as-Sarrâg  at-Tüsi (umro 378 H / 988 CE) Kitâb al-luma 'fi t-asawwuf (Knjiga eminentnih citata o misticizmu; izd. Reynold A. Nicholson [Gibb Memorial Series XXII] London 1963;  p. ٣٦٨  1, 6ff) slijedeća rečenica Abu Sa'îda al-Harráza: "Bog je privukao duhove svojih svetaca k sebi i dao im zadovoljstvo da mogu nastaviti s hvaljenjem i da su mu postali bliski ( al - wusûl ilâ qurbihi ; što se jasno sjeća termina al- muqarrabûn "skoro stojeći anđeli" ), ali on se također uključio u pripremu koja je već bila korisna njihovim (smrtnim) tijelima koje uživaju u svim vrstama, jer život njihova tijela je život životinjskih bića ( 'ais al-hayawânîyîn ) i život njihovih duhova je život rabbânîyûn ( 'ais ar-rabbânîyûn) koja se riječ na ovome mjestu ne može tumačiti drugačije nego "Majstori anđeli Visoko Božje vijeće "!) ".

Ali još uvijek moramo komentirati preostale Kur'anske reference na rabbânîyûn (Sura 5:44; 5:63 i 3:146), osim Sure 3:79f ranije analizirane . Koranska tema al- rabbânîyûn = "Anđeli Visokog Božijeg vijeća" zaslužuje zaseban tretman s obzirom na njegovo središnje značenje za razumjevanje ur- kršćanstva i ur- islamskog anđela-kristologije i angelologije koliko za Kur'an za Bibliju, ali ovdje se možemo dotaknuti samo u prenošenju ovih daljnjih referenci Korana , nudeći samo za jednu od njih detaljniju analizu za Sura 5:63 .

I riječ rabbânîyûn u s.5:44, kao i ona u s.5:63 imaju wa-l-ahbâr "i pismoznanci (ili: rabini)" stavljeni iza nje, što je dodatak. Budući da već rabbânîyûn u islamskoj reinterpretaciji označava rabine ili pismoznance, to proizvodi tautologiju. Ovaj wa-l-ahbâr "i pismoznanci / rabini" smješteni odmah nakon ar-rabbânîyûn očito nije ništa drugo nego komentar umetnut post- Muhamedovim Koranima urednicima koji podupiru novu islamsku interpretaciju rabbânîyûn koja odstupa od izvornog značenja "Vladajući anđeli Visokog Božijeg vijeća", postupak koji neizbježno proizvodi ovu prilično besmislenu tautologiju. Da je ta manipulacija jednom poduzimana u s.5:63, može se potkrijepiti analizom strukture šireg konteksta s.5:60-64 i prikazati ćemo ove vrlo problematične stihove u zrcalno-simetričnom međusobnom sastavu tradicionalne i konačne rekonstrukcije prvotno značenje. Ali prvo bismo trebali komentirati reference rabbânîyûn u Sura 5:44 i 3:146, skupljajući na taj način neke dokaze koji vrijede i za rekonstrukciju treće vrlo složene reference u s. 5:63, u njezinu znatno iskrivljenom kontekstu.

Kontekst upućivanja na rabbânîyûn u Sura 5:44 vjerojatno je bio još više iskrivljen od strane ortodoksnih islamskih redaktora nego tekst Sura 5,60-64 o kojem će se raspravljati sljedeći, ali jedan. Ali ovdje u Sura 5:44 možemo problem riješiti samo općom diskvalifikacijom značenja koja proizlazi iz uređivačkog umetanja riječi wa-l-ahbâr nakon riječi ar-rabbânîyûn kako bi poduprla pogrešno značenje riječi ar-rabbânîyûn kao " Rabbi ", stvarajući ovom manipulacijom upitnu tautologiju. Ovo očito pogrešno značenje, za koje možemo biti sigurni da nikad nije bilo čitanje proroka Muhammeda, ali da će se za njega morati teretiti kasniji urednici Kur'ana, sastoji se u činjenici da je sada postojeći tekst preradio urednici Kur'ana glasi (navodimo samo središnje riječi): innâ anzalnâ t-taurâ ... yahkumu bihâ l-nabîyûn ... wa r-rabbâniyûna wa-l-ahbâr ... wa kânû 'alaihi ('alâ l-kitâb = "alâ t-taurâ) suhadâ" "Evo! Poslali smo Toru ... po kojoj proroci donose svoje sudove ... a rabbâniyûn i ahbar pisari (teolozi) ... i oni nose svjedočite tome (kitâb = Tore) ", a ovoj rečenici odmah slijedi opomena:" Ne bojte se ljudi (anna u smislu "ljudskih bića"), nego me se bojite! "

Ovaj tekst, odražen u trezvenom svjetlu, otkriva da postoje dvije kategorije bića od kojih je prva klasa nebeskih bića, naime proroci koji su prema starim islamskim koncepcijama svi anđeli (ovdje. Bilješka 3; način: "anđeo" znači "glasnik" = rasûl = prorok!) i rabbânîyûn ako ih uzmemo za ono što se smatra starijom židovskom, kršćanskom i islamskom religioznom literaturom. Za njih, i samo za ta nebeska bića, pogodna je ideja da "svjedoče" u (formulaciji) Svetoga pisma. A postoji i druga kategorija "ljudska bića" kojoj samo u ovom tekstu pripadaju ahbâr "pisari". Reći s obzirom na njih da "svjedoče (formulacije) Svetoga pisma" je sa stajališta starije koncepcije bogohuljenje koje su ustanovili muslimanski urednici Korana = 'ulamâ' = ahbâr za sebe radi poboljšanja njihovog religiozno-političkog položaja u ranom islamskom društvu. Možemo biti sigurni da bi prorok Muhammed ljutito zamjerio takvu samoprocjenu pismoznanaca. Čak možemo jasno prepoznati njegov proročki položaj iz prenesenog teksta u sljedećim riječima: "Ne boj se ljudi, nego me se bojiš", i moramo proroke i anđele Visokog Božijeg vijeća uz Božje zamisliti oštro suprotno ljudskim bićima, "pisarima". Dakle, ova posljednja rečenica, koja očito pripada izvornom tekstu, je sjajna kontradikcija u adjectu prethodnoj glavnoj izjavi teksta Kur'ana. Stoga moramo otkazati riječi 
wa l-ahbâr ovog glavnog teksta i vratiti izvorno značenje riječi ar-rabbânîyûn: "Arhanđeli Visokog Božijeg vijeća". I opet, kao što je već u Suri 3:80 i s.35:28 (vidi ovdje, str. 74ff) , možemo uočiti duh post-Muhamedovih ranih urednika Korana koji su stvorili ovaj tekst uzdižući se na razinu proroka i anđela ako ni viši.

Naša sljedeća i posljednja, ali jedna kurbanska referenca na rabbânîyûn koju treba analizirati, je Sura 3:146 [90] iako riječ na ovom mjestu nije rabbânîyûn nego ribbîyûn „tisuće“. Ovo čitanje rasma ربّيّون mora biti odbačen zbog njegovog nepouzdanog značenja u ovom kontekstu, jer tradicionalno tumačenje neposrednog konteksta glasi: "Koliko je proroka (bilo) zajedno s kojima se tisuće borilo ..." ( preveo Richard Bell) , a Izjava koja se čini vrlo tuđom za Koran, kao i za Bibliju, jer je u čitavom Koranu i Bibliji usamljenost i usamljenost proroka usred njihovih naroda zajednička karakteristika njihovog života. Stoga moramo malo promijeniti osip dodavanjem "vodenog vala" da bismo dobili ربّنيّون umjesto prenesenog ربّيّون a zatim pročitati rabbânîyûn : "Koliko je proroka (bilo) nasamo s kojima su se borili mnogi Anđeli (Velikog Božjeg vijeća) ... ". Ideja da se anđeli bore rame uz rame s prorocima bila je vrlo poznata u vrijeme ranog islama [91] 91 i uklapa se u opće mišljenje onog ranog doba da su sami proroci bili anđeli - a u nekim izvanrednim slučajevima čak i anđeli Visokog Božjeg vijeća. U tim bi okolnostima sada trebalo postati jasno da ovdje u tradicionalnom tekstu imamo uređivačku manipulaciju prije nego što smo uklanjali rabbânîyûn-Andjele iz izvornog teksta Kur'ana.

I sada do naše posljednje Kuraniceve reference na rabban~yun , koliko ih do sada možemo prepoznati u Kuranu.

 
Širši kontekst s.5:60 -64 vrlo je izobličen na isti način, pokazali su tekst Sure 5:44. Ovo izobličenje je već signalizirano iz činjenice da je Richard Bell pokušao preurediti slijed stihova ovog odjeljka bez uvjerljivog rezultata, a Rudi Paret u svom neuvjerljivom prijevodu daje mnoštvo komentara i ukočenih umetanja, pokušavajući time jasno dati do znanja da je tekst izuzetno teško protumačiti.  

Nadalje, stari islamski učenjaci Kur'ana prenijeli su ne manje od 20 inačica čitanja samo za ovih pet stihova Korana (MQQ, 1930-1949). Neka od ovih varijanti čitanja pokazuju (npr. MQQ br. 1932) da su neke riječi nakon svega dodali kasniji urednici Korana. Naše je mišljenje da su ti urednici Korana ubacili puno više riječi nego što danas pokazuju i danas prenesena inačica čitanja koja su preživjela u glavnom putu tradicije. Ne možemo očekivati ​​da bi ortodoksni čuvari islamske tradicije dopustili da se prenose ključne riječi za obnavljanje dosadašnjeg teksta, pa u pravilu nisu pročitana zaista ključna varijanta čitanja, već umjesto toga marljivo uklonjena iz toka tradicije, Da bismo iskrivili izobličenje ovog odjeljka, trebali bismo postupiti na način da isprva prikažemo tekst u zrcalno-simetričnom međusobnom spoju prenesenog teksta i njegovo vjerovatno ranije značenje te da o njemu poslije raspravljamo o problemima (podcrtajmo preneseni stari čitanja varijanti od posebnog značaja [lijeva strana] i iscrtana isprekidanom linijom kasne promjene teksta od strane post- Muhamedovih urednika Korana [desna strana]; arapski znakovi problematičnih riječi raspravljat će se samo na mjestima koja su važna):

 

Ogledalo-simetrični prikaz Sura 5:6064

rekonstruirana Čitanje

Stihovi i verseline

tradicionalan Čitanje

qul hal anbiyâ'ukum ba sarun

60

qul hal unabbi'ukum bi-sarrin

wa min d âlika ma tâbatan `inda llâh

2

min d âlika ma tû batan `inda llâh

čovjek gadiba llâhu `alejhim

3

čovjek la`anahu llâhu wa gadiba `alejhim

wa ga`alahum al-qiradata

4

wa ga`ala minhum al-qiradata

wa Umetanje `ubbâda t-tawâgît

5

wa l-hanâzîra wa `abada t-tâgûta

ulâ'ika sarrun makânan

6

ulâ'ika sarrun makânan

wa adallu `an sawâ'i s-sabîl

7

wa adallu `an sawâ'i s-sabîl

wa ida gâ'ûkum qâlû âmannâ

61

wa ida gâ'ûkum qâlû âmannâ

wa qad dahalû bi l-kufri

2

wa qad dahalû bi l-kufri

wa hum qad haragû bihi

3

wa hum qad haragû bihi

wa llâhu a`lamu bimâ kânû yaktumûn

4

wa llâhu a`lamu bimâ kânû yaktumûn

wa tarâ minhum ka tîran yusâri`ûna

5

wa tarâ minhum ka tîran yusâri`ûna

fî l-itmi wa l-`udwâni wa akli s-suht

6

fî l-itmi wa l-`udwâni wa akli s-suh 

la-bi'sa mâ kânû ya`lamûn

7

la-bi'sa mâ kânû ya`lamûn

lau lâ yanhâhumu l-rabbânîyûna

63

lau lâ yanhâhumu l-rabbânîyûna

Umetanje

 

wa l-ahbâru

`an qaulihimu l-itma

2

`a qaulihimu l-itma

wa aklihimu s-suhta

3

wa aklihimu s-suha

la- bi'sa mâ kânû yasna`ûn

4

la-bi'sa mâ kânû yasna`ûn

wa qâlati l-yahûdu

64

 

yadu llâhi maglûlatun .....

2

Novi odjeljak s novom linijom misli

........................ ..

64

wa qâlati l-yahûdu

 

2

yadu llâhi maglûlatun

oporavljen Čitanje

Stihovi i verseline

tradicionalan Čitanje (R. Bell)

Reci : nisu li ti proroci meso

60

Reci : Da vam kažem nešto gore

i stoga s Bogom ugledan onima

2

nego u onoj nadoknadi ( koja čeka ) kod Allaha? Onaj

 

3

koga je (jedinstveno) Allah prokleo i

protiv koga (množina) Ljut je

 

protiv koga (jednina) On je ljut

i koga je napravio krvoproliće

4

od kojih je neki napravio majmune

[ otkaži "svinje"] i sluge idola?

5

i svinje i Tâghûtove sluge -

Oni su zli što se tiče (njihovog) stajanja

6

oni su u lošijem položaju

I većina griješi s ispravnog puta.

7

i dalje zalutati izravnim putem.

A kad dođu k vama, ljudi kažu "Vjerovali smo".

61

A kad dođu kod vas kažu "Vjerovali smo".

Ali ušli su u nevjeru

2

iako su ušli u nevjeru

i u njemu su se udaljili.

3

i u njemu su se udaljili.

Allah dobro zna šta su oni prikrivali.

4

Allah dobro zna šta su oni prikrivali.

Mnogi se od njih često vide kako pobjeđuje

62

Mnogi se od njih često vide kako pobjeđuje

u krivici i neprijateljstvu

2

u krivici i neprijateljstvu

i kako troše loše stečeno bogatstvo

3

i u njihovoj konzumaciji onoga što je zabranjeno ( zvono : vjerojatno uzur) .

Sigurno zlo je ono što su radili.

4

Sigurno zlo je ono što su radili.

Zašto ih rabbânîyûn ne obuzdava

63

Zašto ih rabini i učenjaci ne obuzdavaju

iz njihovog govora o krivici

2

iz njihovog govora o krivici

i konzumiranja loše stečenog bogatstva

3

i njihovo konzumiranje onoga što je zabranjeno?

Sigurno je zlo ono što su radili.

4

Sigurno je zlo ono što su radili.

Židovi kažu:

64

 

Allahova ruka je ošišana.

2

Novi odjeljak s novom linijom misli

 

64

Židovi kažu:

 

2

Allahova ruka je ošišana.

  (vidi engl. strnicu)

Ovaj odjeljak započinje adresom iz prethodnog stiha s.5:59 (ostavili smo ga po strani jer nema daljnjeg značaja za temu s.5:60-64), ya ahlu l-kitâb "O ljudi knjige". Sadrži, dakle, islamsko sukob sa Židovima i kršćanima. Budući da unaprijed znamo da je rabbânîyûn u s.5:63. stihu ovog konteksta ozbiljno pogrešno interpretiran, moramo se zapitati što možda nije u redu s tradicionalnim tumačenjem ovog konteksta uopće.

Prva i općenita stvar je da u tradicionalnom čitanju s.5:60 postoji queer opozicija između "onoga koji je u odšteti" i "onoga koga je Allah prokleo". Očekivali bismo i trebali očekivati ​​suprotstavljanje dviju vrsta iste kategorije: dvije različite osobe ili skupine ljudi. A druga i glavna osobina je ta što, kada u ajetu s.61:1. piše „kad dođu do vas“, kontekst ostaje posve nejasan u pogledu pitanja tko su ti ljudi, proklinjući ih Allah i dolaze ponekad ili često ili uvijek Židovima i kršćanima.

Srećom, islamska tradicija prenosi niz varijanti čitanja posebno za uvodne retke ovog teksta koji načelno pokazuju da je početak ovog odjeljka ranije bio iščitan na drugi način. Tako, na primjer, rasm بشّر أنبئكم هل hal unabbi'ukum bi-sarrin "hoću li vam reći nešto gore", prije nije bio čitan na ovaj način, udvostručenjem b u glagolu unabbi ', ali bez (MQQ, 1930) . Stoga osjećamo pravo čitati ovaj osip na posve drugačiji način: بشر أنبيكم هل hal anbiyâ'ukum (ili: anbiyâkum) basarun "nisu li meso vaših proroka?" Ta se izjava tada točno dotiče središnje teme koju je Poslanik posebno isticao u kontekstu s.5:44. stiha sa rabbânîyûnom (vidi gore, str. 81f) . I ovim čitanjem rješavamo glavni problem konteksta s.5:60 -64, naime, nesvjest tih ljudi koji ponekad ili uvijek dolaze k Židovima i kršćanima: to su njihovi proroci. Moramo očito zaključiti da su svi uglavnom anonimni vodeći židovski i kršćanski teolozi tijekom stoljeća koji su propagirali takve doktrine kao o trojstvu i jednakosti Bogu Ezri, kao i oni koji su krivotvorili pismo Biblije, uključeni u ovaj kur'anski izraz "proroci ", barem u ovom slučaju.

Nakon što smo se odlučili na ovo čitanje. sve ostale prenesene inačice nagovještavaju raniji alternativni sadržaj za ovaj odjeljak točno odgovara našem uvodnom tekstu: "Nisu li vaši proroci nesh ." Ali za našu obnovu moramo nakon ove uvodne izjave umetnuti wa "i" (vidjeti stih 60. redak 2, dvostruko podcrtano) . A onda umjesto ma t ûbat "nadoknade" prenosi se nekadašnji čitanje ma t wabat (MQQ br. 1931) koji se odvija s ma t âbatom "čin, ugled, priznanje, uvažavanje, procjena itd." Također je vrlo važno da je tradicionalno dodijeljeni la`anahu llâhu wa "Allah ga prokleo i" prije se uopće nije čitao, - doista bi ga položio prejako na ono što su ipak proroci Židova i kršćana! A isto je tako vidljivo da nekadašnja čitanja (MQQ, br. 1932) ovdje imaju s.5:60 dvostruko množinu zamjenica umjesto jedninskih zamjenica tradicionalnog islamskog čitanja koje se stoga moraju otkazati.

Ali najveća zabluda koju su postavili urednici Muhammedani Kur'ana bila je u izjavi da je Allah učinio neke od njih, u svojoj reinterpretaciji, "opskurnim" neprijateljskim majmunima i svinjama, što ga opet polaže na previše gust i gotovo sigurno ne jezik poslanika , Prenesena čitanja o varijanti (MQQ, br. 1932.) od zaista velikih autoriteta Ubai ibn Ka`b i Abdallâh ibn Mas`ûd , pokojni prorokovi suvremenici, ukazuju na to da su pročitali ovaj odlomak na znatno drugačiji način, iako ništa nije prenošeno da li su propustili "majmune i svinje". Ali odlučno sumnjam jesu li te stare vlasti Kur'ana zapravo imale "majmune i svinje" u svom tekstu za uređivanje, iako je izraz za riječ "majmuni" barem bio prisutan (iako s potpuno drugim značenjem) u originalu Tekst kao što su ga Poslanik i njegovi suvremenici poznavali, dok je riječ "svinja" zasigurno umetanje od strane kasnijih urednika Kur'ana i zato je ne bi čitali Ubai i Ibn Mas'ûd kao što ćemo sad otkriti.

Arapska riječ qiradat un ovdje u Sura 5:60, red 4 je množina i može se izvesti iz dvije različite arapske riječi, naime qird "majmun" i qurd "krpelj (lijepljenje na koži deva, goveda i ovaca itd. I sisavanje krvi od ovih životinja) ". Množina "majmuna" je aqrud ( pluralis paucitatis ) i aqrâd (nomen collectivum) ili qurûd . Koliko je plural qiradat un naveden u staroj arapskoj leksiki za „majmune“, reference za ovaj množinu u načelu su uzete iz pogrešno protumačenog Korana, i vrlo sam sumnjajući da li bi se ovaj množina pojavio u bilo kojem tekstu starog arapskog jezika profana literatura bez pozivanja na koranski religijski rječnik. Dakle, također je vrlo upitno je li qiradat un bio izvorno množina qird "majmuna". Sada drugoj alternativi: Riječ qurd "krpelj" ima nomen collectivum ili pluralis multitudinis qurâd ili qirdân i pluralis paucitatis aqridat un . No, iako množina qiradat un nije navedena u Laneovom iscrpnom rječniku, Reinhart Dozy (1820.-1883.) U svojim „ Dodacima “ navodi qirâdat un „krpelj (i)“, što je, s obzirom na njegovu tvorbu riječi, očito pluralis paucitatis (procjenjivi broj krpelja) . Sasvim je moguće da u tri postojeće korenske reference qiradata uvijek trebamo čitati ovaj qirâdat un .Ali ovo je teško pitanje za odlučiti jer je stari Koran napisan neispravno, bez ikakvih naznaka matres lectionis da li su samoglasnici kratki ili dugi. Bilo kako bilo, na ovom su mjestu nesumnjivo stajali ili qiradat un ili qiradat un sa značenjem " (procjenjivi broj) krpelja". Dakle, sada možemo zaključiti: Dok je majmun bio za Arabija , čak i tada, egzotična životinja koja nije imala zapaženu ulogu u staroj arapskoj literaturi, bila je upravo suprotna krpelju. Krpelj je preferirana metafora za sve aspekte života u staroj arapskoj poeziji i književnosti, jer deve, ovce i goveda igraju takvu sveprisutnu ulogu u starom arapskom životu. Često se može naći i u duhovitim aluzijama, primjerice, kada se govori o žestinoj konoplji: "Uzela je svu vunu sa sobom ne ostavljajući ni krpelj" (u širem kontekstu je Lane sv . Citirao) . Naravno, krpelj služi kao metafora ljudskog krvoprolića, a to je očito namjera ovdje u Sura 5:60, red 4. Zato što ova metafora "krvopijači" u ovom odjeljku korelira s "onima koji troše loše stečeno bogatstvo" u stihu s.5:62, red 3, ne može biti sumnje da je uistinu Poslanik to koristio u svojoj optužbi protiv proroka (u širem smislu „učitelja “: vidi gore) Židova i kršćana. Tek su Poslanikov tekst odgajali samo kasniji urednici Kur'ana.

U Kur'anu su samo dvije reference za qiradat i navodno "majmune" (Sura 2:65 i s.7:166), a o njima se na sličan način govori o majmunima: R. Bell čini tradicionalni spoj kûnû qiradatan hâ si'îna , slična tu i tamo, kao "budite ti majmuni odlasci", a R. Paret to prevodi , iako ne bez izražavanja svoje ozbiljne sumnje velikim upitnikom: " Werdet zu menschenscheuen Affen (postanite majmuni sramežljivi prema ljudska bića) " . Ali velike stare vlasti čitaju, kako otkrivaju njihove prenesene varijante, na oba ova mjesta pridjev qiradat un nije kao h âsi'îna „sramežljiv“, nego h âssîna „nizak, nesmotren , zloban, zloban“ (MQQ, br. 211 i  2759) . Ovaj opis odgovara krpelja, ali ne i majmunu. Tako postaje jasno da su sve tri korilske reference qiradat un (ili qirâdat un) izvorno značile „krpelji“, a sve ove reference i njihov kontekst iskrivile su postmuhamedanski Koran o njihovom sasvim prirodnom izvornom značaju, naime sud Poslanika o njegovim protivnicima: "Bili su to sitni krvnici / paraziti!" [92]

Ali budući da smo sada zaključili da s.5:60, redak 4 izvorno glasi "koga je stvorio parazitima (= krpelji)", - kao paralelni izraz "koji konzumira loše stečeno bogatstvo" u ajetu 5:63, redak 3 -, slijediti "i svinje" u s.5:60 retku 5 lako se prepoznaju kao kasni umetanje jer "krvoloci i svinje" ne mogu proći kao kompatibilni u izreci.

Napokon dolazimo do presudne rečenice iz stiha s.5:63 koja se odnosi na rabbânîyûn za koju je rasprava o stihovima s.5:60-62 samo uvertira: Nakon što smo otkrili izvorno značenje stihova s.5:60-62, postaje jasno da se u stihu s.5:63 wa l-ahbâr "i pismoznanci" također moraju otkazati kao kasni zabludujući sjaj, kao što smo pokazali da je slučaj u kontekstu Sure 5:44 (vidjeti gore str 81f) . Ovaj odlomak sada mora biti protumačen - točno u skladu s tradicionalnim tumačenjem dok su izostavljali sjaj "i pismoznanci" i uzimali ar-rabbânîyûn za ono što je ta riječ izvorno značila -, "Zašto anđeli Visokog Božijeg vijeća ne suzdržati ih od govorenja krivnje i njihovog konzumiranja loše stečenog bogatstva? " Ovo je očito nastavak misaonog stiha koji polazi od stiha s.5:60 "Zašto silni Božji anđeli i stvarni proroci ne sprečavaju ove lažne proroke da čine zlo?"

Budući da su urednici post- Muhamedanskog Kur'ana iznašli tekst s.5:60. -63., Posljednji ajet s.5:64, "Židovi kažu:" Allahova ruka je oduzeta ", više nisu imali nikakve veze s iskrivljenom linijom misli iz s.5:60. do s.5:63. Budući da su na ovaj način ponovno protumačili širi kontekst u dijelove, dopuštaju da stih s.5:64 predstavlja početak novog odjeljka s novom misličkom misli. Tako i zapadni islamisti koji vjeruju u tradicionalnu zamagljenu reinterpretaciju također dopuštaju predah, Richard Bell je ovom novom odjeljku dao čak i (zabludu) poseban naslov: "Povratak židovskom gibu, vjerojatno uzrokovan zahtjevima za doprinosima"

Ali ajet s.5:64 zapravo je uredan nastavak misli misli Sure 5:60 -63, jer rečenica u ajetu s.5:64 "Židovi kažu: Allahova ruka je oduzeta" direktan je odgovor na pitanje iz s.5:63. stiha "Zašto silni anđeli Visokog Božjeg vijeća ne obuzdavaju lažne proroke?" Treba samo shvatiti da su unutar starog začeća Boga i njegovih najviših anđela, obojica i oni zajedno isti, - Bog i njegova hipostaza - kako bismo mogli promijeniti teme oba ova stiha: "Zašto Bog ne ometa lažne proroke", a Židovi bi odgovorili" "Ruke anđela Visokog Božjeg vijeća su oduzete".

Došli smo do kraja puta u našem izletu o izvornom značenju rabbânîyûn u Kuranu i drugdje. Ali trebamo napomenuti da smo s posljednjim pominjanjem rabbânîyûn u Sura 5:63 po prvi put detaljno analizirali i rekonstruirali islamski jednoznačni tekst u ramskom osnovnom sloju od kojeg nikada nije bila sakrivena nekadašnja kršćanska strofička himna. , jer je ovaj tekst očito bio tekst koji je diktirao sam Poslanik. I tako imamo ovdje svoj prvi primjer kako su užasno urednici post- Muhamedanskog Kur'ana odjekivali tekstove vlastitog Poslanika i kako se njihove pogrešne interpretacije poput metastaza raka šire po cijelom tijelu Kurana. Čitalac bi sada mogao shvatiti zašto su od vremena "uređivanja" Kur'ana, pod vodstvom trećeg kalifa Uthmana pa nadalje, svi stari predtomanski kodovi Kur'ana, čak i oni najcjenjenijih ashaba Poslanika, bili oduzeti što je moguće više i izgorio.

 
Kraj ekskurzije na ar-rabbânîyûn .

 

[73] Prema razumnoj tezi SGF-a Brandonu (Isus i Zeloti. 1967, 320f, koju dijele mnogi novozavjetni učenjaci (vidi Brandonovu napomenu 2), Krist je i sam apokaliptični "grozni Jahač na bijelom konju", čije su oči poput vatrenog plamena ... Obučen je u ogrtač natopljen krvlju, a ime po kojem se zove je Riječ Božja"(Otkr. 19:12ff). Budući da je s druge strane Krist nesumnjivo jedan (i najviši) Anđela Visokog Božjeg vijeća, čini se da svi apokaliptični Jahači zajedno pripadaju Visokom vijeću. Ako je to slučaj, moguće je da su ratnički anđeli u citiranom stihu pjesnika al-Hansâ-a sami apokaliptični Jahači ili barem prikazani su prema slici apokaliptičnih Jahača koji su sigurno bili dobro poznati u preislamskoj Arabiji. Zato je ovdje čitanje rabbânija poželjno za jezično fantastičniju zabanuniju.

[74] Ako se smatra klasičnom arapskom riječju, trebalo bi je napisati rabbânîya. Ali budući da su predislamski kršćanski tekstovi Kur'ana napisani na arapskom jeziku, a također iz ritmičkih i strofskih metričkih razloga, trebali bismo napisati riječ u obliku rabbâniya kako bi se uskladila s ritmičkim obrascem mawâliya .

[75] Pogledajte za ovo M. Werner, Die Entstehung des Christlichen Dogmas, 1954, 302-321, poglavlje "Das Wesen des Christus nach der urchristlichen Lehre (Engelchristologie)" esp. str. 307. Argumenti koje je iznio M. Werner nikada nisu opovrgnuti. Umjesto toga, zataškavaju ih, razumljivo, jer bi u suprotnom ovi argumenti doveli do kraja 19. stoljeća „kršćanske“ trinitarne teologije i vjerovanja.

[76] Oba ova epiteta upućena Isusu događaju se tamo gdje je njegova anđeoska kvaliteta važna ako nije središnja: u Marku 10:51 Krist izliječi slijepca, a u Ivanu 20:16 Krist se pojavljuje na svom otvorenom grobu i otkriva se neočekivano kao uskrsli. Ovu adresu Marija Magdalena izgovara na pomalo uplašen način, tako da je njezin usklik mogao zaista biti zapanjen: "Gospodaru moj!" u smislu "Gospodaru moj-Anđeo!" Isus značajno odgovara: "Ne diraj me, jer još nisam uzašao k Ocu! "; zov koji treba shvatiti kao posljedica njegovog pojavljivanja ovdje u nebeskom, tj. njegovom anđeoskom ukazanju.

[77] O tim klasama anđela u ranokršćanskoj literaturi vidi Theologisches Wörterbuch zum NT, ed. Gerhard Kittel , Stuttgart 1933ff. sv . angelos i tamo dane reference na znanstvenu raspravu. Treba obratiti pažnju i na Fridolin Stier. Gott und sein Engel im Alten Testament, Münster 1934 . Vidi ovdje i napomenu 72, iako se JE Fossum drži starog, a što se tiče dokaza što ih je prikupio Martin Werner, neporecivo gledište da je NT naslov " kyrios " za Isusa Krista bilo usvajanje OT naziva Jahvea kao "Gospodina" pod utjecajem trinitarne tvorevine.

[78] Na arapskom jeziku uvodni glagol obično nije u kongrumentaciji po broju i rodu, tako da je na arapskom ovdje riječ za riječ, rekao je: „prije su to bili vladajući anđeli ...". Ovo je važno pravilno ocijeniti paralelizam dviju kâna ", "predstavljao je prvi redak (a) i (A).

[79] Za mâ "što" kao relativni izgovor koji se odnosi na osobe vidi J. Blau , Kristova gramatika. Arapski., § 441.

[80] U Sura 3:45. Isus Krist jasno je klasificiran kao "jedan od mukarabera " koji je "jedan od bliskih (Bogu) objavljenih anđela". Usporedite babilonski Talmud, Sanhedrin 43a  gdje je Isus klasificiran qarôb le-malkût blizu (objavljeno) Kraljevstvu (Božjem) “.

[81] Pretpostavka da su proroci anđeli već se može naći u SZ. Vidi 2.Hronik. 36:15f;   Izaja 44:26;  Hag. 1:12f.

[82] O neispravnom pisanju (= bez matres lectionis ) u najstarijim kuracijama Korana vidi Gerd-Rüdiger Puin, Observations on Early Qur'ân Manuscripts in San'a'   u:  S.Wild [ed.], Kur'an as Tekst. Leiden 1996., str.107-111.

[83] Ono što je dosad napisano (vidi literaturu na koju je Paret, 1971., objavio Sura 5:63 ) o etimologiji rabbanija , teško je pretrpjeti, naime da bi rabbâni trebao potjecati iz aramejskog načina obraćanja učiteljskom rabbanu "naš Učitelj /Učitelj, nastavnik, profesor!". Ali ovaj enlitski -an "naš" ima, što se tiče njegove morfologije, kratak i ne dugačak! I svi su ti pisci znali da takva nagovorna adresa "Našeg Učitelja", koja je sama po sebi semantički neodrživa kao izvor rabljana , nikada ne bi mogla usvojiti arapski nisbet - ili potomku - " :"onaj koji pripada 'našem Učitelju!' „! Karl Ahrens stoga s pravom određuje (ZDMG 84 [1930], 21) ovog rabljana "osebujnog arapskog oblika sa završetkom -"! Zaista, rabbî i rabbânî su prema pravilima semitskih tvorbi riječi dvije različite riječi s posljedično različitim značenjima kao na hebrejskom "drugo" i "zadnje" (ovaj tvornik riječi -on ili -an srodan je postpopozicijskom Starom Članak o južnom arapskom jeziku - ân !) Dakle, kada Adolf Wahrmund u svom Handwörterbuchu daje rabbânî ="božanski", u pravu je. Ali kad doda "množinu rabbânîyûn ="teolog. rabin" ovo je čista fantazija, iako fantazija od više od tisućljeća koju su trinitarno kršćanstvo i islamsko pravoslavlje prodali kao zvučno i navodno dobro utemeljeno značenje! rabbânîyûn je značilo i znači" božanski anđeoski majstori ili upravitelji "i ništa drugo.

[84] Gotthelf Bergsträßer, Ibn Halawaihs Sammlung nichtkanonischer Koranlesarten. str. 21. 
Ova varijantna čitanja, kao što smo ih rekonstruirali kao izvorni tekst ovog Kur'ana, navedena su i u novom voluminoznom zborniku prenesenih ranih čitanja rane Korane MQQ, vol. 2, str. 46 = br. 1104 kako su ih čitali rani stručnjaci islama iz Korana Abû 'Amr. Nâfi', Ibn Katîr,'Âim, Mugâhid, Abû Hâtim i al-Hasan.

[85] Taj je ortodoksni tradicionalni pogled opet i, nadamo se, posljednji put zagovarao John Burton. Zbirka Kur'ana. Cambridge UP 1977 u cijeloj svojoj knjizi (npr. 171): "Nijedna od ovih varijanti nije od velikog značaja."). Ali njegov opći stav koji čini razlog za snažnu ortodoksnu islamsku jurisprudenciju na djelu već prije uspostavljanja ortodoksnog teksta Kur'ana čini mi se neodrživim.

[86] J. Levy, Chaldäisches Wörterbuch über die Targumim, sv. rabbân; vidi također William F. Albright, Nedavna otkrića u Palestina, str.158 n.2.

[87] M. Dunlop Gibson. Arapska verzija Djela apostolskih i sedam katoličkih poslanica ..,London 1899. Studia Sinaitica VII), str. 60,9.

[88] rabbûnîyûn ili rabbônîyûn ili čak rabbônîn umjesto rabbânîyûn samo su varijacije u izgovoru i pravopisu jedne te iste riječi povezane s različitim jezicima (pučki, klasični itd.).

[89] Riječ " farizej " u principu nije prihvaćena u arapskoj literaturi. Ovo bi objasnilo zašto redaktori Korana nikad nisu stigli do odstupajuće interpretacije rabbânîyûn = farizeji .

[90] U Kuranu mogu biti neka dodatna mjesta na kojima najvjerojatnije redaktori nisu komentirali postojeći rabbânîyûn koji je iza njega stavio al-ahbâr ili nešto slično, ali oni su takvim riječima komentirali riječ rabbânîyûn općenito.

[91] Vidi npr . J.Wellhausen. Muhamed u Medini. str.49f i 54ff.

[92] Na oba ova mjesta (s.2:65 i s.7:166) rečenica je kûnû qiradatan hasi'îna "budi ti majmuni koji klize" (R. Bell). Ali ovaj kûnû „biti ti“ očito treba čitati kao kânû „oni su bili“ baš kao što je to bio slučaj u Sura 3:79 -80 (vidi ovdje, str. 74ff) i svi dodani dokazi za promjenu rasme ovo značenje vrijedi i za ove reference u Sura 2:65 i 7,66. Rečenicu se, dakle, mora čitati kao "bili su neznatni krvnici", a ovo je bila izjava Poslanika o učiteljima nevjernika o kojima je govorio.



http://www.christoph-heger.de/ar-rabbaniyun.htm










 ----------------------------------------------------

 http://www.christoph-heger.de/ar-rabbaniyun.htm
 

The rabbânîya, rabbânîyûn in the Koran, an extract from:

GÜNTER LÜLING, A Challenge to Islam for Reformation. The Rediscovery and Reliable Reconstruction of a Comprehensive pre-Islamic Christian Hymnal hidden in the Koran under earliest Islamic Reinterpretations, Delhi (Motilal Banarsidass Publishers) 2003, pp. 71-87

Trad. Text 96,18:          sa-nad‘u z-zabâniyata                                          سندع ۱لزّبانية

Trad.Interpret.:           We shall (for our part) call for the bailiffs (of hell) (?). (Rudi Paret)
We shall call the imps of hell. (Richard Bell)

To this verse Richard Bell gives the commentary: "Zabâniya, a word the sense of which is not clear; it is usually taken as denoting the guards of hell; or the angels which carry off the soul at death." Indeed it is a curious, even an enigmatic word. According to the Arabian lexicographers the word zabâniya is said to be the plural of zibniya, a likewise strange word the significance of which is paraphrased as "police soldier, watchman". But this explanation seems to be not so much theory as a flight of the imagination, since according to the rules of Arabic word formation the word form zabâniya looks exactly like the formation of the abstract (similar to the English abstract created by the word extension -ship) from a basic word zabân. But such a basic zabân is unknown in Arabic, old or new. Beyond the Koran this word zibniya, zabâniya is therefore extremely rare. In the Koran itself this doubtful "plural" zabâniya appears only in our verse Sura 96,18 and is therefore a Koranic hapax legomenon as theologians call a word which only appears once in the whole Bible. When Islamic tradition understands by this personal "plural" (although it seems to be an abstract) the custodian angels of hell, this interpretation is not to be turned down per se, since in a verse of the Old Arabian poetess al-Hansâ‘ (Aghânî XIII.136,7) where this really rare zabâniya is to be found (if its rasm is not much better to be read in the same way as we reconstruct it for 96,18: rabbâniya) it denotes most probably warlike angels mounted on horses (compare also Ibn Hishâm. ed. Wüstenfeld, I,201,4).[73]

Nevertheless, although the general direction of traditional Islamic interpretation, – namely that the plural object of the verb "calling for" in 96,18 is "angels" – , seems approximately to fit the context, this traditional meaning, taking into consideration our hitherto conclusive and plausible reconstruction of the Sura, is unsuitable. Instead of malicious angels of hell we need for our hitherto reconstructed scenario the opposite: angels benevolent and helpful towards devout believers, if angels are to be looked for in this passage at all. But indeed, the word nâdî, the "High Council of God's highest angels as his counsellors" of Sura 96,17, cries for these high. benevolent and peaceful angels of God to come up in 96,18.

It is not a random coincidence that just this word az-zabâniya  ۱لزّبانيةof 96,18 is suspicious because it is so rare – according to the untenable frame-narrative allegedly meaning "the custodian angels of hell". Yet a very slight change in the diacritical punctation of the rasm of this word brings to light just the thing which is needed to continue the line of thought of our reconstructed Sura 96 from verse 1 to our crucial point 96,18: if we read, removing one point and setting one additional doubling sign, ar-râbbaniya لرّّبّانية, [74]we have these "ruling or governing or powerful angels" (the short German expression "Herrschaftsengel" seems most fitting) before us which are commonly called the rabbânîyûn (plural) "the great or masterly ones" a term which corresponds to the Greek NT expression kyrioi "Lords". It can be counted as a small but nonetheless further element in our evidence that these "Herrschaftsengel" appear in 96,18 in the word formation of an abstract or collective noun: "Governing-Angel-ship" fitting well the collective expression nâdiyah "His (God's) High Council (of the highest angels)" of verse 96, 17. For the traditional zabâniya "imps or bailiffs of hell" we had to reject the grammatical abstractum since there are, as a rule, no institutional councils or groups or classes of fallen angels or imps or devils of hell known from biblical literature and beyond, while the angels of heaven are institutionally arranged in special classes and legions etc. Therefore only for the angels of heaven and especially for the "Herrschaftsengel", the rabbânîyûn, the abstract rabbâniya, meaning the institution of these "Herrschaftsengel" per se, is a fitting expression. And only this abstract is suitable to be understood as a hypostasis or a synonym of God, which accounts to the same thing, as seems to be the case in Sura 96, 18.

Excursus on the rabbânîyûn, the Angels of the High Council of God in early Near Eastern theology and in the Koran as well as in the early Islamic religious literature.

It is clearly not possible to submit the angelology of the Koran as well as the angelologies of the preceding religions Judaism and Christianity as a whole to a thorough critical investigation merely on the basis of our discoveries as to the usage of Sura 96,18. This is the more so because there has been no ambitious research on this topic for decades and especially not from the point of view of liberal historico- and dogma-critical theology. So we can only point to some essential insights which lend credence to our proposed interpretation of Sura 96,18.

It is only because of the dominance of trinitarian Christian confessions in our theological faculties at all universities that clear evidence is ignored as to why the (Greek) title kyrios "Lord" is applied to the Messiah. It is a title which he holds originally only on account of his status as one (the highest) of the ruling angels.[75] Even the Greek transcription of the Aramaic and Arabic title of an Angel of the High Council of God rabbouni is encountered twice in the NT (Mark 10,51 and John 20,16) when Jesus Christ is addressed.[76] The church-theological hindrance to this insight into the special Christological aspect of general angelology, – if Christ is an angel he is a created being; an aspect which had to be expunged from trinitarian Christianity – , is at the same time an impediment to a greater interest in general angelology. Only at narrowed down points, where the church-dogmatical interest is not immediately menaced, are things comparatively clear and undisputed (but also in the sense of being not disputed though), namely that Late Judaism ("Spätjudentum") and ur-Christianity understand the world of angels as a world of certain classes of angels and that they name and invoke the highest class of them (in Greek) by the abstractum kyriotäs "Lordship, Herrschaft" (see e.g. Eph. 1,21; Col. 1,16; 2. Peter 2,10; Jude 8). Each member of this abstract kyriotäs "Lordship" is a kyrios "Lord" the Arabic equivalents of which are obviously rabbâniya (collectivum) and rabbânî (singular), rabbânîyûn (plural).

Of those further classes of angels[77] only that one is relevant to our problem, the members of which are called in the Greek NT the exousiai, "the authorities or powers" (see Eph. 3,10; 6,12; Col. 1,16; 2,15; Tit. 3,1; 1. Pet. 3,22). Obviously these NT exousiai appear also in the Koran, so for instance in Sura 30,35: am anzalnâ ‘alaihim sultânan fa huwa yatakallamu bi mâ kânû bihi yusrikûn "or have we sent down on them a power/authority, that he would have spoken about what they have been associating with Him?" If we examine this text closely it is unmistakable that the sultân "the power or authority" is understood as a speaking person although the Islamic and Western Orientalist tradition passes over this given speciality. Undoubtedly, in this Arabic sultân "Power" (in Sura 69,29 occurring also in the form of an abstract: sultâniya), corresponding to Greek exousia, we have before us a further trace of the last concrete vestiges of the Late Judaic and ur-Christian angelology tangible in the Koran.

But let us now turn again to our word rabbânîya. This abstractum does not occur in the Koran except in Sura 96,18 as we have quite reasonably reconstructed it. But there are three places (Sura 3,79; 5,44; 5,63) where the cognate rabbânîyûn turns up, and to this rabbânîyûn must be added the hapax legomenon ribbîyûn (3,146). If one approaches these references from the working hypothesis "rabbanîyûn = kyrioi = "Angels of the High Council of God" (in the sense of the Late Judaic and ur-Christian angelology), it turns out that these passages clearly had originally this specific angelological meaning but were later reinterpreted and considerably reworked by Islamic redaction. Of these four texts the most conclusively reconstructable one is that of Sura 3,79f. Before, in 3,78, the theme of "the falsification of scripture by Jews and Christians" is touched upon. Then, with 3,79f, the text reads (we put our reconstruction mirror-symmetrically opposite the traditional text and its interpretation):

Mirror-symmetrical representation of Sura 3,79-80

Reconstruction

Verses

Traditional Interpretation

ما كان لبشر أن يؤتيه ألكتاب والحكم والنبوّة

(a) 79

ما كان لبشر أن يؤتيه ألكتاب و الحكم و النبوّة

ثمّ يقول للناس كونو عبادا لى من دون الله

(b)

ثمّ يقول للناس كونو عبادا لى من دون الله

ولكن كانوا ربّنيّن بما كنتم تَعَلَّمُون الكتاب وبما كنتم تَدَرَّسُون

(A)

ولكن كونوا ربّنيّن بما كنتم تَُعَلَّمُون الكتاب وبما كنتم تدْرُسُون

ولا يأمركم أن تتّخذوا الملئكة وانّبيّن أربابا

(B) 80

ولا يأمركم أن تتّخذوا الملئكة وانّبيّن أربابا

 

We have arranged the text in the sections a-b and A-B to make the· logical structure of this text transparent. For the reconstruction we have only to change, what concerns the rasm-text, the كونو or (defectively written) كنو kûnû "be you (imperative plural)" in the first line of (A) on the right side, that is of the Islamic reinterpretation, which is obviously an "emendation" of the original text because the original text (see left side first line of A) had undoubtedly had at this place, as we shall see, كان or كن kâna "it was" or even better كانوا or كنوا kânû "they were" as the logically required resumption of the كان or كن kâna "it was" of the first line of (a) (first line right and left). We shall return to this issue later on.

Translation of Sura 3,79-80

Reconstruction

Verses

Traditional Interpretation

It was not for a human being that Allah should give him the book and the powers of judgement and the prophetic office

(a) 79

It was not for a human being that Allah should give him the book and the powers of judgement and the prophetic office

and that man then could say to the people: "Be ye servants to me apart from Allah",

(b)

and that man then culd say to the people: "Be ye servants to me apart from Allah",

It was/were[78] rather Ruling Angels
by whom you learned the Book[79]
and by whom you were taught,

(A)

Be ye rather rabbis
in what you are teaching the Book and in what you are studying,

And He (God) does not command you to take the Angels and the Prophets to be (your) Lords.

(B) 80

And He (God) does not command you to take the Angels and the Prophets to be (your) Lords.

 

To understand this text the reader has to remember similar passages of the NT: Acts 7,53: "You received the law given by God's angels ..."; Acts 7,38: "(A prophet like me ...) It was he who kept company with the angel, who spoke to him on Mount Sinai, and with our forefathers, and received the living utterances of God to pass on to us"; Ga1. 3,19: "(The law ...) and it was ordained by angels in the hand of a mediator"; Heb.2,2: "For if God's word spoken through angels had such force that ...". But see also Sura 83,20f: "A book inscribed which the Near-Standing (angels) are witnessing."

Our reconstruction proves to be correct if one follows this clear line of thought: The idea (a) that man is not allowed to receive the Book and the powers of right judgement and prophecy from God directly is counterbalanced in (A) by the positive statement on this matter: that it is only the High Angels who get all this power directly from God by which to teach mankind. The same clear logical structure is inherent in the sentences (b) and (B): In (b) is explained why God chose his High Angels to teach mankind, namely because otherwise a human being vested with these powers might become cocky and desire to be worshipped by his fellow human beings. This idea is continued in (B) in the sense that neither human beings nor angels should be worshipped, even if, clad with the power of right judgement and prophecy, they had taught mankind the Book. (This is obviously a conscious opposition to the Christian trinitarian conception of Jesus Christ!)

These structurally neat lines of thought teach us exactly the same central idea of the prophet Muhammad's message: that Christ should not be worshipped as God although Christ is, according to the self-understanding of Jesus and to the ur-Christian and the ur-Koranic belief, the Angel of the High Council of God, an idea which is also expressed in Sura 4,172 although in this Koran verse a much more frequent recurring (8 times in the Koran) Arabic word is used for the Angels of the High Council of God: al-muqarrabûn "those posted near (God)".[80] On the other hand the statement of Sura 3,79f is also a presentation of the earliest Islamic conception of prophetology (every prophet has been and is still an angel; see A. J. Wensinck, Muhammad und die Propheten. Acta Orientalia II [1924],168-198)[81] as well as being the credo of the prophet Muhammad as to his own prophetship: He undoubtedly believed, as we have already pointed out (see here p. 28f with note 3), that he is himself an Angel of the High Council of God, preexistent in this High Council of God before his lifetime and destined to return to this eminent place in afterlife (see H. Wehr, Muhammads letzte Worte. WZKM 51 [1952],283-286). This conception was done away with by growing Islamic Orthodoxy and finally replaced by the image of the prophet Muhammad as a mere human being. Looking at the text of Sura 3,79f from this point of view, it is impossible that the prophet Muhammad himself was the redactor who garbled the original version of this text 3,79f and left us with the flimsy incoherent sentences of 3,79f we read now according to orthodox Islamic and Western Islamicist tradition.

How corrupted the traditional text is can easily be seen from the fact that after these late redactors had reinterpreted the word rabbânîyîn "ruling archangels" as "rabbis" in the sense of exceptionally erudite human beings, any reason for the closing statement "and He (God) does not command you to take the Angels and the Prophets to be (your) Lords" had disappeared. After these redactors had given up the meaningful contrast between (a) "It was not for a human being ..." and (A) "It were rather Angels of the High Council of God ..." they construed their own new and deviating contrast by a change of the rasm-text because they made out of the original كان kâna "it was" or كانوا kânû "it were (plural)" an imperative كونوا kûnû "be ye" which should accord with the imperative in (b) "be ye servants to me". This alteration of the rasm-text (see later the same reworking operation in Sura 2,65 and 7,166 here p. 86f with note 92) is not as serious as one might at first think because we know from the oldest Koran codices that in the oldest period of writing Koranic texts the vowels in the middle of a word were defectively written, that is without matres lectionis. that is without the insertion of the rasm-sign ا for long -â as well as of a و for long -û and of an ي for a long -î.[82] So these words here had originally been written كن and كنوا. In our case both of these different readings kânû (active voice perfect tense) and kûnû (imperative) had usually been written with the same rasm: كنوا. It was therefore easy to read out of this rasm the meaning one was inclined to prefer. But when the writing of long vowels within the words by matres lectionis (ا و ى) became obligatory, the reading was already fixed once and for all, although wrongly in this case.

So when the Koran editors deliberately read into the rabbânîyûn-Angels of (A) erudite rabbis or theologians or scribes, they opposed these rabbis of (A) to the cocky human beings of (b) who, in consequence of their weak human nature, are usually prone to yeam to be worshipped because of their endowment with judgement and prophecy. But this new contrast is a very disputable one since these invented[83] rabbis of (A) are human beings like the cocky human beings eager to be worshipped on account of their pretended right judgement and prophecy as depicted in (b). Is not there in the Islamic reinterpretation just this danger, which the original Prophetic version of this text tends to exorcise, that the rabbis/‘ulamâ’ as human beings want, because of their knowledge and "right judgement", to be if not worshipped (although this sometimes happened and happens!), nevertheless to be classed higher than their fellow citizens and fellow believers? Regard in this context the condemnation of the rabbis and the attitude called for by Jesus Christ towards them as articulated in Matth. 23 of which only verse 7f may here be cited: "They like to be greeted respectfully in the markets and to be called by people 'Rabbi! Rabbi!'. But be not ye called Rabbi, for only one is your master and all ye are brethren." From this point of view the essential message of the crude orthodox Islamic reinterpretation of the original, obviously Prophetic text Sura 3,79f appears to be in its kernel of the same significance as that contained in the diametrical reversal of the original meaning of Sura 35,28 where the original sentence "Behold, as for his servants God is most worried (worried that they might not earn paradise!) about the ‘ulamâ’ (= rabbis)" has by untenable editorial devices (although not altering the rasm) been recast into the clearly wrong and, until now, uncontested form: "Behold, among his servants it is the theologians who fear (= revere; although the underlying Arabic verb means clearly "are worried about") God most" (we shall discuss this obviously post-Muhammadan reinterpretation later in its broader context). A further clear circumstance which testifies against the orthodox Islamic interpretation of Sura 35,28 is that at the time of the Prophet there were no Islamic ‘ulamâ’ = theologians yet, so that the prophet Muhammad`s original text was undoubtedly directed against the Christian or Jewish theologians (‘ulamâ’) of his day. But that did not hinder these early orthodox Islamic Koran experts forging self-praise out of this disapproving saying of their Prophet, certainly against his intention. The Prophet held the position of Jesus as cited above.

Beyond these arguments, our interpretation is corroborated by the oldest Islamic Koran scholarship itself: In his collection of non-canonical Koran variant readings the well-known Arabian philologist Ibn Hâlawaih (died 370 H. / 980 CE) lists as a transmitted old variant reading for our text Sura 3,79 instead of the traditional and therefore canonical active voice bi-mâ kuntum tu‘allimûna l-kitâba wa bi-mâ kuntum tadrusûn "in what you (the rabbis!) are teaching the Book and in what you are studying" just this former reading of the passive voice: bi-mâ kuntum ta‘allamûna l-kitâba wa bi-mâ kuntum tadarassûn "by what/whom you have been taught the Book and by what/whom you have been given lessons".[84] This reading listed as an old version of the text is therefore without any doubt just that reading we are obliged to read the rasm-text with, if we are to retain the correct old understanding of rabbânîyûn as "the Angels of the High Council of God". By the way: we did not know of these early variant readings until a long time after establishing the reconstruction of the text with the logical, grammatical and theological arguments already displayed above. However, as long as this earlier reading was valid, this earlier text must have had also the writing كان kâna or كانوا kânû "It was/were (the ruling angels)" instead of the imperative كونوا kûnû "be ye (rabbis)" of the later deviating and obviously wrong orthodox Islamic interpretation (see above about the earlier defective writing of both of these variants as كنوا).

This is the first time in our critico-exegetical research that there occurs a corroborating, alternative, non-canonical reading for a problematic part of the Koran text, recorded by trustworthy old Islamic authorities. It is in content ur-Islamic, Prophetic and pre-orthodox. Its essential meaning has been deliberately neglected by Islamic Orthodoxy and has from then on never again been recognized as to its significance for the ur-Islamic and Prophetic dogma. The great many variant readings of the Koran text handed down to us by Islamic Koran scholarship have been regarded since the time of orthodox Islamic canonization of the Koran text as mere orthographic slips of the pen.[85] But in many cases of our dogma-critical reconstruction still to be performed, it will become clear that we have in a great deal of these transmitted Koranic variant readings the trustworthy markers to an older, and in its dogmatical content essentially other Koran: We shall see, although we cannot deal with the problem here in detail, that those variant readings, which have been transmitted or have anyway survived at all within the stream of transmission, are those which yield the least insight into the former meaning of the concerned problematic passages and especially not the dogma of the former Christian ur-Koran in general. This becomes apparent especially when we come across a series of similarly deviating reinterpretations of a certain, as to theme one and the same set of textual problems involving a series of texts scattered all over the Koran. If there is then a variant reading transmitted at all, it is always only transmitted for that similar text of this series of texts of the same theme, where this transmitted variant reading makes the least sense or gives the least insight into the original meaning of this text (see for this especially here Chapter III,2). It is therefore also not surprising that we have here for our text Sura 3,79 the reading of passive voices ('you were taught and you were given lessons) transmitted as old variant readings although this old reading does not make sense unless this text was read also with the variant كان kâna or كانوا "it was/were (the ruling angels)" instead of the later orthodox Islamic reading (كونوا kûnû "be ye (rabbis)". But this certainly once extant variant reading كان or كابوا instead of today's كونوا is not transmitted by Muslim tradition, understandably, because the established Islamic Orthodoxy was naturally here as everywhere keen to stamp out the erstwhile Christian strophic form and the formerly Christian meaning of considerable parts of the Koran, and on blocking all possibility of a rediscovery of this Christian Koran and of a return to it. And we shall later on always see that the most important variant readings, as to their value for the unmasking of the opinionated Islamic reinterpretation of the original Koran text, have always purposely been done away with and not transmitted. It is always the less important or even insignificant and negligible old variants which have preferably been transmitted until our present time. But fortunately they suffice in principle as evidence for the reconstruction of the original text.

Sura 3,79f had therefore undoubtedly dealt with the rabbânîyûn, with the "Angels of the High Council of God", although the word rabânîyûn does not occur unreinterpreted in the Koran and beyond it, with the consequence that the great National Arabic Lexica (see for instance Lane s.v.) normally list for this rabbânî only the meaning "one who devotes himself to religious services; who possesses a knowledge of God" because of having identified it with the Jewish term Rabbi (but see here note 83). But if we consult critical European Arabic lexica the original angelological meaning clearly comes to light, as when Reinhart Dozy lists in his "Supplement aux Dictionnaires Arabes" the following meanings: rabbânî = "transcendant" (three times): hikmat rabbânîya = "providence"; al-qudrat ar-rabbânîya = "sympathie"; as-sirr ar-rabbânî = "sympathie"; ilhâm rabbânî = "inspiration céleste"; rabbânîyât = "cantiques a la louange du Seigneur". And under the word root bsbs E. Fagnan quotes in his "Additions aux Dictionnaires Arabes" the meaning at-tabasbus ar-rabbânî "la faveur divine". These references to the word rabbânî collected from the Arabic literature beyond the Koran show clearly, although indirectly, that rabbânî is not a human, but an angelic, celestial or even divine issue. We call this evidence indirect because in these critical European lexica there is also no clear identification to be found: rabbânî = "Angel of the High Council of God". But this is no wonder since the Late Judaic and ur-Christian angelology was suppressed by medieval orthodox Islam as far as it existed in the ur-Koran. And it was even more urgently suppressed by Judaism and Christianity itself – in Christianity to wipe out the Arianic angel-Christology in favour of the new imperialistic trinitarian dogma of the Christian empire. And this medieval situation lingers on: Where reactionary theological faculties have until today, following church-political tactics, been capable of concealing to all neighbouring faculties and special branches of science as well as to the intellectual public in general the results of the dogma-critical research of the 19th and the first half of the 20th century summing up to the fact that Christ had undoubtedly originally been understood to be the highest Angel of the High Council of God, – and thus a created being – , until this truth had been extinguished by the imperialist Hellenistic and Roman Christianity – where this is the case, it cannot be expected that Western Orientalists (and Islamicists), who anyhow since the 1920s have not shown themselves to be interested in theological and dogma-critical matters, would have engaged in earnest research into the erstwhile blossoming but later superseded angelic cosmology of the religions of the Near East. As a consequence of this apathetic indifference there are still missing the scholarly tools (editions of texts, indices etc.) which would enable a speedy collection of all references e.g. of the term rabbânîyûn and etymological congeners in the early Arabic as well as in the still earlier Jewish- and Christian-Aramaic literature, where these terms as a rule appear also only as meanwhile misinterpreted words. So we cannot expect more than the poor and corrupted remnants of a formerly magnificent angelological cosmology of which we might cite here some splinters: In the Targum Pseudojonathan to Deut. 34,6 there are the four angelic teachers of wisdom clearly called חכמתא רבני the "rabbânîm of the wisdom (= of the Sophia חכמה)".[86] As to the New Testament we can note that the Greek term kyriotäs "Herrschaft, Lordship" in 2. Pet. 2,10 is rendered in an old Arabic manuscript from the St. Catherine Monastery at Mount Sinai as الرّبّونية ar-rabbôniya.[87] A very interesting reference is Acts 26,5 in the same Old Arabic NT version. We read there that the Apostle Paul had been raised and taught bi afdala ‘ilm il-rabbôniyîn[88] (or: rabbônîn) "by the best knowledge of the Masterly Angels (of the High Council of God)" instead of what we read in the Hellenistic Greek text tradition at this place Acts 26,5: "I (Paul) belonged to the strictest group in our religion: I was a Pharisee." If we concede on the one hand that the Hellenistic development of Christianity meant the creation and completion of the trinitarian creed as well as, at the same time, the extinction of the Late Judaic and ur-Christian conception of the Messiah as the ''Angel of the High Council of God" (angel-Christology), accompanied by, as a side effect, the dismantling of the elaborate general angelology, and if we acknowledge on the other hand that Semitic (Aramaic and especially Arabian Christianity was a preferential area of retreat for the persecuted and therefore decreasing adherents to the ur-Christian angel-Christology and angelology (their last movement leading into the origin of Islam), then we must seriously take into consideration that the Old Arabic versions of Biblical texts, like the one from Mount Sinai cited above, are likely to contain the best, oldest and therefore least disturbed readings, especially as concerns angel-Christology in particular and angelology in general. From this point of view it is almost certain that the Old Arabic reading of Acts 26,5 concerning the apostle Paul and his archangelic teachers (of the High Council of God) is the oldest, truest biblical version of that biblical sentence. The Hellenistic image of Paul as a former Pharisee, uncontested by trinitarian Christianity to this day, is actually a misleading reinterpretation of this angelological term rabbânîyûn/rabbônîyûn/rabbônîn translating this angelological term as if it were a synonym of "rabbis" or scribes. This is exactly what we have seen done (but in much later times) by the post-Muhammadan Koran editors. or, as with the early Hellenistic bible redactors. as if rabbônîn were a synonym of "pharisees".[89] The whole old story that the apostle Paul himself was once a pharisee seems then most probably to have been nothing else than the simple and in content curious result of a tendentious (anti-angel-Christological and anti-angelological) Hellenistic reinterpretation of an originally angelological statement which was within Semitic tradition safely transmitted, namely translated from the original Aramaic into an Arabic version of the Acta Apostolorum. And the image of an ecstatic, taught by angels, fits the personal appearance of the apostle Paul as a whole much better than to view him as a former erudite Jewish Pharisee (see also H. Detering, Der gefälschte Paulus, Düsseldorf 1995).

Another old Arabic text shows that the original meaning of rabbânîyûn lived on in the circles of Muslim mysticism so often accused by orthodox Islam of being heretical. The book of the Sûfî Abu Sa‘îd Ahmed Ibn ‘Îsâ al-Harrâz al-Bagdâdî with the title Kitâb as-Sirr (The Book of the Secret) was condemned, – so that it has not come down to us – , and he was obliged to emigrate to Transoxania and later to Egypt where he died in 286 H./899 CE. But some of the sayings of his condemned book are transmitted by later authors. And so we find in the book of ‘Abdallâh as-Sarrâg at-Tûsi (died 378 H/988 CE) Kitâb al-luma‘ fi t-tasawwuf (Book of Eminent Citations on Mysticism; ed. Reynold A. Nicholson [Gibb Memorial Series XXII] London 1963; p. ٣٦٨ 1, 6ff) the following sentence of Abu Sa‘îd al-Harrâz: "God has drawn the spirits of His Saints unto Himself and has granted them the delight of being able to continue His praise and of having become near to Him (al-wusûl ilâ qurbihi; which clearly recalls the term al-muqarrabûn "the near standing angels"). But He had also been engaged in preparing already as beneficial to their (mortal) bodies delight of every kind, because the life of their bodies is the life of animal beings (‘ais al-hayawânîyîn) and the life of their spirits is the life of the rabbânîyûn (‘ais ar-rabbânîyûn which word can at this place not be interpreted otherwise than "the Master Angels of the High Council of God"!)".

But we have still to comment on the remaining Koranic references to the rabbânîyûn (Sura 5,44; 5,63 and 3,146), other than Sura 3,79f analysed earlier. The Koranic theme al- rabbânîyûn = "the Angels of the High Council of God" deserves a separate treatment in view of its central significance for the reunderstanding of the ur-Christian and ur-Islamic angel-Christology and angelology as much for the Koran as for the Bible, but we can only touch here in passing on these further Koranic references, offering only for one of them, for Sura 5,63, a more detailed analysis.

Both the word rabbânîyûn in 5,44 as well as that in 5,63 have a wa-l-ahbâr "and the scribes (or: rabbis)" placed after it, which is an addition. Since already rabbânîyûn denotes rabbis or scribes in the Islamic reinterpretation, this produces a tautology. This wa-l-ahbâr "and the scribes/rabbis" placed immediately after ar-rabbânîyûn is obviously nothing else but a commentary inserted by the post-Muhammadan Koran redactors to underpin the new Islamic interpretation of rabbânîyûn deviating from the original meaning "Ruling Angels of the High Council of God", a procedure which unavoidably produces this rather meaningless tautology. That this manipulation was once undertaken in 5,63 can be corroborated by an analysis of the structure of the broader context 5,60-64 and we shall display these highly problematic verses in a mirror-symmetrical juxtaposition of the traditional and the conclusive reconstruction of its original meaning. But we should comment first on the rabbânîyûn references in Sura 5,44 and 3;146 accumulating thereby some evidence valid also for the reconstruction of the third highly complicated reference in 5,63 within its considerably distorted context.

The context of the reference to rabbânîyûn in Sura 5,44 was probably even more distorted at the hands of orthodox Islamic redactors than the text of Sura 5,60-64 to be discussed next but one. But here in Sura 5,44 we can deal with the problem only by a general disqualification of the meaning which results from the editorial insertion of the word wa-l-ahbâr after the word ar-rabbânîyûn to underpin the wrong meaning of the word ar-rabbânîyûn as "Rabbis", creating by this manipulation a questionable tautology. This obviously wrong meaning, of which we can be sure that it has never been a reading of the Prophet Muhammad, but that the later Koran editors are to be charged with it, consists in the fact that the now existing text reworked by the Koran editors reads (we cite only the central words): innâ anzalnâ t-taurâ ... yahkumu bihâ l-nabîyûn ... wa r-rabbâniyûna wa-l-ahbâr ... wa kânû ‘alaihi (‘alâ l-kitâb = ‘alâ t-taurâ) suhadâ’ "Behold! We have sent down the Torah ... by which the prophets make their judgments ... and the rabbâniyûn and the ahbâr scribes (theologians) ... and they bear witness to it (the kitâb =Torah)" and this sentence is immediately followed by the admonition: "Fear ye not the people (an-nâs in the sense of "human beings") but fear ye Me!"

This text, reflected on in a sober light, reveals that there are two categories of beings of which the first is the class of celestial beings, namely the prophets who are altogether angels according to old Islamic conception (s. here note 3; by the way: "angel" means "messenger" = rasûl = prophet!) and the rabbânîyûn if we take them for what they are understood to be in the older Jewish, Christian and Islamic religious literature. For these, and only for these celestial beings the idea is appropriate that they "bear witness" to (the wording of) the Holy Scriptures. And there is the other category "human beings" to which in this text alone belong the ahbâr "the scribes". To say with regard to them that "they bear witness to (the wording of) the Holy Scriptures" is from the point of view of the older conception a blasphemy established by the Muslim Koran editors = ‘ulamâ’ = ahbâr themselves for the sake of enhancement of their religio-politcal position in early Islamic society. We can be sure that the prophet Muhammad would have angrily rebuked such a self-evaluation of the scribes. We can even clearly recognize his Prophetic position from the transmitted text in the following words "Fear ye not human beings but fear ye Me", and we have to imagine the prophets and angels of the High Council of God at the side of God in sharp contrast to human beings, "the scribes". So this last sentence, which obviously belongs to the original text, is a glaring contradiction in adjecto to the preceding main statement of the Koran text. We have therefore to cancel the words wa l-ahbâr of this main text and to restore the original meaning of the word ar-rabbânîyûn: "the Archangels of the High Council of God". And again, as already in of Sura 3,80 and 35,28 (See here p. 74ff), we can perceive the spirit of the post-Muhammad early Koran editors who produced this text elevating themselves to the level of prophets and angels if not even higher.

Our next and last but one Koranic reference to rabbânîyûn to be analysed is Sura 3,146[90] although the word at this place is not rabbânîyûn but ribbîyûn "thousands". This reading of the rasm ربّيّون must be dismissed because of its untrustworthy meaning in this context, for the traditional interpretation of the immediate context is: "How many a prophet (has there been) along with whom many thousands fought ..." (transl. Richard Bell), a statement which seems very alien to the Koran as well as to the Bible, because throughout Koran and Bible the loneliness and forlornness of the prophets in the midst of their nations is a common characteristic of their lives. We therefore have to change the rasm slightly by the addition of a "water wave" to get ربّنيّون instead of the transmitted ربّيّون and then to read rabbânîyûn: "How many a prophet (has there been) alone with whom many Angels (of the High Council of God) fought ...". The idea that angels are fighting side by side with the prophets was very familiar at the time of early Islam[91] 91 and it fits the general opinion of that early time that the prophets themselves were angels – and in some extraordinary cases even angels of the High Council of God. Under these circumstances it should now have become clear that we have here in the traditional text an editorial manipulation before us eliminating the rabbânîyûn-angels from the original Koran text.

And now to our last Koranic reference to the rabban~yun , as far as we can recognize them in the Koran thus far.

The broader context of 5,60-64 is very distorted in the same way have shown the text of Sura 5,44 to be. This distortion is already signalled from the fact that Richard Bell tried a rearrangement of the sequence of the verses of this section without a convincing result, and Rudi Paret gives in his not-assuring-translation a lot of comments and bracketed insertions, trying thereby to make clear that the text is extremely difficult to interpret. Furthermore, old Islamic Koran scholars have transmitted no less than 20 variant readings just for these five Koranic verses (MQQ No. 1930-1949). Some of these variant readings indicate (e.g. MQQ No. 1932) that some words after all have been inserted by later Koran editors. Our opinion is that these Koran editors inserted a lot more words than even the transmitted variant readings show today which have survived in the mainstream of tradition. We cannot expect that the orthodox guardians of Islamic tradition would have allowed the key words for the restoration of the former text to be transmitted and so, as a rule, the really crucial variant readings were not transmitted but instead diligently eliminated from the stream of tradition. To make the distortion of this section clear we should proceed in such a way that at first we display the text in a mirror-symmetrical juxtaposition of the transmitted text and its probable earlier meaning and shall discuss the problems afterwards (we shall underline the transmitted old variant readings of special importance [left side] and underline with a dotted line the late changes of the text by the post-Muhammadan Koran editors [right side]; the Arabic characters of the problematic words will only be discussed at places of importance):

Mirror-symmetrical Representation of Sura 5,60-64

Reconstructed Reading

Verses & verselines

Traditional Reading

qul hal anbiyâ'ukum basarun

60

qul hal unabbi'ukum bi-sarrin

wa min dâlika matâbatan `inda llâh

2

min dâlika matûbatan `inda llâh

man gadiba llâhu `alaihim

3

man la`anahu llâhu wa gadiba `alaihim

wa ga`alahum al-qiradata

4

wa ga`ala minhum al-qiradata

wa Insertion `ubbâda t-tawâgît

5

wa l-hanâzîra wa `abada t-tâgûta

ulâ'ika sarrun makânan

6

ulâ'ika sarrun makânan

wa adallu `an sawâ'i s-sabîl

7

wa adallu `an sawâ'i s-sabîl

wa ida gâ'ûkum qâlû âmannâ

61

wa ida gâ'ûkum qâlû âmannâ

wa qad dahalû bi l-kufri

2

wa qad dahalû bi l-kufri

wa hum qad haragû bihi

3

wa hum qad haragû bihi

wa llâhu a`lamu bimâ kânû yaktumûn

4

wa llâhu a`lamu bimâ kânû yaktumûn

wa tarâ minhum katîran yusâri`ûna

5

wa tarâ minhum katîran yusâri`ûna

fî l-itmi wa l-`udwâni wa akli s-suht

6

fî l-itmi wa l-`udwâni wa akli s-suht

la-bi'sa mâ kânû ya`lamûn

7

la-bi'sa mâ kânû ya`lamûn

lau lâ yanhâhumu l-rabbânîyûna

63

lau lâ yanhâhumu l-rabbânîyûna

Insertion

 

wa l-ahbâru

`an qaulihimu l-itma

2

`an qaulihimu l-itma

wa aklihimu s-suhta

3

wa aklihimu s-suhta

la-bi'sa mâ kânû yasna`ûn

4

la-bi'sa mâ kânû yasna`ûn

wa qâlati l-yahûdu

64

 

yadu llâhi maglûlatun .....

2

New section with new line of thought

……………………..

64

wa qâlati l-yahûdu

 

2

yadu llâhi maglûlatun

 

Recovered Reading

Verses & verselines

Traditional Reading (R. Bell)

Say: Aren't your prophets flesh

60

Say: Shall I tell you of something worse

and therefore with God in reputation of those

2

than that in the recompense (that awaits) with Allah? The one

 

3

whom (singular) Allah has cursed and

against whom (plural) He is angry

 

against whom (singular) He is angry

and whom He made bloodsuckers

4

some of whom He hath made apes

[cancel "swine"] and servants of idols?

5

and swine and servants of Tâghût –

They are wicked as to (their) standing

6

they are in the worse position

And most erring from the right way.

7

and further astray from the direct way.

And when they come to you people say "We have believed".

61

And when they come to you they say "We have believed".

But they have entered in unbelief

2

though they have entered in unbelief

and in it they have departed.

3

and in it have departed.

Allah knoweth very well what they have been concealing.

4

Allah knoweth very well what they have been concealing.

Many oft hem does one see vying

62

Many oft hem does one see vying

in guilt and enmity

2

in guilt and enmity

and how they consume ill-gotten wealth

3

and in their consuming of what is prohibited (Bell: probably usury).

Surely evil is what they have been working.

4

Surely evil is what they have been working.

Why do the rabbânîyûn not restrain them

63

Why do the rabbis and scholars not restrain them

from their speaking of guilt

2

from their speaking of guilt

and of consuming ill-gotten wealth

3

and their consuming of what is prohibited?

Surely, evil is what they have been doing.

4

Surely, evil is what they have been doing.

The Jews say:

64

 

The hand of Allah is fettered.

2

New section with new line of thought

 

64

The Jews say:

 

2

The hand of Allah is fettered.

 

This section starts with the address in the preceding verse 59 (we left it aside because of no further significance for the theme of 5,60-64) yâ ahlu l-kitâb "Oh people of the Book". It contains therefore an Islamic confrontation with the Jews and Christians. Because we know beforehand that the rabbânîyûn in verse 63 of this context have been seriously misinterpreted, we have to ask ourselves what might be wrong with the traditional interpretation of this context in general.

The first and general thing is that in the traditional reading of 5,60 there is a queer opposition between "that in the recompense" and "the one whom Allah has cursed". We would and should expect the juxtaposition of two kinds of the same category: two different persons or groups of people. And the second and main peculiarity is that, when in verse 61 line 1 it says "when they come to you", the context remains totally obscure as to the question of who these people are, being cursed by Allah and coming sometimes or often or always to the Jews and Christians.

Fortunately, the Islamic tradition has transmitted a string of variant readings especially for the opening lines of this text which show on principle that the beginning of this section had formerly been read in another way. So, for instance, the rasm بشّر أنبّئكم هل hal unabbi'ukum bi-sarrin "shall I tell you of something worse" was formerly not read in this way with a doubling of the b in the verb unabbi' but without (MQQ No. 1930). So we feel entitled to read this rasm in a totally different way: بشر أنبيكم هل hal anbiyâ'ukum (or: anbiyâkum) basarun "aren't your prophets flesh?" This statement touches then exactly on the central theme which the Prophet is stressing just before in the context around verse 5,44 with its rabbânîyûn there (see above p. 81f). And with this reading we get rid of the main problem of the context 5,60-64 namely the obscurity of these people who come sometimes or always to the Jews and Christians: It is their prophets. We must obviously conclude that all the mostly anonymous leading Jewish and Christian theologians over the centuries who propagated such doctrines as the trinity and the equality to God of Ezra as well as those who falsified the scripture of the Bible are included in this Koranic term "prophets", at least in this instance.

Once we have decided on this reading. all the other transmitted variants hintind at an earlier alternative content for this section fit our opening text exactly: "Aren't your prophets nesh". But for our reconstruction we have to insert a wa "and" after this introductory statement (see verse 60 line 2 double underlined). And then instead of matûbat "recompense" there is transmitted the former reading matwabat (MQQ No. 1931) which runs with matâbat "rank, reputation, recognition, appreciation, estimation etc." It is also very important that the traditionally given la`anahu llâhu wa "Allah has cursed him and" was formerly not read at all, – it would indeed have been laying it on too thick against what are nevertheless prophets of the Jews and Christians! And likewise conspicuous is that the former readings (MQQ No. 1932) have here in 5,60 twice plural pronouns instead of the singular pronouns of the traditional Islamic reading which therefore have to be cancelled.

But the greatest blunder the post-Muhammadan Koran editors made was in declaring that Allah had made some of these, in their reinterpretation, "obscure" enemies apes and swine which is again laying it on too thick and almost certainly not the language of the Prophet. The transmitted variant readings (MQQ No. 1932) from the really great authorities Ubai ibn Ka`b and Abdallâh ibn Mas`ûd, late contemporaries of the Prophet, indicate that they had read this passage in a considerably different way although there is nothing transmitted as to whether they omitted "apes and swine". But I doubt decidedly whether these old Koran authorities actually did have "apes and swine" in their text to be edited, even though the rasm for the word for "apes" at least was present (although with a totally other meaning) in the original text as the Prophet and his contemporary companions knew it, while the word "swine" is certainly an insertion by the later Koran editors and would therefore not have been read by Ubai and Ibn Mas`ûd as we shall now reveal.

The Arabic word qiradatun here in Sura 5,60 line 4 is a plural and can be derived from two different Arabic words namely qird "ape" and qurd "tick (sticking to the skin of camels, cattle and sheep etc. and sucking blood from these animals)". The plural of "apes" is aqrud (pluralis paucitatis) and aqrâd (nomen collectivum) or qurûd. As far as a plural qiradatun is listed in the old Arabic lexica for "apes" the references for this plural are on principle taken from the misinterpreted Koran, and I am very doubtful whether this plural would occur in any of the texts of old Arabic profane literature without reference to the Koranic religious vocabulary. So it is also highly questionable whether qiradatun was originally a plural of qird "ape". Now to the other alternative: The word qurd "tick" has the nomen collectivum or pluralis multitudinis qurâd or qirdân and the pluralis paucitatis aqridatun. But although the plural qiradatun is not listed in Lane's exhaustive dictionary, Reinhart Dozy (1820-1883) quotes in his "Additions" a qirâdatun "tick(s)" which is, with regard to its word formation, obviously a pluralis paucitatis (an assessable number of ticks). It is quite possible that in the three extant Koranic references of qiradatun we should always read this qirâdatun. But this is a difficult question to decide because the old Koran was written defectively with no indication from matres lectionis as to whether vowels were short or long. Anyhow, at this place had undoubtedly stood either qiradatun or qiradatun with the meaning "(an assessable number of) ticks". So we can now conclude: While the ape was for Arabia, even then, an exotic animal with no noteworthy role in old Arabic literature, it was just the opposite with the tick. The tick is a preferred metaphor for all aspects of life in old Arabic poetry and literature, because camels, sheep and cattle play such an ubiquitous role in old Arabian life. It is often also found in witty allusions as for instance when it is said of a stingy spinner woman: "She took all her wool with her not leaving even a tick" (cited by Lane s.v. in a broader context). Naturally the tick serves as a metaphor for a human bloodsucker, and this is obviously the intention here in Sura 5,60 line 4. Because this metaphor "bloodsuckers" correlates in this section with "those who consume ill-gotten wealth" in verse 62 line 3, there can be no doubt that indeed the Prophet used it in his accusation against the prophets (in a broader sense of"teachers": see above) of the Jews and Christians. It is only the later Koran editors who garbled the text of the Prophet.

There are in the Koran only two more references for qiradatun allegedly "apes" (Sura 2,65 and 7,166) in both of which these "apes" are spoken of similarly in a curious way: R. Bell renders the traditional compound kûnû qiradatan hâsi'îna, similar here and there, as "be ye apes slinking away" and R. Paret tranlates this, though not without expressing his grave doubt with a big question mark: "Werdet zu menschenscheuen Affen (become ye apes shy as to human beings)". But great old authorities read, as their transmitted variants reveal, at both of these places the adjective of qiradatun not as hâsi'îna "shy" but hâssîna "low, ignoble, vile, mean. paltry" (MQQ No. 211 and 2759). This description fits the tick, but not the ape. So it becomes clear that all the three Koranic references of qiradatun (or qirâdatun) originally meant "ticks" and all of these references and their context have been distorted by post-Muhammadan Koran editors as to their quite natural original significance, namely the judgement of the Prophet about his adversaries: "They were paltry bloodsuckers/parasites!"[92]

But since we have come now to the conclusion that 5,60 line 4 reads originally "whom He made parasites (= ticks)", – as a parallel expression to "who consume ill-gotten wealth" in verse 63 line 3 –, the following "and swine" in 60 line 5 can easily be recognized as a late insertion because "bloodsuckers and swine" cannot pass as compatible in a saying.

At long last we are coming to the crucial sentence of verse 5,63 concerning the rabbânîyûn for which the discussion of verses 5,60-62 has only been the overture: After we have uncovered the original meaning of verses 5,60-62 it becomes clear that in verse 5,63 the wa l-ahbâr "and the scribes" also has to be cancelled as a late misleading gloss, as we have shown to be the case for the context of Sura 5,44 (see above p. 81f). This passage now has to be interpreted, – exactly according to the traditional interpretation while omitting the gloss "and the scribes" and taking ar-rabbânîyûn for what this word had originally meant – , "Why do the angels of the High Council of God not restrain them from their speaking of guilt and their consuming ill-gotten wealth?" This is clearly the continuation of the line of thought starting from verse 5,60: "Why do the mighty angels of God and real prophets not hinder these false prophets from doing evil?"

Since the post-Muhammadan Koran editors had disfigured the text of 5,60-63 the last verse 64, "the Jews say: 'The hand of Allah is fettered'", no longer had any relation to the distorted line of thought from 5,60 to 63. And since they had in this way reinterpreted the broader context to pieces, they let verse 5,64 be the beginning of a new section with a new line of thought. So also the Western Islamicists trusting to the traditional blurred reinterpretation also allow a break here, Richard Bell even giving this new section a (misleading) special headline: "Retort to a Jewish gibe, probably occasioned by demands for contributions

But verse 5,64 is actually the neat continuation of the line of thought from Sura 5,60-63 since the sentence in verse 64 "The Jews say: The hand of Allah is fettered" is the direct answer to the question of verse 63 "Why do the mighty angels of the High Council of God not restrain the false prophets?" One has only to understand that within the old conception of God and his highest angels, both of them and they together are the same, – God and his hypostasis – , so that we could change the subjects of both of these verses: "Why does God not hinder the false Prophets" and the Jews would answer '"The hands of the angels of the High Council of God are fettered".

We have come to the end of the road in our excursus on the original meaning of rabbânîyûn in the Koran and elsewhere. But we should remark that with the last reference to rabbânîyûn in Sura 5,63 we have for the first time analysed in minute detail and reconstructed an Islamic single-sense text in the rasm-groundlayer of which had never been hidden a formerly Christian strophic hymn, because this text was obviously a text dictated by the Prophet himself. And so we have here our first example of how horribly the post-Muhammadan Koran editors garbled texts of their own Prophet and how their misinterpretations spread like the metastases of a cancer through the whole body of the Koran. The reader might now understand why from the time of the "redaction" of the Koran under the guidance of the third caliph Uthman onward all old pre-Uthmanic Koran codices, even those of most honoured companions of the Prophet, were as completely as possible confiscated and burned.

End of the excursus on ar-rabbânîyûn.

 

[73] According to the reasonable thesis of S. G. F. Brandon (Jesus and the Zealots. 1967, 320f shared by many New Testament scholars (see Brandon's note 2) Christ is himself the apocalyptic "terrible Rider on the White Horse, whose eyes are like a flame of fire ... He is clad in a robe dipped in blood, and the name by which he is called is The Word of God" (Rev. 19,12ff). Since Christ is on the other hand undoubtedly one (and the highest one) of the Angels of the High Council of God all the apocalyptic Riders together seem to belong to the High Council. If this is the case then it is possible that the warlike angels in the cited verse of the poetess al-Hansâ‘ are themselves the apocalyptic Riders or at least are depicted according to an image of the apocalyptic Riders who were certainly well-known in Pre-Islamic Arabia. The reading rabbâniya is therefore preferable here to the linguistically more phantastic zabâniya.

[74] If regarded as a classical Arabic word it should be written rabbânîya. But because the pre-Islamic Christian texts of the Koran were written in vernacular Arabic, and also for rhythmic and strophe metrical reasons, we should write the word in the form rabbâniya to accord with the rhythmic pattern mawâliya.

[75] See for this M. Werner, Die Entstehung des Christlichen Dogmas, 1954, 302-321 the Chapter "Das Wesen des Christus nach der urchristlichen Lehre (Engelchristologie)" esp. p. 307. The arguments brought forward by M. Werner have never been disproved. They are hushed up instead, understandably because otherwise these arguments would bring the end of 19 centuries of "Christian" trinitarian theology and belief.

[76] Both of these epithets addressed to Jesus occur where his angelic quality is important if not central: in Mark 10,51 Christ is healing a blind man and in John 20,16 Christ appears at his open grave and reveals himself unexpectedly as the Resurrected One. This address is uttered by Mary Magdalene in a somewhat frightened way, so that her exclamation could have been indeed an astonished: "My Lord!" in the sense of "My Lord-Angel!" Significantly Jesus answers immediately: "Touch me not; for I am not yet ascended to my Father!"; an exhortation which is to be understood as a consequence of his appearing here in his celestial i.e. his angelic apparition.

[77] About these classes of angels in the early Christian literature see Theologisches Wörterbuch zum NT, ed. Gerhard Kittel, Stuttgart 1933ff. s.v. angelos and there the given references to the scholarly discussion. Attention should also be paid to Fridolin Stier. Gott und sein Engel im Alten Testament, Münster 1934. See here also note 72 although J. E. Fossum sticks to the old and as against the evidence amassed by Martin Werner, untenable view that the NT title "kyrios" for Jesus Christ was an adoption of the OT appellation of Yahweh as "Lord" under the influence of the trinitarian creed.

[78] In Arabic the introductory verb is normally not congruent in number and gender so that in Arabic here is word-for-word said "it was rather Ruling Angels ..." .This is important to estimate appropriately the parallelism of the two kâna "it was" introducing the first line of (a) as well as of (A).

[79] For mâ "what" as relative pronoun referring to persons see J. Blau, Grammar of Christ. Arab., § 441.

[80] In Sura 3,45 Jesus Christ is clearly classed as "one of the muqarrabûn" that is "one of the near (to God) posted angels". Compare the Babylonian Talmud, Sanhedrin 43a where Jesus is classed qarôb le-malkût near (posted) to the Kingdom (of God)".

[81] The conception that prophets are angels is already to be found in the OT. See 2. Chron. 36,15f; Isa. 44,26; Hag. 1,12f.

[82] On the defective writing (= without matres lectionis) in the oldest Koran codices see Gerd-Rüdiger Puin, Observations on Early Qur'ân Manuscripts in San‘a’, in: S. Wild [ed.], The Qur'an as Text. Leiden 1996, p. 107-111.

[83] What has hitherto been written (see the literature pointed at by Paret, 1971, on Sura 5,63) about the etymology of rabbâni is hard to endure, namely that rabbâni should be derived from the Aramaic mode of addressing a teacher rabban "our Master/Teacher!". But this enclitic -an "our" has, as to its morphology, a short a and not a long one! And all these writers knew that such an interjectory address "Our Master", per se even semantically untenable as source for rabbâni, could never adopt the Arabic nisbet- or descent-ending -î: "'one who belongs to 'our Master!'"! Karl Ahrens chracterizes therefore rightly (ZDMG 84 [1930], 21) this rabbânî as "the peculiar Arabic form with the ending -î"! Indeed, rabbî and rabbânî are according to the rules of semitic word formation two different words with consequently different meanings like in Hebrew âhar "other" and âharôn "last" (this word-forming element -on or -an is akin to the postpositional Old South Arabic article –ân !) So when Adolf Wahrmund in his Handwörterbuch gives rabbânî = "divine" he is right. But when he adds "plural rabbânîyûn = "theologian. rabbi" this is pure fantasy, although a fantasy since more than a millennium sold by trinitarian Christianity and Islamic Orthodoxy as a sound and alledgedly well founded meaning ! rabbânîyûn meant and means "the divine angelic masters or governors" and nothing else.

[84] Gotthelf Bergsträßer, Ibn Halawaihs Sammlung nichtkanonischer Koranlesarten. p. 21. These variant readings, as we have reconstructed them as the original text of this Koran text, are listed also in the new voluminous compendium of transmitted early Koranic variant readings MQQ, vol. 2, p. 46 = No. 1104 as having been read by the early Islamic Koran experts Abû ’Amr. Nâfi‘, Ibn Katîr, ’Âsim, Mugâhid, Abû Hâtim and al-Hasan.

[85] This orthodox traditional view has again and hopefully for the last time been advocated by John Burton. The Collection of the Qur'an. Cambridge UP 1977 all over his book (e.g. p. 171): "None of these variants is of great import."). But his general view which makes a case for a vigorous orthodox Islamic jurisprudence in action already before the establishment of the orthodox Koran text seems to me untenable.

[86] J. Levy, Chaldäisches Wörterbuch über die Targumim, s.v. rabbân; see also William F. Albright, Recent Discoveries in Palestine. p. 158 n. 2.

[87] M. Dunlop Gibson. An Arabic version of the Acts of the Apostles and the Seven Catholic Epistles .., London 1899 Studia Sinaitica VII), p. 60,9.

[88] rabbûnîyûn or rabbônîyûn or even rabbônîn instead of rabbânîyûn are only variations in pronunciation and orthography of one and the same word related to different languages (vernacular, classical etc.).

[89] The word "pharisee" has on principle not been adopted in Arabic literature. This would explain why the Koran redactors did never arrive at the deviating interpretation rabbânîyûn = pharisees.

[90] There may be some additional places in the Koran where most probably the redactors have not commented on an existent rabbânîyûn placing after it an al-ahbâr or something similar, but they have replaced the word rabbânîyûn in general by such commenting words.

[91] See e.g. J. Wellhausen. Muhammed in Medina. p.49f and 54ff.

[92] At both of these places (2,65 and 7,166) the sentence is kûnû qiradatan hasi'îna "be ye apes slinking away" (R. Bell). But this kûnû "be ye" has obviously to be read as kânû "they were" just like it has been the case in Sura 3,79-80 (see here p. 74ff) and all adduced evidence for the alteration of the rasm of this kûnû unto kânû is valid also for these references in Sura 2,65 and 7,66. The sentence has therefore to be read as "they were ignoble bloodsuckers" and this was a statement of the Prophet about the teachers of the unbelievers about whom he was speaking.


 http://www.christoph-heger.de/ar-rabbaniyun.htm

 

-------------------------------------

Izvorno značenje gihâd i fî sabîli llâh

( Günter Lüling , Izazov islamu za reformaciju ..., Delhi 2003,
str. 354f. u vezi sa str. 242)

 

The original meaning of gihâd and fî sabîli llâh

http://www.christoph-heger.de/fi_sabili_llah.htm

 

 

Ali postoji jedan završni aspekt koji se mora razmotriti prije nego što se obratimo osobnim aktivnostima Poslanika Medina , To se odnosi na očiglednu i temeljnu promjenu značenja dva izraza s kojima se treba sresti u Islamskom Kuranu: Izraz gihâd , koji u islamskom Kuranu uglavnom znači "sveti rat" i izraz fî sabîli llâh "na Allahovom putu" što u islamskom Kuranu praktički uvijek ima značenje "na Allahovom putu".

U našoj rekonstrukciji fragmenta himne Sura 25,48-52 (vidi gore, str. 242 s komentarom) već smo pokazali da rekonstruirani ajet 25,52, prema svojim kršćanskim kontekstima, stihovi 48-52, jasno daje biblijsko značenje kao izraženo u 1 Tim 6.12 i 2. Tim 4.7 "boriti se protiv dobre borbe vjere", to jest, izraz gihâd ne znači "rat" ili čak "sveti rat", već namjerava mirnom težnjom da se pobijedi kao i netko drugo preko dobre volje. To je najvjerojatnije jedino značenje gihada koje treba susresti u kršćanskim himnama sadržanim u Kuranu (vidi također Sura 38.17; 20.130; 50.39; 73.10 koje su fraze očito himnotske ) ; a ovo mirno značenje gihâda očito je i jedino prikladno ako se uzme u obzir njegova etimologija, jer je korijen ghd odmah srodan korijenu gwd što znači "biti dobar" (engleski "dobar" kao i njemački "gut" su sasvim sigurno pogodan semitskim, pravno inferiornim „unifijatorima“ u neolitiku i brončanom dobu Europe) .

Sličan razvoj od religiozno mirnog značenja do borilačkog odvijao se s frazom fî sabîli llâh : Arapska riječ sabîl znači "put", kao i "(javno) dobro". Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da su ta dva značenja prilično nepovezana. Ali etimologija pokazuje da to nije slučaj: korijenski sbl treba analizirati kao s + b -l gdje je s dodatak da bi sljedeće bikosonantalni korijen uzrokovao, a bl ili bwl ili byl je verbalni korijen što znači "moliti se "koja je stvorena uzročno" natjerati (nekoga ili nešto) maziti ". Sabîl je dakle samo ona vrsta bunara u kojoj su magarac, deva ili čak osoba zaposlena da izvuku kantu konopom iz dubine bušotine do površine, gdje će konobar ili tehnički uređaj natjerati kantu da prosipa svoj sadržaj u kanal za navodnjavanje, cijev ili nešto drugo; i hodanjem i napred ovamo životinja stvara stazu. To je vrsta bunara i vrsta staze koja se naziva sabîl . [38] Ići ili raditi za sabîli llâh znači izvorno i doslovno „raditi u božici za navodnjavanje“. Teško da može postojati veća suprotnost „ići božnom bojom“. I vjerojatno nije slučajno da gore spomenuti fragment predislamske himne Sura 25,48-52, gdje smo pronašli jasno biblijsko značenje gihâda kao "velike borbe vjere", započinje:

Sura 25,48c-49 (rekonstruiran)

 

48c "i On (Bog) ga je poslao (Isusa) s neba kao besprijekornu vodu"

و أنزله من ١ لسماء ماء طهورا

49a "da se njime može oživjeti mrtvo tlo"

ليحى به بلدة ميّتا

49b "i dajte mu svježe piće svome stvorenju"

و يسقيه ما خلقه

49c "mnogo nježnih i susretljivih ljudi"

أنعاما و أناسيّا كثيرا

(vidi str. 242). Izraz fî sabîli llâh izvorno spada u ovaj kontekst.

 

[38] Pogledajte o različitim vrstama bunara u Arabiji Erich Bräunlich, Der Brunnen in alten Arabien, u: Jahrbuch der Phil., Fak Leipzig 1 (1921), 35-37 i u: Islamica 1 (1925), 41-76, 288- 343 i 454-528.


http://www.christoph-heger.de/fi_sabili_llah.htm

4.JPG
5.JPG
6.JPG
2.JPG
3.JPG
7.JPG
8.JPG
bottom of page