Kur'an najveća greška

Ch.10 Abrogator i zaustavio je kur'anski ajeti

​

​

​

Deseto poglavlje

Ogrtač i ukinuti kur'anski stihovi

 U poglavlju 2: 106, Kur'an jasno ukazuje, 

"Takvo svoje otkrivenje dok se ukinemo ili učinimo zaboravljenim, donosimo (na mjestu) jedno bolje ili slično."

U svojoj interpretaciji ovog ajeta (str. 16), Jalalan kažu da je Božja namjera za ovaj ajet,

"Da uklonimo uredbu ajeta ili s njenom formulacijom ili da zadržimo formulaciju i eliminiramo uredbu, ili te tjeramo da O, Muhammede, zaboraviš; mi ćemo je ukloniti iz tvog srca" (str. 16).

Baydawi kaže na str. 22,

"Ovaj je ajet dat jer su Židovi i nevjernici rekli da je Muhammed naredio svojim sljedbenicima da učine nešto, a zatim im je to zabranio i naredio im da rade nešto suprotno od toga. Ukidanje znači uklanjanje čitanja kao ibadeta ili uklanjanje odredba zaključena iz nje, ili oboje. Zaboraviti to znači ukloniti je iz srca. "  

Također se pozovite na Zamakh-shari u "al-Kash-shaf" (dio I, str. 303). U 3. dijelu, str. 59 Suyuti kaže, "Ukidanje znači uklanjanje kako je spomenuto u poglavlju Haj: 52, a znači izmjenu."

U svojoj knjizi "Povijest islamskog prava" (str. 115), dr. Shalabi navodi,

"Ukidanje znači ukidanje nečega i zamjenu nečim drugim, kao što je rekao ibn Hazm. Muslimani su općenito pristali da se ukidanje dogodilo u Kur'anu, kao što je to jasno naznačeno u zvučnim ajetima." 

Ova izjava znači da je Muhammed bio naviknut nešto izjavljivati ​​svojim sljedbenicima s tvrdnjom da mu je to otkriveno preko anđela Gabrijela, da bi im kasnije (možda nakon nekoliko sati) rekao da je Bog to onesposobio. Tako su nevjernici govorili: "Muhammed danas nešto izgovara, a sutra to ukida" (pogledati Zamakh-shari, I dio, str. 303).

U Asbab al-Nuzul, str. 19, Suyuti kaže da,

"Ibn Abbas je sam rekao: 'Ponekad se objava spuštala na poslanika tijekom noći, a onda je to zaboravio danju, pa je Bog poslao ovaj stih: 2: 106." 

Je li prihvatljivo ili razumno misliti da se Bog predomisli tijekom noći? Ibn Abbas nije jedini koji na tome inzistira jer ibn Omer kaže,

"Dva su muškarca pročitala suru koju ih je naučio apostol Božji, ali jedne su noći ustali da se mole, ali nisu se uspjeli sjetiti niti jedne riječi. Sljedećeg jutra otišli su do apostola Božjeg i povezali ga s njim. Rekao im je: 'To je jedan od onih koji su ukinuti, pa na to zaboravite .. "' (Pogledajte Itqan, 3:74). 

Takvo neobično ponašanje natjeralo je nevjernike da kažu da je Muhamed klevetac i da ne prima inspiraciju od Boga jer se predomisli kad god poželi ili kaže: "Zaboravio sam ajet jer me Bog natjerao da ga zaboravim i on je ukinut". Tako je u Kur'anu napisan ajet koji se odnosi na ovu raspravu koja se vodila između Muhammeda i nevjernika. Ajet kaže,

"A kada jednu objavu postavimo umjesto druge objave - a Allah najbolje zna ono što objavljuje - oni kažu: 'To! Ti si samo izmišljanje' '(16: 101). 

U svojoj gore spomenutoj knjizi dr. Shalabi pokušava obraniti koncept ukidanja. Napominje,

"Bog mijenja svoje odredbe u skladu s promjenom vremena i okolnosti, stoga se dogodilo ukidanje i davanje jednog ajeta umjesto Kur'anskih ajeta" (str. 116). 

Čitatelj lako može shvatiti da je ova odbrana besmislena i neće biti dovoljna jer se okolnosti ne mijenjaju drastično za nekoliko noćnih sati kako je tvrdio ibn 'Abbas kada je rekao da će stih biti primljen tijekom noći, a danju ukinut. Dr. Shalabi, u kontekstu svoje obrane, kaže,

„Većina onoga na što se aludiralo u poništenim stihovima imalo je za cilj olakšati (uredbe)“ (str. 117). 

U 3. dijelu, str. 69. "Itqana", Suyuti se poziva na isti razlog. Čitatelju je prepušteno da odgovori na ovo pitanje: "Zar Bog nije znao okolnosti svojih štovatelja i njihove sposobnosti pa mu je naviku donijeti uredbu ili diktirati naredbu, a zatim se predomisliti i odmah je zamijeniti sljedeće dan s lakšom zapovijedi ili lakšom zapovijedi? " Činjenica je da Muhammed nije uspio shvatiti okolnosti svojih sljedbenika, pa je nekad nešto naredio, a zatim promijenio sutradan kad god mu je bilo teško provesti. Na primjer, Kur'an kaže,

"O vjerovjesniče! Podstaknite vjernike da se bore. Ako među vama bude dvadeset postojanih, pobijedit će dvjesto, a ako među vama bude stotinu postojanih, pobijediće hiljadu onih koji ne vjeruju. Sada vam je Allah olakšao on zna da u vama ima slabosti. Pa ako među vama bude stotina postojanih, pobijedit će dvjesto. " 

Ovaj stih uvijek zbunjuje muslimane kada se bore protiv Izraela u njihovim naporima da oslobode Palestinu i džamiju (Al Aqusa).

Ajeti kažu da vam je Allah olakšao (zadatak) jer zna da u vama postoji slabo mjesto! Zar Bog nije znao da je svaki od njih imao slabo mjesto prije nego što im je rekao da "svatko od vas može pobijediti deset"? Bog se morao predomisliti i reći da "svatko od vas može pobijediti dvoje" samo. Suyuti kaže,

"Kada im je Bog nametnuo da se svaki od njih treba boriti protiv deset, to je za njih postalo teret i neizdrživ (zadatak). Dakle, Bog je skinuo teret s njih i svaki je (zatraženo) da se bori protiv dvojice ljudi." (Asbab al-Nuzul, str. 134). 

I Baydawi (str. 244.) i dr. Shalabi (str. 117) slažu se s njim. Još jedna ilustracija ovog "osvjetljenja" nalazi se u Suri 73: 1,2,20.

„O, ti, zamotan u svoju haljinu, bdij noćima, osim malo“ (73: 1,2). "Allah mjeri noć i dan. Zna da to ne računate i okreće se prema vama u milosti. Učite, onda, Kur'anu zašto vam je lako" (73:20). 

Na str. 117, 123, dr. Shalabi zajedno sa Suyutijem kaže,

"Kur'anski ajet: 'Stajati (moliti) noću, ali ne cijelu noć' ukinut je krajem Sure; zatim je ponovo ukinut (provođenjem) pet namaza." 

Cijela Sura ima samo 20 stihova. Njegov se kraj ukida njegovim krajem, a kraj zamjenjuje naredba pet molitava; odnosno Abrogator je ukinut. U vezi s ovim stihom Jalalan kaže (str. 491),

"Kad je Bog nametnuo noćni namaz, muslimanima su noge natekle dok su stajali tijekom noći (na molitvu); tako im je Bog to olakšao govoreći: 'Molite koliko god možete.' 

Zar Bog nije znao da će ova uredba biti teška za muslimane? Zašto im to nije rekao od početka prije nego što su im noge natekle?

Treća ilustracija relevantna za ovu raspravu je kur'anska izreka: "Bojte se Allaha kako ga se treba bojati" (3: 102). Ovu zapovijed poništava Njegova izreka: "Bojte se Boga koliko god možete" (64:16). To tvrde muslimanski učenjaci (pogledati Suyutija u Asbab al-Nuzul, str. 277; Jalalan str. 53, 473, dr. Shalabi, str. 122). Na str. 53, kažu Jalalan,

"Po ovlaštenju Saida ibn Džubejra, rekao je, kada je poslan ajet" Bojte se Boga, koga se treba bojati ", ljudima je postalo jako teško to učiniti; zato je Bog podario, da bi se olakšalo na ljude: "Bojte se Boga koliko god možete." 

Sad se postavlja pitanje zašto je Bog poslao ovaj pogrdni stih nakon što su muslimani rekli apostolu Božjem: "Tko to može?" Zašto je tek nakon ovog prigovora poslan ovaj lagani stih da se ukine prvi?

Vjerujem da su ove ilustracije dovoljne da dokažu točke o kojima se raspravlja. Ako nekoga zanima više o ovoj temi, uputit ćemo ga na knjige Suyutija i mnogih drugih autora. Oni su ispunjeni takvim primjerima.

Dva razloga: svjetlost i zaborav 

Vjerujemo da je razlog koji stoji iza koncepta ukidanja taj što je Muhammed namjeravao olakšati obavljanje islamskih obreda i ibadeta svojim sljedbenicima i dobiti njihovo odobrenje i zadovoljstvo svojim učenjima. Ako je odredio nešto što im se kasnije činilo preteškim za provedbu i oni su se usprotivili, odmah bi ga "olakšao" i tvrdio da mu je Bog naredio da povuče ono što je prethodno izgovorio, a svi stihovi koje je izgovorio zamijenjeni novim.

Kad god bi zaboravio što je povezao sa svojim sljedbenicima, poštedio se sramote tvrdeći da je Bog ukinuo ono što im je prije prenosio. Nema sumnje da je Muhammed imao tendenciju da zaboravlja. To je jasno iz gornjih ilustracija i incidenata zabilježenih u Sahihima Buharije (dio 3, str. 223 i dio 8, str. 91). Buhari kaže,

"Aiša je rekla, Poslanik je čuo čovjeka kako uči u džamiji. Rekao je: 'Neka mu se Bog smiluje, podsjetio me na takve i takve stihove koje sam tako i tako ispustio iz Sure." 

Tako je Muhammed ponekad znao zaboraviti neke stihove i prijatelji su ga morali podsjećati na njih, ali kad god nije našao nikoga da ga podsjeti, tvrdio je da su oni ukinuti. To smo vidjeli i prije kad su mu dvojica njegovih sljedbenika došla da im pomognu da se prisjete nekih stihova kojima ih je naučio. Muhammed im je rekao da su ovi stihovi "... ukinuti, zaboravi na njih!" Dakle, ukidanje Kur'ana rezultat je zaborava ili olakšavanja zadatka muslimanima.

Zaborav je jasno spomenut u ajetu koji smo citirali na početku ove rasprave (Sura 2: 106), a protumačili su ga muslimanski vjerski učenjaci koji su potvrdili da je Bog Muhammedu zaboravljao i uklanjao iz srca ono što mu je prije otkrio kao što nam priznaje ibn 'Abbas, koji je bio među Muhammedovim najbližim prijateljima.

Sigurno nitko od nas ne vjeruje da Bog trpi kolebljiv um i za nekoliko sati mijenja svoje mišljenje. Možemo vjerovati da je i sam Muhammed bio podložan zaboravu i imao je naviku da se predomisli kako bi udovoljio svojim sljedbenicima.

 

Vrste ukidanja 

Svi muslimanski vjerski učenjaci bez iznimke tvrde da ukidanje ne uključuje samo ukidanje, ispuštanje ili zamjenu ajeta drugim ajetom, već uključuje i ukidanje odredbe ajeta bez uklanjanja njegove formulacije ili teksta iz Kur'ana. Pogledajte Shalabija (str. 119), "Itqan-a" (3. dio, str. 63), ibn Hazma u "Nasikhu i Mansuhu" i drugima. Na tri stranice, Suyuti nam pruža brojne primjere, ali dr. Shalabi, koji je profesor islamske povijesti, uglavnom se ne slaže s njim u nekim od tih primjera. On kaže,

"Imam osobnu sklonost da kažem da se u Kur'anu nije dogodilo toliko puno ukidanja" (str. 118). 

Zapravo nas nije briga jesu li ukinuti stihovi brojni ili malo, ono za što brinemo jest sam koncept. Pitamo se da li je odredba ajeta ukinuta ili ukinuta zašto bi se njegov tekst i dalje trebao stavljati u Kur'an i čitati. Suyuti pokušava odgovoriti na ovo pitanje rekavši, "... tako da će muslimani biti nagrađeni kad god ga pročitaju" (3. dio, str. 69). Kao da ostatak Kur'ana nije dovoljno štivo za dobivanje nagrade, ili kao da se nagrada stiče više učenjem čak i ako se radi o ajetima čije su odredbe ukinute i više nisu na snazi! !

Već smo spomenuli neke primjere koji se odnose na ovu vrstu ukidanja, ali ipak je prikladno aludirati na sve ajete koji ovdje pozivaju na mir i oprost. Svi su ovi stihovi ukinuti drugim stihovima koji pozivaju na rat. Svi vjerski muslimanski učenjaci potvrđuju ovu činjenicu kao što smo spomenuli u prvom poglavlju. Dakle, niko ne bi smio vjerovati da Kur'an poziva na mir jer su u njemu zabilježeni svi ti 'mirni' ajeti. Svi su oni ukinuti kako svjedoče svi muslimanski učenjaci. Suyuti u tom pogledu kaže,

"Naredba da se muslimani strpe i opraštaju izdana je kad su bili malobrojni i slabi, ali kad su postali jaki, naređeno im je da se bore i prethodni ajeti su ukinuti" (3. dio, str. 61). 

Ibn 'Arabi je rekao, "Ajet' mača 'ukinuo je 124 ajeta" (str. 69).

Koja je druga vrsta ukidanja? To je vrlo čudna vrsta ukidanja, čudnija od prethodne, jer ukida recitaciju i zadržava odredbe ; odnosno održava ga na snazi. Ako ste se pitali i pitali u čemu je mudrost toga, vidjet ćete da je i sam Suyuti postavio isto logično pitanje i nastojao na njega odgovoriti. U 3. dijelu, str. 72, kaže

" Recitacija nekih stihova poništava se iako se zadržavaju njihove odredbe . Neki su ljudi u tom pogledu postavili pitanje: 'Koja je mudrost u ukidanju recitacije i zadržavanju odredbe? Zašto recitacija nije zadržana tako da je provedba odredba i nagrada za recitiranje bit će kombinirani? ' Neki su odgovorili: 'To će pokazati opseg poslušnosti ove nacije bez ikakve preferencije da se traži određeni put "' (Al Itqan

. Također pogledajte pravna mišljenja Kishk, dio 4, str. 64. Sheik Kishk priznao je ovu neobičnu vrstu ukidanja). 

Suyuti na ovim stranicama predstavlja mnoge ilustracije za ovu neobičnu vrstu ukidanja. Očito je da je krajnje besmisleno ukinuti i ukinuti određeni stih i zadržati njegove odredbe. Što se tiče teme poslušnosti, to bi se moglo očitovati na mnogo načina, osim ove neobične stvari. U svojim ilustracijama koje su Sujuti citirali, oslanjao se na 'Omera ibn al-Khattaba.

 

Ostale čudne stvari povezane s ukidanjem 

1) Ukidač prethodi ukinutom

U 3. dijelu, str. 69 Suyuti primjećuje,

"U Kur'anu ne postoji uskraćivač (ajet), a da mu prethodi ukinut (ajet), osim u dva ajeta, a neki su dodali i treći, dok su drugi dodali četvrti ajet" (Al Itqan). 

Tada su Suyuti zabilježili ove stihove. Kažemo mu da je čak i ako postoji samo jedan stih (a ne četiri) ova stvar nerazumljiva i neprihvatljiva. Zašto bi ukinuti ajet (kojem se muslimani trebaju pridržavati) trebao prethoditi ukinutom ajetu? Kako bi ukidajući ajet ukinuo nešto što još uvijek ne postoji , a kasnije, ukinut ajet se objavljuje i bilježi u Kur'anu? Zašto bi se trebalo snimati ako je već ukinuta?

2) U dijelu 3, str. 70, i sam Suyuti priznaje ovu čudnu i nevjerojatnu situaciju. On ukazuje,

"Jedno od čudesa ukidanja je ajet u kojem je njegov kraj ukinut svojim krajem. Ne postoji ništa slično. Nalazi se (stavlja) u suru Tabele 105." 

Ovo je Suyutijeva izjava koju sam citirao od riječi do riječi.

3) Muhammedove tradicije (izreke i djela) ukidaju Kur'an. Većina muslimanskih vjerskih učenjaka potvrđuje da se to zaista dogodilo i da nema mjesta tome poreći. Jedna od ilustracija bila bi kamenovanje vjenčanog preljubnika. Kur'an govori samo o šibanju i progonstvu preljubnika, ali je i sam Muhammed kamenovao neke preljubnike. Stoga je kamenovanje oženjenog preljubnika (muškog ili ženskog spola), a ne bičevanje, postalo islamski zakon. Razlog tome je što je Muhammed to rekao i učinio. Stoga Suyuti (dio

3, str. 60), kao i dr. Shalabi (str. 121), rekao je da Muhammedove tradicije ukidaju Kur'an. To je također mišljenje ibn Hazma i al-Shafi'ija. S tim u vezi dr. Shalabi kaže (stranica 121),

"Bog je izvor ideja bilo da su one uključene u Kur'an ili u neku od Muhammedovih Ahadita (predaja) koja je nadahnuta (od Boga), a nije zabilježena u Kur'anu." 

Vjerujemo da se takve stvari podudaraju sa zvukom islamske misli, jer su se događali takvi događaji kao što smo prije spomenuli, ali ne možemo razumjeti zašto ove nadahnute tradicije koje je Muhamed primio nisu zabilježene u Kur'anu. Dakle, takvi bi ajeti ukidali druge ajete, pogotovo jer Kur'an kaže: "Mi ne ukidamo ajet a da ne otkrijemo bolji ili nešto slično."

Niti razumijemo izreku: "... otkrit ćemo bolju", jer ima li bolje od Božje riječi? Razumijemo da bi moglo postojati nešto slično, ali bolje? To je nešto što ne možemo shvatiti ili razumjeti.

Prije nego što zaključimo temu ukidanja u Kur'anu, valja spomenuti dvije stvari:

Prvo , neslaganje muslimanskih vjerskih učenjaka u pogledu ukinutih stihova unatoč ozbiljnosti i važnosti ove stvari. Suyuti i dr. Shalabi (zajedno sa svim muslimanskim učenjacima i kroničarima) slažu se oko vrlo značajnog dijaloga koji se odvijao između 'Alije ibn Abi Taliba i jednog od pravnika koji pokazuje važnost poznavanja ukidajućih i ukinutih ajeta. Na stranici 120, dr. Shalabi kaže,

"Ibn Hazm govori o neophodnosti poznavanja abrogirajućeg i ukinutog (ajeta) u Kur'anu, te da je to znanje neophodan uslov pravnog ličnog mišljenja (al-idžtihad). Bilo je povezano s tim da je Imam 'Ali vidio Sa'id ibn al-Hasan, predsjedavajući sudijske funkcije u Kufi (Irak), upitao ga je: 'Znate li one koji ukidaju i ukidaju (stihove)?' Sudac je odgovorio: 'Ne.' Tada mu je rekao: 'Ti si poginuo i učini da (drugi) propadnu.' ' 

Nema sumnje da, ako sudac ne zna koji se ukidaju i ukidaju (stihovi), može izreći kaznu na temelju ukinutog pravilnika. Musliman se može pitati šta tu nije u redu? Problem i suština je u tome što nitko ne zna točno što su ukidajući i ukinuti (stihovi). Znanstvenici se ne slažu oko određivanja ukinutog (stihovi). Na stranici 118, dr. Shalabi kaže,

"Neki učenjaci poput ibn Hazma u njegovoj knjizi" Omalovažavanje i odbacivanje "(stihovi) pretjerali su (pitanje) ukidanja u mjeri koja je neprihvatljiva čak i za jezični ukus. Ispitao je Kur'an poglavlje po poglavlje i pokazao ukidajući i ukinuti u svakom od njih. Ne slažemo se s njim u ovom postupku. " 

Zatim, u istoj knjizi "Povijest islamskog prava", kaže,

" Moramo odrediti ukidajuće i ukinute stihove kako bi bili zraka svjetlosti za studente povijesti islamskog prava. Citirat ćemo Suyutija jer je bio poštedan u svom pozivu na ukidanje. Sklon je odbijanju pretjeranog ukidanja. Iako Suyuti vjeruje da je ukinutih stihova dvadeset, još uvijek se ne slažemo s njim u svim. " 

Pa što mogu učiniti studenti islamskog zakona i suci poput suca Kufe? Ibn Hazm je zabilježio mnoge ponižavajuće i ukinute stihove, zatim su Sujuti došli za njim i mnoge od njih eliminirali i završili sa samo dvadeset ajeta. Kasnije je dr. Shalabi nagovijestio da se oko nekih od njih nije slagao ni sa Suyutijima. Neslaganje po ovom pitanju nije jednostavno pitanje. To je vrlo ozbiljno jer je poznavanje ovih ajeta osnovni uvjet u primjeni islamskog zakonai u nauci o pravnoj znanosti, kako je naznačio dr. Shalabi. Dobro je poznato da je "Idžtihad" (oduzimanje pravnog mišljenja) treći izvor islamskog zakona nakon Kur'ana i tradicije prema svim muslimanskim učenjacima (pogledati str. 24). To je bio trend za vrijeme Muhammeda, ashaba i kalifa - prvo Kur'an, zatim tradicija, pa Itjihad (vidi str. 156).

Drugo : Bog ukida svaku želju koju Sotona uokviruje u srcu i jeziku Muhammeda. To znači da Sotona ima moć ulijevati određene stihove u ono što Muhammad tvrdi da je nadahnuće od Boga. Sotona je mogao staviti na Muhammedov jezik određene riječi kojima je hvalio poganske bogove. Ovaj incident potvrđuju i bilježe Suyuti, Jalalan, ibn Kathir (3. dio, str. 229.), Baydawi, Zamakhshari, ibn Hisham, pa čak i sam ibn Abbas, zajedno s ostatkom drugova. Sve je zabilježeno u Kur'anu, poglavlje 22:52,

"Nikada nismo poslali glasnika ili poslanika prije vas, ali kada je izgovorio poruku koju je šejtan predložio (protivljenje) u odnosu na ono što je on čitao, ali Allah ukida ono što šejtan predlaže." 

Suyuti kaže u Asbabu od Nuzula (str. 184.),

"Muhammed je bio u Meki. Pročitao je poglavlje Zvijezde. Kad je izgovorio:" Jeste li vidjeli Latina, Uzzu i drugog trećeg Manata? ", Sotona mu je usadio jezik," To su ushićeni idoli ( kćeri Božje) čijem se zagovoru nadamo. ' Nevjernici su rekli da je Muhammed lijepim riječima spomenuo njihove bogove. Zatim, kada je klanjao, klanjali su se i oni. Dakle, gornji ajet 22:52 nije bio nadahnut. " 

Na stranici 282 Komentara Jalalana pročitali smo isto tumačenje, a Jalalan je dodao,

"Gabriel je nakon toga došao k Muhammedu i rekao mu da mu je šejtan ubacio ove riječi u jezik. Muhammed se rastužio, a onda mu je Gabriel predao ovaj ajet da ga utješi." 

Ovaj je stih, kako je primijetio Jalalan, utješio Muhammeda jer je otkrio da su svi proroci i apostoli koji su došli prije Muhammeda doživjeli ovo suđenje, a ne samo Muhammeda. Ovdje je očito da je to lažno i lažno jer nitko nikada nije čuo da je itko od apostola ili proroka bio izložen takvim kušnjama u kojima ih je Sotona natjerao da izgovore ono što su proglasili Božjom objavom, a zatim su to kasnije tvrdili bio Sotona, a ne Bog koji im je to otkrio . Ako se osvrnemo na komentar Baydawija (str. 447.), ustanovit ćemo da se slaže sa Suyutijima i Jalalanom te dodaje,

"Muhammed je želio da mu se dodijeli Kur'an koji njegov narod približava Bogu i otuđuje; tako mu je Sotona loše šaputao ove riječi." 

U svojoj knjizi, "Kash-shaf ', Zamakh-shari (dio 3, str. 164, 165), tvrdi da,

"Ova epizoda koju je Muhammed doživio je općepoznata i neupitna, a s nama su je povezani Muhammedovi pratioci." 

Hvala vam, gospodine Zamakh-shari!

Ovdje je prikladno pozvati se na ibn Hishamovu izjavu u njegovoj knjizi "Proročka biografija". Ova se knjiga oslanja na svjedočanstva Muhammedovih pratilaca. Također je glavni izvor za sve muslimane koji ga uvijek citiraju. U 2. dijelu, str. 126, ibn Hisham kaže,

"Kad su se neki muslimani doselili u Etiopiju, primili su vijest da su ih stanovnici Meke prihvatili. Vratili su se i utvrdili da je to lažna vijest. Razlog je bio taj što je Božji apostol čitao poglavlje Zvijezde (53: 19, 20), spomenuo je idole u Meki. Sotona je usadio u svoje recitacije njihove pohvale i on (Muhammed) je priznao njihovu intervenciju. Nevjernici su bili presretni i rekli: "Spomenuo je naše idole (bogove) dobrim riječima." Tada je Bog poslao ovaj ajet (22:52). Gabriel je rekao Muhammedu, 'Nisam vam donio ove ajete (o idolima). "' 

Niko ne može optužiti Salmana Rushdija, u pogledu šejtanskih ajeta, da iznosi lažne tvrdnje protiv islama i Kur'ana, jer ovaj incident priznaju svi muslimanski učenjaci, zajedno s Muhammedovim ashabima i njegovom rodbinom, posebno ibn 'Abbasom.

Ako ne možemo shvatiti kako Bog ukida ono što je sam nadahnuo, lako možemo shvatiti da ukida ono što Sotona izgovara kako je zabilježeno u stihu (22:52). Ipak, ovdje imamo dva važna pitanja:

Prvo, kako je Sotona mogao iskriviti nadahnuće i prevariti Muhammeda tako da je rekao ljudima da su to Božje riječi, a zatim se preokrenuo i rekao im: "Ne, sotona mi je taj koji mi je loše šapnuo riječi? " Muslimani vjeruju da su proroci i apostoli nepogrešivi - barem u pitanjima nadahnuća.

Drugo je pitanje također vrlo važno. Kako je Sotona mogao oponašati kur'anski tekst s njegovom arapskom rječitošću i dubokom dikcijom? Ako arapski čitatelj ponovno pročita Sotonine riječi Muhammedu, trebao bi odmah shvatiti da one posjeduju iste kur'anske književne karakteristike, rječitost i stil. Nemoguće ih je razlikovati od ostalih kur'anskih ajeta.